Napad u Ankari je pokazao zašto Turska insistira da se ne
smiju legitimirati organizacije koje su sklone terorizmu.
 |
| Spisak onih kojima kratkoročna destabilizacija prilika u Turskoj ide u korist je duga [Reuters] |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
U posljednjih nekoliko godina Turska se našla u središtu
brojnih svjetskih kriza. Ovaj geografski i civilizacijski most između Azije i
Evrope se našao na prvoj liniji regionalnog i globalnog sukoba koji se prelama
preko leđa prije svega nedužnih građana u susjednoj Siriji.
Nadalje, ona je jedina NATO-članica koja ima granicu sa tzv.
Islamskom državom. Ona je ponijela i najveći teret izbjegličke krize. Na prvoj
je liniji i sukoba između Zapada, odnoso NATO-a i Rusije. Oštrica tog sukoba se
čak nakon ruske intervencije u Siriji i obaranja njihovog aviona u zračnom
prostoru Turske, pomjerila sa Ukrajine. To je od nje načinilo ključnog
globalnog igrača ali i metu. U takvom vrtlogu teško je sačuvati stabilnost bez
koje nema ni ekonomskog, a ni bilo kojeg drugog prosperiteta.
Ali od svih sukoba koji se vode oko „turskog jorgana“, onaj
sa terorističkom PKK je za Tursku najduži i možda najteži. Dokaz ovome je i
posljednji teroristički napad koji se desio u srijedu (17.2.2016.) u Ankari. U
napadu koji je izveden automobilom bombom u neposrednoj blizini zgrade
Parlamenta i objekta vojnog štaba ubijeno je najmanje 28 osoba, a više desetaka
ranjeno.
Turski sigurnosni zvaničnici navode kako postoje indicije da
iza toga stoje kurdski ekstremisti iz Radničke partije Kurdistana- PKK (Partiya
Karkeren Kurdistan) koju zemlje EU, NATO-a i SAD kao i Turska i brojne druge
države u svijetu smatraju terorističkom.
U međuvremenu je premijer Turske Ahmet Davutoglu izjavio da
su identificirani izvršioci napada i optužio Jedinice za narodnu zaštitu iz Sirije.
Ove jedinice su vojno krilo PYD/YPG ili Democratic Union Party. YPG je
sestrinska stranka, neki kažu produžena ruka, PKK u Siriji.
'Jačanje terorista'
Napad u Ankari je ustvari pokazao zašto Turska insistira na
tome da se borbom protiv ISIL-a ili režima predsjednika Bashara al-Assada ne
smiju ojačati niti legitimirati organizacije koje i same nisu ništa manje
sklone terorizmu. Iako su se PKK i YPG pokazali kao korisni vojnopolitički
elementi u borbi protiv prije svega ISIL-a, ostaje činjenica da se radi o
terorističkim organizacijama koje ne prezaju od napada u kojima će stradati
nevini civili i koji nisu odustali od terorizma kao načina političke borbe.
Zapadni saveznici su u ovoj fazi očito spremni zatvoriti oči
pred činjenicom da boreći se protiv jedne terorističke organizacije jačaju
drugu. O Rusima da i ne govorimo. Dovoljan je apsurd da YPG podržavaju i Rusi i
Amerikanci, odnosno Zapad, svaki zbog svojih razloga.
Prvi jer podržavaju režim u Damasku, drugi jer se na
teritorijama koje kontrolišu suprotstavljaju ISIL-u. Pravdi na volju, i drugi
su bili spremni na slične nemoralne kompromise sa principa kada se radilo o
nekim elementima sirijske opozicije koji su se povezivali sa terorističkim
organizacijama, poput recimo nekih elemenata i ogranaka Fronta Al Nusra.
Pitanje je sada koliko je ovakav odnos ne samo moralan, ako
ima smisla u svom tom haosu i spominjati moral, nego i produktivan, odnosno
kakve će posljedice imati ne samo na budućnost regiona nego i svijeta. Očito
niko nije izvukao pouku iz nastanka Al-Qaide u sada već davnom afganistanskom
ratu. Da li je uvijek naprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj?
Apsurdno je da kapitalistički Zapadi zaštitnik neoliberalnih
oligarha oličen u liku predsjednika Putina podržavaju ekstremno ljevičarsku promarksističku
PKK ili njen ogranak u Siriji okupljen oko YPG. Kada smo već kod apsurda,
nedavno je u američkim medijima procurila priča o razočaranim pripadnicima
američke radikalne desnice koji su otišli u Irak da „vode križarski rat protiv
ISIL-a“.
Naravno, prateći zapadne medije stekli su sliku da su PKK
dobri momci, prikaljeni gerilci i odlučili su se pridružiti njihovim
jedinicama. Sada svi u čudu govore kako su otamo pobjegli „k'o opureni“ jer su
ovi „crveni“. Vele, njima je veći neprijatelj zapadni kapitalizam nego ISIL.
'Napadi na Kurde'
Malo je vjerovatno da su medijski izvještaji u kojima se
napadi turske avijacije na položaje PKK u Iraku ili YPG u Siriji
karakteriziraju kao „napadi na Kurde“ slučajnost. To je kao kada bi se o
napadima saveznika na ISIL-ove položaje počelo izvještavati kao o napadima na
muslimane.
Greška nije ništa manja, niti ništa manje pogrešno navodeća.
Ni sukob Turske sa PKK-om nije sukob sa svim Kurdima, iako se tako pokušava
predstaviti.
Bitno je posebno naglasiti da PKK i YPG nisu jedini
predstavnici Kurda u tom dijelu svijeta. Bilo u Iraku, Siriji pa i u Turskoj
postoje i druge političke, pa i vojne formacije Kurda na koje bi se moglo
osloniti. Među Kurdima postoje i druge opcije koje ne opravdavaju terorizam.
Turska je u više navrata pokazala spremnost da sarađuje sa vojskom iz iračkog
Kurdistana, tzv. Peshmergama.
Ovako, bude li se definitivno dokazalo da iza napada u
Ankari stoje YPG i njihova matična organizacija PKK, značiće to da je napad
izvršila organizacija koju direktnim zračnim napadima podržava ne samo Rusija
nego i Zapad. To će samo još više zakomplikovati ionako narušene međunarodne
odnose u trenutku kada se postigao minimum saglasnosti globalnih centara moći
oko brojnih otvorenih pitanja.
To znači da posljednji krvavi teroristički napad u Ankari,
već šesti od prošlog ljeta, neće doprinijeti smirivanju stanja ne samo u
uzavrelom svijetu nego ni prije svega u susjednoj Siriji u kojoj se humanitarna
katastrofa samo produbljuje.
Spisak onih kojima kratkoročna destabilizacija prilika u
Turskoj ide u korist je duga, ali dugoročno zbog njenog geostrateškog položaja
to sigurno nikome neće donijeti dobro.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
