Stvarni dometi saudijske antiterorističke koalicije

Ako bi koalicija uspjela uspostaviti ravnotežu između dva bloka i konsolidirati sunitsko-arapski politički blok i to bi za neke bio uspjeh.

Uz Saudijsku Arabiju u koaliciji su još 34 zemlje [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Saudijski princ i ministar odbrane Mohammad bin Salman al Saud iznenadio je mnoge najavom formiranja islamske antiterorističke vojne koalicije. Princ Muhamed  koji je između ostalog i zamjenik prijestolonasljednika Kraljevine i za mnoge novo lice vladajuće porodice, i koji, bez sumnje, uživa povjerenje svoga oca, kralja Selmana, u utorak 15.12.2015. u Rijadu je izjavio kako su lideri 34 zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom odlučile formirati vojnu alijansu za borbu protiv terorizma i ekstremizma u svijetu.

Uz Saudijsku Arabiju, članice ove koalicije su, redoslijedom objavljenim u službenom saopćenju: Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Pakistan, Bahrein, Bangladeš, Benin, Turska, Čad, Togo, Tunis, Džibuti, Senegal, Sudan, Sierra Leone, Somalija, Gabon, Gvineja, Palestina, Komori, Katar, Obala Slonovače, Kuvajt, Liban, Libija, Maldivi, Mali, Malezija, Egipat, Maroko, Mauritanija, Niger, Nigerija i Jemen.

Iako se o potrebi jedne ovakve koalicije govori već odavno, naročito u kontekstu potrage za načinima na koji bi se mogla poraziti tzv. Islamska država u Iraku i Siriji, mogima je zapalo za oko to što osnivanje koalicije nije obznanjeno na višem nivou ili barem uz prisustvo svih ministara odbrane članica. Zato se mnogi pitaju - kakvi su stvarni dometi, pa i koliki je stepen ozbiljnosti u čitavoj ovoj inicijativi.

Pritisak iz Washingtona

Zasada je najavljeno formiranje operativnog centra u Rijadu, odakle će „podržavati i koordinirati vojne akcije čiji je cilj zaštita islamskog naroda od svih terorističkih grupa“. Saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir najavio je da će članice nove Islamske vojne koalicije za borbu protiv terorizma međusobno razmjenjivati informacije, osiguravati vojnu opremu i obučavati vojnike te rasporediti svoje trupe ukoliko sa za tim ukaže potreba. Ustvari, ovo će biti pravo mjerilo efikasnosti koalicije u brobi prsotiv ISIL-a.

Svima je jasno da se samoproglašeni hilafet ne može poraziti samo zračnim napadima, a jedine trupe na terenu su one kurdskih frakcija, prošiitske vojne frakcije pod kontrolom Irana ili, pak, ostaci zvaničnih vojnih trupa režima u Damasku i Bagdadu. Suniti osim oslabljene i razjedinjene opozicije u Siriji nemaju svoje trupe na terenu. Zato se iz Washingtona i drugih zapadnih centara moći već dugo pritišću, prije svega, susjedne muslimanske zemlje da se kopnenim trupama uključe u borbu protiv ISIL-a.

Pitanje je sada, kako bi se takve snage, ukoliko bi i došlo do njihovog formiranja, mogle angažovati na teritoriji Sirije i Iraka. To pitanje je postalo još kompleksnije nakon uključivanja Rusije u sukob i nakon iračkog zahtjeva pred Savjetom bezbjednosti da Turska povuče svoje trupe koje su raspoređene u iračkom Kurdistanu gdje pomažu lokalnim gerilcima koji se bore protiv ISIL-a. Zato ne čudi što je formiranje kolacije otvorilo više pitanja nego što ih je riješilo.

Neka od tih otvorenih pitanja je i zašto u koaliciju nije uključen Irak (za Siriju i Iran je jasno), koji je većinski muslimanska zemlja i čiju vladu u Bagdadu Rijad priznaje kao legitimnu. Ipak, na teritoriji Iraka vodi se možda i najteža borba protiv ISIL-a. Svi znaju odgovor, a taj odgovor sluti da bi koalicija mogla samo još više produbiti sukobe u muslimanskom svijetu jer je se doživljava kao isključivo sunitsku.

Bagdad je već odavno pod direktnim utjecajem, da ne kažemo kontrolom, Irana i zato imaju pravo oni koji novu antiterorističku koaliciju doživljavaju kao pokušaj uspostave protuteže iranskom utjecaju u muslimanskom svijetu koji preko prošiitskih političkih i pravojnih formacija već upravlja sa četiri glavna arapska grada i to Bagdadom, Damaskom, Sanom i Bejrutom.

Sumnje u odlučnost koalicije

Ako bi koalicija uspjela uspostaviti ravnotežu između dva bloka i barem konsolidovati sunitsko-arapski politički blok i to bi za neke bio uspjeh. Brojna žarišta su eskalirala u tom dijelu svijeta zbog sukoba koji se vodio upravo između različitih opcija unutar, uslovno rečeno, sunitsko-arapskog političkog bloka. Barem da Saudijska Arabija i Emirati, na jednoj strani, i Turska i Katar, na drugoj strani, kroz ovu koaliciju prevaziđu svoje nesuglasice bio bi to korak naprijed ili barem rješenje jedne nepoznate u ionako komplikovanoj jednačini.

Ništa manje nejasnoća nije ostalo ni oko toga ko će biti meta tog rata. Princ Mohammad je precizirao da borba neće biti usmjerena samo protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) već i protiv ostalih terorističkih grupa. Znamo da Saudijska Arabija ima svoju listu terorističkih organizacija na kojoj su, između ostalog, i „organizacije koje promovišu ateizam“ (arapski: ilahad ili bezbožništvio) i, recimo, Muslimanska braća sa svim svojim ogranicima. Znači li to da je ova koalicija i sa svim tim organizacijama od sada u ratu?

Ili još plastičniji primjer: Liban je na listi zemalja koje je Saudija objavila da su članice koalicije. U Libanu je prošiitski Hezbollah dio vlasti, parlamentarna stranka, a odnedavno je proglašena terorističkom organizacijom u Saudijskoj Arabiji.

Sumnje u odlučnost koalicije su produbljene nakon što su neki zvaničnici iz zemalja članica izašli u javnost sa izjavama kako su za svoje „članstvo u koaliciji čuli iz medija. Tako su svjetski regionalni mediji prenijeli izjavu pakistanskog ministra vanjskih poslova Aizaza Chaudarya u kojoj se navodi kako ga „niko od predstavnika saudijskih vlasti nije ni kontaktirao, a kamoli pitao za članstvo“. Dodao je da ambasada ove zemlje u Rijadu istražuje okolnosti ove, kako je on nazvao, lažne dojave. Malezijske vlasti također su primile ovu vijest sa iznenađenjem.

Avanturistički duh u vanjskoj politici

"Ranije je bilo priče o zajedničkoj saradnji na polju suzbijanja ekstremizma i terorizma, ali nije bilo riječi o bilo kakvom vojnom savezu", rekao je Hishammuddin Hussein, ministar vanjskih poslova ove azijske zemlje. Slična reakcija je zabilježena i u Libanu i u nekim drugim državama „članicama“.

Ovo svakako ne ulijeva nadu, ali ne bi trebalo proći dugo pa da se uvjerimo da li će i kakve rezultate dati ova inicijativa. Neće biti dobro, ako se ispostave tačnim tvrdnje nekih poznavalaca prilika na saudijskom dvoru, prema kojima je princ Muhamed samoinicijativno obznanio koaliciju kako bi ojačao svoju poziciju u sukobima koji traju unutar vladajuće porodice. Nije tajna da, upravo ovaj najmlađi ministar odbrane na svijetu, ima ambicije da postane kralj, sada je drugi u redu za prijesto, što mnogi iz starije generacije prinčeva osporavaju, kao i njegov avanturistički duh u vanjskoj politici.

Šta god bilo, od koalicije najbitnija je makar deklarativna poruka da su muslimanske zemlje shvatile opasnost koju terorizam predstavlja za njihove narode, pa će valjda jednog dana iznaći i načine da se tom zlu suprotstave. Da li se to može desiti prije nego se ta ista društva suoče s uzrocima koji rađaju nestabilnost i terorizam i da li je dovoljna saglasnost vladajućih elita oko toga, teško je reći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Kobno navikavanje na islamofobiju

Postepeno se navikavamo se na opasne islamofobične, rasističke i diskriminatorske stavove u javnom prostoru.

Iako se tako čini, Donald Trump ne priča nepromišljeno [AP]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Šovinistička izjava vodećeg republikanskog kandidata za američkog predsjednika Donalda Trumpa da muslimanima treba zabraniti ulazak u SAD je s pravom izazvala salvu osuda, kako u SAD-u tako i u svijetu. I dok jednoglasna osuda velikog broja individua i institucija koje imaju daleko više kredibiliteta od tajkuna Trumpa ulijeva nadu da u ovom ahir zemanu nisu baš svi moćnici izgubili osjećaj za mjeru i odustali od osnovnih principa ljudskosti ili barem dobrog ukusa, daleko je to od toga da se trebamo ponašati kako da se ništa ne dešava.

Dobro je da je Bijela kuća saopćila da su Trumpovi komentari "u suprotnosti s američkim vrijednostima" i nacionalnim interesima. Drugi republikanski predsjednički kandidat Jeb Bush također je odbacio Trumpov prijedlog kao "sumanut" te izjavio da njegove političke ideje "nisu ozbiljne". Čak je i jastreb američke politike i bivši američki potpredsjednik iz redova Trumpovih republikanaca Dick Cheney kazao da je ova ideja "u suprotnosti sa svim za šta se zalažemo i vjerujemo".

Ali, ono što je izrečeno ne može biti povučeno i šteta je trajno počinjena. Jer, ova izjava je šokantna samo sada. Već sutra da je Trump ponovi ili da neka druga javna ličnost negdje u svijetu kaže nešto slično, reakcije ne bi bilo. Samo još brutalnija izjava, s još više islamofobije ili šovinizma, može dobiti sličnu medijsku pažnju. Javno mnijenje jednostavno tako funkcinira. I zato se svi postepeno navikavamo na opasne islamofobične, rasističke i diskriminatorske stavove u javnom prostoru.

Dovelo i do genocida

Na to računaju oni koji s vremena na vrijeme ispuštaju ovakve probne balone. Oni očekuju da će se javnost na njih vremenom naviknuti i početi ih prihvatati kao normalne. A historija nas uči da je mali korak od prelaska sa riječi na djela i da se konstantna dehumanizacija i satanizacija određenih vjerskih, etničkih ili bilo kojih drugih skupina u konačnici pretvara u različite diskriminatorske i isključujuće politike, pa čak i opravdavanje nasilja nad njima, koje je u nekoliko navrata dovelo i do genocida.

Trump je vrstan showman i nekadašnja zvijezda reality showa, koji itekako zna po koju o tome šta današnje mase žele i kako se njima može manipulirati. Iako se tako čini, Trump ne lupa. Malo je onih koji su se, osim njega samog, divili njegovoj inteligenciji, integritetu ili metodama postizanja uspjeha, ali niko ne može negirati da on ima novca i da može kupiti savjetnike. I spornu izjavu Trump nije izrekao u nepromišljenom afektu, nego, vidi se to iz videosnimka izjave, pročitao. To znači da je ovaj republikanski kandidat znao da će njegova poruka naići na odobravanje ciljanih krugova na čiju podršku računa. Ni to ne treba zanemariti kada pokušavamo shvatiti jednu ovako nepojmljivu izjavu.

Jako je puno oniih koji misle tako kako Trump govori i samo je pitanje kada će se pojaviti političke opcije, poput francuskog Nacionalnog fronta - stranke Marine Le Pen, koje će na tom sentimentu pokušati profitirati. Uostalom, zar je suštinski Trumpova izjava drugačija od one koju smo mogli čuti u našem susjedstvu od predsjednika stranke Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića?

Mržnja i strah zasljepljuju čovjeka i možda je zato probuđeni duh islamofobije koji se oslobodio u javni prostor nakon nedavnih terorističkih napada, uspona grupe Islamska država Irak i Levant i priliva velikog broja izbjeglica u Evropu ukazao na brojne predrasude, ali i neistine i mitomanske konstrukte, koje neki politički, vjerski i naučni krugovi Evrope i danas baštine.

Najglasniji zagovornik, ili barem onaj koji "govori ono što mnogi u Evropi misle", takvih stavova je desničarski premijer Mađarske Viktor Orban. Njegova zaslijepljenost zbog ideologije kojoj pripada i zbog koje je izjavio kako "islam nikada nije pripadao Evropi", što je, znaju to svi oni koji nemaju selektivno historijsko pamćenje, notorna neistina. Ovim povodom Juan Cole, profesor historije sa Univerziteta Michigan, podsjetio je evropsku javnost da su Osmanlije koje su Mađarskom vladale 150 godina dali utočište Orbanovim precima. Što će reći da njega danas ne bi bilo među Mađarima da nije bilo tadašnje tolarancije Osmanskog carstva.

Da nije bilo Osmanlija...

Naime, poznata je historijska činjenica da su Osmanlije favorizirale protestante, a naročito kalviniste, i da su odigrale ključnu ulogu u njihovom opstanku u Mađarskoj i Transilvaniji. Ukupno 11,6 posto Mađara koji se danas izjašnjavaju kao kalvinisti, a među je i Orban, opstali su na tim prostorima velikim dijelom zbog činjenice da su im osmanski sultani, poput Sulejmana Veličanstvenog i Selima Drugog, dali utočište u svojim provincijama. Da su Mađarskom vladali katolici, piše profesor Cole, protestanti bi vjerovatno bili istrijebljeni, kao što je to bio slučaj s katoličkom Španijom, ili čak u uskom dijelu zapadne Mađarske, kojom je vladala katolička Austrija.

Znači, Orbanovi vjerski korijeni su oblikovani i opstali zahvaljujući islamskom konceptu vjerske tolerancije koj su na ove prostore donijele Osmanlije. Ali, to je samo mali dio onoga što su muslimani - bili oni Arapi, Osmanlije ili brojni drugi narodi, ali i pripadnici drugih konfesija koji su bili dio jedne velike civilizacije - donijeli u Evropu. Ali, uzalud je pozivati se na razum kada se glasovi počnu skupljati upravo na iracionalnom strahu i falsificiranju historije i stvarnosti.

Naučio sam jednom da je najbolje ne truditi se tekst završavati nekim mudrim zaključkom, ali ne mogu ne ponoviti stihove koji su mi čitavo vrijeme bili u podsvijesti dok sam pokušavao "probaviti Trumpov šovinizam". Radi se, naravno, o provokativnoj pjesmi "Prvo su došli...", koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru (1892-1984), a govori o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike "čišćenja" pojedinih društvenih skupina. Iako postoje određena neslaganja oko tačnog teksta i vremena nastanka citata u nastavku je verzija prema Zakladi Martin Niemoller.

Prvo su došli...

Kada su nacisti došli po komuniste,

ja sam šutio;

jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,

ja sam šutio;

jer nisam bio socijaldemokrat.

Kada su došli po sindikaliste,

ja se nisam pobunio;

jer nisam bio sindikalist.

Kada su došli po mene,

više nije bilo nikog

da se pobuni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Jusić: Terorizam se ne može pravdati zloupotrebom plemenitih ideja

Razgovarao: SELMAN  SELHANOVIĆ (Preporod)

Intervju:  Muhamed  Jusić, prevodilac i publicista, analitičar događaja na Bliskom Istoku i na Balkanu, stalni saradnik i kolumnista  Preporoda

 U povodu  terorističkih napada u  Parizu  i sve učestalijih prijetnji i sijanja straha među ljudima kao globalnom zlu koje može izazvati podjele i mržnju među narodima, te izazvati razlike između muslimana i kršćana  našli smo za shodno da o tome porazgovaramo sa Muhamedom Jusićem, vrsnim analitičarem i poznavaocem prilika na Bliskom Istoku. I dok je svijet brujao o terorizmu u Parizu u međuvremenu se desio teroristički čin u Sarajevu. Razgovor sa Muhamedom Jusićem uopravo smo započeli od te vijesti.

Napad u Rajlovcu koji je u nadležnom tužiteljstvu okvalificiran kao teroristički čin i teroristički napad u Parizu nekoliko dana ranije  izazvali su buru reakcija i zabrinutosti u domaćoj i svjetskoj javnosti. Kakva je Vaša reakcija bila na ove događaje?

-Kod nas se o problemu nasilnog ekstremizma govori samo kada se desi teroristički napad. To nas onda drži nekoliko dana. Svi tvrde kako će baš taj dan biti naš 11. septembar i da nakon napada na povratnike (sjetimo se terorističkog napada u kojem je stradala Meliha Durić ili porodica Anđelić), na policijsku stanicu u Bugojnu i Zvorniku, američku ambasadu ili evo u Rajlovcu na pripadnike Oružanih snaga BiH, ništa više neće biti isto. Ali ubrzo se sve zaboravi i tako do novog napada.

Kada se napad desi teško je hladne glave govoriti o ovom zlu koje prijeti ne samo nama nego i čitavom svijetu. Ako se pokušaju objasniti uzroci zbog kojih se mladi ljudi odlučuju priključiti nasilnim ekstremistima i posegnuti za terorizmom možete lahko biti optuženi da opravdavate zločin ili ga relativizirate. Nešto pokušati shvatiti ne znači to i opravdati, ali u trenucima straha i kada nevini stradaju to je teško razumjeti. Ako pak pokušamo upozoriti javnost na opasnost koja istinski vlada može se upasti u zamku da se samo podgrijava strah i da se na taj način pomaže teroristima da postignu svoj cilj.

Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni. Toga i mediji i oni koji se javno oglašavaju u danima nakon terorističkog napda trebaju biti svjesni. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, a da se ne prenose neprovjerene informacije, izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost, jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

Volio bih da se ovim ozbiljnim problemom kao društvo bavimo i kada ne pucaju bombe i to kontinuirano na svim nivoima, bez politizacije i senzacionalizma, ali je to, nažalost, malo vjerovatno.

Teroristi nas ne smiju zaplašiti

Teroristički napad u Parizu itekako je potresao svijet. Čak pojedinci najavljuju mogućnost  trećeg  svjetskog  rata. Odista postoji li mogućnost rata takvih razmjera?

-Valjda nas je historija naučila da je sve moguće. Ali mislim da se ništa ne postiže širenjem panike i promocijom apokaliptičnih scenarija. Naročito ako znamo da teroristi žele da nas zaplaše i da nas natjeraju da iracionalno, kako ljudi čine u strahu reagujemo. Terorizam jeste i po svom jezičkom značenju sijanje straha, teroriziranje kako bi se ostvarili neki politički ciljevi, odnosno kako bi se oni iznudili od država i društava.  Zato je bitno da ostanemo pribrani, da teroristima ne dozvolimo da nas zaplaše.

Međutim, možda je bitnije od toga što su i neki ozbiljni svjetski lideri, poput jordanskog kralja Abdullaha, sve što se ovih dana u svijetu, a naročito u Siriji i Iraku dešava nazvali tim imenom -pitanje jesu li svjetski moćnici išta naučili iz prošla dva svjetska rata i ne samo njih, nego i svih onih „malih ratova“ i genocida koji su uslijedili. Isto se pitanje može postaviti i masama, a naročito onima koji pušu u ratne trube kojih je danas sve više, posebno u virtualnom svijetu interneta, a naročito među mladima..

 Ovo jeste napad na cijelo čovječanstvo, pa i na univerzalne vrijednosti. U kontekstu ovog terorističkog  napada - poštujemo li danas dovoljno te vrijednosti  i  deklaracije o ljudskim pravima, te  kako doći do pravednijeg svijeta?

-Kad bih znao odgovor na ovo pitanje već bih vjerovatno imao barem Nobelovu nagradu za mir. Ali ono što svi znamo jeste da svako od nas ima obavezu da uradi sve što je u njegovoj moći da svijet bude bolji i da zlo ne trijumfuje. A davno su ljudi rekli da je za trijumf zla dovoljno samo da dobri ne urade ništa.

Današni svijet je skrojen po pravilima moćnih i oni pišu pravila igre. To je svima jasno i odavno su pozivi na poštivanje  ljudskih prava, jednakosti, solidarnosti i humanosti sve češće samo isprane parole, ali to ne znači da se od njih treba odustati i da su one prevaziđene. Šta je alternativa tim vrijednostima na koje nas pozivaju sve vjere , pa i one ideologije koje su u centar svoga pogleda na svijet stavile dobrobit svih ljudi? Na te vrijednosti harmonije i mira među ljudima nas poziva i posljednja Božija Objava u kojoj nam Stvoritelj poručuje da „On (Allah) poziva (ljude) u Kuću mira“.

Mir i zalaganje za pravedniji svijet ne može biti prevaziđen ideal.

Zloupotreba islama zarad ciljeva moćnika

Očito muslimanski svijet je u krizi, a muslimanska društva podijeljena i inertna po mnogim pitanjima. Otkuda toliki broj međumuslimanskih  ratova?

-O krizi islamske civilizacije se piše već desetljećima. To je duga tema, ali je možda konkretnije pitanje trenutnih sukoba koji razdiru muslimanska društva iznutra. Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih identiteta u njoj, postala je gorući problem muslimanskog svijeta.

Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom Istoku nije rat za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunnita i šiita. Radi se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.

Zasigurno, razloge možemo tražiti i u krivom shvatanju islama. Ta shvatanja  su često u sukobu sa islamom. Terorizam u ime vjere je posebno opasan?

-Mi stalno čujemo kako teorizam nema veze sa islamom i to je tačno. Terorizam nema veze sa izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije koja bi islam koji je za milijardu i po muslimana „milost Božija poslana čovječanstvu“ (Mi te, o Muhammede, nismo poslali osim kao milost svjetovima-Kur`an) kidnapovao zarad političkih ciljeva male skupine samoproglašenih spasitelja muslimana.

Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u srednjovjekovnim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i ako se na nešto od toga pozivaju onda je to izvučeno iz konteksta.  Svi ajeti iz Kur`ana imaju povode objave (sebebu-n- nuzul) a hadisi kontekst u kojem su izrečeni (sebebu-l-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na principima mirnog suživota,interakcije i tolerancije, poput onog medinskog kojeg je Poslanik, a.s., izgradio nakon Hidžre.

 Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada  (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenje detaljnih propisa iz općih principa ) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI stoljeće  umjesto da muslimane vraća u XI  ili neki drugo stoljeće na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.

Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo odranije asocijalno ponašanje. To su po pravilu delikventi, nerijetko sa kriminalnim dosijeom, ljudi koji bi se mogli okarakterisati kao otuđeni u svakom smislu te riječi.

Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom kontekstu skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u kojima se živjela vjera. U BiH i okruženju su to obično „novorođeni muslimani“ odnosno oni koji su „došli tobe“ nakon što su odrasli daleko od vjere dok je većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i konvertiti. To nam govori puno jer ukazuje na zaključak da osim što se moramo pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje moramo rješavati i druge razloge koji ih „guraju“ ili „vuku“ ka takvom ponašanju i koji ne trebaju biti zanemareni.

Cijeli intervju u Preporodu od 1. decembra

Termini islamski ekstremizam, islamist i džihadist u službi generalizacije i stereotipa

Nespretno, šablonski ili namjerno korištenje termina islamski ekstremizam, islamist, džihadist i niz sličnih primjera, koje mediji, ali i brojne javne ličnosti koriste gotovo u kontinuitetu kada se želi opisati terorizam, u velikoj mjeri služe širenju dezinformacija, generalizirajući islam i terorizam.

Najbolji primjer, blago rečeno neopreznog korištenja terminologije koja se spominje u kontekstu terorizma, su nedavna dešavanja i teroristički napadi u Parizu i Rajlovcu. Čak mnogo prije nego je bio poznat zvanični stav o spomenutim napadima, a naročito o ovom u Rajlovcu, imali smo medijske izvještaje da je riječ o terorizmu koji se neposredno vezao za islamski ekstremizam.

Postavlja se pitanje koliko mediji i javni istupi određenih ličnosti utječu na "nametanje" zaključaka koji nisu provjereni, ne razmišljajući o eventualnim posljedicama kojih će definitivno biti u nekoj skorijoj budućnosti.

Zasebno je pitanje koliko sami analiziramo određene pojave i donosimo zaključke, a koliko se oslanjamo na već formirana mišljenja i neprovjerene informacije.

Nesumnjivo je da je na formiranje takvih šablonskih stavova utjecalo djelovanje terorističkih grupa poput Al-Kaide ili IDIL-a, ali je neozbiljno termine islamski ekstremizam ili islamist koristiti bez poznavanja njihovog izvornog značenja.

Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Enes Karić je još 1990. godine pisao o interpretaciji termina islamski ekstremizam. Tako se navodi da se islamski ekstremizam i radikalizam u većini slučajeva opravdava nastojanjem da se "restaurira" uzorno islamsko društvo.

Tako Karić objašnjava da ekstremni fundamentalizam u islamu savremenog doba nije sposoban razlučiti granicu između izvora vjere i povijesnog prevođenja tog izvora u vrijeme.

"Ekstremni fundamentalizam zapravo daje božanske atribute nečemu, što je samo jedno prošlo ljudsko shvatanje. Osim toga, taj fundamentalizam ne uvažava ni Kur'an ni Sunnet, i nije sposoban sagledati pogubnost svog zahtjeva", navedeno je u stavovima Enesa Karića o islamskom fundamentalizmu.

Ko ima potrebu da se pravda, a ko teroriste želi poistovijetiti sa islamom

Islamski teolog i analitičar Muhamed Jusić za Klix.ba komentariše opasnost generalizacije i korištenja termina kada se govori o terorizmu.

"Ako nismo oprezni s riječima koje koristimo lako može doći do generalizacije. Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje prije svega ideološka borba za 'dušu islama'. U tom konfliktu apsolutna većina 'kulturoloških' i 'vjerujućih' muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu", ističe Jusić.

Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre) je još 2008. usvojio dokument nazvan "Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju- vodič za protuterorističku komunikaciju u kojem se sugeriše da se tadašnja Al-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo nesvjesno daje legitimitet njihovim postupcima.

U Vodiču za protuterorističku komunikaciju posebno se ističe kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju "sukob Amerike s islamom", jer to je upravo ono što Al-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim za ono što čini jedna mala skupina.

"Danas je IDIL ili DAIŠ preuzeo primat od Al-Kaide i ista pravila bi trebala važiti i iste pouke bismo trebali imati na umu kada imenujemo ovu organizaciju. Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“, navodi Jusić.

Nesvjesno legitimiziranje terorističkih djela

Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom. "Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je "ulaganje truda na Božijem putu" i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahedinima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka", kaže se u dokumentu.

Osim toga, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o Al-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su "kult smrti", "kultu sklona organizacija", "sektaški kult", "nasilni kultisti". Također se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.

"Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom terorizma nekih islamističkih skupina i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i "islamski terorizam", koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, pa i kod nas u BiH i regionu. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazieksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa", zaključuje Jusić.

Osim toga, upotrebljavanje sintagme islamski terorizam u suprotnosti je s deklaracijom Ujedinjenih nacija (UN), prema kojoj se teroristički akt može povezati samo s političkom pripadnošću počinilaca ili njihovim imenom. S obzirom na to da se navedena sintagma koristi u javnom prostoru, nesumnjivo je da se ova deklaracija krši.

Izvor: klix.ba 

Izašao Takvim za 2016. godinu

Takvim, kao najtiražnija i najpopularnija publikacija Islamske zajednice u BiH i ove godine donosi tekstove naših renomiranih autora – njih 23. Sadržaj radova je raznovrstan, što i ovaj svezak Takvima čini bogatim i zanimljivim za čitanje.

Ovogodišnji Takvim, dakle, čine sljedeći radovi:

1. Ibrahim Begović, Takvimsko svjedočenje u vremenu; 2. Husein Kavazović, Svijet islama: kraj jedne i početak druge epohe; 3. Muharem Omerdić, Iman i islam; 4. Enes Karić, Čovječanstvo kao ponavljanje Adema, a.s.; 5. Almir Fatić, Kurejš – sura o ekonomiji i sigurnosti; 6. Nedim Begović, Obredno klanje životinja i šerijatski tretman “jela sljedbenika knjige” iz vizure fikha Evropskog vijeća za fetve i istraživanja; 7. Ahmed Hatunić, Rasprava bosanskih alima i stav islamskih pravnika o klanjanju deset rekata nakon džumanskog farza; 8. Esad Duraković, Pjesništvo pod plaštem poslanika Muhammeda, a.s.; 9. Zuhdija Hasanović, Gdje nam je požrtvovanost?!; 10. Mustafa Prljača, Tri kategorije ljudskih duša; 11. Mustafa Jahić, Zaklinjanje u Kur’anu; 12. Ismail Ahmetagić, Kazivanje o blagodati Gospodara; 13. Senad Agić, Srce kao podsvijest i njegova moć; 14. Enes Svraka, Odgoj i obrazovanje u svjetlu hadisa; 15. Aida Krzić, Božiji blagodari i ljudski zaboravi; 16. Ismet Dedić, Značaj vode za život na Zemlji; 17. Enes Karić, Mudre pjesni arabljanskih genija; 18. Amra Hodžić, Odgovornost intelektualaca prikazana kroz poređenje tekstova Samuela Huntingtona i Seyyeda Hosseina Nasra; 19. Muhamed Jusić, Muslimanski svijet između vjerskog konzervativizma i izazova modernosti; 20. Selman Selhanović, Mediji i porodica; 21. Azmir Jusufi, Prevođenje Kur’ana na albanski jezik; 22. Elvir Duranović, Prusačko muftijstvo i muftije; 23. Aladin Husić, Višnjevo.

I ovaj Takvim štampan je u uobičajenom formatu A5, na ukupno 288 stranica. Uvodna pojašnjenja o kalendarsko-takvimskom dijelu dao je i ove godine Esad Mahmutović.

Specijalni prilog Preporoda: Ko će i kako zaustaviti ISIL?

Islamske informativne novine „Preporod“, u broju od 1. decembra 2015. godine, donose specijalni prilog pod nazivom „Ko će i kako zaustaviti ISIL?“, u kojem se na 16 stranica prezentiraju stavovi relevantnih domaćih i inostranih autora o terorizmu i terorističkim prijetnjama, kako sa stanovišta razumijevanja vjere tako i šireg društvenog konteksta.  U Preporodovom prilogu pišu: Akbar Ahmed, Mustafa Cerić, Enes Ljevaković, Adnan Silajdžić, Rešid Hafizović, Mustafa Hasani, Muhamed Jusić, Samir Beglerović i Martin Chulov.

„Možemo (li) izbjeći sljedeći Pariz“, naslov je teksta Akbara Ahmeda, „Vrijeme nedomišljenog uma i nedorečene riječi“, tekst je Mustafe Cerića, o zločinu ubistva i samoubistva sa šerijatskog stanovišta piše muftija Enes Ljevaković, a Mustafa Hasani o kompetencijama za davanje fetve. U ime Katedre za akaid, tesavvuf i uporedne religije Fakulteta islamskih nauka Adnan Silajdžić, Rešid Hafizović i Samir Beglerović napisali su tekst kako razumijevati fenomen religijskog nasilja u današnjem svijetu pod naslovom „Nasilje kao sopstveni proizvod moderne kulture“. Nagrađivani novinar Guardiana Martin Chulov analizira zašto se bori ISIL i otkriva raznovrsne saveze aktera bliskoistočnih sukoba.

„Francuski muslimani su žrtve terorističkih napada u Parizu, ali i oni koje okrivljuju“,  piše u rubrici Iz dnevnika imama, Abduselam ef. Fetić, imam u Parizu.

Preporod pita zašto u Sarajevu nema redovnih sedmičnih tribina u organizaciji IZ, te analizira odnos IZ prema društvenim mrežama.

Preporod je dostupan na kioscima širom Bosne i Hercegovine.