Imaju li muslimani pravo biti samo ljudi?

Nisu ni svi evropski kršćani isti, pa zašto muslimani, makar bili i izbjeglice, ne bi imali pravo na takve razlike.

Muslimani su kao i sve druge vjerske, etničke i rasne skupine [EPA-Arhiva]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Kriza sa izbjeglicama na evropskim granicama se očito politizira. Kako izbjeglice prelaze u koju od evropskih zemalja tako se njihovo prisustvo kontekstualizira ne samo u postojeće ideološke i političke sukobe svake od država koja se nađe na njihovoj ruti, nego i u zaleđene konflikte među državama koje su do jučer bile uljuljane u, ispostaviće se ovih dana, krhkom snu panevropskog jedinstva i saradnje.

Ali i pored toga što se izbjeglička patnja politizira na stotinu različitih načina jedan fenomen i jedan način instrumentalizacije njihovog prisustva se nameće kao najočitiji. Naime, sve više relevantnih autora u EU strahuje da bi ova kriza mogla ozbiljno ojačati evropsku desnicu koja se tradicionalno hrani krizama, a posebno ksenofobijom i strahom od drugačijeg.

Realno je za očekivati da će populizmu sklona evropska desnica masovni priliv izbjeglica iskoristiti kako bi ojačala svoju političku poziciju u članicama EU, a možda sutra i na nivou Unije. Te političke i ideološke opcije koje su do sada tavorile na političkim i društvenim marginama Evrope lahko bi mogle postati ključni faktor procesa na Starom kontinentu.

Antimuslimanska politika

Iskoriste li oni ovu krizu i dođu li na vlast veliko je pitanje šta će i od onako već sada uzdrmane Unije ostati.  Desničari i ultradesničari mogu na vlast doći na leđima migranata, ali onog momenta kada zauzmu pozicije moći sigurno svoje politike neće ograničiti samo na antimuslimansku ili antimigrantsku politiku. Oni mogu početi sa neprijateljstvom prema muslimanima i migrantima ali se tu sigurno neće zaustaviti.

Takvi imaju ništa manje rigidne i netolerantne stavove i prema drugim manjinama, ali prema samoj ideji ujedinjene Evrope u kojoj se članice odriču dijela vlastitog suvereniteta zarad zajedničkog interesa u duhu suradnje i solidarnosti. Malo šta će od toga ostati ako Evropljani suočeni sa prvom većom krizom na svojoj teritoriji odustanu od evropskog sna. Građani će naravno odlučiti, a njihove stavove neko oblikuje. Prije svega još uvijek mediji, što pitanje tretiranja izbjeglica i islamskog identiteta nekih od njih, čime su desničarski ideolozi posebno zaokupljeni, nameće kao vrlo bitno.

Ovih dana sam prisustvovao ekspertskom sastanku u Warshavi koji je organizovao OSCE-ov Ured za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) na kojem je skupina od deset eksperata pripremala konferenciju na kojoj bi se trebalo govoriti o radu s medijima i profesionalcima iz oblasti novinarstva s ciljem suzbijanja netolerancije prema muslimanima.

Iako mi Chatham House pravila učestvovanja na konferencijama nalažu da ne mogu iznositi detalje o tome kakve su stavove i preporuke iznijeli vodeći eksperti za islam i islamofobiju u medijima, među kojima je bio i profesor religije, međunarodnih odnosa i islamskih studija sa Univerziteta Georgetown, John Esposito, ono što mogu slobodno iznijeti u javnost jeste da sve više ozbiljnih institucija i relevantnih pojedinaca u Evropi i svijetu shvata da mržnja i netolerancija prema muslimanima ili ono što se naziva islamofobijom postaje ozbiljan problem.

Ovo je bitna promjena s obzirom da se doskora islamofobija nije dovodila u istu ravan kao recimo antisemitizam ili rasizam jer su kritičari tvrdili da se radi o nedokazanoj pojavi i pokušaju muslimana da ušutkaju bilo kakvu kritiku islama i muslimanskog razumijevanja njegovih postulata. Sada bi se stvari, ako ne zbog muslimana ono zbog straha Evrope za svoju budućnost, možda mogle početi mijenjati. Po prvi put se može čuti kako islamofobija nije problem s kojim bi se samo muslimani trebali baviti nego čitavo društvo.

Ali pitanje je kako zaustaviti islamofobiju, ili kako god se ta diskriminirajuća i isključujuća praksa prema muslimanima i sijanje iracionalnog straha od pripadnika jedne svjetske religije i civilizacije mogla nazvati, kao i sve češće napade iz mržnje prema muslimanima. Tu nema brzih i jednostavnih rješenja. Vidi se to i na primjerima borbe protiv drugih oblika netolerancije kakvi su antisemitizam ili rasizam. Ali je bitno prije svega da se stvori politička volja i da se podigne svijest u javnosti, prije svega medijima, obrazovnim i vjerskim institucijama da problem postoji. Problem koji se gura pod tepih, negira i minimalizira nikada neće biti ako ne riješen ono makar umanjen.

Monolitne zajednice

Zato je važno da se onoga momenta kada se krene sa suprotstavljanjem islamofobiji ne prave pogrešni potezi. A najčešća greška i onih koji šire iracionalni strah od muslimana kao neke monolitne zajednice kao i onih koji misle da se protiv islamofobije bore jeste generalizacija. Generalizacija produbljuje stereotipe i namjerno prenaglašava jedan dio identiteta pojedinca kao ključni i jedini određujući.

Prema takvom pogledu na ljude i svijet svi muslimani su isti i dio su jedne velike monolitne cjeline u kojoj svi imaju iste stavove, iste poglede i iste ciljeve. Oni koji šire islamofobiju onda tvrde da svi muslimani imaju isti cilj a to je da pokore i islamiziraju Evropu jer su svi oni dio jedne velike zavjere u kojoj je svaki musliman „izaslanik neke velike imperije zla koja prijeti našem načinu života“. Istovremeno ćemo nerijetko kod onih koji se bore protiv negativne generalizacije muslimana i islamofobije naići na stavove o tome kako su muslimani miroljubivi i dobri.

Muslimani nisu dobri i miroljubljivi. Oni su kao i sve druge vjerske, etničke, rasne ili kako ih sve oni koji ljude vole tjerati u torove razvrstavaju, heterogena, pluralna, pa i sukobljene skupina. Među njima ima dobrih i zlih, radikalnih, umjerenih, ljevičara,  desničara, tradicionalista, modernista, i kakvih sve ne. Ima među onima koji su kulturološki muslimani i ateista i antiteista. Zato je svaki oblik generalizacije zamka i upravo zbog nje se očekuje da se svi muslimani stalno i iznova pravdaju za stavove bilo kojeg muslimana.

Ako se uistinu želimo suprotstaviti nadolazećem valu islamofobije onda izbjeglice među kojima je značajan broj muslimana trebamo početi posmatrati kao pojedince, kao ljude sa svim njihovim razlikama i kompleksnim identitetima, jer upravo insitiranje na generalizaciji služi njihovoj dodatnoj dehumanizaciji. Među tim ljudima ima toliko različitih karaktera kao i među svim drugim ljudskim zajednicama svijeta.

Islam je samo jedan dio identiteta nekih od njih. Oni koji s ponosom ističu da su sljedbenici posljednje Božije objave su također vrlo različiti. Kulturološki gledano, razlike između sirijskih muslimana i muslimana iz Afganistana ili neke centralne afričke republike nisu ništa manje nego između nekih od njih i određenih evropskih kulturnih obrazaca življenja. 

Ni Evropa u koju oni dolaze, jasno je to valjda ovih dana više neko ikada prije u posljednjih nekliko godina, nije monolitna. Nisu ni svi evropski kršćani isti. Neki od njih su u svojoj vjeri našli motivaciju da budu prvi koji su iskazali dobrodošlicu izbjeglicama dok su drugi u istoj toj vjeri vidjeli motiv da stanu na „branik kršćanske Evrope“. Zašto muslimani, pa makar bili i izbjeglice, ne bi imali pravo na takve razlike i da ih se jednom počne posmatrati prije svega kao ljude?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

OSCE/ODIHR event examines media portrayals of Muslim communities

Zanimljiva diskusija sa prof. Johnom Espositom o islamofobiji i mrznji prema muslimanima u @osce_odihr u Warsawi

Facilitating understanding and co-operation among news media and Muslim communities was the focus of an expert meeting organized by the OSCE Office for Democratic Institutions and Human Rights (ODIHR) in Warsaw on 14 September 2015.

The participants – 10 journalists and media experts from nine OSCE participating States – examined how news media and civil society groups can co-operate more efficiently to address common stereotypes of Muslims. The aim was to identify strategies for addressing the challenges faced by journalists when covering issues related to Islam and Muslims.

"News media play a central role in shaping people’s perceptions and ideas. Improving the understanding of issues related to news media and Muslim communities is a critical part of addressing some of the most common stereotypes," said Marouane Mohamed, ODIHR's Advisor on Combating Intolerance Against Muslims. "We hope to use the results from this event to build closer co-operation between news media and Muslim communities and to inform our ongoing work on countering intolerance against Muslims."

This expert meeting is part of ODIHR's continuing work to address intolerance against Muslims, in line with commitments made by OSCE participating States concerning freedom of the media and tolerance and non-discrimination. The event builds on focus groups, training seminars and workshops held for civil society groups organized in 2013 and 2014, during which participants emphasized the role of some media in creating and perpetuating stereotypes against minority groups.

Izvor: OSCE/ODIHR

Prijeti li nam nestanak stanovništva u BiH?

BiH se već duže vremena suočava sa ozbiljnim padom nataliteta i već sada smo u poziciji da, prema najnovijim analizama stručnjaka, taj trend ne možemo zaustaviti ni da kojim čudom uspijemo povećati rodnost nacije. To može biti tek jedan korak a o drugima koje bi trebali već sada poduzimati niko i ne govori.

Izvor: N1

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Već neko vrijeme brojna istraživanja koja provode respektabilne svjetske agencije ukazuju na to da BiH ali i drugim zemljama regiona prijete ozbiljni problemi sa prirodnim priraštajem stanovništva. U Hrvatskoj i Srbiji se o tome daleko više govori i piše i već se radi na politikama koje bi ovaj trend zaustavile. U Bosni i Herecogovini, kao što smo već navikli, skoro niko ozbiljno ne pristupa ovom problemu i sve se svodi na nekoliko kratkih tekstova u medijima sa bombastičnim naslovima. I rješenja koja se nude za ovaj problem u javnosti samo potvrđuju koliko se ovim problemom bavi površno i neozbiljno. Zato je pažnje vrijedna analiza koju je za The Brookings Institution uradio Wolfgang Fengler, vodeći ekonomist u Svjetskoj banci specijalizovan za trgovinu i konkurentnost na Zapadnom Balkanu. U ovoj analizi koja je kod nas prošla neprimjećeno gospodin Fengler navodi mjere koje bi država trebala poduzeti kako bi se trend pada broja stanovnika zaustavio a koji prevazilazi priču o tome kako bi samo trebalo povećati natalitet.

Razmjere prblema

Ali krenimo od samog problema. Ovih dana kada počinje nova školska godina ozbiljan trend pada nataliteta se najboje osjeti na smanjenom broju učenika koji upisuju škole. Svima je poznato da širom BiH ne samo da imamo prazne učionice nego i čitave škole koje bi se trebale zatvoriti.

Trend negativnog prirodnog priraštaja u Bosni i Hercegovini bilježi se od 2012. godine, a podaci pokazuju kako BiH gubi i do 12.500 ljudi od ukupnog broja stanovnika svake godine što je alarmantan podatak koji ukazuje na eskalaciju bijele kuge. Ovo je poručeno sa okruglog stola o temi "Prijeti li nam eskalacija bijele kuge?" u organizaciji Saveza za podršku ekonomskog i socijalnog razvoja "Horizont 2024" o čemu je izvijestila Al Jazeera Balknas.

U prilogu se navodi kako su najveći razlozi bijele kuge loša socio-ekonomska situacija u zemlji, porast broja prekida trudnoće (abortusa) kod žena, ali i psihološki aspekti vezani za osnivanje porodice i stupanje u bračnu zajednicu. Prema riječima sekretara Saveza Dejana Radmilovića, neophodno je ukazati na bijelu kugu prije nego ona postane prirodna katastrofa.

"Podaci Agencije za statistiku BiH o negativnom prirodnom priraštaju iz 2014. pokazuju da je iznosio 5.500 osoba. Od 2012. godine povećava se negativni prirodni priraštaj u BiH za gotovo 1.000 osoba. Broj raste, a ako se nastavi ovakav trend iznosit će nekih 6.500 ljudi ove godine. Prema najboljem scenariju, BiH gubi 12.500 ljudi od ukupnog broja stanovnika svake godine", kazao je Radmilović.

Bijela kuga ili depopulacija predstavlja smanjenje broja stanovnika te očituje mali broj rođenih osoba.

Jedan od velikih uzročnika ove pojave jeste čin abortusa za koji specijalista ginekologije i akušerstva u Univerzitetu Kliničkog centra u Sarajevu Vahidin Katica napominje kako je također u porastu kod žena.

"Struka kaže da je to najgori način planiranja porodice. Žena koja dođe da to obavi, dovedena je pred svršen čin i to je potez očajnika. Najčešće se radi o ekonomskim razlozima, ali i pokušaju „približavanja Evropi i svijetu“, žene pokušavaju ostvariti sebe u poslovnom svijetu stoga kasno ulaze u bračnu zajednicu i nerijetko se dešava da i poslodavac može utjecati na status te žene", kazao je Katica.

Prema njegovim riječima, zbog velikog broja privatnih klinika nije moguće napraviti jedinstveni registar o broju abortusa ali broj registrovanih u javnim klinikama iznosi gotovo 2.000 godišnje.

"Mogu reći da cifra tih abortusa iznosi više puta više nego što statistika pokaže", kazao je u istom prilogu Al Jazeere, dodajući kako je teško govoriti o starosnoj dobi žena koje se najčešće odlučuju na pobačaj.

Pored toga, gorući problem predstavlja maloljetnička trudnoća i abortusi u toj dobi.

"Ako se jednom susretnemo s tim, to je opet jako puno. Radi se o djevojčicama od 15 do 19 godina i ne trebamo zatvarati oči pred tim problemom", poručio je Katica uz apel nadležnima i cijeloj javnosti na rješenje problema bijele kuge prvenstveno poboljšanjem životnog standarda građana.

Međutim, ovo je tek jedan dio problema a njegovo rješavanje će zahtijevati daleko kompleksnije mjere koje prevazilaze i podsticanje na osnivanje porodice i povećanja rodnosti. To može biti tek jedna mjera, a kako sada stvari stoje na ovom problemu se sistematski i planirano ništa ne radi kao ni na izmjeni zakonskih rješenja koja bi olakšala porodicama da se odluče da imaju veći broj djece.

Moguća rješenja

U tekstu „Četiri lekcije iz BiH o tome kako zaustaviti demokrafski pad (Four lessons from Bosnia and Herzegovina on turning around demographic decline) objavljenom na stranici instituta The Brookings, Wolfgang Fengler, ranije spomenuti ekspert Svjetske banke piše: „Visoka rodnost neće sama riješiti problem. Čak kada bi se nekim čudiom i desio preokret u rodnosti i priraštaju Bosni bi trebale najmanje dvije generacije da ponovo ima broj stanovnika koji je imala 1990-ih.“

Za BiH, zemlju sa ekonomijom srednjih primanja gdje je relativno visok životni vijek građana (prosjek od 76 godina) a duboko siromaštvo i dalje rijetko, glavni izazov je izlazak iz osjećaja stagnacije koji je dominantan među građanima u posljednjoj dekadi koja je rezultat manjka radnih mjesta i poslovnih mogućnosti.

Zato ova stručnjak predlaže četiri ključne politike na kojima bh vlasti trebaju raditi kako bi osigurale da se trend pada stanocništva zaustzavi. Te čeitiri preporuke su:

Prvo, najveći izazov je kako oživjeti gradove. Iako je većina stanovništva ruralna, njihove mogućnosti ovise od povezanosti sa prosperitetnim gradovima. Što su vitalniji gradovi to je više posla za sve, uključujući i one koji danas žive u ruralnim područjima.

Drugo, BiH mora uspostaviti bolji balans između imigracije i emigracije. Normalno je da talentovani ljudi odlaze kako bi dobili internacionalno iskustvo. Međutim, uspješne ekonomije u nastajanju moraju naći načina da te ljude ili ponovo vrate ili da privuku druge talentovane ljude iz drugih dijelova svijeta.

Treće, naseljima koja ostaju bez stanovništva mora se upravljati tako da i dalje budu ugodna za život. To se može postići simoboličnim intervencijama kao što su uklanjanje starih građevina ili preuređenje javnih površina. Primjer za to su projekti koji su provedeni u njemačkim gradovima Pittsburgh i Dessau. Naravno, to nisu jedina rešenja koja ova studija nudi, ali jesu primjeri kako se od onih područja u BiH u kojima je očita depopulacija ne smiju olahko dizati ruke nego mora postojati državna strategija repopulacije i zadržavanja stanovništva. Za takve projekte postoji bogato iskustvo i ekspertiza širom Evrope koja na tome radi već godinama, kao i fondovi EU koji mogu BiH biti dostupni uz malo više političke volje i znanja.

Četvrto, mora se ponovo promisliti o mehanizmu dostavljanja usluga i on se mora tako organizovati da bude dostupan ljudima u manjim naseljima te istovremeno da bude finansijski prihvatljiv za državu. Inovacije u poljima kao što su tele-medicina (tele-medicine) i učenje sa distance (distance learning) su posebno obećavajuće za zemlje koje imaju problem s demografskim padom.

 Na kraju, mediji mogu skretati pažnju na problem, ali je na naučnim i političkim elitama i nadležnim institucijama da se počnu ozbiljno baviti njime, ukoliko im je uistinu stalo do budućnosti ove zemlje. Već sada priča o tome kako bi trebali imati više djece nije dovoljna niti će dati željene rezultate, a mi smo i na tom koraku zapeli.

Oni nisu pali s neba

Rijetke su individualne priče o njihovoj patnji i onome od čega bježe i kroz šta su prošli [EPA]

Na Zapadu se o onome što izbjeglice tjera u bijeg ne govori jer bi se razotkrila sramna šutnja i ignorisanje njihove patnje daleko od obala i granica Evrope.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Izgleda da je Evropa izbjeglice iz Sirije i Iraka od kojih su mnogi svoje kuće napustili prije tri godine primijetila tek kad su došli na njene granice. Tek i površna analiza svjetskih, a naročito evropskih medija, pokazuje kako je najveće pitanje čitave krize postalo ono o načinu na koji će evropska birokratija reagovati na ovu humanitarnu katastrofu i koje će političke opcije ojačati svoju izbornu bazu.

O tome ko su muškarci, žene i djeca koji hiljade kilometara prelaze pješice da bi se domogli bogatih evropskih država spremnih da ih prihvate, niko ni riječi.

Rijetke su individualne priče o njihovoj patnji i onome od čega bježe i kroz šta su prošli. O njima se govori samo kao o brojevima i to pomaže da ih se dodatno dehumanizira. Izuzetak su tek dvije stravične slike, ili snimke, koje su tek nakratko potresle uspavani i uljuljani „civilizirani svijet“; one trogodišnjeg utopljenog Aylana Kurdija na turskoj plaži  i snimke na kojoj neka tamo ksenofobična nazovi novinarka udara djecu izbjeglice u Mađarskoj i podapinje nogu čovjeku koji u naručju nosi dijete.

Ali izbjeglice nisu pale s neba, iako nam se na osnovu pisanja globalnih medija čini da jesu. Na Zapadu se o onome što izbjeglice tjera u bijeg ne govori jer bi se razotkrila sramna šutnja i ignorisanje njihove patnje daleko od obala i granica Evrope. A ako bi se baš udubili u korijene problema i sukoba uvidjeli bismo da mnogi centri moći sa tog istog Zapada, ali ne samo oni, imaju svoje prste upetljane u sve od čega ovi jadnici danas bježe. I ne samo to nego je broj primljenih izbjeglica obrnuto proporcionalan njihovoj umiješanosti u sukobe u Siriji i Iraku.

Nastavak „ratnih napora“

Zemlje koje najviše oružja, novca i vojnih savjetnika šalju na jednu, drugu ili ko zna koju zaraćenu stranu u Siriji, pa i Iraku, skoro da na svojoj teritoriji nemaju niti jedne izbjeglice.

Ako ih i pomažu kao što to čine neke bogate zaljevske zemlje onda je to novcem i daleko od vlastitih granica i to se može razumjeti samo kao nastavak „ratnih napora“.

Bolesno je slušati apologete režima koji „skupoćom u Zaljevu“ opravdavaju činjenicu da nijedan izbjeglica nije dobio utočište u tim zemljama, istim onim koje su vodile svoje vlastite proksi-ratove kako protiv pro-iranskog režima u Damasku tako i protiv opozicionih skupina povezanih sa Muslimanskom braćom ili militantnim ekstremistima koji nisu bili po njihovoj volji.

Teško je provjeriti koliko je istine u tvrdnjama osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea koje je iznio u svojoj novoj knjizi "The WikiLeaks Files" a prema kojima su Sjedinjene Američke Države planirale svrgnuti vladu Sirije mnogo prije početka pobune 2011. godine.

U intervjuu za Russia Today Assange je predstavio poglavlje o Siriji, koje se bavi događajima iz 2006. godine i telegramom koji je poslao tadašnji američki ambasador u Damasku William Robak, a odnosi se na plan za svrgavanje režima predsjednika Bashara al-Assada u Siriji.

"Plan je bio da se koristi veliki broj različitih faktora za stvaranje paranoje unutar sirijske vlade, putem pretjerivanja i straha od državnog udara", rekao je tim povodom Assange, a prenijele svjetske agencije. Dodao je da je najozbiljniji dio plana bio podsticanje tenzija između šiita i sunita.

Konkretno, to je značilo da se šire lažne glasine kako Iran pokušava preobratiti sunite, kao i da se radi sa Saudijskom Arabijom i Egiptom kako bi se stvorila percepcija koja će otežati utjecaj Irana, kao i utjecaj sirijske vlade na stanovništvo.

Teško da će se u skorijoj budućnosti doznati prava istina o tome šta se sve dešavalo i šta se dešava u i oko tog dijela svijeta, i kakvu su ulogu imali mnogi svjetski i regionalni centri moći ali je valjda i pticama na grani jasno da ISIL-a i Al Qaide nije bilo u Iraku ni Siriji dok im neokonzervativci iz administracije Georga Busha, uz svestranu pomoć svog evropskog saveznika oličenog u vladi britanskog premijera Tonya Blera,  nisu odlučili na tenkovima izvesti demokratiju.

To je otvorilo prostor za destabilizaciju Iraka, a zatim i Sirije. Taj vakuum su iskoristili nasilni ekstremisti iz čitavog svijeta koji su se u početku uz podršku vlasti u Damasku i Teheranu borili protiv Amerikanaca da bi se nakon što su se ovi povukli okrenuli protiv svojih dojučerašnjih taktičkih saveznika.

Dok su ubijali Amerikance podržavali su ih iz Irana i Sirije preko čije teritorije su slobodno putovali, kada su počeli ratovati protiv prošiitskih režima u tim istim zemljama počeli su ih kao borce za demokratiju podržavati iz Amerike i sa Zapada. Sada svi peru ruke od njih i koriste ih kao opravdanje za vlastite ratove i borbu za prevlast u regionu. Zato se danas nikako ne mogu amnestirati od odgovornosti svi oni koji su na bilo koji način učestvovali u ovoj avanturi Busha Mlađeg.

Kako zaustaviti rat

Ali ni Assangovi današnji pokrovitelji i zaštitnici iz Kremlja se ne mogu pohvaliti svojom ulogom u Siriji. Bez njihove podrške davno kompromitovanom i u jednom trenutku skoro svrgnutom režimu Bashara al-Assada on ne bi nastavio ubijati civile bojnim otrovima i buradima napunjenim eksploziovm. Teško da bi se bez te podrške na koju je Bashar mogao uvijek računati mirne demonstracije Sirijaca na koje je režim uzvratio nezapamćenom brutalnošću eskalirale u otvoreni rat. I danas Rusija dajući podršku takvom režimu zarad vlastitih geopolitičkih interesa samo produbljuje sukob. To nas je sa posljednim raspoređivanjem ruskih vojnika i vojnih savjetnika i navodno građenje baza u Siriji dovelo na ivicu otvorenog sukoba koji sve više liči Vijetnamu gdje su Amerikanici i Rusi već jednom preko svojih zastupnika odmjeravali snage.

Dobro bi bilo upitati i druge Basharove saveznike iz Teherana šta su oni učinili za sirijske izbjeglice i koliko su ih, ako su ovi upošte spremni bježati u zemlju koja bezrezervno podržava režim koji od godinama nemilosrdno ubija i progoni, primili. Lista svih onih koji su na jedan ili dugi način, manje ili više, učestvovali u progonu Sirijaca bi se odužila i svi oni snose odgovornost za sve što se dešava.

Zato pravo pitanje danas treba biti ne kako zaustaviti izbjeglice nego kako zaustaviti rat od kojeg bježe i kako natjerati svjetske moćnike da Sirijce ne koriste kao topničko meso u svojim globalnim igrama moći. Najlakše je iživljavati se na onima koji spašavajući gole živote odluče da ne žele više biti dio tih zakulisanih igara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Obavljajte obrede hadža kao što sam ih ja obavljao

Danas je u Kulturnom centru "Kralj Fahd" u Sarajevu održan treći "tradicionalni" jednodnevni seminar za vodiče i ostalu podršku ovogodišnjim hadžijama. Organizator i pokrovitelj ovogodišnjeg seminara je Ambasada Kraljevine Saudijske arabije, odnosno NJ.E. Ambasador Hani bin Abdullah Moeminah uz podršku Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini odnosno Ureda za hadž.

Na seminaru pod nazivom "Obavljajte obrede hadža kao što sam ih ja obavljao" prisutnima su se između ostalog obratili ambasador Kraljevine Saudijske arabije u BiH NJ.E. Hani bin Abdullah Moeminah i vjerski ataše ambasade K.S.A. u BiH Abdulmedžid el-Gajs. Također, ispred Islamske zajednice u BiH prisutnima su se obratili i dr. Enes ef. Ljevakovič, zatim Nezim ef. Halilovič Muderris i Muhamed Jusić.

Seminar je prije svega bila prilika da se okupljeni vodići, medicinsko osoblje i ostala tehnička podrška za hadž koji će ove godine biti na usluzi hadžijama, pobliže upoznaju sa svim tehničkim detaljima i dobiju posljednje smjernice za svoje djelovanje u okviru preuzetih dužnosti.

Prisutni su imali priliku doznati više informacija o tehničkoj pripremi za hadž, organizaciji hadža i na kraju i zdravstvenim aspektima na hadžu.

Izvor: Zulhulejfa.ba