Na koje muslimane je Vučić mislio

Vučić inicijativom o 'dijalogu sa Bošnjacima' od Dodika preuzima poziciju srpskog nacionalnog lidera.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Premijer Srbije Aleksandar Vučić je u intervjuu za magazin Nedeljnik izjavio kako je za Srbiju „od najvećeg značaja odnos sa muslimanima i Bošnjacima“. Tom prilikom je ustvrdio kako „ozbiljni ljudi, i oni koji su državnici i oni koji se bave državom i nisu državnici, moraju razumjeti kako je suštinski dijalog sa muslimanima od presudnog značaja za budućnost Srbije i srpskog naroda“.

Već duže vrijeme se u političkim i medijskim kuloarima špekulisalo o tome da će šef srbijanske Vlade i „moćni čovjek Srbije“ izaći sa jednom ovakvom inicijativom.

Ali pravdi za volju, ovo nije prvi put da se pokreće priča o nekoj vrsti historijskog bošnjačko-srpskog dijaloga. Prisjetimo se incijative Adila Zulfikarpašića o muslimansko-srpskom dogovoru, koja je trebala spriječiti rat. Zatim još u martu 2007, prilikom prve posjete Beogradu, tadašnji reisul-ulema Islamske zajednice u BIH Mustafa ef. Cerić se sastao sa tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem i predložio mu pokretanje jedne vrste takvog dijaloga. Tada su, koliko me pamćenje služi, na skupu bili prisutni i muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić i Rasim Ljajić.

Od tih inicijativa nije bilo ništa, a da li će od ovog Vučićevog probnog balona biti, treba tek da se vidi. Dugo je trebalo da Srbi Bošnjake počnu prihvaćati kao narod i politički subjekt na ovim prostorima, pa bi se i to što sada inicijativa dolazi s druge strane moglo pokazati presudnim.

'Osuđeni' jedni na druge

Za sada iz Bosne i Sandžaka, odnosno sa te duge strane, još nije bilo nikakvih ozbiljnijih reakcija. U Bosni i Hercegovini su, kao i obično, zauzeti ili izborima, ili formiranjem vlasti, ili borbama za poziciju, pa takav odnos i ne čudi.

Ne treba biti cinik pa Vučićevu inicijativu zbog njegove prošlosti a priori izvrgnuti ruglu, iako je očekivati i takve reakcije.

Ipak, ona danas dolazi od premijera i de facto najmoćnijeg političara države koja je dugo bila faktor nestabilnosti na Balkanu i koja sada još samo deklarativno šalje poruke o tome kako bi željela postati faktor stabilnosti u regionu. Svima je valjda jasno da dijalog nema alternativu i da su narodi i građani ovih prostora, kao i globaliziranog svijeta, „osuđeni“ jedni na druge. Ne treba valjda nikome, osim ksenofobičnim radikalima različitih ideoloških kovova, dokazivati da rat do istrebljenja ili dominacije nad drugima nije jedino rješenje i vizija budućnosti koju želimo ostaviti našoj djeci.

Međutim, kada jedna takva, ohrabrujuća i pažnje vrijedna, inicijativa dolazi od jednog političara, ma ko on bio, vrijedi biti oprezan i normalno je da ona nosi brojne političke poruke koje prevazilaze granice simboličkog zalaganja za ideje dijaloga i suživota.

A Vučićeva najava potrebe „dijaloga sa muslimanima i Bošnjacima“ ima brojne nedorečenosti, ali i implikacije koje, ako je ne diskvalifikuju, moraju biti razrađene i jasno iznesene pred našu, balkansku i svjetsku javnost.

Tako je, naprimjer, nejasno ko bi u ime ova dva ili više naroda, jer je nejasno na koga je premijer Srbije mislio kad je rekao muslimani, s obzirom da je prije toga govorio o Albancima i pridodao Bošnjake, trebao voditi taj dijalog.

Da li su to vjerski lideri, akademske zajednice, nacionalna kulturna društva, nevladine organizacije koje predstavljaju žrtve proteklih ratova ili, pak, politički predstavnici naroda? Vjerovatno svi oni.

Ako je, pak, Vučić mislio na političare kao nosioce dijaloga, da li bi srpsko-bošnjački dijalog, ustvari, bio dijalog između Srbije i BiH, s obzirom na to da velik broj bosanskih Srba Srbiju doživljava kao svoju matičnu državu, dok skoro svi Bošnjaci u regionu u Bosni vide svoj pandam „matične države“? Da li bi onda takvu incijativu trebao pokrenuti predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, pa da mu sagovornik bude bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović? To nam još nije jasno.

Istinsko suočavanje s prošlošću

Naravno, odgovore na ova pitanja ne bi trebao dati samo premijer Vučić, nego i bošnjački politički zvaničnici i drugi, kako ih birvaktile nazivaše, društveni radnici. Naravno, ukoliko se osjećaju pozvanim da na inicijativu reaguju i da iznesu svoj stav, ako ne žele da budu samo objekat mogućih procesa.

Nadalje, pitanje je i da li bi se iza mogućeg bošnjačko-srpskog dijalog mogla kriti namjera da se amnestiraju sve politike koje su ovdje vođene i koje su kulminirale zločinom genocida? Dijalog je dobrodošao ako će ga pratiti istinsko suočavanje sa prošlošću i rad na tome da se na svakom pedlju Balkana, kao životnog prostora ne samo Bošnjaka i Srba, nego i drugih naroda i građana, koji ne žive kroz kolektivitete, ponište rezultati agresije i zločina kojih je bilo i prema Hrvatima i Albancima. Svaki dijalog i suočavanje s prošlošću mora poslati poruku budućim generacijama da se zločin ne isplati. Sve ostalo je samo igranje političkim floskulama, koje trebaju da u miru odbrane ono što se u ratu etničkim čišćenjem i zločinima otelo.

Želim vjerovati kako je gospodin Vučić bio svjestan koje su implikacije njegovog poziva. Doduše, još indirektan poziv na međunacionalni dijalog i da je, kao što je u istom intervjuu jasno priznao vlastitu grešku i doprinos politikama koje su radile na stvaranju etnički čistih država u multinacionalnim sredinama i inih velikodržavnih projekata koji su prekrajali historijske granice balkanskih država, odlučan istrajati na novim politkama, koje će počivati na uzajamnom povjerenju i poštovanju ne samo među narodima nego i državama u kojima žive i koje ih politički predstavljaju.

Razumljivo je da svaka izjava i postupak nosilaca političkih dužnosti ima političku težinu i to, prije svega, na unutarpolitičkom terenu. Tako se i ova incijativa može jako dobro uklopiti u imidž regionalnog lidera, kojeg u Srbiji brižljivo gradi premijer Vučić, nerijetko i ne baš demokratskim metodama ophođenja prema kritički nastrojenim medijima. Tu je i pitanje Sandžaka i Vučićeve obaveze prema njegovim političkim partnerima iz reda tamošnjeg bošnjačkog naroda, kojima za vrat pušu neki vjersko-nacionalno-politički krugovi, a koji se hrane srpsko-bošnjačkim konfliktom i zapostavljanjem tog dijela Srbije.

Izoliranje Dodika sa scene

Muftija Zukorlić je gostujući na jednoj bh. televiziji prošle sedmice najavio da bi Vučić uskoro mogao izaći sa sličnom inicijativom i tom prilikom je koristio skoro identičnu argumentaciju za neophodnost dijaloga. Dijalog nije ni počeo, a već kao da počinje borba vezano za to ko će biti njegovi akteri i samim time legitimni predstavnici naroda, što je još jedna nedorečenost moguće inicijative.

Zato i u bosanskohercegovačkom kontekstu poruke iz Beograda imaju dnevnopolitičku težinu. Malo je onih, čak i u stranci predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kojima nije sve očitije da je ovaj dugogodišnji apsolutni vladar „boljeg dijela BiH“ sve izolovaniji na regionalnoj i međunarodnoj sceni, pa tako i entitet na čijem je čelu i kojim rukovodi njegova stranka. Ali to je cijena njegove politike, koja ga je kao i njegovu stranku svih ovih godina držala na vlasti, a cijelu državu u potpunoj blokadi i daleko od puta evropskih i evđuroatlantskih integracija.

Razbijanju izolacije ne pomaže ni Dodikova nevjerovatna potreba da nastupa kao državnik i da se bavi pitanjima koja, prema Ustavu i Dejtonskom mirovnom ugovoru, na kojeg se tako revnosno poziva kada brani nadležnosti entiteta, zapravo i nisu u njegovoj nadležnosti.

Uzalud se pojavljuje na svakom kontroverznom skupu na kojem će ga mimo državnih organa pozvati i podržava svakog onog ko u međunarodnim odnosima kontrira zvaničnim stavovima EU, turske, američke ili arapske politike, a sve s ciljem da poremeti dobre odnose Bosne i Hercegovine s bilo kojom zemljom na svijetu. Naravno, ne uviđajući da ga to gura u još veću izolaciju.

Zato se i ova Vučićeva inicijativa može čitati kako još jedan dokaz anahronosti Dodikove isključive, bahate, nacionalističke i konfrontističke politike protiv čitavog svijeta, koji se protiv njega urotio kao protiv Miloševića.

Makar od Vučičeve incijative o srpsko-bošnjačkom dijalogu ne bilo ništa, Dodiku je poslana poruka da Beograd ne slijedi više politiku „zabijanja prsta u oko“ i likovanja nad tim da komšiji crkne krava, kakvom se on svih ovih godina rukovodio.

Vučić ovim potezom od Dodika preuzima poziciju“ srpskog nacionalnog lidera“, u koju se on bio uživio svojim tvrdolinijaškim stavovima. Zato možda i upozorenje „bivšeg radikala“ na to da su za Srbiju najopasniji desničari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Nisu zasluživali svjetsku pažnju dok nisu eskalirali

AP Photo/Anees Mahyoub (Credit: AP)

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Već danima traju napadi avijacije Saudijske Arabije i njenih saveznika na Jemen.

U prvim danima napada, Saudijska Arabija je tvrdila kako joj je cilj da na vlast vrati legitimno izabranog predsjednika Abd Rabbuh Mansur Hadija kojeg su svrgnuli pripadnici zejdijskog prošitskog i Iranu bliskog pokreta Ensarullah, poznatog kao husijuni po njihovom lideru Abdulmeliku Husiju, i vojnog krila lojalnog u „Arapskom proljeću“ svrgnutom predsjedniku Alija Abdullaha Saliha. Vizija Saudijske Arabije je da će zračnim napadima izvršiti dovoljan pritisak na Husijune da ih vrate za pregovarački stol kako bi prihvatili razgovore koje su im nudili  i prije saudijske intervencije kako bi se napravila neka vrsta balansa političke moći u Jemenu pod pokroviteljstvom zemalja Zaljeva, odnosno kako bi se napravio model u kojem bi svi ti mezhebi (sljedbe unutar islama) i politički programi bili uključeni u vladu nacionalnog jedinstva.

Ali za sada husijuni ne žele da odustanu i umjesto da se povuku barem iz većinski sunitskih provincija oni pokušavaju zauzeti Aden  nekadašnji glavni grad Južnog Jemena što je ovu strategiju dovelo u pitanje. Osim toga, Saudijcima i saveznicima među kojima su i Amerikanci koji po priznanju Pentagona u zraku snabdijevaju borbene avione arapskog saveza nazvanog Odlučna oluja (Al-Asifetu al-Azm) ponestaje vojnih meta. Husijuni su se povukli u gradske sredine, među civile, gdje djeluju kao gerila. Ono što je ostalo od vojnih meta zvanične jemenske vojske lojalne svrgnutom predsjedniku Salehu uništeno je u prvim danima napada. Civilne žrtve se povećavaju što antisaudijska propaganda vješto koristi, a već su na ozbiljne patnje jemenskog naroda počeli upozoravati i u brojnim svjetskim organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Zato sada svi čekaju ko će prije popustiti. U međuvremenu se javio Alžir koji nudi da posreduje u pregovorima među jemenskim frakcijama a sličnu ulogu su čak najavljivali Turska i Pakistan. Očito je da bi to bilo najbolje rješenje, ali kada proradi arapski ponos niko neće da pokaže da mu je dosta rata i da se stekne dojam kako se povukao sa bojnog polja. Da se pita samih Jemenaca možda bi se to i desilo, ali svi znaju da pitanje povratka za pregovarački sto već dugo nije samo unutrašnje pitanje nego da se preko Jemena sukobljavaju dva regionalna rivala, i to Saudija i Iran.

Kako sada stvari stoje Saudijci i Iranci su spremni ratovati za „slobodu Jemena“ do posljednjeg Jemenca.

Ustvari, problemi Jemena su brojni ali su neki od njih pojačani decenijama uplitanja sa strane, kako regionalnih sila tako i onih globalnih.

Ustvari, ova situacija je posljedica dugog ignoriranja nagomilanih problema Jemena. Gledajući u arhivu kada sam počeo pisati ovaj osvrt vidio sam da smo još u januaru 2010. u Startu pisali o Jemenu kao „propaloj državi“ i možda prvi u BiH napisali koji red o husijunima o kojima se tada skoro ništa nije znalo u našoj ali i svjetskoj javnosti. Već tada smo upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje MMF-a o tome kako ovoj državi sa 75% ljudi mlađih od 25 godina, prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj. Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zasluživali svjetsku pažnju, dok nisu eskalirali.

Jemen se nalazi u okruženju bogatih zemalja, a oni žive u siromaštvu, nemaju dovoljno vode u većini gradova, nemaju hrane… Ova država koja je kolijevka civilizacije u tom dijelu svijeta sa bogatom historijom i kulturom postala je, naročito nakon “Arapskog proljeća”, „propala država“, koja ne može sama sa sobom upravljati, već ovisi o tuđoj pomoći. Ako se bude naziralo bilo kakvo rješenje jemenskog problema, upravo zbog suštinski nagomilanih problema, oni će opet ovisiti o pomoći sa strane, finansijskoj i svakoj drugoj. Stvar je samo u tome ko će imati više utjecaja, Iran ili Saudijska Arabija.

I dok Jemen postaje bojno polje na kojem snage odmjeravaju regionalni i svjetski pretendenti na poziciju regionalne supersile, treća strana, u ovom slučaju „nedržavi element“ oličen u terorističkoj organizaciji Al-Kaida lovi u mutnom. Taj ogranak koji sebe naziva Al-Kaidom Arapskog poluostrva već kontroliše značajan dio jemenske teritorije i ide ka tome da osnuje neku vrstu imitacije tzv. Islamske države u Iraku i Siriji. Ovaj dio Al-Kaide čine mnogi saudijski disidenti koji su već u nekoliko navrata izvodili terorističke napade u Saudijskoj Arabiji. Slučajno ili ne, do eskalacije nasilja je došlo dan nakon što su husijuni zauzeli vojnu bazu u Tazu iz koje su Amerikanci upavljali bespilotnim letjelicama koje već godinama operiraju u Jemenu ubijajući sve one koji se povezuju sa tamošnjom Al-Kaidom.

I na kraju, ono što je posebno opasno u ovom čitavom sukobu jeste i to što on sve više poprima obrise unutarmuslimanskog sukoba po nikada zacijeljenim šavovima sunitsko-šiitskog raskola. Iako svi znaju da se rat ne vodi ni zbog vjere ni zbog mezheba nego se tim podjelama politizira, ipak postoji realna opasnost da se takve podjele prošire muslimanskim svijetom i da probude stare antagonizme. 

Do 2050. u svijetu podjednako muslimana i kršćana!!!

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Svjetski mediji su ovih dana preplavljeni rezultatima istraživanja naslovljenog sa  "Budućnosti religija u svijetu:projekcije 2010-2050" koju je izradio Pew Research Center, a u kojoj se između ostalog navodi da će ukoliko se nastave dosadašnje tendencije, do 2050. u svijetu broj muslimana bit podjednak broju kršćana koji će ipak ostati najveća vjerska grupa.

U istraživanju koje se temelji na projekcijama koje uzimaju u obzir stope plodnosti, starost stanovništva, migracije i tendencije prelaska na drugu vjeru, navodi se da će 2050. biti 2,76 milijardi muslimana prema 1,6 koliko ih je bilo 2010, dok će tada biti 2,92 milijardi kršćana prema 2,17 milijardi 2010.

Kršćani će i dalje biti najveća vjerska grupa u svijetu, s nepromjenjivom proporcijom od 31,4 posto, a muslimani će sačinjavati 29,7 posto svjetskog stanovništva prema 23,2 posto 2010.

Tokom ta četiri desetljeća, islam će jačati više nego bilo koja druga religija, precizira izvještaj i zahvaljujući mladoj populaciji, visokoj stopi plodnosti, zabilježit će 75 posto povećanja na temelju povećanja od 35 posto svjetskog stanovništva. Ako se nastave te tendencije, islam će biti prva svjetska religija nakon 2070, navodi Pew a prenosi između ostalih i Al Jazeera Balkans.

Ustvari, radi se o nastavku istraživanja čija je ranija faza provedena u periodu od 2009. do 2012. godine.  Forum Pew je već izdao nekoliko publikacija u kojima se nastoji dati sadržajan demografski portret muslimanske populacije u svijetu danas i predvidjeti promjene u toj populaciji do 2030. godine. Glavninu tih istraživanja su još 2013. na bosanskom jeziku saželi Azra Mulović i Hikmet Karčić u publikaciji naslovljenoj sa „Muslimanski svijet- populacija i religioznost“ koju je izdao Centar za napredne studije iz Sarajeva (CNS) i Centar za civilizaciju Balkana iz Istanbula (BALMED). Ta publikacija je posebno vrijedna zato što predstavlja sažetak dva PEW-ova istraživaja i to: Budućnost globalne muslimanske populacije- projekcije za period 2010-2030. iz 2011. godine i Muslimani svijeta: jedinstvo i raznolikost iz 2012. godine. Ovo drugo istraživanje je posebno bitno jer daje dobar uvid u to šta misli ta muslimanska populacija čijim se brojem tako često licitira i iz kojeg se vidi o kako heterogenoj populaciji se radi kada je riječ o različitosti mišljenja. Ovo novo istraživanje ili projekcija je nastavak bosankohercegovačkoj javnosti već predstavljenog projekta.

Značajni rezultati

Novo istraživanje predviđa da će 2050. u Evropi muslimani činiti do 10% ukupne populacije. Indija će zadržati hinduističku većinu ali će dobiti najbrojniju muslimansku populaciju od svih država svijeta u čemu će preteći do sada najmnogoljudniju muslimansku državu Indoneziju. U Americi, kršćani će pasti sa više od tri četvrtine populacije koliko ih je bilo 2010. na dvije trećine u 2050. Judaizam više neće biti najveća nekršćanska vjera u SAD-u. To mjesto će pripasti američkim muslimanima kojih će u ovoj državi biti više nego onih koji se vjerski deklarišu kao Jevreji. 

Također je zanimljivo da će četiri od svakih deset kršćana u svijetu živjeti u Subsaharskoj Africi. Sjedinjene Američke Države će i dalje ostati prva katolička zemlja svijeta, ispred Brazila, ali Nigerija će od Meksika preuzeti treće mjesto.

Na nekoliko mjesta se u istraživanju spominje  i Bosna i Hercegovina, a jedno od tih mjesta je i predviđanje prema kojem će se naša zemlja naći u skupini država u kojima će 2050.  muslimani činiti više od 50% stanovnika. Nekoliko će država, a među njima i Bosna, imati drugačiju vjersku većinu 2050. nego što su je imale 2010. Broj zemalja sa kršćanskom većinom će pasti sa 159 na 151. Kršćana će biti manje od 50% u: Australiji, Beninu, BiH, Francuskoj, Holandiji, Novom Zelandu, Makedoniji i Ujedinjenom Kraljevstvu. 

Istovremeno će te godine, ukoliko se nastave dosadašnje tendencije, muslimani činiti više od polovine stanovništva u 51 državi, dvije više nego 2010.

Predviđaju se i neki drugi ništa manje zanimljivi trendovi u populaciji drugih religija. Tako će se brojnost svih vjerskih grupa povećati osim budista koji zadržavaju stabilan broj, zbog starijeg stanovništva i slabe stope plodnosti u Kini, Tajlandu i Japanu. Također, broj ateista će se povećati za 10 posto i iznosit će 1,23 milijarde osoba i njihov udio će sa 16, 4 posto pasti na 13,2 posto.

Municija za radikale

Iako se bez sumnje radi o vrlo zanimljivom i korisnom istraživanju koje po više osnova može biti informativno i relevantno ne bismo smjeli ne primjetiti i to s kojim žarom su brojne radikalne skupine prenosile rezultate ovog istraživanja.

Tako je bombastični naslov bio najčešći podjednako na stranicama ultradesničarskih evropskih skupina i njihovih pandana iz muslimanskog svijeta. I dok su jedni ovu projekciju koristili da dokažu opravdanost njihovih islamofobičnih stavova drugi su likovali nad „velikim trijumfom islama“. S obzirom na to u kakvom svijetu živimo i kako se sve, a posebno čini se vjerska pripadnost, instrumentalizira i politizira ne treba čuditi da je i ovo istraživanje odjeknulo kao bomba u manipulacijama sklonim ideološkim krugovima.  Ali ne smijemo ni zaboraviti potencijalnu opasnost koja iz ovakvih analiza može proizaći. To je municija za radikale svih kovova i vrlo upotrebljivo štivo za nova vojačenja po linijama sukoba za globalnu dominaciju. Naravno da ni jedini ni drugi neće pogledati u suštinu tih brojki. Niko se neće zapitati koliko će tih „projiciranih muslimana ili kršćana“ istinski nositi vrijednosti vjera kojma su etiketirani. Desničari u Evropi neće sigurno na svoje stranice staviti zaključke istog ovog centra iz jednog od njihovih istraživanja koji pokazuju kako se broj djece kod muslimanskih useljenika u Evropi u trećoj generaciji  kreće u evropskom prosjeku, te da natalitet nema baš puno veze sa vjerskom pripadnošću koliko sa drugim društvenim i ekonomskim faktorima. Veliki muslimani koji u tim brojkama traže utjehu i vide neku vrstu trijumfa neće reći u svojim teksotvima koliko tih projiciranih muslimana živi ili će živjeti ispod granice siromaštva, biti nepismeni, bez pristupa pitkoj vodi...

Zato bi za one koji se raduju mogućem povećanju broja muslimana u svijetu ili koji bi tim brojem plašili druge bolje bilo da se zapitaju u kakvom svijetu će ti ljudi živjeti i šta im ostavljamo u emanet. Ostavljamo li im dovoljno, vode, hrane, čistog zraka i svijet u kojem će živjeti u miru ili ćemo jedni druge strašiti brojevima i invazijama koje će bude li po volji onih koji sanjaju o globalnoj dominaciji i sukobu civilizacija itekako ove brojeve smanjiti?

Istraživački centar Pew (Pew Research Center) je nevladina, neprofitna organizacija eksperata koja prikuplja i analizira informacije, stavove i trendove koji oblikuju savremeni svijet. Podružnica su velike grupacije fondova koju je osnovala američka porodica Pew, sa svrhom rješavanja nekih od najizazovnijih problema današnjice. Sprovode ispitivanja javnog mnijenja, objavljuju demografske studije, analize sadržaja i prave druga empirijska istraživanja u društvenim naukama.

ISIL - upravljanje divljaštvom

Abu Bakr Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Vijest da je tzv. Islamska država Iraki Levant raspisala oglas za radna mjesta poput glasnogovornika, bombaša i nastavnika i nekih drugih pozcija predviđenih za ʽone slabije vjereʼ odjeknula je kao svjetski ekskluziv na globalnoj medijskoj sceni. Ali koliko god ta informacija zvučala bizarno ona je utemeljena u ozbiljnoj strategiji koja je ovoj militantnoj skupini omogućila da u XXI vijeku stvori surogat moderne države.

Ne može se ne primjetiti kako trenutna strategija djelovanja ISIL-a ne samo u Iraku i Siriji nego i na mjestima gdje se ISIL-a pokušava proširiti, poput Sinaja u Egiptu, Libije, Afganistana, Jemena, Nigerije, Tunisa i brojnih drugih država u kojima se javljaju organizacije koje se obavezuju  na poslušnost (daju bejat) halifi Al-Bagdadiju i bore se pod obilježjima ISIL-a, ima dosta sličnosti sa strategijom poznatom kao „upravljanje divljaštvom“.

Ustvari, radi se o nekoj vrsti kombiniranog terenskog priručnika i svojevrsnog manifesta za „povratak hilafeta“ naslovljenog sa „Upravljanje divljaštvom (ili zvjerstvima)- najkritičniji stadij kroz koji će zajednica vjernika (ummet) proći“ (Management of Savagery: The Most Critical Stage Through Which the Ummah Will Pass : إدارة التوحش: أخطر مرحلة ستمر بها الأمة‎, Idārat at-Tawahhush:Akhtar marhalah satamourrou biha l ummah).

Identitet ideologa

Ova knjiga ili studija je djelo iza kojeg stoji ideolog poznat kao Abu Bakr Naji. Publikacija sa pojavila na društvenim mrežama 2004. godine, prvo na zatvorenim forumima a kasnije i na brojnim stranicama na kojima se militanti okupljaju kao i na stranicama specijalizovanih centara koji prate trendove unutar terorističkih organizacija.

Navodni izgled pasoša ISIL-a na kojem piše 

“pokrećemo vojsku ukoliko nosioca 

ovog pasoša zadesi bilo kakvo zlo” (izvor: Twitter)

Stvarni identitet Abu Bakr Najia nije nikada zvanično potvrđen, ali je Hani Nesira sa Al Arabiya Institute for Studies u svom istraživanju došao do zaključka da se radi o Egipćaninu Muhammadu Khalil al-Hakaymahu (محمد خليل الحكايمة) . Al-Hakaymahu je autor još nekoliko studija ili strategija djelovanja pojedinaca i organizacija tada povezanih sa globalnom Al Kaidom.

Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar islama, tj. muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta. Zato on predlaže eskalaciju brutalne kampanje nasilja i zvjerstava u muslimanskim zemljama koja treba da rezultira polarizacijom njihovih društava i novim sukobima, razotkrivanjem nesposobnosti sigurnosnih agencija i vladajućih elita da održe kontrolu nad narodima, što bi trebalo privući nove sljedbenike u redove džihadista i u konačnici stvoriti džepove nesigurnosti ili prostore u kojima vladaju strah, nesigurnost i zvjerstva. Pod „upravljanjem zvjerstvima“ Naji podrazumijeva stvaranje anarhije kojom bi onda militanti upravljali, tj. u kojoj bi se nametnuli kao jedini koji mogu uspostaviti red i smijeniti nesposobne i korumpirane vlasti i to na principima islama, Šerijata, historijskog iskustva i tradicije muslimanskih naroda.

Upravo ovdje do izražaja dolazi sposobnost simpatizera tzv. ISIL da nakon što stvore haos upravljaju njime kroz formiranje civilne administracije koja će nuditi osnovne komunalne i javne usluge u kombinaciji sa sigurnošću za one koji se pokore njihovoj vlasti. To je veliki iskorak u odnosu na ono što su do sada nudile druge militantne organizacije koje su se pozivale na islam poput Al-Kaide, talibana ili egipatskog Al Jihada ili Al Jamae al-Islamijje.

Naji je koristio tradicionalni džihadistički primjer Egipta, ali se implicite odnosio na Irak, gdje je pozivao na brzu konsolidaciju džihadističkog trijumfa s namjerom ''ovladavanja okolnim zemljama''. Jedan ISIL-ov lider je ispričao Michaelu Weissu i Hassanu Hassanu, autorima knjige „Inside the Army of  Terror“,  da je Najieva knjiga naširoko distribuirana među oblasnim ISIL-ovim zapovjednicima i nekim običnim vojnicima kao sredstvom opravdavanja odrubljivanja glava ne samo kao religijski dopuštenim radnjama već preporučenim od Boga i Njegovog Poslanika. Za ID, najveći doprinos teksta Upravljanje divljaštvom leži u razlikovanju značenja džihada u odnosu na druga religijska pitanja. Naji u jednome trenutku podučava čitatelja tvrdeći da način na koji se uči o džihadu ''u knjigama'' otežava mladim mudžahidima da spoznaju pravo značenje njegovog koncepta. ''Neko ko isprva uči o džihadu misli da je to ništa doli nasilje, grubost, terorizam, zastrašivanje (drugih) ili bezočno ubijanje. Ja govorim o džihadu i borbi, ne o islamu i to se ne bi trebalo miješati... Ne može se nastaviti boriti neko i prelaziti iz jedne etape u drugu osim ako inicijalna etapa ne podrazumijeva etapu bezočnog ubijanja neprijatelja i rušenja njihovih domova...''.

Vođenje države

Rodni list u Islamskoj državi u kojem u podnaslovu stoji:

“unuci Hilafeta” (izvor: Twitter)

Očito je sada da tu ideju upravljanja društvima u anarhiji i stvaranja a zatim popunjavanja pravnog i političkog vakuuma koju je razradio Naji u praksi pokušava provesti Al-Bagdadi. Ovo nije promaklo sve većem broju analitičara koji prate sve što se dešava u i oko ISIL-a. Tako Loretta Napoleoni u svojoj novoj knjizi The Islamist Phoenix (u izdanju Sandorfa iz Hrvatske prevedeno pod naslovom „Uspon islamizma“) piše: „Spretnost kojom El-Bagdadi i njegova grupa uvjeravaju sunite u Siriji, a isto tako i u Iraku, da bi mogli uspjeti u onome u čemu su svi ostali podbacili, nevjerovatan je podvig njihove modernosti.  U prošlosti, nijedna džihadistička grupa nikada nije bila opremljena za vođenje prave države. Nisu znali kako upravljati zalihama vode, kanalizacijom, izgradnjom cesta niti su znali kako koristiti virtualni svijet za novačenje i skupljanje sredstava diljem planeta. Još su manje znali kako postići konsenzus u zajednicama. Takve greške, a viđali smo ih u Afganistanu u halifatu (kalifatu) mule Omera (Omara), počivaju na predmodernoj viziji društva, kakvu je projecirao selefizam.“

Iako je san džihadističkog pokreta oduvijek bio obnova halifata, bila je to samo nejasna, romantična ideja, potpuno neprimjenjiva u modernim vremenima, jer je selefizam, tvrdi Napoleoni, odbijao konstrukciju moderne države. „Radikalni je selefizam radije zamrznuo koncept idealnog društva kakav je vrijedio u Arabiji sedmog stoljeća. Svaki napredak koji je slijedio nakon toga ili je suvišan ili opasan, od infrastrukture moderne države do moderne tehnologije, što je očito jer su talibani zabranili muziku, radio i TV.“ (Loretta Napoleoni, „Uspon islamizma“, Sandorf, Zagreb, 2015. str. 83-84).

Imajući to u vidu, ono što je napravio Al-Bagdadi, iscrtavajući unutar Sirije vlastite enklave Islamske države i vodeći te zajednice kao politički autoritet sa svim instrumentima moderne države, zaista je nevjerovatno. On je uspio „spojiti političku namjeru islamista o preuzimanju vlasti u državi s nešto globalnijom vizijom neotradicionalista o stvaranju prepoznatljive, makar i nesavršene, države koja bi istovremeno trebala biti lansirna rampa za daljnje širenje. Ova kombinacija bez presedana vrlo je važna.“ – barem tako piše prema citatu gospođe Napoleoni, Jason Burke, u tekstu objavljenom u The Guardian.

Dokument  Divana ili ministarstva obrazovanja sa popisom škola među

kojima je i škola Ebu Musab al-Zarqavi (izvor: Twitter)

Ali ovaj iskorak koji je napravio ISIL nije samo „nevjerovatan“ nego je izuzetno privlačan širokom spektru simpatizera islamističkih ideja i bitan faktor mobilizacije. Zato je mobilizacija dovoljnog boja „državnih službenika“ u ovoj organizaciji podjednako bitna kao i vojni uspjesi na bojnom polju. Jer dok ih njihovi kritičari i unutar njima sličnih pokreta kritikuju da niti su islamski niti država, oni sve upornije rade na tome da sve svoje poteze islamiziraju kroz traženje uporišta u muslimanskoj tradiciji i da ojačaju svoju državnost kroz građenje institucija“.  Otud toliko insistiranje na razvijanju držvne administracije: poput različitih ministarstava, različitih rodova policije, čak štampanja vlastitog novca, pasoša i drugih dokumenta. Zato i oglas za radna mjesta ostaje klasičan primjer „dog-whistle“ poruke odnosno poruke koju čuju i razumiju oni koji trebaju dok za druge ostaje van čujnih frekvencija.

Izvor: Al Jazeera

Palestinsko članstvo u ICC-u - više od simbolike

Članstvo Palestine u Međunarodnom krivičnom sudu ne znači ni istragu, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika.

Izrael je na vrijeme proveo 'unutrašnju istragu i ispitao sve navodne prestupe i stradanja civila' [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jezeera)

Palestinska uprava se 1. aprila zvanično pridružila Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Desilo se to na ceremoniji iza zatvorenih vrata u sjedištu suda u Hagu, u toku koje je palestinski ministar vanjskih poslova Riyad al-Maliki dobio simboličnu kopiju Rimskog statuta.

Ali, šta će ovaj jednostrani potez palestinske uprave značiti za Palestince koji žive pod izraelskom okupacijom i za internacionalizaciju njihove borbe za nezavisnu državu? Bez obzira na odgovor, ostaje činjenica da se radi o značajnom udarcu Izraelu i Vladi novog/starog premijera Benjamina Netanyahua. On posebnu težinu ima i zbog toga što je došao samo nekoliko dana prije postizanja načelnog dogovora svjetskih sila i Irana oko njegovog nuklearnog programa, kojem se jedino Izrael otvoreno suprotstavio.

Poruka je jasna: s desničarskom Vladom Benjamina Netanyahua, Izrael na međunarodnom planu postaje sve izoliraniji, a to najviše može štetiti upravo državi Izrael. Zato stoji komentar koji se mogao pročitati ovim povodom o tome kako bi možda mnogi u Izraelu voljeli da je to bila samo prvoaprilska šala. Ali - nije.

Članstvo u ovoj organizaciji je činjenica s kojom će se Izrael morati nositi od sada ne samo u smislu da bi njihovi dosadašnji vojni, ali i politički lideri mogli, makar teoretski, biti optuženi zbog brojnih zločina počinjenih nad Palestincima u čitavom nizu krvavih pohoda na Gazu i zbog brojnih neregularnosti na okupiranim teritorijama, nego će svaka nova agresija na, recimo, Gazu biti tretirana drugačije. Mjera je ovo koja bi mogla zastrašiti, makar malo, potencijalne ratne zločince, koji su do sada u pravnom vakuumu radili šta su htjeli.

Međutim, ne treba se previše zanositi. Samo članstvo Palestine ne znači ni pokretanje istrage, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika. I ne samo to.

Izraelska kontra

Izrael, koji ima dugu historiju nepoštivanja rezolucija Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i izigravanja međunarodnog prava te "spinovanja" izvještaja relevantnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, i ovaj put je spremio više mjera kao odgovor na palestinsko članstvo u ICC-u.

Tako oni sada upozoravaju kako bi Palestinci mogli biti ti koji će odgovarati za postupke svojih vojnih formacija, naročito onih koje su dio zvanične palestinske autonomne uprave. To se, prije svega, odnosi na Hamas, koji predstavlja zvaničnu vlast u Gazi i koji je dio te uprave, iako je u političkom sukobu sa Zapadnom obalom.

Osim toga, Izrael će od sada, makar preko trećih strana, tražiti da Vlada nacionalnog jedinstva, koja je na papiru formirana u aprilu 2014. godine, odgovara za to kako se "palestinske institucije ophode s povredama ljudskih prava na svojim područjima".

U jeku rasprave o ovom pitanju u Izraelu koja se odvijala, ne trebamo to zaboraviti, u žiži predizborne kampanje, izraelski zvaničnici - podjednako iz pozicije i opozicije - potezali su ovaj argument, uveravajuću svoju javnost da i Palestinci imaju razloga da budu zabrinuti i da su ovim potezom sebi "zabili autogol".

Oni tvrde da imaju dokumentirana brojna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i običaja ratovanja koje su počinili, prije svaga, pripadnici vojnog krila Hamasa iz brigade Izz ad-Din al-Qassam. Tu, prije svega, misle na nasumično raketiranje izraelskih gradova uz Pojas Gaze.

I uistinu, prvi test za ICC i članstvo Palestine u njemu će biti rješavanje pitanja zločina u Pojasu Gaze koje su izraelske vojne snage počinile prošlog ljeta. Još početkom ove godine Palestinci su prihvatili jurisdikciju suda unazad od juna 2014. godine, kako bi osigurali da prošlogodišnji izraelski napadi na Gazu budu uključeni u ispitivanje.

Ipak, Izrael je i za to smislio "fintu". Naime, ICC ne istražuje zločine ukoliko su nadležne vlasti provele "vjerodostojnu istragu i procesuirale eventualna kršenja međunarodnog krivičnog prava". A Izrael je uradio upravo to. Na vrijeme je proveo "unutrašnju istragu" kako bi "ispitao sve navodne prestupe i stradanja civila".

Ne treba valjda ni trošiti vrijeme i podcrtati kako je istraga pokazala da takvih prekršaja nije bilo i da izraelska vojna mašinerija nije uradila ništa loše i suprotno pravilima međunarodnog krivičnog prava kada je ubila više od 2.000 Palestinca, među kojima su većina civili, žene i djeca. Istraga je obuhvatila i morbidni zračni napad na četvericu palestinskih dječaka na plaži, kojeg je snimio dopisnik NBC NewsaAyman Mohyeldin i kojem je čitav svijet svjedočio.

Palestinska uprava, nasuprot ovoga, zbog više razloga, među kojma su i nepostojanje efikasne kontrole nad svim vojnim frakcijama, nema mogućnosti provesti (čitaj: iscenirati) unutrašnje istrage.

Na ovaj način Izrael izbija argument svakome ko bi procesuirao ovakve slučajeve. Osim toga, Izrael, s obzirom da nije država članica ICC-a, uvijek može odbiti da sarađuje u istrazi, što su već najavili.

U svim budućim eventualnim slučajevima procesuiranja izraelskim zvaničnika pred ICC-om od ključnog značaja će biti pritisak svjetske javnosti. A za razliku od Gaze, izraelski zvaničnici bi prije mogli odgovarati za brojna kršenja međunarodnog krivičnog prava na Zapadnoj obali, za koje, barem još uvijek, nisu smislili pravno pokriće, što ne znači da neće pokušati.

Ovoga su svjesni i u Palestinskoj samoupravi. Saeb Erekat, predstavnik Palestinske samouprave i dugogodišnji glavni mirovni pregovarač s Izraelom, tvrdi da su Palestinci spremni prihvatiti svoju odgovornost i ako je potrebno sarađivati s ICC-om u istrazi svih navodnih prestupa.

U Palestini su sigurni da Izrael ne može njihovo članstvo u ICC-u okrenuti protiv njih, a uz to su još spremni za članstvo u još jednoj međunarodnoj instituciji i žrtvovati eventulanu "provjeru njihove dosadašnje borbe".

Simbolična pobjeda

Ipak, prije će biti da je i ova pobjeda Palestine, kao i brojne druge na međunarodnom planu, samo simbolična. Ovim potezima Palestina jača svoju državnost i potvrđuje svoj međunarodni položaj bez saglasnosti Izraela, čime jača svoju pregovaračku poziciju. To je posebno značajno u kontekstu netom završenih izbora, u kojima je ponovo pobijedio Benjamin Netanyahu i njegova stranka Likud, a tokom kojih je on jasno poručio da odustaje od američke i međunarodne vizije trajnog mira kroz formiranje dvije države.

Bez partnera koji je voljan graditi mir i koji nastavlja s izgradnjom nelegalnih naselja u okupiranom Jerusalemu i na drugim palestinskim teritorijama, Palestinci nemaju drugog izbora osim da strpljivo grade svoju državnost kroz članstvo u međunarodnim organizacijama i priznanje što je moguće više država u svijetu. Sve ostalo je na dugom štapu.

Ipak, pristupanje Palestine ICC-u je još jednom skrenulo pažnju svjetske javnosti na to da Izrael nije članica ove međunarodne organizacije. Pravo pitanje je kako to da "jedina demokratija na Bliskom istoku" nije članica ne samo ove, nego i brojnih drugih organizacija, niti potpisnica međunarodnih ugovora koji bi trebali kontrolirati njihove akcije protiv Palestinaca, ili čak posjedovanja nuklearnog oružja. Odnosno, čega su se svih godina imali plašiti ako nisu u svom odnosu prema Palestincima činili ništa loše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Muhamed Jusić pojašnjava za Faktor.ba: Šta se stvarno događa u Jemenu?

Jemen je proteklih dana postao još jedna zemlja na svjetskoj mapi teritorija zahvaćenih ratnim sukobima. Arapska vojna koalicija predvođena Saudijskom Arabijom, a uz podršku zapadnih sila, prije nekoliko dana je počela akciju bombardovanja pozicija pripadnika pokreta Husijuna, koji od septembra kontroliraju i glavni grad Sanu, kako bi ih zbacila s vlasti, odnosno osvojili teritorije koje oni kontroliraju. Cilj je da se vlast u toj zemlji vrati svrgnutom predsjedniku Abdu Rabbouu Mansouru Hadiju i njegovoj političkoj opciji.

Politička nestabilnost u Jemenu nije nešto što je novijeg datuma. U toj najsiromašnijoj arapskoj zemlji ovakva previranja su česta. Ono što je značajno za napomenuti, a novijeg je datuma, kako bi se razumjela sadašnja dešavanja, je to da je u “arapskom proljeću” svrgnut tadašnji jemenski predsjednik Ali Abdullah Saleh. On pripada Husijunima, odnosno šiitima – Zejdijama.

Opasnost od sunitsko – šiitskog sukoba

Saleh je zadržao svoje ljude u vojsci i politici koje sada koristi. Iako je do 2009. godine ratovao sa Husijunima, zato što je osjećao da oni ugrožavaju njegovu političku bazu, jer je i on Zejdija, sada su napravili pakt da preuzmu kontrolu nad Jemenom. U takvoj situaciji Saudijci osjećaju da je legitimni i legalni predsjednik Jemana, Hadi, koji je dobio osam miliona glasova, jedini koji može biti na toj poziciji i da se ne mogu tolerirati vojni pučevi svrgnutog predsjednika ili jedne paravojne formacije.

muhamed-jusic2- Vizija Saudijske Arabije je da će zračnim napadima izvršiti dovoljan pritisak na Husijune koji su do sada odbijali doći u Rijad ili bilo gdje da razgovaraju i da naprave neku vrstu balansa političke moći u Jemenu, odnosno da naprave model u kojem bi svi ti meshebi i politički programi bili uključeni u vladu nacionalnog jedinstva. Saudijci se sada nadaju da će na ovakav način natjerati Husijune da se povuku iz većinskih sunitskih pokrajina i da će ipak napraviti neko mirovno rješenje – objašnjava u razgovoru za Faktor.ba Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar dešavanja na Bliskom istoku.

Nakon Salehovog odlaska nije došlo do mirne uspostave nove vlasti, čemu su doprinijeli i neki centri moći izvan Jemana, koji su se protivili dolasku na vlast sunitske organizacija Islah. Husijuni, koje podržava Iran, u međuvremenu su ojačali i zauzimali sve veći dio teritorije Jemena, što opet ne odgovara Saudijskoj Arabiji, koja sada zajedno sa saveznicima pokušava spriječiti njihovo širenje, odnosno širenje utjecaja Irana u regiji.

– Ovdje je bitno podcrtati opasnost od sunitsko – šiitskog sukoba, koji bi s vremenom mogao prevazići granice ne samo Jemena, već bi se mogao prenijeti i na druge zemlje arapskog svijeta gdje postoje takve podjele. Evo i u Pakistanu je već situacija eskalirala, iako oni nisu direktno umiješani u ovaj sukob – kaže Jusić.

Naš sagovornik upozorava da se ne treba olako upuštati u politizaciju međumuslimanskih razlika.

– Ako se mene pita, to se isključivo treba tretirati i doživljavati kao politički problem, odnosno sukob u vezi s utjecajem u muslimanskom svijetu, sukob zbog interesa političke i ekonomske prirode, a nikako vjerske. Danas je više nego ikada potrebno da muslimanski svijet počne upravljati svojim razlikama, da shvate da su njihove razlike njihovo bogatstvo – smatra Jusić.

On upozorava na tendencije da se i u BiH stvaraju vještačke razlike među muslimanima, iako u našoj zemlji tradicionalno ne postoji šiitska zajednica, “ali se osjeti napetost, bar online među muslimanskom omladinom, koja se stavlja na jednu ili drugu stranu”.

Stanovnici Jemena žive u siromaštvu

– To je vrlo opasno za nas kao Bošnjake, ali i za sve ostale muslimanske zajednice, da budu uvučene u taj sukob i da muslimanski svijet puca po tim šavovima. Najveća odgovornost ovdje je na Saudijskoj Arabiji i Iranu, kao dvjema velikim muslimanskim nacijama i na neki način zemljama koje su direktno uključene u sukob. Oni trebaju pokazati zrelost – kaže Jusić.

Na pitanje da presizira kome je zapravo u interesu sve ovo što se dešava u Jemenu, Jusić kaže da “muslimanima i stanovništvu Jemena zasigurno nije”.

– Stiče se dojam da su Saudijci i Iranci spremni ratovati za slobodu Jemena do posljednjeg Jemenca, to je taj paradoks, a ustvari ova situacija je posljedica dugog ignoriranja nagomilanih problema Jemena. Ta zemlja se nalazi u okreženju gdje su bogate zemlje, a oni žive u siromaštvu, nemaju dovoljno vode u većini gradova, nemaju hrane… Jemen je naročito nakon “arapskog proljeća” postao propala država, koja ne može sama sa sobom upravljati, već ovisi o tuđoj pomoći. Ako se bude naziralo bilo kakvo rješenje jemenskog problema, upravo zbog suštinski nagomilanih problema, oni će opet ovisiti o pomoći sa strane, finansijskoj i svakoj drugoj. Stavar je samo u tome ko će imati više utjecaja, Iran ili Saudijska Arabija – kaže Jusić.

(E. Gorinjac/Faktor.ba)