Kontekst: Sukobi u Jemenu

Bio sam gost u emisiji Kontekst na Al Jazeeri Balkans. 

Postaje li Jemen još jedno svjetsko ratno žarište?

Šta je ujedinilo zemlje udružene u arapsku vojnu koaliciju?

Kakva je uloga Sjedinjenih Američkih Država u jemenskom sukobu, a kakva Irana?

Zašto se ta zemlja smatra najznačajnijim uporištem Al-Kaide u svijetu?  

Kako se ovaj konflikt može dalje razvijati?

O tome u Kontekstu govore:

- Danijel Bučan, vanjskopolitički stručnjak,

- Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar i

novinar Al Jazeere Ivica Puljić.

Voditelj emisije je Adnan Rondić.

Mi smo narod

Još jedan bauk širi se Evropom

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Još jedan bauk širi se Evropom. Ovaj put to je bauk jačanja radikalnih političkih koncepata, ali za razliku od onog starog bauka, ovaj ne dolazi samo slijeva nego i sdesna.

Uspon izrazito lijeve SIRIZE u Grčkoj i ankete koje govore o tome da bi ideološki slične političke opcije mogle i u drugim zemljama članicama EU ostvariti zapažene rezultate, naveli su mnoge da se zapitaju da li se politička scena u Evropi ozbiljno radikalizira. Uspon ovih pokreta koje u mainstream medijima nazivaju „radikalnom ljevicom“, dok oni za sebe kažu da su tek „nova ljevica“ uz već primjećeni fenomen uspona nove evropske desnice oličene u PEGIDI daju za pravo svima onima koji su i ranije tvrdili da će duga ekonomska kriza, nestabilnost na istočnim granicama Unije i nestabilno mediteransko okruženje, zasigurno izroditi neke nove političke modele koji će odudarati od političkog centrizma koji desetljećima dominira evropskom političkom scenom.

I očito ne nedostaje populista različitih kovova koji bi da profitiraju na neefikasnim politikama vladajućih elita koje su se uljuljkane u neoliberalnom modelu stopile u jednu veliku birokratku oligarhiju koja „niti smrdi niti miriše“. Naravno da ne bi bilo pošteno u isti koš trpadi ksenofobične desničare iz PEGIDE i radikalne ljevičare koji bi da stanu u odbranu obespravljenih širom bogate Evrope, ali ipak ne možemo ne primjetiti taj trend u kojem se glasači na Starom kontinentu okreću onima koji se zalažu za radikalnija rješenja i koja podilaze masama promovišući neke nove ideologije i pokrete koji bi posezali za drastičnijim mjerama reforme.

I dok nova ljevica tek treba pokazati ima li stvarna rješenja za nagomilane probleme ne samo grčke nego i globalne ekonomije, odnosno da li imaju ponuditi bolji model od trenutno dominatnog, ili će samo biti destruktivni pokret koji zna kako ne treba ali ne i kako treba, uspon radikalne evropske desnice već samom svojom pojavom opravdano sije strah. Jer ono što oni nude nisu nikakve vizije boljeg i pravednijeg svijeta. Njihova ideologija od početka počiva na iracionalnim strahovima i mržnji prema manjinama i drugima kao odgovoru na sve probleme unutar vlastitog etnosa.

Zato je veliki broj ljudi na marševima koje je, krajem prošle godine,  u istočnonjemačkom gradu Drezdenu i u nekim drugim gradovima Njemačke organizovao pokret nazvan Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) zabrinuo ne samo brojne muslimanske i useljeničke zajednice širom Evrope nego i brojne političke, medijske, vjerske i društvene institucije i pojedince.

Ljuta rana

Ultradesničarska, islamofobična i antiimigrantska retorika, pa čak i skupovi, nisu strani Njemačkoj, pa ni Evropi i oni su već dugo dio javnog diskursa, ali masovnost pokreta i profil ljudi koji su uzeli učešće na tim skupovima sluti da bi moglo doći do omasovljenja tih ideja i jačanja do sada marginaliziranih skupina. Procjenjuje se da je na samo jednom takvom skupu u Drezdenu, 15. decembra 2014. učestvovalo 17.000 ljudi pristiglih iz svih krajeva Njemačke. Ubrzo su ogranci PEGIDA-e počeli nicati širom Evrope poput gljiva poslije kiše.

Ali ono što je posebno vrijedno pažnje a što mnogi nisu primjetili jeste suptilna izmjena retorike i ikonografije ovih skupova koja za cilj ima približiti ksenofobične stavove protiv muslimana i useljenika širim njemačkim i evropskim masama. Organizatori su se ozbiljno potrudili da kroz parole koje su uzvikivali i kroz kostimografiju okupljanje pa tako i pokret predstave kao spontano dešavanje naroda i da pokušaju poslati poruku kako se ne radi o tek još jednom okupljanju ultradesničara nego o nekoj vrsti svenarodnog pokreta. Otud i glavni slogan učesnika marša PEGIDA-e  u Drezdenu koji su uzvikivali „Mi smo narod!“. Svi će se lahko prisjetiti da je ovaj slogan prvi put korišten u mirnim prodemokratskim demonstracijama protiv vlade Istočne Njemačke u vrijeme prije pada Sovjetskog saveza.

Istovremeno su umjesto dosadašnje muzike neofašističkih bendova puštali božićne pjesme. Fašistička ikonografija je bila svedena na minimum, što je kompenzirano stavovima govornika na skupovima. Kao rijetko kada do sada u govorima mnogih govornika moglo se čuti kako islamu i muslimanima nije mjesto u Evropi ili barem u njenom javnom prostoru.

U novoizmjenjenoj strategiji djelovanja antiislamskih i desničarskih pokreta ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.  Evropska ultradesnica je do sada svoje islamofobične stavove prikrivala navodnim suprotstavljanjem samo „radikalnim islamistima“ i „militantnom islamu“ praveći razliku između „dobrih“ i „loših“ muslimana dok sada PEGIDA i njihovi istomišljenici sve otvorenije govore o islamu i svim muslimanima kao problemu.

Ovo je očito vrlo dobro prepakovana islamofobija i pokušaj da se ksenofobični i islamofobični stavovi legitimiziraju i predstave kao opravdani zahtjevi zabrinutih građana i kao dio normalne demokratske diskusije. Učesnici skupova u organizaciji PEGIDA-e su insistirali na nenasilju istovremno šaljući poruke o tome kako oni nisu isključivi prema drugim kategorijama društva koje su obično meta desničara. Ovo sve bi trebalo da osigura da se na strahu od islama i muslimana stvori šira baza za desničarske pokrete od one vrlo ograničene koju su zbog svojih radikalnih stavova po brojnim društvenim pitanjima i sklonosti ka nasilju imali do sada.

Očito je da su pred Evropom, ali i svijetom, brojni izazovi i problemi od ekonomske krize do povećanja tenzija na Istoku i brutalnih ratova na Bliskom istoku, i lahko je razumjeti zašto mnogi ljudi mogu povjerovati da „ljuta rana treba ljut lijek“, ali uspon fašizma i komunizma su nas naučili da u takvim situacijama beznađa oni koji tvrde da imaju brza ali radikalna rješenja za sve probleme,  preko noći postanu naš najveći problem.

Kolika je cijena Netanyahuovog vladanja?

Nastavit će se začarani krug povremenih pokolja u Gazi, terorističkih napada, otimačine zemlje, zatvaranja djece.

Netanyahu je predizbornom kampanjom Likud s pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nakon nedavne ponovne pobjede Benjamina Netanyahua na izborima u Izraelu i dobijanja većine u Knessetu očito je da su pred nama još najmanje četiri godine u kojima će mirovni proces biti na čekanju.

Ali za ovaj najduži konflikt u novijoj historiji to nije nikakva vijest. Opet će se nastaviti začarani krug povremenih pokolja u Gazi, terorističkih napada, dizanje zidova oko palestinskih naselja, otimačina zemlje, zatvaranja djece i sve na šta se svjetska javnost već više od pola stoljeća gotovo pa navikla.

Međutim, sada imamo jedno novo pitanje koje glasi: "Kolika je cijena Bibijevog (tako ga zovu odmilja njegovi simpatizeri) trijumfa i četvrtog mandata na premijerskoj poziciji?"

Svojom predizbornom kampanjom Netanyahu je svoj Likud sa pozicije desnog centra gurnuo u krajnju desnicu. Naravno, uradio je to svjesno, u trenutku kad mu se učinilo da bi mogao izgubiti od stranaka okupljenih oko lijevog centra, kako bi pridobio sve jaču i brojniju jevrejsku ultradesnicu. Ovo što se ovih dana dešava, između ostalog, i na relaciji Jerusalem - Washington, posljedice su tog skretanja udesno.

Apetiti fanatika

Osim toga, ovim političkim manevrom Netanyahu rizikuje da nepovratno radikalizira izraelsko društvo. Zna da će mu, na unutrašnjem planu, biti jako teško zadovoljiti političke i ideološke apetite fanatičnih desničara s kojima se uhvatio u kolo. Već se javno morao izviniti zbog neprimjernih i šovinističkih izjava o Arapima koji žive u Izraelu. Ali daleko je veći problem sebi napravio na međunarodnom planu, gdje Izreal ubrzano gubi podršku nekada i najbliskijih saveznika koju su donedavno bez pogovora i jednostrano podržavali sve njihove poteze i stavove, ma koliko se oni kosili s međunarodnim pravom i standardima zaštite ljudskih prava.

Takvi stavovi Bibiju možda jesu donijeli još jednu, i dalje tijesnu pobjedu, ali su mu stvorili brojne probleme u odnosima s ostatkom svijeta kojem je sada jasno da je Izrael taj koji otvoreno ne želi mir sa sve nestabilnijim okruženjem i da se iza stalne eskalacije sukoba s Palestincima, ne samo u Gazi nego i na Zapadnoj obali, krije nespremnost da se istinski radi na formiranju dvije države koje bi živjele u miru. Svima koji su to htjeli da vide to je bilo jasno i do sada, ali je Netanyahu kroz ovu predizbornu kampanju i poteze koje je u posljednjih nekoliko mjeseci povlačio sve to otvoreno potvrdio.

Posebno je ozbiljan problem koji je sebi, pa i Izraelu, stvorio u odnosima s administracijom predsjednika Obame, najvećim saveznikom Izraela i glavnim pokroviteljem njegovog postojanja. Odnosi između političkih predstavnika te dvije države nikada nisu bili gori. Najbolji pokazatelj toga je izjava šefa osoblja Bijele kuće Denisa McDonougha da se "okupacija, koja je trajala gotovo 50 godina, mora završiti i palestinski narod mora imati pravo da živi i upravlja u svojoj suverenoj državi".

"Sjedinjene Američke Države očekuju da sljedeća izraelska vlada okonča gotovo 50 godina okupacije i stvori put za palestinsku državu", izjavio je, kako je prenijela Al Jazeera, McDonough, jedan od najbližih Obaminih saradnika.

Politički ciljevi

Ovakav stav Bijele kuće je vjerovatno uslijedio i kao reakcija na, između ostalog, predizbornu izjavu novog/starog premijera o tome kako palestinska država neće postojati samo ako on pobijedi. Jasno je da izjava skrojena s ciljem slanja jasne poruke ultradesnici o tome kako je on voljan najveću konzervativnu stranku u Izraelu podrediti njihovim političkim ciljevima. Ali tu poruku nisu čuli samo oni nego i izraelski saveznici u Bijeloj kući, kojima je lično obećao da će raditi na mirovnom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba kroz osnivanje nezavisne palestinske države i kojima je sve vrijeme tvrdio da su Palestinci ti koji koče taj proces jednostranim diplomatskim inicijativama za priznanje njihove nezavisnosti.

Da ovo nije mala promjena američkog stava, najbolje govori činjenica da je samo nekoliko mjeseci ranije Obamina administracija vetom u Vijeću sigurnosti blokirala rezoluciju koju je uz široke konsultacije predložio Jordan kao nestalna članica tog tijela, a kojom se Izrael upravo pozivao na povlačenje s okupiranih teritorija. Naravno, toliko i o političkoj dosljednosti "velikih sila". Helem.

Postoji i drugo tumačenje tog rata riječima između Benjamina Netanyahua i Baracka Obame i njegove administracije, a koje nema nikakve veze s Palestinom i tamošnjim mirovnim procesom. Tako velik broj analitičara u palestinskoj dnevnoj štampi, ali ne samo oni, smatra kako je stvarni sukob, ustvari, zbog Irana i mogućeg sporazuma u vezi s njegovim nuklearnim programom te ukidanja međunarodnih sankcija, čemu se Izrael otvoreno protivi.

Prema tom tumačenju, teške riječi i otvoreno razilaženje kada je riječ o rješenju s dvije države, kao i nedavno obraćanje Benjamina Netanyahua američkom Kongresu bez koordinacije s predsjednikom Obamom, samo je još jedan način da se izvrši pritisak na Obamu kako ne bi pristao na ukidanje sankcija Iranu ili kako bi barem izvukao što bolje uvjete u tim pregovorima.

Ne treba ni zanemariti da se u Americi polahko zahuktavaju pretpredsjednički izbori u obje stranke i da sve ovo ima "upotrebljivu vrijednost" i u tamošnjim političkim igrama bez granica. Već smo dobili imena prvih kandidata. Republikanci, svi kao jedan, preko kritikovanja Obamine vanjske politike pokušavaju već sada ojačati startnu poziciju svoga kandidata za Bijelu kuću kojeg tek trebaju odabrati. Oni, između ostalog, kritikuju i Obamino približavanje Iranu i okretanje leđa tradicionalnim saveznicima na Bliskom Istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Ako bude po njihovom, ne samo da neće biti dogovora s Iranom nego će mnogo šta biti po Bibijevom.

Političke pobjede

Obama polahko pakuje kofere i teško je znati šta će uspjeti uraditi dok još stoluje u Bijeloj kući. Želi da iza sebe u međunarodnoj politici ostavi nešto veliko, neko naslijeđe po kojem će biti upamćen, ali je sve više onih koji bi da mu, zarad vlastitih političkih ciljeva, to zadovoljstvo uskrate, a vremena sve manje.

Ali dok ne dođe do promjene u Washingtonu, nije nebitno ni pitanje hoće li Palestinci znati i moći iskoristiti ovaj momenat i sukob između Obame i Netanyahua, odnosno hoće li moći izboriti barem još neku političku pobjedu pred UN-om, naročito ako se ispostavi da je Obamina administracija spremna ići tako daleko da ne iskoristi famozno pravo veta u Vijeću sigurnosti za neku od rezolucija, poput one nedavne kojom se Izrael poziva da se povuče s okupiranih teritorija. Palestinci su već napravili nekoliko ozbiljnih nezavisnih koraka ka priznanju svoje državnosti, kako u međunarodnim organizacijama tako i u brojnim bitnim glavnim gradovima Zapada.

I dok nemaju načina da zaustave bezobzirnu otimačinu svoje zemlje i širenje useljeničkih naselja na okupiranoj teritoriji, mogu barem iskoristiti ovaj sukob između dva najbolja saveznika da izbore još koju, makar simboličnu pobjedu na međunarodnom planu koja bi ojačala njihovu pregovaračku poziciju. Teško da će išta od toga umanjiti patnju palestinskog naroda, ali slabiji nikada ne bira bitke nego mu se one nameću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 

Muhamed Jusić za Klix.ba: Jemen može postati poprište otvorenog sukoba Irana i Saudijske Arabije

Analitičar Muhamed Jusić kaže za Klix.ba kako je ono što se trenutno dešava u Jemenu, posebno nakon što je Saudijska Arabija počela napade na ovu zemlju, potpuna eskalacija.

Sve je počelo 2011. svrgavanjem jemenskog predsjednika Alija Abdullaha Saleha u jeku procesa nazvanog 'Arapsko proljeće'.

"Saleh pripada etničkoj grupi Husijuna, a oni su ogranak šiizma poznat kao zejdije. I nakon Salehovog odlaska, u vojnim strukturama i drugim centrima moći ostali su ljudi na koje se on oslanjao. Saleh je iskoristio husijunski autonomistički pokret koji postoji već duže vrijeme, posebno u onom dijelu u kojem su oni većina", kaže za Klix.ba Muhamed Jusić.

Neki centri moći iz regiona aktivno su radili protiv mirne transformacije vlasti nakon odlaska Saleha s vlasti. Ti centri nastojali su spriječiti dolazak na vlast sunitske islamističke grupe ISLAH koja je bliska sa pokretom Muslimanska braća koju je prethodni saudijski kralj proglasio terorističkom organizacijom.

"Uz podršku starog predsjednika i nekih regionalnih sila Husijuni su krenuli ne samo da zavladaju područjem koje naseljava većinski šiitsko, odnosno zejdijsko stanovništvo, već su počeli preuzimati vlast u cijeloj zemlji. U međuvremenu, legalno izabrani predsjednik Mensur Hadi bio je primoran dati ostavku i povući se", pojašnjava Jusić koji dodaje da iza Husijuna stoji Iran.

"Oni na taj način nastoje proširiti svoj utjecaj u regionu, odnosno napraviti taj blok snaga nasuprot izraelsko-američke koalicije. Međutim, radi se o sukobu regionalnih sila", kaže Jusić.

Čini se da su u Saudijskoj Arabiji u međuvremenu shvatili da su stvari izmakle kontroli. Možda jesu spriječili da na vlast dođu islamističke snage ISLAH-a, ali su sad dobili drugu opasnost: da se čitav Jemen pretvori ne samo u šiitsku državu, već u državu koja bi imala direktne veze s glavnim regionalnim konkurentom Saudijske Arabije, a to je Iran.

"Saudijska Arabija je silom prilika bila primorana da makar u južnim dijelovima Jemena, gdje su suniti većina, zaustaviti širenje Husijuna, a samim tim i iranskog utjecaja. Oni su u međuvremenu isposlovali da se predsjednik Mensur vrati, odnosno da povuče svoju ostavku, te su na taj način nastojali uspostaviti protutežu pokretu Husijuna. Sve vrijeme su u proces pregovora uključene i Ujedinjene nacije, ali Husijuni su čitav period pregovora iskoristili da na terenu zauzimaju grad po grad, selo po selo. Sad je situacija takva da su se svi izgleda uvjerili da bez direktne vojne intervencije na terenu nema nikakvog političkog rješenja. Sad se ide u tom pravcu tako da možemo očekivati daljnju eskalaciju nasilja. Možemo očekivati da se Iran još otvorenije stavi na stranu zejdijske, odnosno šiitske populacije i njihovog vojno-političkog krila, a Saudijska Arabija i neke druge arapske zemlje na stranu sunitskog dijela stanovništva", kaže Jusić.

Jusić naglašava da je moguće da dođe do ponovne podjele Jemena, jer je već ranije bio aktuelan rat sjevera i juga ove zemlje.

"Sve se to uklapa u jednu širu sliku eskalacije nasilja po mezhebskim ili sektaškim šavovima".

Iako je Saudijska Arabija prethodnih dana naglašavala da neće direktno intervenirati u Jemenu, sinoć je ipak došlo do vojnog napada.

"Ovo sad je eskalacija. Pitanje je kako će Iran reagovati”, kaže Jusić naglašavajući da ne treba zaboraviti da u cijelom sukobu postoji i treća strana, a to je jemenska Al-Kaida koja sebe naziva Al-Kaidom Arapskog poluostrva. Ovaj dio Al-Kaide čine mnogi saudijski disidenti koji su već u nekoliko navrata izvodili terorističke napade u Saudijskoj Arabiji.

Klix.ba 

Kad Dodik izigrava državnika: Predsjednik RS-a napravio nevjerovatan gaf

Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta RS i SNSD-a, je prije dva dana uputio telegram saučešća predsjedniku Јemena Abedrabou Mansuru Hadiju povodom terorističkog napada na džamije u jemenskoj prijestonici Sani. Bolje bi bilo da nije.

Dodik je telegram saučešća uputio mimo redovnih procedura, jer ambasador BiH u Kraljevini Saudijskoj Arabiji Haris Hrle, koji nerezidentno pokriva Republiku Jemen, kaže da Ambasada BiH ništa nije dobila.

– Bez obzira da li akt dolazi od entiteskih, kantonalnih, općinskih ili od vlasti Brčko distrikta, dakle sa onog nivoa koji nije državni, uopće se ne razmatra. Ambasada svoje aktivnosti i funkciju proslijeđivanja saučešća, čestitki ili bilo kakvih notifikacija poduzima isključivo na osnovu pismenih instrukcija Predsjedništva i Ministarstva vanjskih poslova BiH – objasnio je jučer Hrle.

Dakle, da je telegram i poslao diplomatskim putem, on ne bi bio uzet u razmatranje. Nije poznato na koji način je Dodik poslao telegram, kao što ni Dodiku očito nije poznato ko je ko u Jemenu.

– On je poslao telegram saučešća predsjedniku Jemena kojeg su svrgnuli Husijuni, koji dolaze iz vjerske grupe ogranka šiizma Zeidia, a koji su bili žrtve tog terorističkog napada. Zapravo, većina tih žrtava tog terorističkog napada, Zeidia, smatraju da je na neki način napad izvršila politička stranka ili strana koju predstavlja Hadi, predsjednik kojem je Dodik uputio telegram saučešća, iako znaju da je izvršilac Al-Kaida – objašnjava u razgovoru za Faktor.ba Muhamed Jusić, analitičar dešavanja na Bliskom istoku iz Sarajeva.

Naš sagovornik dodaje da se Dodikov telegram u Jemenu može shvatiti samo kao politička provokacija.

– To što je uradio govori samo koliko on uopće ne poznaje situaciju tamo i koliko mu zapravo i nije bila namjera da izrazi tako potrebno ljudsko saučešće sa žrtvama terorizma, nego je to radio zarad neke dnevnopolitičke svrhe. Mislim da je ovo diplomatski skandal i pokazatelj neznanja. To se dešava kada ljudi imaju lošu namjeru- kaže Jusić.

Budući da je u BiH svima jasno kakvi su Dodikovi stavovi o BiH i njenim institucijama, ovo što je uradio s telegramom moglo bi se, primjera radi, uporediti s tim da je neko iz neke druge države njemu izrazio žaljenje zbog paljenja zgrade Predsjedništva BiH, pojašnjava naš sagovornik.

– Nije problem saučešće, problem je što ga je poslao predsjedniku kojeg žrtve tog terorističkog čina ne priznaju, odnosno smatraju ga smijenjenim, jer je on dao ostavku pod pritiskom tih Husijuna, pokreta koji je preuzeo kontrolu nad glavnim gradom Sanom. Oni su Hadija čak držali u kućnom pritvoru. Dakle, politički predstavnici žrtava su predsjednika držali u pritvoru – objašnjava Jusić.

Prije nekoliko dana u Jemenu se dogodio teroristički napad gdje je najmanje 150 ljudi poginulo, a 345 ranjeno, u napadu četverice bombaša samoubica u džamijama Badr i Al-Hašuš u Sani, glavnom gradu Jemena.

(E. G./Faktor.ba)

Znak boljih odnosa Turske i Saudijske Arabije

Zajednički stav Saudije i Turske mogao bi riješiti brojne konflikte koji su u posljednje vrijeme eskalirali širom muslimanskog svijeta.

Posebno se puno očekuje od moguće promjene stava prema političkim snagama koje se povezuju sa Muslimanskom braćom [Reuters]

Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera)

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan sastao se prije nekoliko dana sa saudijskim kraljem Salmanom bin Abdulazizom al-Saudom u glavnom gradu Rijadu. Snimke kralja Salmana koji je lično na aerodromu uz najveće državne počasti dočekao predsjednika Erdogana su došle kao šok za neke, ne samo u Saudiji, nego i u regionu.

Ali istovremeno, daleko je veći broj onih koji su u ovome vidjeli znak tako potrebnog poboljšanja odnosa koji su, prije svega zbog neslaganja oko svrgavanja sa vlasti predsjednika Muhameda Mursija u Egiptu, ali i drugih otvorenih pitanja u arapskom i muslimanskom svijetu, već duže vremena opterećivali odnose ove dvije značajne većinski muslimanske države.

Oni koji u ovoj posjeti vide“ dobar znak“ to opravdavaju tvrdnjom da bi zajednički stav Saudije i Turske mogao riješiti brojne konflikte koji su u posljednje vrijeme eskalirali širom muslimanskog svijeta.

Posebno se puno očekuje od moguće promjene stava prema političkim snagama, organizacijma i pojedincima koji se povezuju sa Muslimanskom braćom, a s kojima je Saudijska Arabija doskora bila u otvorenom sukobu, proglašavajući ih terorističkom organizacijom.

Najkrupnije promjene

Ustvari, od smrti rahmetli kralja Abdullaha, primijećeni su brojni „otopljavajući“ potezi nove postave saudijskog dvora prema Muslimanskoj braći, a onda i drugim otvorenim pitanjima u regionu. Tako su mediji bliski zabranjenoj egipatkoj Stranci slobode i pravde saopštili da je generalni sekretar Unije muslimanskih učenjaka Ali Muhjidin el-Kardagi, kojom predsjedava šejh Jusuf el-Kardavi, a koju su Emirati proglasili terorističkom organizacijom, pozvan na nedavnu konferenciju o borbi protiv terorizma u Meki.

Ali, kako je došlo do ove nagle promjene u vanjskoj politici zvaničnog Rijada? Oni bolje upućeni u dešavanja u ovoj arapskoj metropoli tvrde da promjena ima veze ne samo sa novim pristupom u vanjskoj politici na kojem će novi kralj insisitirati, nego i sa personalnim promjenama unutar vladajuće porodice Sauda i previranjima na njihovom dvoru.

I uistinu, ne možemo ne primijetiti da je novi kralj Salman i prije nego je kralj Abdullah ukopan, u svega nekoliko sati, izvršio neke od najkrupnijih promjena na ključnim pozicijama u Kraljevini i dvoru u novijoj političkoj historiji.

Prije svega, imenovao je Muhameda bin Najefa „prijestolonasljednikom prijestolonasljednika“ tj. trećim u redu za tron, što je jako bitno iz više razloga. Prije svega, ovim je, ne bude li većih previranja i ozbiljnijih sukoba unutar porodice, određeno ko će biti novi kralj Saudije iz druge generacije.

Svi dosadašnji kraljevi nakon osnivača treće Kraljevine Abdulaziza bili su njegovi sinovi, tj. braća ili polubraća. Dugo se spekulisalo oko toga čiji sin i iz čijeg klana će nastaviti kraljevsku lozu. To je ujedno i jedno od najosjetljivijih pitanja i „izvor nervoze“ u saudijskoj, kako unutrašnjoj, tako i vanjskoj politici, jer se vlast prvi put spušta „koljeno niže“.

Nije tajna da su se mnogi drugi sinovi moćnih klanova, pa i bivših kraljeva, vidjeli na toj poziciji, a svi su znali da je kralj Abdullah htio da to mjesto pripadne njegovom sinu Mutaibu bin Abdullah bin Abdulaziz al Saudu - bivšem komandantu Nacionalne garde i kasnije Ministarstva Nacionalne garde, koja je bila politička baza njegovog oca, a koji je sada značajno udaljen. Kralj je jedino ostavio Muqrina bin Abdulaziza za svog prijestolonasljednika, ali bolje upućeni tvrde da on neće opstruirati proces prenosa vlasti na novu generaciju Sauda.

Najznačajnija kadrovska promjena

Možda je, ipak, najznačajnija kadrovska promjena u satima i danima nakon smrti kralja Abdullaha, koja je uzrokovala ove promjene u saudijskoj vanjskoj politici čiji smo svjedoci ovih dana, bila potiskivanje porodice Al-Tuwaijri iz političkog života dvora.

Dugo vremena saudijskim dvorom je dominirao klan Al-Sudairija, koji su dolaskom kralja Abdullaha ozbiljno potisnuti ustranu, a sada su se dolaskom Salmana, i samog iz klana Al-Sudairi, na prijesto ponovo vratili na ključne pozicije.

Kako bi dodatno osigurao poziciju druge generacije Al-Sudairija u mogućem klanovskom sukobu, kralj Salman je svog 35-godišnjeg sina Muhameda postavio na čelo moćnog Ministarstva odbrane. Ali, druga pozicija koju mu je dao, a koja nije dobila toliko pažnje u medijima je još bitnija. Naime, on je imenovan generalnim sekretarom Kraljevskog dvora (Ed-Diwan el-Meleki). To je pozicija koju je obnašao Halid et-Tuvejdžiri, oličenje „neokonzervativnog krila saudijske vanjske politike“. Halid je tu poziciju preuzeo od njegovog oca Abdulaziza et-Tuvjedžirija, koji je pod pritiscima konzervativaca tu poziciju morao napustiti 2002.

Njegov otac je poznati nasirist (sljedbenik ideja panarapskog lidera Džemala Abdulnasera) i zagriženi arapski nacionalist koji je oko tadašnjeg kralja okupio krug arapskih nacionalista, liberala i sve one koji su pokazivali otvoreno neprijateljstvo prema selefijskim konzervativcima, ali i drugim zagovornicima ideja tzv. političkog islama. Ovaj krug liberalnih arapskih intelektualaca je bio kreator brojnih reformi koje je kralj Abdullah, za vrijeme sovje vladavine,  pokušavao „progurati“ ali su u svojoj vanjskoj politici kao glavnu opasnost ne samo Saudiji nego i drugim arapskim državama vidjeli ideje tzv „političkog islama“, čija su personifikacjia bila Muslimanska braća, pa samim time i turska AKP-partija kojoj se pripisuju islamistički korijeni. Njiihovi kritičari tvrde da je njihovo razračunavanje sa „umjerenim islamističkim političkim opcijama“ otvorilo prostor usponu radikalnih i militantnih skupina poput tzv. Islamske države.

Hoće li biti dovoljno?

Halid et-Tuvejdžiri i princ Bandar bin Sultan, nekadašnji ambasador u Washingtonu blizak porodici Bush i tamošnjim neokonzervativnim krugovima, su u posljednjim godinama etiketirani kao glavni kreatori saudijske vanjske politike.

Oni se, uz podršku još jednog arapskog wannabe neokonzervativca, princa Mohammeda bin Zayeda bin Sultana Al Nahyana, prijestolonasljendika Abu Dhabija i prijatelja srbijanskog premijera Aleksandra Vučića preko kojeg planira velika ulaganja u Srbiji, smatraju kreatorima nekih od najkontroverznijih poteza saudijske vanjske politike u zadnjih nekoliko godina - od abortiranja egipatske revolucije i svrgavanja predsjednika Mursija, slamanja i proglašavanja teroristima svih ogranaka Muslimanske braće i svih pojedinaca koji ih podržavaju širom svijeta, preko vojne intervencije u Bahreinu pa do stvaranja frakcija u sirijskoj opoziciji kako bi se oslabile islamističke snage bliske Muslimanskoj braći, Turskoj ili Kataru i formirale njima lojalne frakcije poput Al-Džebhe al-Islamiyye (što će kasnije dovesti do slabljenja Slobodne Sirijske Vojske i jačanja tzv. Islamske države).

Novi pristup saudijskog dvora je jasan znak da ovaj krug više ne upravlja procesima u arapskom svijetu i da će kralj Salman odustati od njihovih „neokonzervativnih“ metoda koji mnogi krive za haos koji je nakon izbijanja tzv. Arapskog proljeća zadesio brojne arapske države. Dolazak Erdogana u Rijad i brojni drugi potezi kralja Salmana svjedoče da postoji dobra volja da se nagomilanim problemima počne pristupati na drugačiji način i sa drugim akterima. Pitanje je samo hoće li to biti dovoljno?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Nova borba za autonomiju evropskih muslimana

Od muslimana se traži dodatno dokazivanje lojalnosti, što produbljuje osjećaj diskriminacije kojim se hrane svi oblici radikalizma.

 

Pogrešno je osjećaj pripadnosti nekoj državi povezivati ili čak mjeriti stopom npr. slaganja s njenom vanjskom politikom [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Ovih dana je austrijski parlament, nakon tri i po sata duge rasprave, odlukom većine usvojio Zakon o islamu. Agencije su izvijestile kako su protiv usvajanja zakona bili Stranka zelenih, NEOS i Stranka slobode Austrije, dok su za usvajanje glasali predstavnici Socijaldemokratske partije (SPO) i Narodne stranke (OVP). Treba napomenuti da su Zeleni i Stranka slobode sa potpuno oprečnih pozicija bili protiv predloženog rješenja, što mnogo govori o atmosferi u kojoj je zakon donesen.

Zakon je već u nacrtu koji je predložen prije nekoliko mjeseci i nakon što je ušao u javnu raspravu izazvao žustru polemiku među suprotstavljenim političkim opcijama, ali i kritike muslimanskih zajednica. Prema svjedočenju nekih predstavnika muslimanske zajednice, nacrt je u značajnoj mjeri popravljen kroz javnu raspravu i brojni njihovi prijedlozi su usvojeni, navodno, prema nezvaničnim informacijama od 25 amandmana, koliko ih je naposljetku došlo od muslimanske zajednice, prihvaćen je 21 amandman. Ipak, ostaje pitanje je li moglo, ne samo bolje nego i drugačije, odnosno koje su to temeljne odrednice na kojima treba počivati uređenje pravnog položaja islama i muslimanskih zajednica u Evropi. Mišljenja sam da prije svega treba insistirati na izbjegavanju bilo kakvog oblika diskriminacije i insistiranju na autonomiji tih zajednica od države. Evo i zašto.

Diskriminacija

Iako se većina slaže da će zakon donijeti mnoga dobra rješenja za muslimansku zajednicu u Austriji, ne bismo trebali zapostaviti i primjedbe koje se mogu čuti iz nekih od muslimanskih skupina, prije svega one turske, o tome kako neke odredbe zakona diskriminiraju islamsku zajednicu u odnosu na druge. Oni, a i svjetski mediji, najčešće spominju spornu odredbu o zabrani financiranja izvana, koju smatraju nepoštenom jer je međunarodna podrška itekako dozvoljena za kršćanske i židovske vjerske skupine.

Nema sumnje da su razlozi zakonodavca i njihovi argumenti više nego legitimni, ali ovakvim diskrepantnim rješenjima, pa makar ona bila donekle razumljiva, rizikuje se da se stvori privid kako muslimani nisu jednako tretirani kao i drugi i da su samim tim diskriminirani u evropskim društvima. To je opasan narativ koji hrani radikalizam među ranjivim skupinama koje sličnu diskriminaciju i isključenost nerijetko osjećaju u brojnim drugim sferama života.

Osim toga, povjerenje se gradi s obje strane i nijedno zakonsko rješenje kojim se, ili će se, eventualno u budućnosti, uređivati pravni položaj muslimana kao vjerske zajednice i upravljanje njihovim vjerskim pitanjima ne može a da ne bude kontraproduktivno, implicirati nepovjerenje prema muslimanima i nametati im ograničenja koja ne važe za druge vjerske zajednice.

Muslimanima u sekularnim evropskim državama ne treba pripadati ništa više od onoga što te države nude drugim vjerskih skupinama, ali ni manje. Istovremeno, muslimani moraju biti spremni pokazati isti stepen odgovornosti prema zajedničkoj državi i društvu koje iskazuju i druge vjerske zajednice. Međutim, pogrešno je osjećaj pripadnosti nekoj državi povezivati ili čak mjeriti stopom npr. slaganja s njenom vanjskom politikom, što se nerijetko od muslimana na Zapadu traži.

Takvo nametanje evropskim muslimanima lojalnosti državi i politička korektnost mogu biti samo kontraproduktivni. Muslimani, kao i svi drugi građani Evropske unije, imaju pravo na različite političke stavove i na različito mišljenje. Mjere kojima se od muslimana traži dodatno dokazivanje svoje lojalnosti ili političke korektnosti, što se ne traži od drugih, samo produbljuje osjećaj diskriminacije kojim se hrane svi oblici radikalizma. Pred zakonom, muslimani u Evropskoj uniji su, prije svega, njeni građani, pa tek onda muslimani.

Autonomija

Ono što bi Austrija, ali i druge evropske zemlje, koje će po istom ili sličnom modelu vjerovatno krenuti  u proces zakonskog normiranja organizacije vjerskog života muslimana, trebale imati na umu jeste da je autonomija uslov svih uslova, ukoliko zajednica želi imati kredibilitet kod svojih vjernika. Samo kredibilna islamska zajednica može biti prepreka radikalizaciji muslimanskih zajednica, nikako ona koja će se doživljavati kao produžena ruka države i sistema koji mnogi mladi doživljavaju kao antiimigrantsku i antiislamsku. Drugim riječima, oduzimanje autonomije zajednicama i njihovo stavljanje pod državnu kontrolu, može biti usluga radikalima i najbrži put da se one kompromituju.

Radikalne skupine zbog kojih se zvanično i donosi ovaj zakon, svoju borbu za „dušu islama“ i vode sa pozicije kritike oficijelne uleme (vjerskih autoriteta) kao nedosljednih predstavnika islama. Zato treba biti posebno oprezan kada se govori o „austrijskom ili evropskom islamu“ i školovanju imama u  Austriji, što zakon također predviđa, i imati na umu da se po svaku cijenu mora sačuvati izvornost i dosljednost islamskog učenja, kako se ono ne bi predstavilo muslimanima kao neautentično, krivotvoreno i toliko prilagođeno potrebama dnevne politike da  je izgubilo svoj duh i izvornu poruku.

Austrija kao nasljednica Austrougarske monarhije bi trebala znati koliko je bitno pitanje autonomije vjerskih zajednica a posebno islamske.  Zakon o islamu, koji je sada izmijenjen, donesen je daleke 1912. i prvi je takve vrste u zapadnoj Evropi. Zakon je, svima je to poznato, donesen upravo zbog potrebe da se nakon aneksije BiH islam kao vjera Bošnjaka, novih podanika Austrougarskog carstva, akomodira u carstvu. Austro-Ugarska je osmislila i pomogla formirati i Rijaset Islamske zajednice u BiH. Međutim, nezadovoljstvo Bošnjaka položajem svojih vjersko-prosvjetnih institucija neposredno nakon uspostavljanja Rijaseta 1882. godine imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu (mearifsku) autonomiju.

Nakon desetogodišnje teške političke borbe (1899-1909.) Bošnjaci su tu vjersku autonomiju dobili i ona je bila garantom ne samo autentičnosti i legitimiteta vjerske hijerarhije koja je tada uspostavljena, nego je ta autonomija, koju su u sličnom obliku uživale i druge vjerske zajednice ili crkve u monarhiji, bila osnovom slobodnog razvoja ove vjerske institucije. Danas je autonomni model uređenja islamskih vjerskih pitanja kroz instituciju Rijaseta IZ u BiH jedinstven model u muslimanskom svijetu kojem nijedan ozbiljan islamski autoritet ne osporava vjerski kredibilitet (između ostalog i zbog toga što legalitet crpi i na menšuri tj. dekretu posljednjih osmanskih halifa), a koji istovremeno funkcioniše više od stotinu godina u različitim sekularnim državama koje su se smjenjivale.

To iskustvo i taj „bosanski model“ uređenja islama u sekularnoj državi zaslužuje više pažnje od onih koji se upuštaju u uređenje ovog pitanja u Evropskoj uniji. To se prije svega očekivalo od Austrije koja je bila avangarda i ranije u zakonskom rješavanju ovog pitanja i čije će iskustvo vjerovatno slijediti i druge članice Unije.

Taj funkcionalni „bosanski model“ koji se već implementira u Hrvatskoj i Sloveniji, kao dvjema članicama Evropske unije, trebao je biti osnova za novi zakon ili će opet Austriji, kao Austro-Ugarskoj, trebati neki novi pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju da bi te zajednice istinski bile autonomne od države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera