Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje,
8.mart 2014.)
 |
| Vodstvo IDIŠ-a |
Svakodnevni izvještaji o sukobima u
Siriji između pobunjenika i snaga odanih predsjedniku Bašaru al Asadu, ali i
među samim pobunjenicima, te stravična patnja civilnog stanovništva u vrijeme
kada su mirovni pregovori u Ženevi zapali u ćorsokak, u drugi plan su gurnuli ozbiljno
previranje unutar onoga što se u zapadnim političkim i sigurnosnim krugovima
naziva Al-Kaida koje će imati dugoročne posljedice na budućnost ove
organizacije i ideologije povezane s njom.
U krugovima koji detaljno prate
situaciju u Siriji, ali i u globalnim krugovima povezanim sa Al-Kaidom kao iznenađenje
nije došlo nedavno saopštenje centrale organizacije najvjerovatnije smještene negdje u pograničnogm regionu
između Afganistana i Pakistana pod vodstvom Aymana al-Zavahirija u kojem se
zvanično ograđuju od Islamske države u Iraku i Šamu- IDIŠ (Dawlat
al-Islamijje fi al-Iraki ve al- Šami ili na terenu poznate kao D`aiš).
Sukob među selefistima
Sukob među selefistima
Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu je pobunjenička skupina aktivna u Iraku i Siriji. Prvi put se pojavila početkom 2004. godine u Iraku kada ju je osnovao militant jordanskog porijekla Abu Musab al Zarkavi pod imenom Džama'at al-Tawhid wal-Džihad (Zajednica monoteizma i džihada) ali je već u oktobru iste godine promjenila ime u Tanzim Kaidat al-Džihad fi Bilad al-Rafidayn ili bolje poznati naziv Al-Kaida u Iraku. Ovo ime su prihvatili nakon što su dali zavjet na poslušnost i pokornost (islamski koncept bejata ili zavjeta na poslušnost koji se davao halifi) liderima globalne Al-Kaide. U januaru 2006. grupa se ujedinila sa više manjih organizacija koje su se tada nazivale Šuratu al-Mudžahidin. U oktobru 2006. sebe su prozvali Islamskom državom Irak ili Dawlat al-'Iraq al-Islamijja, i danas neki dobro upućeni izvori govore o tome da je već od tada počeo tihi raskol između lidera Dawlata i centralne komande, ali da on dugo nije bio očit. Kakogod, od aprila 2013. oni sebe nazivaju današnjim imenom tj. Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu kako bi naglasili svoje prisustvo u Siriji ili Šamu.
Od samog osnivanja zvaničan cilj bio
im je uspostava islamskog halifata u Iraku. U jeku iračkog rata značajnu vojnu
prisutnost su imali u provinciji Al-Anbar, Ninawa, Kirkuk i Salahudin, Dijali i
Bagdadu, a grad Bakubu su smatrali svojim glavnim gradom. Nakon što su se
lideri sunitskih arapskih plemena okrenuli protiv ovih skupina i njihove vizije
uređenja post-Sadamovog Iraka i nakon što su uz podršku Amerikanaca i centralne
vlade u Bagdadu osnovali svoje milicije poznate kao Sehavat, pripadnici
Al-Kaide su izgubili svoje vojno prisustvo i dugo su djelovali u tajnosti
služeći se samo terorističkim taktikama i napadima na civilne šiitske i vladine
ciljeve.
Eskalacijom nasilja u Siriji,
organizacija je prebacila dio svojih ljudi u Siriju koristeći tamošnju
situaciju da skupe nove dobrovoljce i da se domognu oružja i logistike. Danas
oni mjesta u kojima su prisutni smatraju svojom državom i za njih su ratišta
Iraka i Sirije spojena. Većina stranih dobrovoljaca koji su dolazili u Siriju
kako bi se borili za slom režima Bešara al-Assada i kako bi tamošnju krizu
iskoristili za uspostavljanje njihove vizije islamske države, pridruživali su
se onim frakcijama koje su imale iste ciljeve. Rijetko su se oni borili u
redovima Slobodne sirijske vojske.
To je dovelo ne samo do raskola u opoziciji
nego i do sukoba među samim selefistima koji sebe nazivaju mudžahidima ili borcima na Božijem putu.
Tako su se Al-Kaidinoj ideologiji bliski
borci vrlo rano podijelili u dvije skupine: Džabhat al-Nusru ili
An-Nusra Front, kojeg vodi izvjesni Abu Mohammad al-Golani, a koji priznaje
lidersku poziciju novog vođe Al-Kaide u svijetu Aymana al-Zavahirija i one koji
su se od njega odvojili i slijede šefa iračkog ogranka Al-Kaide, Abu Bakra
al-Baghdadija, koji osporava autoritet Al-Zavahirija i sebe smatra emirom ili
vladarom Islamske države u Iraku i Levantu (Šamu ili Siriji).
Navodno je do otvorenog raskola
između IDIŠ-a i lidera globalne Al-Kaide došlo kada je Az-Zavahiri od njih
tražio da u Siriji ratuju pod komandom Al-Nusre, a da oni zadrže operativnu
samostalnost na prostoru Iraka. Al-Baghdadi je to odbio i sebe proglasio emirom
ili vladarom islamske države u začeću, a u jednom svom govoru je Al-Zavahirija
optužio da je odstupio od Šerijata jer je beju dao lideru talibana Mula
Omeru koji je Paštun iako se od Poslanika, a.s., prenosi da halifa može biti
samo neko ko je iz plemena Kurejš. Istovremeno Al-Baghdadi za sebe tvrdi da je
porijeklom Kurejš i da bi se zato sve druge islamističke frakcije trebale
povinovati njegovoj komandi.
Kada su eskalirali sukobi između
Slobodne sirijske vojske i drugih pobunjeničkih frakcija s jedne strane i
IDIŠ-a sa druge Al-Nusra je dugo pokušavala ne uvući se u sukob, ali se
situacija ubrzo otela kontroli.
Sada je raskol očit i on je ovim saopštenjem
samo produbljen. Međutim, njegove implikacije prevazilaze granice sirijskog
ratišta iako će tamo biti najočitije. Naime, ovim je IDIŠ izrastao u glavnog
oponenta Al-Kaide čijim se ogrankom dugo smatrao.
Pitanje je sada koja od frakcija će biti više
oslabljena ovim raskolom. Dok jedni smatraju da je ovo dokaz kako se Al-Zavahiri
nije uspio nametnuti kao lider organizacije nakon ubistva Osame bin Ladena i da
staro rukovodstvo gubi podršku na terenu gdje nova generacija preuzma stvari u
svoje ruke, drugi smatraju da će IDIŠ i njihova taktika ratovanja ovim izgubiti
legitimitet u tzv. džihadističkim krugovima i da će to ići u prilog Al-Nusri.
Stvaranje države
Ipak, IDIŠ bi lahko od Al-Kaide mogao preoteti
poziciju lidera tzv. „globalnog džihada“. IDIŠ danas kontroliše više teritorije
u Iraku i Siriji nego ikada do sada i na sve načine pokušavaju dokazati
regionalnoj i globalnoj javnosti da nisu nikakva frakcija ili grupa nego država
i procjene govore da imaju daleko veće i stabilnije prihode od Al-Nusre i matičnog
pokreta, prije svega zbog široke mreže donatora koji finansiraju njihovu borbu
protiv režima u Damasku ali i zbog prihoda od ratnog plijena, kontrole nad
poljima plina i nafte u istočnim djelovima Sirije kojima se trguje na crnom
tržištu, te drugih prihoda do kojih dolaze u gradovima, vojnim bazama i selima
Iraka i Sirije.
Ko će u budućnosti nastaviti predvoditi ideje
tzv „globalnog džihada“ zavisit će uveliko od ishoda sukoba u Siriji. Jačanje
IDIŠ-a bi moglo potpuno marginalizirati Al-Kaidu na globalnom planu. Još niko
ne zna kako će se eventualni tijunf IDIŠ-a odraziti na ideologiju Al-Kaide i
šta će za globanu sigurnost značiti pretvaranje Al-Kaide od terorističke
organizacije u borbenu formaicju koja pokušava osnovati državu i kontrolisati
teritoriji na obalama Mediterana i u srcu arapskog svijeta.
 |
| Lider Al-Nusra Fronta Abu Mohammad al-Golani |
