Konferencija u Sarajevu „Susjedi, a ne neprijatelji“

U protekla četiri dana sam učestvovao u radu jedne jako zanimljive konferencije koja je propitivala pitanje pomirenja u regiji. Naime, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd u saradnji sa Miramida Centrom, Grožnjan, Hrvatska, organizovao je konferenciju o procesu pomirenja u regionu bivše Jugoslavije „Susjedi, a ne neprijatelji“ u kojoj su učešće uzeli brojni aktivisti, novinari i veterani iz regiona, ali i svijeta. Bilo je tu dosta prostora za kritičko sagledavanje dosadašnjih praksi i modela rada na suočavanju sa prošlošću i pomirenju u našem regionu. Čitav program možete pogledati ovdje.

Za mene je ovo bilo izvrsno iskustvo jer sam ne samo upoznao mnogo zanimljivih ljudi i čuo njihove stavove o brojnim otvorenim pitanjima (van sesije, i o pitanjima kojim se konferencija nije bavila) nego sam imao i priliku da čujem o nekim bitnim procesima u suočavanju sa prošlošću i to „iz prve ruke“ od ljudi koji su neki od najznačajniji aktera tog procesa. Ovako je o konferenciji izvijestila FTV, a ovako e-Novine čija je novinarka također bila prisutna. U nastavku je reportaža kolegice Ljiljane Pirolić sa DW-a.

Treba li nam pomirenje u regiji?

Pod nazivom „Susjedi, a ne neprijatelji“, u Sarajevu je održana konferencija čiji je cilj suočavanje sa prošlošću, pomirenje i izgradnja mira u regionu bivše Jugoslavije.
„Okupilo se oko šezdeset ljudi koji se već godinama bave radom na temama suočavanja sa prošlošću, mira i pomirenja u regiji. Učesnici su različitih profesionalnih usmjerenja: imamo veterane rata, članove različitih udruženja iz BiH, Srbije i Hrvatske, tu su novinari iz sve tri države, političari, ali i aktivisti iz organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava“, kaže Tamara Šmidling iz sarajevskog Centra za nenasilnu akciju i dodaje da je važno da se vidi dokle se stiglo na putu pomirenja i šta bi moglo i trebalo još da se uradi. Tri dana učesnici konferencije su se bavili pitanjima od zajedničkog interesa za sve tri države. „Viktimizacija kao prepreka pomirenju“, „Treba li nam pomirenje u regiji?“, „Šta je nama regija danas?“ i „Mediji i pomirenje“, samo su neke od tema o kojima su razgovarali.

Zajednički spomenik svoj djeci
„Odavde iz Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, konačno bi trebalo da krene jedna ideja, a riječ je o djeci... Ako je riječ o žrtvama na ovom prostoru, onda je prvo iz Sarajeva trebala da krene ideja o jednom spomeniku, koji će biti spomenik svoj djeci u Sarajevu“, rekao je Radomir Kezunović, donedavni gradonačelnik Istočnog Sarajeva i naglasio da bi to bio spomenik djeci, bez obzira na to jesu li ona srpska, hrvatska ili bošnjačka. „Snažno podržavam ideju o tom spomeniku, jer ako želimo Sarajevo kao glavni grad BiH, ako imamo priliku da stvorimo paradigmu BiH kao države, onda ideja o pomirenju treba da krene iz Sarajeva, a prva i najbolja prilika je da krenemo sa djecom, najnevinijim žrtvama rata i da im podignemo zajednički spomenik. Kad dođemo u situaciju, kao što smo bili došli prije neki dan, da neki ljudi krenu nasilnim metodama da rješavaju neke probleme ovdje u BiH, kad krenu na rušenje vlada i zgrada, da se svi okupimo oko tog spomenika i da tu pokušamo da nađemo zajednička rješenja“, rekao je Kezunović i naglasio da bi to mogla da bude jedna od priča o pomirenju na lokalnom nivou. Zaključujući svoju diskusiju, Kezunović je istakao da do sada nije bilo dovoljno volje da se pokrenu procesi za pomirenje u regiji, ali je podvukao da su nedavne izjave predsjednika Hrvatske i Srbije značajne za otpočinjanje tog procesa.

Najuspješniji projekat te vrste u svijetu
„Manipulacija žrtvama i pitanje istine je nešto što je stup procesa pomirenja. To je elementarno pravo i preduslov da bi se uopšte, racionalno razgovaralo o tome. Bez obzira na sadašnje probleme Instituta za traženje nestalih, to je državna institucija koja ima uspjeha i ako mjerite ono što je do sada BiH postigla u traženju nestalih, možda ćete se malo iznenaditi, ali, to je najuspješniji projekat te vrste u svijetu“, rekla je Saliha Đuderija, pomoćnica ministra u Ministarstvu za ljudska prava BiH i dodala da je pronađeno i identificirano više od polovine nestalih. „Mnogi ne mogu ili ne žele da shvate da je u pitanju proces koji traje u kontinuitetu i to će tako biti još godinama. To je nešto stvarno sa čime mi živimo svaki dan u BiH. Taj projekat se čak i ne finansira unutar države i sistema gdje se odvija“, rekla je Saliha Đuderija.

Jeste paradoksalno, ali i nije
„Ovo što se danas dešava, susret Silajdžića i Tadića na neutralnoj teritoriji (u Turskoj, op. aut.), je nešto fantastično za opšte stanje u regiji, a šta će od toga biti ja ne znam. Događaj kao događaj je sjajan jer, ako već nismo bili u stanju da bez posredovanja pričamo kao ljudi, dakle, oni da pričaju kao ljudi, jer većina običnih smrtnika mogu da pričaju kao ljudi bez posrednika, onda zašto da ne? Jeste paradoksalno na prvi pogled, ali ustvari i nije. Nije s obzirom na bliskost Sarajeva i Ankare, a u jednom razgovoru naš ministar Vuk Jeremić mi je rekao da Srbija doživljava Tursku kao partnera“, istakao je Nikola Tomić, novinar beogradskog lista „Danas“ i dodao da stabilnost Balkana ne može da se oslanja samo na Evropsku uniju i da Srbija vidi Tursku kao bliskog partnera sa kojim će sve tješnje sarađivati.

Čak i recesija pomaže
„Ono što je kod pomirenja važno, to je da ono mora biti iskreno utemeljeno i mora mu se vjerovati. Ja se vama ne mogu ispričati, ako kod vas ostaje neki utisak da sam ja to napravio iz neke koristi, ili zato što mi je to neko savjetovao. Mislim da je sada jako dobar trenutak, mislim da nam čak pomaže i ova nesretna recesija, jer ljudi se vraćaju nekim osnovnim stvarima. Više ih ne možete 'kupiti' nekim jeftinim pričama, ne možete ih zamajavati sa nekom povišicom od 20 maraka ili 50 maraka, ljudi se vraćaju na ono što se dogodilo, gledaju i rekapituliraju“, rekao je Goran Božičević, aktivista udruge Miramida iz Grožnjana u Hrvatskoj. On je dodao da je važno da se vode dva procesa: jedan među političarima koji imaju pristup medijima i donose odluke, a drugi u lokalnim zajednicama, da ljudi počnu govoriti šta se zaista dešavalo, ali da to ne govore u četiri oka ili između svoja četiri zida. „Važna su okupljanja na razini zajednice gdje se ljudi poznaju i bitno je da kažu 'prošao sam to i to i sve se tako desilo'. Uvijek će se naći neko ko će tu priču potvrditi ako je istinita, ili negirati ako nije. Važna su javna svjedočenja i važno je otvarati prostor za društvo u kojem ćemo moći pravilno odgajati nove generacije“, rekao je Goran Božičević

Prvi broj časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi"

Atlantska inicijativa s ponosom predstavlja časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi". Čitav prvi broj u pdf. formatu možete preuzeti ovdje.
Časopis izlazi i na engleskom jeziku i englesku verziju možete, također, preuzeti u pdf. formatu: “Democracy and Security in Southeastern Europe” .

Ja sam pisao o problemima u Jemenu, i to je je jedna ood rijetkih globalnih tema. Skoro sve ostale su regionalne ili se tiču BiH.

U Evropi, ekstremna desnica opet jaše

U novom broju Preporoda, pisao sam o usponu ekstremne desnice u Evropi i tome kako se oni, onog momenta kada postanu politički faktor (ili, ne daj Bože, preuzmu vlast) neće ograničiti samo na imigrante i muslimane, nego će svoju ekstremističku politiku pokušati nametnuti i u svim sferama života. Tekst je rađen prije izbora u Mađarskoj gdje su rezultati pokazali da su strahovi bili opravdani (Jobbik je, ipak, bio treći, a ne drugi kako su tamošnji mediji predviđali). Urednik Preporoda je ovaj tekst objavio umjesto svog redovnog Uvodnika, što mi imponira. Isti tekst je prenio i Rijasetov portal.
Evo teksta:

U Evropi, ekstremna desnica opet jaše

Piše: Muhamed Jusić- Preporod
Daily Telegraph, kao i drugi evropski listovi, ovih dana piše da su protekli regionalni izbori u Italiji potvrdili trend jačanja stranaka krajnje desnice u Evropi. Sjeverna liga, koja se snažno protivi imigraciji, udvostručila je podršku od prethodnih regionalnih izbora, prije pet godina. Lider stranke takav uspjeh je opisao kao cunami, ali je iznio uvjeravanja da se neće poremetiti balans u vladajućoj koaliciji.
Poslije velikog uspjeha desničarskih stranaka na regionalnim izborima u Italiji, Francuskoj i Holandiji, očekuje se da će i ekstremno desna stranka Jobbik na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, za nekoliko dana, postati druga najjača stranka, barem tako tvrdi Daily Telegraph, a prenosi FENA.
Mađarska i svjetska štampa izvještava kako se na Jobbikovim predizbornim skupovima može čuti eho 1940-ih. Tako dopisnik Daily Telegraph iz Budimpešte Matthew Day opisuje kako mlađahnog lidera Jobbika Vona Gabora na predizbornom skupu redovno pozdravljaju špaliri postrojenih pripadnika Mađarske garde obučenih u uniforme paravojne formacije. Lideri stranke prisutne pozdravljaju salutiranjem, a iznad njihovih glava se vijore crveno-bijeli baneri koji mnoge podsjećaju na stari mađarski fašistički amblem. U svojim nastupima Vona obećava da će „Mađarsku očistiti od korupcije i da će dokinuti strane interese u njegovoj zemlji“. Česte teme su i Romi, najveća etnička manjina u državi, za koje je obećao da će ih spriječiti da žive na grbači države, te će se njegova politička opcija boriti da svako onaj ko dobiva pomoć od države mora zauzvrat obavljati neku vrstu društveno korisnog posla. Ali, prije svega, on je obećao da će „povratiti mađarski nacionalni ponos i identitet.“
Ovakvi stavovi i fašistički folklor su dugo vremena smatrani autsajderskim stavovima irelevantne političke manjine ali je, prema istom autoru, Vonova partija prešla dalek put u zadnjih sedam godina od kada je osnovana. U prvim godinama je njegova nacionalistička i radikalno desničarska retorika doživjela pravi debakl. Na nacionalnim izborima 2006. dobili su neznatnih 2.2. posto glasova i nisu uspjeli osigurati niti jedno poslaničko mjesto u parlamentu. Ovih dana dok očekujemo izbore u Mađarskoj stvari su sasvim drugačije i na užasnuće demokratskih snaga u Mađarskoj, piše Telegraph, koji su mislili kako je 1989-te, kada je srušen komunistički sistem, Mađarska za sva vremena raščistila sa političkim ekstremizmom predviđa se da bi Jobbik mogao postati druga stranka po broju osvojenih mandata u parlamentu.

***

Ono nad čim bi se svi u Evropi trebali zamisliti jeste opravdanost straha da se ojačana desnica koja svoju popularnost gradi prvenstveno na antiimigrantskoj i dobrim dijelom antiislamskoj retorici neće zaustaviti na tim pitanjima nego da će svoju desničarsku agendu početi naturati i u drugim aspektima društvenog života.Tim povodom mnogi se dramatično prisjećaju važnosti principa solidarnosti sa onima čija su prava povrijeđena i nečekanja da vlastito pravo bude povrijeđeno kako bi se reagovalo. Vjerovatno je kao jedan od najmarkantnijih poziva na nezaboravljanje ovog načela u pjesmi izrekao Pastor Niemoeller, koji je umro kao žrtva nacista. U tim znanim stihovima on veli:


Prvo su došli po Židove
i ništa nisam rekao —
jer nisam Židov.

Onda su došli po komuniste
i ništa nisam rekao —
jer nisam komunist.

Onda su došli po sindikaliste
i ništa nisam rekao —
jer nisam sindikalist.

Onda su došli po mene —
i nije ostao nitko
tko bi nešto rekao.

Vjerovatno je poređenje trenutnog uspona evropske desnice na političkoj sceni sa nekadašnjim usponom fašizma predramatično. Ali bi naivno bilo vjerovati kako će se desničari u svom političkom angažmanu ograničiti samo na imigrante, Rome i neke druge kategorije društva na koje su se sada obrušili u svojoj predizbornoj kampanji i da na red neće doći i oni koji se sa njima možda slažu u antiimigrantskim mjerama, ali ne i sa čitavom desničarskom ideologijom. Isto bi tako naivno bilo vjerovati kako će far-Right organizacije i političke partije prestati biti netolerantne prema pravima drugih društvenih manjina, ako jednog dana zaustave imigraciju iz zemalja trećeg svijeta i zagorčaju život onima koji su već tu da se previše ne udomaće.
Jaka krajnja desnica, naročito ne nivou EU, nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma je nešto na što svi oni koji u buđenju duhova fašizma vide potencijalnu opasnost, ne bi trebali ostati ravnodušni. Nažalost, stječe se dojam, ako ništa ono zbog pasivnosti koju pokazuje evropska javnost, kako se ovim političkim opcijama daje u zadatak da obave prljavi posao kada su posrijedi neintegrisane imigrantske zajednice koji niko drugi neće uraditi. Tome u prilog govore i izvještaji koji dolaze iz skoro svih zemalja članica EU-a, a prema kojima, uz popularnost antiimigrantskih stavova, desni centar treba prije svega zahvaliti slabom odazivu birača, tj nemotiviranosti većine Evropljana da iskažu svoj stav, ali i recesiji s kojom se vladajuće lijeve stranke nisu najbolje nosile. Ako se prisjetimo, ti razlozi su se navodili i prošle godine u evropskim izborima kada je desnica napravila prvi veći iskorak u skoro svim članicama. Od tad se ništa nije promijenilo niti naučilo. A radikalna desnica postaje sve bitniji faktor evropske politike i još niko nije siguran kakve će to posljedice imati ne samo na političke procese, nego i na evropska društva u cjelini. U međuvremenu, većina građana EU se zadovoljava vlastitim iskustvom i općim dojmom kako je apsolutna većina ljudi u Evropi i dalje daleko od radikalnih i ksenofobičnih stavova koje zagovara radikalna desnica, iako se to sve manje vidi po izbornim rezultatima. Ali ni oni ne mogu negirati brojke koje dolaze iz izbornih komisija, pa i sami sve češće pozivaju na oprez.

Al Jazeera u BiH

U novom broju magazina Start pisao sam o imidžu koji El-Džezira ima i o tome šta ovaj medij, čiji dolazak se očekuje i u BiH, predstavlja ne samo u arapskom svijetu, nego i šire:
Evo teksta:

Ogledalo s obje strane pravde

Piše: Muhamed Jusić- Start BiH

Trakavica o budućnosti sarajevske NRTV 99 dobila je još jedan nastavak. Gradsko vijeće Grada Sarajeva na zadnjoj sjednici je usvojilo Odluku kojom se izvan snage stavlja odluka o preuzimanju 100 posto udjela u osnovnom kapitalu, objektu i opremi Privrednog društva PEP d.o.o. Sarajevo, čiji je vlasnik Adil Kulenović, a u čijem sastavu je NTV 99. Prema toj odluci Nezavisna radio-televizija Studio 99 će biti ustupljena svjetskoj TV mreži El- Džezira (Al Jazeera) iz Katara. Dosad je Grad Sarajevo izdvojio 318.384 KM za ovu televiziju, a taj iznos će Televizija El-Džezira isplatiti Gradu. Kao što se o tome šta je El-Džezira tačno dobila ovim transferom još uvijek jako malo zna, kao i o motivima dolaska ovog medijskog giganta na područje BiH, u našoj javnosti ništa više ne zna se ni o samoj medijskoj kući koja svoj program emituje širom svijeta na arapskom i engleskom jeziku.
El-Džeziru u nas, ali i svijetu, ne prati samo imidž promuslimanskog i proarapskog medija koji želi biti globalna konkurencija zapadnim medijima i njihovoj verziji događaja, nego i imidž kontraverzne televizije koju mnogi politički centri moći na zapadu i arapskom svijetu baš i ne simpatišu. Veliku zaslugu za to imaju arapski režimi prema kojima je El-Džezira često kritički raspoložena, ali i neokonzervativci iz bivše Bushove administracije koji su u ovoj medijskoj kući vidjeli jednu od najvećih prepreka provođenju njihove politike u muslimanskom svijetu. Ali baš taj imidž i takva uređivačka politika El-Džeziri je i donijela milione vjernih gledalaca.

Sjeme posađeno u pustinji
El-Džezira je počela emitovati svoj program na engleskom jeziku 15. novembra 2006, čime je, prema riječima jednog od članova upravnog vijeća Al-Jazeera Satellite Network, nagovijestila početak procesa kojim je ova medijska kuća željela postati prva globalna TV- stanica iz arapskog svijeta. Njihov dolazak u BiH je dio te strategije koja, prema informacijama bolje upućenih medijskih radnika iz arapskog svijeta, prije svega ima za cilj smanjiti troškove produkcije koja je do sada vođena iz Kuala Lumpura. Zvanični stavovi još uvijek nisu dostupni.
Osnovana 1996. u malom arapskom emiratu Kataru El-Džezira je ubrzo postala medijski fenomen u arapskom svijetu prepoznatljiv po svojoj otvorenosti, sofisticiranom žurnalizmu i javnom iznošenju stavova nerijetko oprečnih onim zvaničnih moćnika kako na regionalnom, tako i na globalnom planu. Zbog činjenice da su većinu osoblja u prvim danima El-Džezirinog postojanja obučavali eksperti sa BBC-a, njihov stil izvještavanja, ali i uređivačka politika, i danas je bliža britanskoj nego američkoj školi novinarstva.
Njeno ime u arapskom jeziku znači otok ili poluotok (aludirajući na Arapski poluotok). Danas slobodno možemo reći da je ona dugo vremena bila upravo jedan mali otok u moru režimski kontrolisanih medija arapskog svijeta na kome se mogao čuti bar dio stvarnosti u kojoj se ovaj dio muslimanskog i arapskog svijeta nalazi.
Neke arapske države nezadovoljne kritikama vlastitih režima koje su se mogle čuti na El-Džezirinim frekvencijama zabranjivali su rad njenim novinarima unutar njihovih granica. U isto vrijeme, svi su oni vršili stalne pritiske na emira Katara i većinskog vlasnika da obuzda njen rad. Neke od tih država su čak u nekoliko navrata naredile povlačenje svojih ambasadora iz ove zaljevske zemlje čiji suveren, iz njemu poznatih razloga, nije podlegao pritiscima.
Posebno je zanimljivo što je jedna ovakva medijska kuća, koja je dobitnica većeg broja priznanja za slobodu izražavanja od svjetski priznatih neovisnih medijskih institucija, stasala u jednoj arapskoj zemlji, koje nisu baš na glasu kada je u pitanju sloboda izražavanja. Možda je to zbog prirodnog pravila prema kojem u najsurovijim predjelima preživljavaju samo najčvršći.
Bilo kako bilo, u rekordnom roku El-Džezira je uspjela pridobiti mnogobrojnu publiku tako da samo u arapskom svijetu, gdje je daleko najpopularnija, ima preko 50 miliona gledalaca. Danas se ona preko više satelita može pratiti u čitavom svijetu. U Americi, gdje se emituje na više komercijalnih kablovskih mreža, ona ima 140.000 pretplatnika.
Iako je, kao što smo to već spomenuli, od samog svog osnutka bila trn u oku represivnih arapskih režima, pravi pritisci na El-Džeziru počet će tek nakon što se ispriječila na put politici Bushovih neokonzervativaca u muslimanskom svijetu.
Zanimljivo je bilo posmatrati kako je Bushova administracija u isto vrijeme kritikovala nizak stepen medijskih sloboda u arapskim zemljama i činila sve da ušutka El-Džeziru i da njeno uredništvo stavi pod svoju kontrolu. Javno kritikujući njenu uređivačku politiku ona se stavila na listu diktatorskih arapskih režima koji su tražili njeno zatvaranje.

Meta „pametnih bombi“ u Afganistanu
Iako su se varničenja dešavala i ranije, do zaoštravanja sukoba između Bushove administracije i ovog satelitskog kanala došlo je tek nakon američkog ulaska u "rat protiv terorizma" i njihove potrebe da pokažu kako to nije rat protiv islama i kako Amerika ne želi podjarmiti islamski svijet i njegove resurse, što je općeprihvaćen stav "arapske ulice", već samo zaštititi svoje stanovnike od potencijalne terorističke opasnosti. Američkoj nakani da pridobije „srca i um“ Arapa često se na putu pojavljivala El-Džezira koja nije pristajala na crno-bijelu sliku „rata protiv terorizma“ koja se servirala iz Vašingtona.
Za vrijeme američkog rata protiv talibanskog režima u Afganistanu El-Džezira je postala ono što je CNN bio u Prvom zaljevskom ratu. I dok su se novinari svih svjetskih medijskih kuća tiskali oko jednog uništenog tenka nekoliko desetina kilometara od Tore Bore, samo je El-Džezira izvještavala i sa jedne i sa druge strane ratišta. Osim što je potisnula neupitnog američkog medijskog diva ustranu, ona je pokazala svu patnju nedužnih civila koju je rat uzrokovao, što ni u kom slučaju nije bilo u skladu sa interesima Amerike koja svoje ratove želi pokazati kao čiste i za civile skoro nepostojeće. Prisjetimo se samo kakva slika se mogla dobiti o Prvom zaljevskom ratu, za vrijeme kojeg je CNN imao apsolutni monopol nad informacijama. Na TV ekranima su tada emitovani samo satelitski i avionski snimci koji su sugerirali da je rat nešto poput video-igre...
Bushova administracija koja je najvjerovatnije već tada imala u planu razračunavanje sa Sadamovim režimom i ko zna kakve još slične intervencije u muslimanskim zemljama, sada je imala još jedan otežavajući faktor u borbi za "srca i um“ islamskog svijeta, koji već odavno sumnja u američku dobronamjernost, prije svega zbog njene bezuslovne podrške Izraelu i nekim diktatorskim režimima na Bliskom istoku.
Ubrzo su uslijedile optužbe zvaničnog Vašingtona u kojima se El-Džezira opisuje kao "govornica terorista", misleći pod time na njihovo emitovanje ekskluzivnih Bin Ladinovih saopćenja, te redovnog serijala emisija „Šerijat i život“ u kojem gostuje, na zapadu ne tako omiljeni, šejh Jusuf el-Kardavi.
Međutim, nakon što verbalni pritisci nisu urodili plodom, jedna od američkih "pametnih bombi" našla je put do prijavljenog El-Džezirinog sjedišta u Kabulu. Ali ni to nije ušutkalo njen glas i do samog sloma talibanskog režima oni su bili jedini koji su davali snimke i vijesti sa druge strane ratišta.

Američki gafovi u Iraku
Ishod medijskog rata koji je planuo s prvim danima rata u Iraku, prema koncenzusu medijskih i vojnih eksperata, nije išao u prilog anglo-američkih saveznika. Tome je dobrim djelom doprinijela upravo El-Džezira koja je svakodnevno visoke američke oficire dovodila u nepogodan položaj argumentovano demantujući mnoge njihove izjave o brzim vojnim pobjedama i stanju na terenu. Još dugo će se vojni i medijski analitičari baviti medijskim gafovima američke vojne komande; poput onoga o "padu Basre". Priča je počela tako što su američki i britanski novinari, pozivajući se na zvanične američke i britanske vojne izvore, javili da je Basra “pala” i kako se irački general, komandant 51. združene mehanizovane divizije koja je branila ovaj grad, “predao savezničkim snagama”.... Tome su još, najvjerovatnije sami novinari dodali, kako bi priča bila uvjerljivija, i vijest o tome kako se američka zastava vijori nad tim drugim po veličini iračkim gradom.
Samo malo potom El-Džezirin izvještač javio se sa lica mjesta u razgovoru, ni s kim drugim do spomenutim iračkim generalom. Uslijedili su snimci Basre i ljudi koji se na njenim pijacama snabdijevaju osnovnim namirnicama. Da čitavo javljanje bude potpuni američki medijski debakl pomogao je snimak dječaka kojem je, negdje u gradu, saveznička artiljerija raznijela pola glave.
Iako je rukovodstvo El-Džezire, poučeno neugodnim iskustvom iz Kabula, prije nego što je i jedan projektil pao na Bagdad, prijavilo sve lokacije svojih prostorija, kao i frekvencije preko kojih emituje svoj signal, to ih nije sačuvalo od još jedne “američke vojne pogreške” koja je ovaj put usmrtila izvještača i producenta ove katarske televizije Tarika Ejuba. Tridesetpetogodišnji Jordanac je poginuo u američkom bombardovanju El-Džezirinog dopisništva, dok je njegov radni kolega bio teže ranjen. Svjetska javnost je postala ogorčena nakon što je snimak francuske televizije “Frans 3” demantovao navode američkih snaga u Iraku da je napad na hotel “Palestinu” uslijedio kao odgovor na vatru iz tog hotela, za koju su, navodno, bili odgovorni pripadnici Republikanske garde.
Na filmu koji je snimila francuska televizija jasno se moglo vidjeti kako se tenkovska kupola okreće u pravcu hotela “Palestina”, da se topovska cijev podiže i da u toj poziciji ostaje čitava dva minuta prije nego što je uslijedilo ispaljivanje granate- kao što je to konstatovao novinar agencije AFP nakon što je pogledao film.
Nekoliko emisija koje su bile emitovane na El-Džeziri nakon što su zvanično završena vojna dejstva u Iraku, a u kojima su učestvovali El-Džezirini novinari koji su izvještavali sa terena, pokazale su koliko je zahtjevan i opasan posao otvorenog izvještavanja u dotičnim situacijama. U emisijama su učestvovali reporteri koji su bili u pratnji savezničkih snaga kao i oni koji su bili na teritoriji kojom je upravljao Sadamov irački režim. Oni su govorili o svim dilemama kojima su bili izloženi, o hodanju po oštrici noža i o tome kako je otvoreno izvještavanje sa jedne od zaraćenih strana moglo i u životnu opasnost dovesti kolege na drugoj strani. Jedan takav slučaj desio se nakon što iračka strana nije bila zadovoljna načinom na koji je El-Džezira izvještavala zbog čega je jedan njen dopisnik bio protjeran, a ostatku osoblja upućene prijetnje da bi ih mogla zadesiti ista sudbina zbog „širenja američke propagande“.
Ispostavilo se da potpuno i objektivno izvještavanje sa obje strane od strane iste novinske agencije jednostavno u takvim okolnostima nije moguće bez kompromitacija sa jednom od zaraćenih strana, iako je El-Džezira to pokušavala postići.
U svakom slučaju posljednji rat u Iraku pred novinare je postavio mnoga pitanja vezana za medijsko pokrivanje nekih budućih sličnih ratova. Posebno je to slučaj kada je u pitanju nekada i kontraverzna težnja novinara da rat prikažu onakvim kakav on sigurno jeste: brutalan i krvav.

Rat protiv terorizma i druga strana pravde
Pored problema objektivnog izvještavanja sa obje zaraćene strane u isto vrijeme, na svjetskoj novinarskoj sceni je još jedna dilema čiji je glavni akter El-Džezirino uredništvo. Naime, radi se o tome kako čuti drugu stranu priče u onome što se danas naziva „globalnim ratom protiv terorizma“, a da se ne bude optuženo za saradnju, ili čak podršku terorizmu?
Ako slobodno izvještavanje insistira i na čemu, onda je to pravo da se čuje i druga strana svake priče bez obzira koliko njeni argumenti bili utemeljeni.
Često se dešava da dolazak do druge strane priče nije baš jednostavan i nerijetko zahtijeva kontakt s osobama sa „druge strane pravde“. Iako postoje međunarodne regulative prema kojima novinari nisu dužni otkriti izvore svojih informacija, niti način na koji su do njih došli, kada je riječ o terorizmu slika nije tako jednostavna.
„Rat protiv terorizma“ je iskrivio sve moguće svjetske pravne norme, tako je i El-Džezirin novinar Tejsir Aluni završio u zatvoru u Španiji zbog kontakata koje je imao sa Talibanima dok je izvještavao s druge strane bojišnice afganistanskog rata. Svima je već odavno jasno da terorističke organizacije u svom nastojanju da zastraše što veći broj ljudi itekako koriste kako tzv. konvencionalne medije, kao i one koji to nisu. U tom smislu El-Džezira je jedan od rijetkih globalnih medija koji je često nudio drugačiju sliku dešavanja na svjetskoj sceni nerijetko hodajući na tankoj liniji koja razdvaja nikad do kraja pojašnjenu razliku između nečijeg borca za slobodu i tuđeg teroriste ili neprijatelja.

Čija je ovo pjesma- dokumentarac kojeg vrijedi pogledati

Bugarska rediteljka, Adela Peeva je 2003. godine, došla na ideju da dokumentuje ljudsku glupost na prilično originalan način- piše protest.ba. I ne samo to. Mislim da je uspjela na vrlo jednostavan način oslikati svu apsurdnost Balkana i duh naroda koji tamo žive. Film sam prvi put pogledao prošle godine, a nedavno je emitovan i na FTV-u. Mislim da ga vrijedi pogledati i zato vam ga toplo preporučujem.
Evo kako je Vesna Nenadić sa protest.ba predstavila film:
Dok je večerala sa svojim prijateljima, a svi su porijeklom iz različitih zemalja Balkanskog poluostrva, grupa muzičara koja ih je zabavljala u restoranu je zasvirala pjesmu, a društvo za stolom je tvrdilo kako je pjesma upravo iz njihove zemlje.
Kako, pitate se?
Zaintrigirana činjenicom o svojatanju pjesme, autorica je pokušala pronaći njeno porijeklo te pokušati uspostaviti veze među ovim bolno rascjepanim zemljama, prikazujući evidentne temelje zajedničkog kulturnog nasljeđa.
Adela Peeva je ovim jednostavnim filmskim putovanjem uspjela prikazati tragediju ljudskog uma na “našim prostorima”.
Preporučujemo OBAVEZNO gledanje. Da ne bih kršio autorska prava sami potražite film ili DVD.

Više datalja se može naći ovdje.