Džamija Al Muzar'a u drevnom gradu Al Akur u vilajetu Nezva je jedna od najstarijih džamija u Sultanatu Oman (od 1200 do 1300 godina stara). Džamija nosi ime po vrtlarima i zemljoradnicima koji su nastanjivali ovu vodom, baščama i palminjacima bogatu oazu.
Posebna je po tome što su na njenim
zidovima godinama mještani zapisivali datume i godine značajnih događaja; od
radosnih događaja do smrti istaknutih članova plemena. Zidovi ove džamije su
istinski svjedoci historije ove nekadašnje prijestolnice velike Omanske
Imperije koja je stoljećima dominirala Perzijskim zaljevom, Arapskim morem i
obalama Indijskog okeana.
I danas na zidinama više puta
renovirane džamije možemo pročitati svjedočenja običnih ljudi o godinama gladi,
velikih požara a na zidu mihraba je i datum i godina smrti jednog od njenih
imama. Svako je procjenjivao šta misli da je vrijedno zapisati i sačuvati od
zaborava. Nisu to samo veliki i krupni događaji. Na jednom natpisu sam uspio
pročitati i ličnu tragediju jednog od musalija: „Jutros mi je sa sabah namaza
preselio voljeni otac, Otac Onog, sin Onog iz plemena onog koji će ostati
upamćen kao...“
Danas su svi natpisi koji su se mogli
pročitati i koje nije izbrisalo vrijeme ili preko kojih nisu napisani neki
drugi noviji, značajniji događaji sabrani u jednu studiju i knjigu.
Manje je poznato da je slična praksa
bila i u nekim džamijama u Bosni i Hercegovini. Kažu, ja ih nisam vidio da je
sličnih natpisa bilo i u Bali-begovoj džamiji u Gornjoj Tuzli.
Posebna zanimljivost ove džamije (koju sam zabilježio na video snimku) su merdevine u zidu džamije i otvor na krovu kuda se mujezin morao penjati pet puta dnevno kako bi pravovjerne pozvao na zajedničku molitvu. Bezbeli vakat kad su mujezini morali biti vitki i u dobroj formi.
