Je li na pomolu zaokret saudijske vanjske politike?

Saudijsko-američko savezništvo

Piše: Muhamed Jusić (Novo vrijeme, 1.11.2013.)

Kažu da su se u školama međunarodnih odnosa diplomatski maniri Saudijske Arabije navodili kao primjer staložene, odmjerene i burnih reakcija oslobođene diplomatije. Njihovi ambasadori, ministri i vladajuća porodica nikada nisu ni po jednom međunarodnom pitanju  davali ishitrene, retorički zapaljive i bombastične izjave. Isto je važilo i za inicijative koje su pokretali na globalnom planu; bilo da se radi o inicijativi za postizanje mira između Izraela i Palestine ili pozivu kralja Abdullaha na dijalog među civilizacijama, uvijek su to bilo dobro odmjereni i promišljeni potezi koji su trebali održavati imidž stabilne kraljevine koja držeći do svojih tradicionalni vrijednosti igra konstruktivnu ulogu u međunarodnim odnosima. To ni na koji način nije značilo da njihova vanjska politika nije bila aktivna. Jednostavno se do sada sve zavšavalo suptilnim porukama diplomata i susretima u četiri oka na najvišem nivou daleko od očiju javnosti.

Godinama, još od Rooseveltove administracije, ključni saveznik Saudije bila je Amerika i svoj međunarodni utjecaj porodica Sauda često je nametala posredstvom tog savezništva. To mogu potvrditi i brojni bosanskohercegovački politički lideri iz vremena agresije na BiH koji su bili iznenađeni stepenom američko-saudijske koordinacije i toga da su se ustupci Washingtona najlakše mogli osigurati zauzimanjem Rijada, o čemu su rijetki pisali i brojni živi akteri i danas govore u zatvorenim krugovima .

Diplomatski zaokret Sauda

Ovih dana taj dugo građeni imidž Arabije se mijenja, a dugogodišnje savezništvo sa Washingtonom je u ozbiljnoj krizi. Da li su dešavanja koja se nazivaju Arapsko proljeće i sve veći utjecaj Irana u regionu natjerali Saudiju da skine rukavice ili postoje neki drugi razlozi teško je znati. Jedno je sigurno, svjedoci smo rađanja jedne nove sadijske diplomatije koja više počiva na arapskom „tersluku“ nego tako „formaliziranoj ljubaznosti“  na koju smo i u svakodnevnom kontaktu sa Arapima navikli.

Sve je počelo prošlog mjeseca kada je ministar vanjskih poslova princ Saud al-Faisal odbio održati najavljeni govor u Generalnoj skupštiniUN-a. A onda je uslijedila prava diplomatska bomba kada je zvanični Rijad najavio da će odbiti preuzeti poziciju nestalne članice Vijeća sigurnosti.  Odbijanje dvogodišnjeg mandata za koji su tri godine lobirali u Rijadu su obrazložili kao njihov protest protiv neefikasnosti UN-a i Savjeta sigurnosti koji godinama nisu u stanju riješiti „palestinsko pitanje, zaustaviti konflikt u Siriji i osigurati da na Bliskom istoku ne bude oružja za masovno uništenje“, te zbog „duplih standarda kojim se rukovode svjetske sile i međunarodna zajednica u rješavanju globalnih konflikata“.

Ovu odluku saudijskog dvora podržali su brojni zvaničnici zaljevskih, ali i nekih drugih, zemalja smatrajući  ovaj potez „moralnim činom“ i dokazom „saudijske predanosti rješavanju arapskih i muslimanskih problema“.

Međutim, bolji poznavaoci prilika tvrde da saudijska ljutnja nije usmjerena toliko prema UN-u, njegovim tijelima i međunarodnoj zajednici koliko prema svojim dugogodišnjim saveznicima iz Washingtona, tačnije prema administraciji predsjednika Obame koja je u posljednjih nekoliko dana povukla nekoliko poteza koji odstupaju od saudijske vizije rješavanja bliskoistočnih problema i njihovih strateških interesa.

Tako Abdel Bari Atwan, dugogodišnji urednik panarapskog  Al-Kudsa Al-Arabija, smatra da je Rijad razočaran odlukom predsjednika Obame da odustane od vojne intervencije kojom bi se kaznio režim sirijskog predsjednika Bashara al-Asada zbog korištenja hemijskog oružja protiv civilnog stanovništva, u zamjenu za uništenje njegovog hemijskog arsenala što je dogoreno uz posredovanje Rusije. Saudija je ključni saveznik sirijske opozicje koja se bori protiv režima predsjednika Al-Asada kojeg podržava najveći saudijski rival Iran i najveći američki globali rival Rusija.

Kao drugi razlog saudijske srdžbe on navodi pomiriteljski nastup Obamine administracije upravo prema Iranu i najavljivanje moguće normalizacije odnosa nakon dolaska na vlast umjerenog Hassana Rouhanija  i pored toga što Iran nastavlja sa razvojem nuklearne tehnologije čemu se Saudija protivi. Tu je i nastavak izgradnje izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji koji Washington nije uspio zaustaviti.

Prema mišljenju Atwana ova reakcija Rijada je uslijedila kasno i tek nakon što je došlo do nesporazuma između njih i saveznika u Washingtonu. On smatra da su oni na ovaj način mogli i trebali reagovati godinama ranije, jer ovi problemi nisu od jučer, da je to bila njihova istinska briga a ne želja da se na ovaj način Americi pošalje poruka upozorenja zbog napuštanja svojih dugogodišnjih saveznika i pokušaja Obame da se što prije i bez obzira na cijenu izvuče iz uzavrelog Bliskog istoka kako bi se u ostatku svog mandata posvetio unutrašnjim ekonomskim i društvenim reformama.

Razlaz sa Amerikom

Kako ne bi bilo nedoumice da li se radi o stvarnom zaokretu vanjske saudijske politike ili tek izolovanom potezu zvaničnog Rijada pobrinuo se šef obaveštajne službe Saudijske Arabije princ Bandar bin Sulta, ambasador u Washingtonu od 1983. do 2005.  jako blizak porodici Bush i Republikanskoj stranci, koji je u razgovoru sa evropskim diplomatama izjavio „da će njegova zemlja uskoro korigovati spoljnopolitički kurs, okrenuti novi list u odnosima s Amerikom“. Ovom svojom izjavom koju su prenijeli svjetski mediji on je dao dokaz više onima koji tvrde da stvarni objekat saudijske srdžbe nije UN nego administracija predsjednika Baracka Obame.

Kako bi se to najavljeno pogoršanje odnosa dvaju dugogodišnjih saveznika moglo reflektirati na ionako kompleksnu situaciju na Bliskom istoku teško je znati. Također je nejasno koliko se Saudija istinski može udaljiti od Amerike. Tako američki CBS izvještava kako je Saudijcima još uvijek potrebna američka vojna oprema te da prodaja nafte ostaje ključan izvor prihoda. Prema tim izvještajima CBS-a, Saudijci mogu biti ljuti, ali sve staje na tome. Ono što ih osim toga drži, borba je protiv Al Kaide, u kojoj i SAD i Saudijska Arabija djeluju vojno, obavještajno i pravno.

Drugi pak smatraju da Saudija ima načina da zbog utjecaja kojeg je izgradila u regionu, ali i u čitavom arapskom i muslimanskom svijetu natjera administraciju predsjednika Obame da dvaput razmisli prije nego što raskine historijsko savezništvo sa porodicom Sauda i to u vrijeme kada se on i njegova Demokratska stranka nalaze pod ozbiljnim pritiskom i kritikama republikanaca zbog neodlučne i nedosljedne politike na strateški bitnom Bliskom istoku.

Dok jedni u arapskom i muslimanskom svijetu podržavaju ovo odluku Saudije smatarajući je tek zakašnjelom mnogi zvaničnici arapskih zemlja pozivaju Saudijsku Arabiju da preispita svoju odluku ističući da je od suštinske važnosti to da bi ta zemlja trebalo da predstavlja arapski i muslimanski svijet u Vijeću sigurnosti  "u ovoj važnoj i historijskoj fazi, naročito za bliskoistočni region".

Kakogod, ostaje činjenica da ne promijeni li Rijad svoje mišljenje do nastupa mandata početkom naredne godine ovo može postati ozbiljan presedan koji bi mogao nagovijestiti novu etapu u pokušaju reforme UN u kojem su do sada dominirali interesi samo pet globalno dominantnih sila. Osim toga, ovim potezom je postalo jasno svima da su u pitanje došli odnosi dva dugogodišnja saveznika koji su dugo diktirali procese na Bliskom istoku po prvi put od davne 1973. kad je rahmetli kralj Fejsal uveo embargo na prodaju nafte Sjedinjenim Državama zbog njihove podrške Izraelu u Joumkipurskom ratu protiv Egipta i Sirije.

Deset stvari koje možda niste znali o Kabi

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

1.Kaba nije uvijek imala današnji oblik.

Kaba koju vidimo danas više puta je rekonstruisana i nije identična onoj iz vremena poslanika Ibrahima i Ismaila, a.s. Kroz dugu historiju ova za muslimane najsvetija građevina više je puta obnavljana jer bi je zub vremena nagrizao. Najpoznatije proširenje je naravno bilo ono u vrijeme Poslanikove, a.s., mladosti. Pet godina prije Resulullahovog, a.s., poslanstva, Ka`bu je porušila poplava nakon pucanja brane Arema. Kurejšije su se uplašile, jer je gotovo prijetilo da se sruši Ka`ba, pa odlučiše da obnove gradnju, čuvajući njene temelje i njeno prvobitno mjesto. Odlučili su da je grade samo sa pošteno stečenim imetkom. Prenosi se kako je tadašnja građevina bila uzdignuta devet aršina od zemlje, još od vremena Ismaila, a.s. te nije imala krov, pa su neki lopovi ukrali sanduk s blagom koji se nalazio u njenoj unutrašnjosti. Zbog svoje tradicije i velike historijske vrijednosti, kao i temelja koje je postavio Ibrahim, a.s., Ka`bu su stalno posjećivali svi prolaznici kroz Meku. Dešavalo se da su mnogi odnosili sa sobom komadić zemlje ili kamenčić, kao simbol svetosti i berićeta.

Napravili su Arapi i plan za rekonstrukciju Ka`be. Odredili su koliko će koja plemena sakupiti kamena, i koji će dio zidova ko sazidati, tako da svi zajedno učestvuju u gradnji.

Prvo su porušili staru građevinu sve do temelja što ih je sagradio Ibrahim, a.s.

Doveli su graditelja, Rimljanina, zvanog Bakum i gradnja je tekla sve po planu, dok nisu došli do visine zida i mjesta gdje treba postaviti Crni kamen (ar. Hadžer-l-Esved). Svako pleme je smatralo sebe privilegiranim da taj častan posao učini neko od njih. Svađa među njima je potrajala četiri- pet dana i prijetila je izbijanjem krvavog sukoba oko Svetog hrama u Svetoj zemlji. U svemu tome najtrezveniji je bio Ebu Umejje bin el-Mugire el-Mahzumijj, koji je dao prijedlog da prva osoba koja se pojavi na vratima harema Ka`be bude ona koja će donijeti presudu.

Allah, dž.š., je htio da ta osoba bude Njegov poslanik, Muhamed, a.s., Kada su ga ugledali prisutni su povikali: "El-Emin, El-Emin (pouzdani i povjerljivi), zadovoljni smo da on donese presudu, to je Muhamed!"

Poslanik a.s, je predložio da donesu komad platna, spuste ga na zemlju i da on postavi Crni kamen, zatim da poglavari zavađenih plemena svi zajedno uzmu za ćoškove platna i da podignu Crni kamen do mjesta gdje će se postaviti. Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kamen postavio svojom rukom. Ovo je bio mudar postupak koji je zadovoljio sve.

Tada je Kurejšima, kako bilježe historijski izvori, ponestalo čistog imetka za gradnju, pa sa sjeverozapadne strane izgradiše zid visok šest aršina, danas zvani Hatim-zid, ili Kameni zid. Vrata na tom zidu uzdigoše od zemlje, da ne može bilo ko ući, već samo onaj kome dozvole. Kad je gradnja Ka`be dostigla petnaest aršina, sagradili su strop oslonjen na šest stubova. Tom gradnjom Ka`ba je dobila svoj četvorougaoni oblik.

Drugo značajno proširenje desilo se nakon Poslanikove, a.s. smrti u vrijeme Ibn Zubejra, r.a.

Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem se kaže da je Allahov poslanik, a.s, jednom prilikom rekao: "Zar nisi primijetila da je tvoj narod Ka`bu, prilikom njenog obnavljanja, skratio u odnosu na Ibrahimove temelje?" Rekla sam: "Allahov poslaniče, zar je nećeš vratiti na temelje Ibrahimove?" On je rekao: "Da tvoj narod sve donedavno nije bio nevjernički, to bih učinio." U jednoj drugoj verziji stoji: "Da tvoj narod nije donedavno bio u džahilijetu (neznaboštvu)", ili je rekao: "nevjerstvu", utrošio bih riznicu Ka`be na Allahovom putu, spustio bih joj vrata niže prema zemlji, a Hadžer učinio sastavnim dijelom Ka`be (to je dio koji je, prema Ibrahimovoj gradnji, i bio dio Ka`be)"

Ovaj hadis će navesti Ibn Zubejra, r.a., da pokuša sprovesti ovaj Poslanikov naum u stvarnost.

Naime, kada se Ibn Zubejr, r.a., pobunio protiv Emevija u Šamu i preuzeo vlast nad Mekom sagradio je  Ka`bu onako kako je rekao Božiji poslanik, a.s, a prema onom što mu je prenijela njegova tetka Aiša, r.a., majka pravovjernih.

Nakon što je Ibn Zubejrov pokret bio ugušen od strane emevijskog vojskovođe Hadždžadža es-Sekefijja, ovaj je, sedamdeset treće godine po Hidžri, o promjenama koje je Ibn Zubejr, r.a., načinio na Ka`bi obavijestio halifu Abdulmelika bin Mervana. Halifa je, misleći da je to Ibn Zubejr, r.a., učinio po svom nahođenju, naredio da se Ka`ba vrati u pređašnje stanje. To je učinjeno tako što je srušen šamski zid Ka`be, a sama Ka`ba skraćena sa one strane na kojoj je Hadžer. Višak kamena je ostavljen u unutrašnjosti Ka`be, istočna vrata su podignuta, a zapadna potpuno zazidana. Tako je Ka`ba dobila današnji izgled.

Kada su kasnije čuli da je to Ibn Zubejr, r.a., učinio na osnovu kazivanja Aiše, r.a., majke pravovjernih, pokajali su se što su to učinili i zažalili što zgradu Ka`be nisu ostavili kakva je bila.

Ibn Kesir još dodaje i to kako je halifa Mehdi bin El-Mensur u svoje vrijeme tražio mišljenje Imama Malika bin Enesa o tome da Ka`bu vrati u stanje u kojem je bila kada ju je Ibn Zubejr obnovio, ali mu je on odgovorio: "Bojim se da se vladari ne poigravaju sa Ka`bom! " tj. da je svaki vladar ne bude preuređivao onako kako on želi. Tako je ona ostala onakva kakva je i danas.

Od tada je ona više puta obnavljana ali je njen oblik ostao isti. Zadnje proširenje desilo se ne tako davne 1996. kada su njen temelj i zidovi detaljno učvršćeni i sanirani na način da se u skorije vrijeme ne očekuju veći zahvati.

2. Kaba je imala dvoja vrata i prozor.

Izvorna Kaba iz vremena prije intervencije Kurejša imala je dvoja vrata, jedna za ulaz i druga za izlaz. Dugo vremena u prvim stoljećima nakon gradnje imala je i prozor na jednoj od strana. Današnja Kaba ima samo jedna vrata i nema prozora.

3. Bila je u bojama.

Navikli smo na to da je Kaba prekrivena crnim ogrtačem (kisvom) i kao takva je simbol islama. Taj jednostavni crni ogrtač je opjevan u brojnim ilahijama na našem prostoru, ali i širom muslimanskog svijeta. Međutim, ta tradicija je prema dostupnim izvorima počela u vrijeme dinastije Abasija, možda baš zato što je crna bila boja njihove zastave i simbol (vladajuće porodice). Prije toga Kaba je prekrivana plaštom u bojama, među kojima su bile zelena, crvena i bijela. To je zbunilo brojne gledaoce serije Omer, r.a i nekih drugih serija koje su ovih mjeseci prikazivane na našim televizijam a na kojima je Kaba bila prekrivena šarenom kisvom u više boja.

4. Ključevi Kabe su od vremena Poslanika, a.s., u rukama iste porodice.

Kada su muslimani oslobodili Meku ključevi Ka`be su već generacijama bili u porodici kojoj je pripadao Osman bin Talha. Poslanik, a.s, je od njega uzeo ključeve kako bi ušao u Ka`bu i porušio idole koji su tamo bili. Nakon toga je ključeve vratio Osmanu bin Talhi rekavši da oni trebaju ostati u toj porodici do Sudnjeg dana. Poslanik, a.s, je ovako postupio iako su neki od njemu najbližih ashaba tražili da njima ukaže počast čuvanja ključa a ne Osmanu bin Talhi koji je tada bio nevjernik. Uz ovo Poslanik, a.s, je proučio riječi Uzvišenog: "Allah vam naređuje da povjerljive stvari dajete onima kojima pripadaju...". Nakon što se uvjerio u Poslanikovu, a.s.,  pravičnost Osman bin Talha je primio islam.

Kada je na Ahiret preselio Osman, ključ je naslijedio njegov amidžić Šejbe, a nakon njega njegovi sinovi. Ova porodica će kasnije postati poznata po imenu Eš-Šejbijun. Ključ (dug 40 cm) se i danas nalazi u posjedu ove porodice, a čuva se u posebno sašivenoj svilenoj torbi koja je izvezena zlatnim nitima. Ni danas niko ne ulazi u Kabu dok im potomci Benu eš-Šejbe ne otvore vrata.

5. Bila je otvorena za sve.

Sve donedavno, Kaba je otvarana dva puta sedmično da u nju može ući svako onaj ko hoće da tamo obavi namaz ili da uputi dovu. Zbog značajnog povećanja broja posjetilaca, Kaba se danas u prosjeku za javnost otvara samo dva puta kada u nju mogu ući samo posebne zvanice i uglednici iz muslimanskog svijeta.

6. Nekada se tavaf mogao obaviti plivajući.

Kaba je kao i Meka smještena na mjestu gdje se sastajalo nekoliko suhih riječnih korita kojim su se u kišnom periodu slivale bujice (medžra es-sujul). Takve poplave su znale oštetiti temelje Kabe i često onemogućiti normalno obaljanje tavafa i namaza i po nekoliko dana.

Iz tog perioda datira na društvenim mrežama prisutna slika hadžija koje tavaf obavljaju plivajući oko Kabe. Tokom velikih proširenja koja je naložio saudijski kralj Fahd bin Abdulaziz komlikovan sistem podvodnih kanala je osigurao da se slične poplave više ne dešavaju u samoj džamiji Harema. 

7. Postoji više Kaba!

Ibn Kerir piše o tome kako su vladar pravovjernih, Alija bin Ebi Talib, r.a., kao i i još neki ashabi,  rekli da je Ibrahimu, a.s., Allah Uzvišeni putem objave pokazao gdje će sagraditi Ka`bu, te da se Ka`ba nalazi ispod nebeskog Hrama (El-Bejtu-l-Ma`mura) tako da bi on, kad bi pao, pao na nju. Takav je slučaj i sa sedam nebeskih hramova. Polazeći od ove predaje neki učenjaci prvih generacija kažu da na svakom nebu postoji po jedan hram u kome stanovnici tog neba od meleka Allahu čine ibadet. Ti hramovi za stanovnike nebesa predstavljaju isto što i Ka`ba za stanovnike Zemlje.

O El-Bejtu-l-Ma`muru je i Poslanik, a.s., kao nečemu što je vidio tokom nadnaravnog noćnog nebeskog putovanja (El-Isr`a ve el-Mir`adža) rekao: „Onda mi je pokazan El-Bejtu-l-Ma`mur. Pitao sam Džibrila o njemu i on mi je rekao da je to mjesto u koje svaki dan dođe sedamdeset hiljada meleka da obave namaz i nikada se više isti ne vrate.“

8.  Crni kamen je u komadima.

Jedna od najpoznatijih znamenitosti Ka`be, ali i Meke uopće, jeste Crni kamen koji je ugrađen na njenom južnom uglu. Kamen je dug 25 cm, širok 17 cm i nalazi se uzidan u Ka`bi na visini od 110 cm.

Crni kamen je i pored svoje svetosti imao burnu historiju kao i muslimani koji su iz cijelog svijeta dolazili da ga dodirnu.

Tako se u nekim historijskim predajama navodi kako u jednom od sukoba između Emevija i Ibn Zubejra (683. god.) emevijska vojska opsjela Meku i da su tada emevijske trupe oklijevajući da uđu u grad zbog svetosti mjesta, odlučile postaviti katapulte na okolna brda kojima su sistematski bombardirali grad. Bombardiranje je trajalo devet sedmica. Uprkos nastojanju emevijskih vojnika da poštede Ka`bu, jedan zapaljivi projektil je ipak pogodio i zapalio kisvu (plašt Ka`be) da bi ubrzo zatim strahovit plamen zahvatio cijelu građevinu, od kojeg se čak i Crni kamen raspao na tri dijela.

Kasnije će vidljiva strana kamena biti polomljena na još nekoliko dijelova a danas su svi njegovi dijelovi uklopljeni i obuhvaćeni srebrenim obručem. Abdullah bin El-Zubejr je prvi stavio srebreni obruč oko Crnog kamena. Kasnije su mnogi muslimanski vladari izrađivali srebrne obruče kada god je to bilo potrebno. Zadnji je izrađen 1375 h.g./1955. god. za vrijeme kralja Sauda bin Abdulaziza.  Od tada obruč nije mijenjan ali je 2002. godine saniran.

9. Crni kamen je bio ukraden.

Manje poznat dio iz historije Meke i Kabe desio se 319, h.g., kada je jedna ismailijsko-šiitska sekta poznata pod imenom El-Keramite pod vodstvom Ebu Tahira skinula Crni kamen i odnijela ga sa sobom u mjesto El-Ihsa koje je bilo sjedište njihove sekte. Tek nakon dvadeset godina muslimanima je pošlo za rukom da ponovo vrate Crni kamen na njegovo mjesto i tada je on dodatno oštećen jer je vraćen u komadima.

Već smo ranije spomenuli predaje prema kojima je Crni kamen iz Dženneta i kako ga je melek Džibril donio Ibrahimu, a.s.,da ga ugradi u Ka`bu.

10. Crni kamen je nekada bio bijel.

Ibn Kesir u svome Tefsiru ali i u djelu Kazivanja o vjerovjesnicima spominje više detaljnih predaja o samom toku gradnje Ka`be čija autentičnost nikada nije dokazana. Jedna od tih predaja je i ta da je kada su izgradili temelje Kabe i počeli zidati ugao na kojem je danas Crni kamen, Ibrahim, a.s,, rekao sinu Ismailu, a.s,: "Sinko, potraži mi jedan lijep kamen da ga ugradim ovdje." "Oče", rekao je, "ja sam umoran i trom." Ibrahim je rekao: "Ako je tako, onda se udalji!" Tada mu je Džibril donio Crni kamen iz Indije koji je tada bio bijele boje, safir bijel poput segame (drvo izrazito bijelih plodova).

Adem ga je takvog donio iz Dženneta, ali je pocrnio zbog ljudskih grijeha. Kada je Ismail donio jedan drugi kamen i ugledao ovaj pored ugla Ka`be upitao je: "Oče, ko ti je ovo donio?" Ibrahim je odgovorio: "Onaj ko je marljiviji od tebe!" Oni su tako dalje zidali, i molili Allaha: "Gospodaru naš, primi ovo od nas, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš! (Prijevod značenja Kur`ana, El-Bekare: 127)

Muhamed Jusić

Deset stvari koje možda niste znali o Poslnikovoj, a.s., džamiji

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

1. Medina je harem.

Svi znaju da je Meka harem ili sveti i zaštićeni prostor ali ne treba nas iznenaditi da mnogi ne znaju da je to i Medina. Meka je harem od vremena poslanika Ibrahima, a.s., a Medina od vremena Muhameda, a.s. Prema islamskoj tradiciji Pejgamber, a.s., je od Uzvišenog molio da Medinu učini haremom i On,  Svemogući, to mu je uslišao. Tako se u njenim granicama ne smije prosipati krv, potezati oružje radi borbe, loviti, uništavati rastinje niti bilo kakav drugi prijestup činiti.

Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., kada je se vraćao iz bitke na Hejberu zastao na prilazu Medini i rekao gledajući u brdo Uhud: "Ovo brdo nas voli, a i mi njega volimo." Zatim  je pogledao u Medinu i rekao: "Allahu, doista ja ono što je između dvije labe (crno vulkansko kamenje koje je okruživalo Medinu sa tri strane) proglašavam haremom, kao što je Ibrahim učinio Meku haremom. O Allahu, daj njenim stanovnicima berićet u njihovim mu’du i sa’ju (jedinicama mjere)!"

Što se tiče granica medinskog harema, one su obilježene Harrom (dolinom od vulkanskog kamanja) Vakim (istočno od Medine), Harrom El-Veber (zapadno), brdom Sevr (sjeverno) i brdom ‘Air (južno).

Boravak u haremu ima svoje blagodati ali, u isto vrijeme teret prijestupa i grijeha u njemu je puno teži. Od Alija ibn Ebi Taliba, r.a., se prenosi da je rekao: "Kod nas (Ahlu-l-Bejta) nema ništa zapisano osim Allahove knjige i ove stranice od Poslanika, a.s: `Medina je harem od ‘Aira do tog i tog mjesta. Ko u njoj počini neki prestup ili da utočište prijestupniku, na njega je Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi. Od takvog se neće primiti niti farz niti nafila."

2. Pokušaj krađe Poslanikova a.s. tijela

Bilo je više pokušaja kroz historiju da se oskrnavi mezar Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj se desio još u petom stoljeću po Hidžri kada je fatimijski halifa Hakim Biemrillah naredio svome namjesniku Ebu El-Fetuhu da prenese Poslanikovo tijelo u Egipat gdje je bilo sjedište Fatimijskog hilafeta. Pripovjeda se kako je Hakim Biemrillah bio sagradio prelijep mauzolej u koji je mislio smjestiti Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem tijelo. Cilj mu je bio povećati ulogu Egipta i svoj vlastiti uticaj među muslimanima. Građani Medine su saznali za zavjeru te su građanskim neposluhom spriječili Ebu el-Fetuha u njegovoj nakani.

Najpoznatija od svih zavjera da se ukrade Poslanikovo tijelo bila je ona koja se desila 557 h.g. (1164). Sažetak predanja nam kazuje da je u to vrijeme u Egiptu vladao pravedni muslimanski vladar Nuruddin Zinki. Jedne noći nakon što je klanjao dobrovoljni noćni namaz, vidio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svom snu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je pokazao dvojicu muškaraca crvenkaste kose govoreći mu: "Spasi me od ove dvojice". Nuruddin se probudio prestrašen. Ustao je, uzeo abdest i klanjao. Kada se vratio u san ponovo je usnio isto. Kada je isti san imao tri puta posavjetovao se sa svojim savjetnikom Džemaluddinom el-Mosulijem koji mu je predložio da odmah otputuje u Medinu. Dogovorili su se da nikome ne govore o snu. U Medinu su došli za šesnaest dana donijevši sa sobom mnoge skupe poklone i novac koji su odlučili udijeliti tamo kao dobrovoljni prilog (ar. Sadaku). Nakon određenog perioda provedenog u gradu odlučili su da obznane da je vladar donio poklone koje hoće da uruči svim građanima Medine, ali da želi da poklone da svakom pojedincu lično. Dok su mještani uzimali poklone, jedan po jedan, Nuruddin Zinki je pokušavao prepoznati dvojicu koje je vidio u snu.  Međutim, i nakon što su svi građani Medine prošli ispred vladara on nije prepoznao one koje je tražio, nakon čega je upitao: "Jesu li došli svi mještani medine?". Odgovorili su mu da jesu osim dvojice Marokanaca koji su nedavno došli u  grad da u njemu provedu neko vrijeme prije nego što pođu na hadždž. Medinjani su spomenuli i to kako su ova dvojica bogati i kako dijele milostinju. Pored toga oni su izrazito pobožni. Svakodnevno klanjaju noćni namaz i ostale dnevne namaze u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji. Skoro svako jutro obilaze mezarje Beki`a. Kada su se ova dvojica pojavila vladar ih je prepoznao iz svog sna i njihova zavjera je ubrzo bila razotkrivena. Naime, oni su bili iznajmili kuću nedaleko od Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mezara i svakodnevno su kopali tunel kako bi došli do njegova tijela. Zemlju su iznosli u tradicionalnim marokanskim torbama i razasipali u mezarju- što objašnjava njihove učestale posjete Beki. Na kraju su zavjerenici priznali da su oni samo izvršavali naređenje kršćanskog kralja koji je obećao da će ih bogato nagraditi ako se domognu Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tijela.

Nakon ovog Nuruddin Zinki je naredio da se oko mezara iskopa duboki kanal u koji će se onda izliti topljeno olovo. Ovo je i učinjeno kako bi se spriječili slični pokušaji krađe Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tijela.

Postoje predaje koje govore da je bilo još pokušaja da se Hudžra Šerifa oskrnavi ali niti jedan nije bio uspješan.

3. Današnja džamija je veća nego čitav grad u vrijeme Poslanika, a.s.

Današnja džamija je stotinu puta veća od one u vrijeme Poslanika, a.s., današnja džamija je veća od čitavog gradskog jezgra Medine iz tog vremena. Ovome u prilog govori i to što je Dženneti-beki kao medinsko mezarje nekada bilo na prilazima gradu a danas se nalazi uz samu džamiju.

4. U njoj je jedna od dženetskih bašča.

Jedna od najznačajnijih posebnosti Poslanikove, a.s., džamije (ali i Medine kao grada) je Er-Revda el-Mutahara. To je prostor između Poslanikovog, a.s., kabura i njegovog minbera za koji se u jednom hadisu kaže da je jedna od džennetskih bašči. Tim prostorom je Poslanik, a.s., prolazio svaki dan dok je dolazio na namaz. Tu mu je dolazila objava i tu su ashabi, Allah njima bio zadovoljan, učili od najboljeg stvorenja i posljednjeg Poslanika, a.s.

Prenosi se od Abullaha ibn Zejda el-Mazinija, r.a., da je rekao: "Ono što je između moje kuće i minbera je jedna od džennetskih bašća."

Tumačeći ovaj hadis Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: "Pod riječima `jedna od džennetskih bašča` se misli `kao jedna od džennetskih bašča`, a to se ogleda u spuštanju Božije milosti i ostvarenju sreće, koja se postiže boravkom u skupovima u kojima se spominje Uzvišeni Allah, prije svega za vrijeme Poslanika, a.s. Ili bi moglo značiti da obavljanje ibadeta u njoj vodi Džennetu, tj. da se radi o metaforičkom značenju. Ili, pak, ima doslovno značenje. Tj. da će ova bašča ovakva kakva jeste biti prenešena u Džennet."

Nakon ovoga Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, dodaje: "Ovo je rezime tumačenja uleme kada je u pitanju ovaj hadis, i poredana su shodno svojoj jačini.“

5. Džamija je više puta gorjela.

Najveći dio stare džamije iz vremena Poslanika, a.s., više puta je gorio. U jednom od tih požara 654. godine po Hidžri (1256. po rođenju Isaa a.s.), izgorio je i originalni minber iz vremena Poslanika, a.s. Ovaj požar je bio i jedan od najvećih a prema predajama izazvao ga je plamen svjetiljke koja je osvjetljavala džamiju. Drugi požar desio se 886. h.g., nakon što je munja udarila u istočnu munaru. Ovaj posljednji se brzo širio tako da je uzrokovao smrt više  ???od deset osoba. Svaki put je džamija obnavljana zadržavajući osnovne karakteristike.

6. Nekada nije bilo kupole a sada su dvije.

Zelena kupola iznad mezara Poslanika, a.s, je postala simbol Medine i njegove džamije. Međutim, više od 650 godina nakon smrti Poslanika, a.s., ona nije postojala. Prva kupola sagrađena je 1279, a sagradio ju je od drveta memlučki sultan. Isto tako, manje je poznato da je današnja zelena kupola tek druga ili vanjska ispod koje se nalazi manja ranije izgrađena iznad sobe u kojoj je Poslanik, a.s. ukopan.

7. Kupola je nekada bila purpurne boje!

Ta prepoznatljiva zelena kupola nekada nije bila zelena. Ustvari, predaje i zabilješke brojnih putopisaca govore o kupoli koja je tokom različitih rekonstrukcija mjenjala boje. Jedno vrijeme je bila bijela, a najduži period purpurnoplava. Inače, purpurna je dugo vremena bila omiljena i cijenjena boja u Hidžazu.  Prije nekih 150 godina ustalila se zelena boja i kupola je takva ostala do danas.

8. Džamija ima četiri mihraba.

U džamiji se danas nalaze četiri mihraba. Mihrab u kojem današnji imam predvodi džemat je poznat kao Osmanov mihrab. Nalazi se na najisturenijem mjestu u južnom zidu Poslanikove, salallahu alejhi ve selem, džamije. Izgrađen je na istom mjestu sa kojeg je halifa Osman, radijallahu anhu, predvodio muslimane u namazu. On je, radijallahu anhu, sagradio sebi posebnu bezbjedosnu prostoriju kako bi se pokušao zaštititi od mogućeg atentatorskog napada u namazu od kakvog je stradao halifa Omer, radijallahu anhu. Godine 91. po Hidžri, Omer ibn Abdulaziz je obnovio džamiju i na tom mjestu sagradio mihrab.

Ali pored njega u džamiji ima i tzv. hanefijski mihrab. Ovaj mihrab nalazi se uporedo sa Poslanikovim, a.s., mihrabom samo malo zapadnije od minbera.

Dug vremenski period najbrojniji klanjači u Poslanikovoj, a.s., džamiji bili su sljedbenici malikijskog mezheba. Nakon što su ova mjesta došla pod administrativnu upravu vladara iz Egipta, šafijski imam je postavljen zajedno sa malikijskim. Sve namaze, osim sabaha, prvo je obavljao malikijski imam pa tek onda šafijski, shodno učenju ove dvije fikhske škole. Vremenom se, prvenstveno zbog činjenice da je hanefijski bio zvanični mezheb u osmanlijskoj državi, povećavao broj sljedbenika hanefijskog mezheba što ih je navelo na to da sebi izgrade ovaj mihrab. Samudi spominje i to da je šafijski imam klanjao u ovom mihrabu prije hanefijskog dok su teraviju klanjali svi zajedno i za jednim imamom. Ali ibn Musa je zabilježio da je godine 1303. po Hidžri najbrojniji džemat bio hanefijski dok je najmalobrojniji bio šafijski.

Ulaskom Hidžaza i Medine u okrilje Saudijske kraljevine, kralj Abdullazziz, rahimehullah, je naredio da svi muslimani klanjaju za jednim imamom, ovaj put sljedbenikom hanbelijske pravne škole.

Najbitniji mihrab je ipak onaj Poslanikov. Šesnaest mjeseci po dolasku u Medinu Allahov poslanik, a.s., predvodio je muslimane okrenut prema prvoj kibli muslimana; džamiji El-Aksa u Kudsu (Jerusalemu u Palestini). A kada je Svemogući objavio: "Ti okreni lice svoje prema El-Mesdžidu-l-Haramu" Poslanik, salallahu alejhi ve selem, je počeo predvoditi vijernike u namazu sa mjesta na kome se i danas nalazi njegov mihrab. Treba spomenuti i to da za života Allahovog poslanika, a.s., kao i za perioda vladavine četvorice pravednih halifa nije postojao mihrab u obliku u kakvom ga mi danas znamo.

Godine 91. po Hidžri Omer ibn Abdulazziz je na mjestu na kojem se vjerovalo da je Poslanik, a.s., predvodio džem’at sagradio mihrab da bi ga  888. godine po Hidžri, sultan Kaitabai dao ponovo sagraditi i to u formi u kojoj je i danas sačuvan. O ovome svjedoči i tarih (zapis) koji je uklesan na pozadini mihraba.

Malo ljudi, čak i onih koji posjete džamiju, znaju da postoji i četvrti mihrab, Mihrabu-t-tehedždžud.

Ovaj mihrab nalazi se lijevo od Revde nedaleko od Džibrilovih vrata, ali je danas u potpunosti zaklonjen policama na kojima se drže mushafi tako da se jedva može vidjeti njegov gornji dio. Ne može se precizno datirati kada je i zašto ovaj mihrab sagrađen kada se pouzdano zna da je Poslanik, a.s., imao običaj tu sam obavljati noćni namaz.

9. Nekada se do nje moglo doći vozom.

Radovi na izgradnji Hidžaske željeznice od Istanbula do Meke počeli su godine 1901. u vrijeme sultana Abdulhamida. Histrorijski izvori govore o tome da je čitav islamski ummet sa nestrpljenjem očekivao realizaciju ovog projekta i zato je bila pokrenuta kampanja prikupljanja donacija ne samo u osmanskim zemljama već širom islamskog svijeta. U našim krajevima su muslimani sa zadovoljstvom kazivali jedni drugima, kako se "gradi štreka od Šama do Meke i Medine", i kako će hadžije od sada taj najteži dio puta prelaziti "vozeći se u mašini".

Iako je realizacija projekta u početku zahtijevala uključivanje nekoliko stranih tehničara  i inžinjera (posebno u izgradnji tunela i mostova) nadležna komisija se trudila da ih ne angažuje osim ako nije bilo drugog izbora. Kako je realizacija odmicala sve manje je bilo stranog uplitanja tako da na relaciji od željezničke stanice El-Ahdar (760 km južno od Damaska) do Medine nije bio angažovan niti jedan strani inžinjer, a njihovo mjesto su zauzeli egipatski stručnjaci.

Broj fizičkih radnika koji je bio uključen u radove 1907. godine  iznosio je 75 hiljada.

U septembru 1908. pruga je došla do Medine ali su daljnji radovi na nastavku prema Meki obustavljeni zbog protivljenja Eš-Šerifa Huseina, namjesnika Meke, koji se plašio izravne osmanske prisutnosti.

U junu 1916. Husein je podigao Arape u Hidžazu na ustanak protiv Turske. 29. oktobra 1916. on se proglasio za "kralja arapskih zemalja". Britanija, Francuska i Italija su ga odmah priznale, ali samo kao "kralja Hidžaza". Iz svoje nezavisne arapske države Husein je pozvao sva arapska plemena da ustanu protiv Turske. Na čelu arapskih ustanika bio je njegov sin Fejsal koji je po nagovoru i instrukcijama britanskog agenta T.E. Lawrence (Lorensa od Arabije) vršio stalne napade na prugu. Poput Britanije u Hidžazu i Francuska je u Siriji preko svojih agenta nudila novčane nagrade arapskim plemenima koja su napadala prugu.

Arapski pobunjenici su stalnim diverzijama uspjeli porušiti prugu na više dionica, i ona više nikada nije popravljena.

Njen manji dio je ostao u funkciji u Siriji i Jordanu, ali je i on zastario i nefunkcionalan.

Pripovijeda se i danas  kojoj je osmanska administracija u Medini bila naložila da se tračnice Hidžaske željeznice od ulaska u Harem do željezničke stanice koja se nalazila nedaleko od Poslanikove, a.s., džamije imaju prekriti životinjskim kožama kako voz dok se kreće preko njih ne bi pravio buku, a sve to iz poštovanja prema ukopanom Poslaniku, a.s.

Već iduće godine se planira završetak izgradnje brze željeznice koja će ovaj put spajati Medinu i Meku, a u narednim fazama i Džidu.

10. Prvo mjesto u Arabiji u koje je uvedena struja.

Kada su osmanlijske vlasti krenule sa elektrifikacijom gradova u carstvu prvo su struju uveli u Poslanikovu, a.s. džamiju u Medini. Prema dostupnim podacima džamija je bila osvjetljena nekoliko godina prije nego što je osvjetljen osmanski dvor u Istambulu.

Uspješno završena treća CNS-ova ljetna škola

U Sarajevu je jučer završena 3. regionalna ljetna škola pod nazivom Islam u savremenom svijetu u organizaciji Centra za napredne studije u saradnji sa Centrom za dijalog – Vesatijja i Centrom za lično u profesionalno usavršavanje iz Sarajeva te Novim Horizontima iz Podgorice. Učesnici ljetne škole bili su studenti i postdiplomci iz Turske, Bugarske, Albanije, Makedonije, Crne Gore, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Engleske.

Predavači na ljetnoj školi bili su dr. Ahmet Alibašić, ambasador Emir Hadžikadunić, mr. Đermana Šeta, Adis Hećimović, Muhamed Jusić, mr. Harun Karčić i mr. Mirza Sarajkić. Sedmodnevni program je organiziran u Podgorici i Sarajevu a u fokusu su bile tri osnovne teme:

1) Osnovne teme savremenog islamskog mišljenja,

2) Muslimanske zajednice Balkana, i

3) Radionice o projektnom menadžmentu, pisanju poslovnih pisama i biografije, ponašanju na intervjuu.

Učesnici su tokom ove ljetne škole imali priliku posjetiti sljedeće bh. gradove: Trebinje, Stolac, Počitelj, Blagaj, Mostar te Memorijalni centar žrtava genocida u Srebrenici.

Završne pripreme za ovogodišnji hadž

Ovih dana privode se kraju posljednje pripreme za ovogodišnji odlazak 1025 hadžija iz BiH koji na ovo najveće muslimansko godišnje hodočašće u Meku i Medinu putuju preko Ureda za hadž Rijaseta IZ u BiH. Na hadž će iz naše zemlje preko turističkih organizacija, a pod supervizijom Ureda putovati još 58 hadžija preko Biss toursa iz Zenice i 50 hadžija preko Merkez oila iz Novog Travnika.

Prema riječima šefa Ureda, Nezima ef. Halilovića Muderisa, sve pripreme u Kraljevini Saudijskoj Arabiji su već završene, a ovih dana privode se kraju i redovni sastanci sa hadžijama po svim muftijstvima. Na tim sastancima širom Domovine sve hadžije su upoznate sa osnovnim propisima ovog obreda kao i sa svim tehničkim i zdravstvenim aspektima predstojećeg putovanja. Ove godine poseban akcenat je stavljen na instrukcije o tome kako da hadžije osiguraju da budu popisani na predstojećem popisu stanovništva, jer će u vrijeme popisa hadžije biti u Medini i Meki.  

U četvrtak, 19.9.2013., drugu godinu zaredom Ured za hadž je zajedno sa Atašeom za vjerska pitanja pri ambasadi Kraljevine Saudijske Arabije organizovao cjelodnevnu edukaciju vodiča i medicinskog osoblja koji će ove godine biti na usluzi našim hadžijama tokom putovanja.

Seminar je organizovan u Sarajevu u prostorijama Centra za lično i personalno usavršavanje koji su bili partneri u projektu. Otvaranju seminara su prisustvovali i konzul saudijske ambasade u Sarajevu gospodin Muhamed el-Fertuši, gospodin Abdulaziz Nasir er-Ruhajmi supervizor za islamske centre pri Ministarstvu za vjerska pitanja, vakufe i da'wu, gospodin Turki Fahd el-Burejk sekretar u kabinetu pomoćnika ministra pri Ministarstvu za vjerska pitanja, vakufe i da'wu, Ibrahim et-Turki direktor Regionalnog ureda Svjetske omladinske asocijacije Nedwa za Jugoistočnu Evropu, Ibrahim Husić direktor Ureda Nedwe u Sarajevu i Senad Ćeman direktor CLPU-a, Centra za lično i profesionalno usavršavanje.

Ovom prilikom učesnicima seminara se prigodnim predavanjem obratio šejh Abdurahman bin Gannam el-Gannam iz saudijskog Ministarstva za islamska pitanja, vakufe i da'wu koji je na osnovu vlastitog iskustva dao konkretne savjete kako uspješno organizovati hadž i pojasnio osnovne šerijatske aspekte obreda. Prisutnim se prigodnim izlaganjem obratio i gospodin Abdulmedžid el-Gajs, ataše za vjerska pitanja pri ambasadi Saudijske Arabije u Sarajevu. Nakon toga učesnici su od Nezima ef. Haliovića, Rasima Brkovića, dr. Merima Omerhodžića i Muhameda Jusića slušali o historijatu organizacije hadža iz BiH, tehničkim detaljima vezanim za organizaciju hadža, medicinskom zbrinjavanju hadžija i znamenitostima Medine i Meke. Tokom seminara se vodila diskusija i o svim drugim detaljima predstojeće organizacije, a vodiči su se sastali i sa glavnim vodičem, Izetom ef. Čamdžićem s kojim su dogovorili konkretne korake koji se trebaju poduzeti u predstojećim danima, dok je sa ljekarima i medicinskim tehničarima dr. Merim Omerhodžić, glavni ljekar održao radni sastanak.

Vodiči su dobili zadatak da u narednih 48 sati kontaktiraju sa hadžijama iz svoje grupe i prenesu im termine letova, a za sedam dana u Uredu za hadž planiraju da vodiči zaduže pasoše i žute kartona hadžija.

Prema potvrđenim terminimma letenja svih pet aviona, ako Bog da, lete sa Međunarodnog aerodroma Sarajevo za Medinu i to: prvi i drugi avion u utorak, 1.10.2013., treći i četvrti avion 2.10.2013.g., a peti avion 3.10.2013. godine.

Rijaset.ba

Izjava o mogućoj intervenciji u Siriji za Dnevni avaz

Biblioteka Tešanj: Promocija knjige Od Arapskog proljeća do Arapske zime?

Sinoć (30.8.2013.) je u JU Opća biblioteka Tešanj u 20:00 sati održana promocija moje nove knjige „Od Arapskog proljeća do Arapske zime?“.

Učesnici promocije bili su prof. dr. Nusret Isanović, mr.sci. Esmir Bašić i moja malenkost.

Zahvaljujem se promotorima i svim Tešnjacima koji su izdvojili svoje vrijeme i bili s nama, te uzeli učešće u diskusiji o vrlo teškim temama i najnovijim vijestima sa Bliskog istoka.

Izjava o stravičnom napadu u Siriji za Dnevni avaz

Moja nova knjiga „Od Arapskog proljeće do Arapske zime?“

Ovih dana je izašla iz štampe moja nova knjiga „Od Arapskog proljeće do Arpapske zime?- Hronika izvještavanja“ (Izdavač: JU Opća biblioteka Tešanj) u kojoj su sabrani moji tekstovi i analize dešavanja u arapskom svijetu od izbijanja tzv. Arapskog proljeća. ručiti

Svi oni koji žele poručiti knjigu, čija cijena je 10 KM, mogu poslati mail na jusicm2000@yahoo.com

U predgovoru sam napisao:

Kada sam prije nešto više od dvije godine prvi put pisao o slučaju dvadesetšestogodišnjeg Mohameda Buazizija, univerzitetski obrazovanog nezaposlenog mladića iz provincijskog tunižanskog gradića Sidi Buzeida koji se u znak protesta spalio, nisam ni slutio da će baš taj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti brojne arapske despotske režime i gurnuti ovaj dio svijeta u tako dugo očekivani proces društvenih i političkih promjena sa neizvjesnim ishodom. Nisam ni slutio da će to biti početak onog što će eurocentrični krugovi nazvati Arapskim proljećem o kojem će se toliko toga u međuvremenu napisati i reći. Tekstovi sabrani u ovoj knjizi su oni koje sam u tom periodu objavio u domaćim printanim medijima i stručnim časopisima a koji se direktno ili indirektno vežu za ove događaje i koji svjedoče o turbulentnim dešavanjima i procesima kroz koje je Arapsko proljeće prošlo, ali i o svim nedoumicama i neizvjesnostima koje su se otvarale ili su pak ostale iza nas.

Svjestan sam da kada ovako na jednom mjestu saberem sve tekstove rizikujem da na očit način pokažem svu sposobnost upadanja sebi u usta i koliko se često radeći ovo što radim ustvari ugrizam za jezik, ali upravo je to ono što jedno ovakvo svjedočenje o događajima koji su obilježili početak trećeg milenija čini autentičnim.

U ovoj knjizi ja zajedno sa svojim čitaocima pokušavam shvatiti šta se dešava i pohvatati konce zamršenih bliskoistočnih i svjetskih igara u vrijeme kada se Arapsko proljeće u Siriji, ali i nekim drugim zemljama polako pretvara u arapsku zimu.

Treba naglasiti da su u većini slučajeva naslovi i podnaslovi tekstova redakcijski i da ih radi dosljednosti nisam mijenjao iako bih to u nekoliko slučajeva učinio.

Recezenti knjige bili su Mr. Mirnes Kovač i Mr. Esmir Bašić.

Iz recenzija:

Ono što odlikuje analitički diskurs Jusića jeste izvorno i neopterećeno praćenje procesa u muslimanskom svijetu oslonjeno na izvore sa terena na kome se ti procesi dešavaju... Jusić nudi dublji, izvorniji, neopterećen kontekst i zbog toga su njegove procjene i analize veoma uputne svima onima koji žele saznati šta se uistinu dešava u tako rovitom svijetu gdje živi muslimanska većina, a koji posljednjih decenija vrije i ključa. 

Mr. Mirnes Kovač

Vrijednost rukopisa ogleda se u tome što se autor odveć potvrdio kao vrsni poznavalac regiona Bliskog istoka, njegove historije i kauzalnih odnosa među narodima, društvima i državama što doprinosi pouzdanosti i objektivnosti teksta koji nam autor donosi. To je omogućilo autoru priliku da se profiliše kao vrstan analitičar koji je u stanju da realno sagledava prilike i događaje, da ih  interpretira i često puta da uspješno prognozira razvoj i tok događaja.

Mr. Esmir Bašić

Egipat je ranjen i opasno krvari

Piše: Muhamed Jusić (Novo vrijeme, petak, 16.august 2013.)

Situacija u Egiptu je ponovo eskalirala kada su sigurnosne snage uz saglasnonst prijelazne vlade krenule u nasilno slamanje demonstracija u Kairu. O broju poginulih i povrijeđenih se danima nakon prvog incidenta spekuliše. I jedna i druga strana imaju svoje brojke, ali niko ne spori da se radi o najkrvavijim događajima od početka revolucije.  U međuvremenu, nasilje se nastavilo širiti zemljom a privremeni predsjednik Egipta Adly Mansour je proglasio jednomjesečno vanredno stanje u pokušaju sprječavanja daljnje eskalacije nasilja. Budućnost Egipta, najmnogoljudnije arapske zemlje, odavno nije izgledala tako neizvjesno i zastrašujuće.

Ustvari, desilo se ono čega su se mnogi plašili! Vojni vrh koji je nedavno sa vlasti svrgnuo predsjednika Muhamed Mursija i suspendovao Ustav krenuo je u avanturu nasilnog razbijanja protesta pristaša Muslimanske braće koji traže povratak predsjednika i organizovanje novih izbora u skladu sa izmjenjenim Ustavom usvojenim u njegovom mandatu.  Ranije to nisu uradili jer su, kako tvrde, poštovali svetost mjeseca Ramazana, ali su, čini se, malo iz tog blagoslovljenog muslimanskog  mjeseca naučili o svetosti ljudskog života.

Tako su vlasti u srijedu ujutro odlučile krenuti na razbijanje prvo manjeg skupa na trgu En-Nahda a zatim i glavnog skupa na trgu ispred džamije nazvane po Rabi  el-Adviji, sufijki, ženi mistiku i asketi iz osmog stoljeća. Opravdanje je bilo da je neko od demonstranata pucao na pripadnike oružanih snaga. Ipak sve, pa i izjava da se čekao prolazak Ramazana i Bajrama, ukazuje na to da se radilo o dugo pripremanoj akciji za koju se samo čekao povod.

Mirno okupljanje eskaliralo

 Već sedam sedmica koliko traju protesti Pokreta za zaštitu legalnosti, kako Mursijevi simpatizeri sebe nazivaju, prijelazne vlasti i mediji u Egiptu i regionu, prije svega oni koji pripadaju bogatim egipatskim elitama i zaljevskim  političkim i ekonomskim elitama (osim u ovom slučaju Katara čije političko vodstvo ne dijeli viziju većine drugih članica Savjeta za saradnju u Zaljevu ili GCC-a), pokušavaju uvjeriti javnost kako protesti Muslimanske braće nisu mirni, kako su oni naoružani i predstavljaju prijetnju nacionalnoj bezbjednosti države. Ipak, i pored nekoliko incidenata u prvim danima nakon puča  koji su čak rezultirali i ljudskim žrtvama, organizatori protesta su uspjeli sačuvati mirni karakter okupljanja . Kada su se protesti otegli i kada demonstranti nisu dali povoda,  prijelazna vlada se ipak odlučila posegnnuti za silom svjesna da nešto takvo neće proći bez velikog boja nedužnih žrtava.

Da reakcija vojske nije bila ishitrena ukazuju i zakonske pripreme koje su provedene za ovu operaciju.  Naime, s obzirom da se oba ranije svrgnuta predsjednika, i Hosni Mubarak i Mursi, suočavaju sa optužbama za podsticanje na korištenje nasilja protiv demonstranata u vrijeme kada su bili na vlasti prijelazna vlada i vojni vrh su, vjerovatno svjesni da bi mogao doći dan kada će za svoje postupke odgovarati egipatskom narodu ili barem nekoj novoj vlasti, poduzeli niz mjera kako bi osigurali pravnu osnovu za svoj pohod na demonstrante.  Tako su isposlovali saglasnost glavnog tužitelja zasnovanu na pritužbama građana četvrti oko trga El-Advije, koji se navodno žale da im konstantni protesti onemogućavaju normalan život. Ali teško je vjerovati da će bilo kakav „pravni okvir“ biti dovoljan da se spere krv nevinih demonstranata.  Osim toga, generali će vrlo teško moći objasniti egipatskoj ali svjetskoj javnosti zašto su ukinuli pravo mirnog okupljanja i protestovanja, tog temelja demokratskog i slobodnog društva, naročito u vrijeme kada se za opravdanje puča koji su izveli pozivaju upravo na volju građana iskazanu na istim tim ulicama.

Sumorna budućnost

I dok u Egiptu oplakuju mrtve ne znajući koliko će još žrtava morati dati prije nego se ostvari njihov san o slobodnom i prosperitetnom Egiptu , budućnost puča je neizvjesna naročito nakon ostavke potpredsjednika prijelaznog predsjednika i jednog od lidera opozicije Muhameda el-Baradija.

Bez obzira na ishod tih događaja ostat će zabilježena sramotna šutnja onih svjetskih organizacija i centara političke moći koji su tako burno reagovali na svaku naznaku prekomjerenog korištenja sile u suzbijanju demonstracija na Taksimu u Istanbulu i osporavanja prava na mirne proteste, a danas zatvaraju oči pred brutalnošću egipatskih sigurnosnih snaga. To je ta politika duplih standarda koja je toliko naškodila odnosima, uslovno rečeno, muslimanskog i zapadnog svijeta i decenijama blokirala demokratske procese na Bliskom istoku.  Cinizam navodnih zaštitnika demokratije i slobode uistinu ostavlja bez daha i dokazuje da se iz prošlosti nije ništa naučilo. Jer efekti nasilnog abortiranja demokratskog procesa u Egiptu mogli bi ostaviti ozbiljne posljedice na proces opće demokratizacije ne samo Bliskog istoka, nego i čitavog arapskog pa i muslimanskog svijeta.  A svi oni koji misle da je to suviše pesimistična prognoza trebaju da se prisjete ne tako davne 1988. i svega što se dešavalo u Alžiru.

Ovim potezom šalje se pogrešna poruka strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne funkcioniše.  Mnogi se sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive,  budu otjerani u zatvore ili, u najboljem slučaju,  njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.

Muhamed Jusić o nemirima u Egiptu

Prošlo je šest sedmica otkako je vojska uklonila Muhameda Mursija s vlasti. Tada je obećala tranziciju ka civilnoj vladi i povratak stabilnosti.

Gost Al Jazeere je analitičar bliskoistočnih prilika - Muhamed Jusić.

Sarajevo Kairo Egipat Nemiri Muhamed Jusić

http://balkans.aljazeera.net/video/muhamed-jusic-o-nemirima-u-egiptu

Kome odgovara haos u Egiptu

Piše: Muhamed Jusić  (Al Jazeera)

Sve što se u Egiptu ovih dana dešava još jednom dokazuje da demokratski procesi vođeni vojskom nalikuju hirurškim operacijama koje izvodi mesar.

Svi koji su otvoreno ili prešutno podržavali generala/ministra Abdul Fataha al-Sisija u njegovom naumu da, pozivajući se na volju velikog broja Egipćana koji su izašli na ulice 30. jula svrgne legitimno izabranog predsjednika, raspusti Vladu i suspenduje Ustav, sada su se našli u neobranom grožđu jer ne znaju kako dalje.

Simpatizeri svrgnutog predsjednika, čiji broj se ne može zanemariti i koji se ne mogu jednostavno ignorisati, ne žele da odustanu od svojih zahtjeva da je jedini način za izlazak iz trenutne krize povratak legitimnog predsjednika i da se u skladu sa važećim Ustavom i procedurom organizuju redovni ili vanredni izbori.

Svaki drugi prijedlog za njih je, do sada, bio neprihvatljiv i zato su propali svi pokušaji posredovanja koj su dolazili iz Amerike, EU-a, zaljevskih zemalja i samog Islamskog sveučilišta Al-Azhar kao vodećeg vjerskog autoriteta. Oni, kao i njihovi politički oponenti, znaju da bez njih, kao trenutno najjače političke opcije, što su pokazali tokom općih i predsjedničkih izbora, ali i tokom održanog referenduma o promjenama Ustava,  nema rješenja egipatske krize.  

Politička utakmica

Zato se u Egiptu sve češće čuju glasovi onih koji bi da prisile Muslimansku braću da prihvate realnost vojnog puča i da nastave političku utakmicu igrati prema pravilima koja će definisati vojska predvođena generalom Al-Sisijem i političkim opcijama na koje on tipuje.

U tom smislu, prijelazna Vlada je u posljednjih nekoliko dana već poduzela određene korake kako bi osigurala pravni okvir za eventualno nasilno razbijanje demonstracija, kao što su nalog tužitelja zasnovan na pritužbama građana četvrti oko trga Al-Advije, koji se navodno žale da im konstantni protesti onemogućavaju normalan život.

Ipak, bez obzira na sve pravne malverzacije koje se mogu isposlovati kako bi se opravdalo korištenje sile da se ušutkaju pristaše predsjednika Mursija, ostaje da će svima biti teško objasniti zašto se zabranjuje pravo na mirno okupljanje i demonstriranje, naročito u vrijeme kada se kao glavni argument za opravdanje vojnog puča navodi „volja ulice“ i činjenica da je veliki broj Egipćana na istim tim ulicama od vojske zatražio da svrgne izabranog predsjednika.

Opet svi oni koji bi eventualno podržali nasilno razbijanje protesta - a takvih će, barem sudeći prema dosadašnjim stavovima brojnih svjetskih centara moći koji su zatvarali oči pred nedemokratskim potezima egipatske vojske, sigurno biti - trebali znati da je to najgori mogući scenario za Egipat koji bi ga nepovratno mogao gurnuti u vrtlog nasilja i sukoba poput onoga u Alžiru 1988, kada se nešto slično desilo sa tamošnjom strankom FIS, ideološki bliskoj Muslimanskoj braći.

Dok god su pristaše Mursija na ulicama, to znači da još uvijek vjeruju u demokratski proces i dok god su njihove demonstracije mirne, postoji nada u mirno rješenje egipatskog Gordijevog čvora. Zato oni koji bi rješenje tražili „lomljenjem preko koljena“, što se ovih dana nažalost najavljuje, rizikuju da strankama bliskim idejama političkog islama pošalju pogrešnu poruku da demokratija ne djeluje i da je militantizam jedini način da ostanu politički relevantni.

Zato je legitimno pitanje kome je bilo u interesu da se Egipat i demokratski procesi u njemu dovedu u ovakvu pat poziciju. Da se Muslimanska braća nisu najbolje snašla na vlasti bilo je jasno mnogima, pa i samim njihovim simpatizerima u Egiptu i van njega.

Ali, to ni na koji način ne može biti opravdanje za vojni udar i podršku takve uloge vojske u budućem Egiptu. Bilo je dovoljno sačekati iduće izbore ili insistirati na vanrednim kada bi ih narod sam, u slučaju da ne bude zadovoljan njihovim radom, skinuo s vlasti.

Uloga drugih država

Svaka zloupotreba pozicije predsjednika ili vlasti kako bi se osigurala dominacija Ihvana na vlasti se mogla spriječiti i osuditi, što je najbolje pokazala reakcija na Mursijevu odluku da sebi da ovlasti koje ne može osporiti egipatsko sudstvo, a od kojih je pod pritiskom morao odustati. Kome se onda toliko žurilo?

Je li to opoziciji Muslimanskoj braći koja je, uz par izuzetaka, pristala da učestvuje u predstavi režiranoj od vojnog vrha potpomognutog pripadnicima starog režima, tzv. fulul i  famozne „duboke države“? Može biti da se njima učinilo da će iskoristiti vojsku i ono što nisu dobili u glasačkim kutijama nadoknaditi na ulici, ali će prije biti da je vojska iskoristila njih, jer je samo ona učvrstila svoju poziciju u egipaskoj politici.

Među opozicionarima ima istaknutih protivnika režima ranije od iste vojske podržavanog, pa onda svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka i ljudi koji u teoriji zagovaraju liberalne i demokratske vrijednosti, koji bi ovim procesom mogli više izgubiti nego dobiti, jer ih se već sada i među njihovim simpatizerima optužuje da na vlast hoće doći na tenkovima generala i nedemokratskim metodama. Nedemokratskim metodama se ne može boriti za demokaratiju.

To nas i dalje ostavlja u nedoumici kome je osim generala i fulula moglo biti u interesu da se egipatski demokratski proces na ovakav način „abortira“, što otvara vrata brojnim analizama, pa i teorijama zavjere.

Zato ne čudi što se sve češće prsti upiru van Egipta, prema bogatim zaljevskim monarhijama koje mnogi smatraju idejnim tvorcima i finansijerima Sisijevog puča. Prema ovom scenariju zaljevske porodične monarhije sebi ne mogu dozvoliti uspjeh stranaka inspirisanih političkim islamom, ne samo u Egiptu nego i u Tunisu i na drugim mjestima, jer bi to moglo stvoriti ozbiljnu alternativu u očima  građana njihovih emirata i kraljevina i dovesti do izvoza tzv. Arapskog proljeća.

Brojne zaljevske zemlje imaju razgranatu mrežu obrazovnih, humanitarnih, medijskih pa u nekim slučajevima i političkih organizacija ideološki bliskih u tim državama zabranjenoj Muslimanskoj braći, za koje se plaše da bi mogli biti ohrabreni uspjehom matičnog pokreta i krenuti u destabilizaciju vladajućih režima.

Godinama brojni zaljevski vjerski autoriteti ukazuju na to kako je bolje sedamdeset godina tiranije nego jedna godina bezvlašća i fitne (smutnje) i sigurno mnogima u tim zemljama ne bi bilo drago da vide kako izbor nije samo između diktature i fitne, nego da promjene mogu donijeti stabilnost i blagostanje. Eskalacija sukoba u Egiptu, kao i u Siriji bi takvima poslužila kao argument više da je najbolje zadržati status quo.  

Po istoj matrici brojni su i oni koji ukazuju na blisku vezu između Amerike i egipatske vojske i na silne milijarde koje je Washington ulagao i ulaže u egipatske vojne snage, te da je malo vjerovatno da su generali smjeli blo šta uraditi barem bez prešutne saglasnosti velikodušnih donatora sa Capitol Hilla.

Oni tvrde kako u Washingtonu misle kako bi se puno lakše dogovarali sa liderima neke vrste liberalnih ili nacionalističkih arapskih stranaka nego sa „islamistima iz Braće“. Po drugima, koketiranje predsjednika Mursija sa predsjednikom Irana u prvim mjesecima vlasti i okretanje od njega nakon što se stavio na stranu pobunjenika u Siriji u borbi protiv predsjednika Bashara al-Assada je također kumovalo njegovom svrgavanju.

Izrael je priča za sebe i nekoliko izjava njegovih bivših i sadašnjih zvaničnika u kojima se daje neupitna podrška generalu Al-Sisiju i čak veliča njegov potez „kao nešto na čemu mu svi Jevreji svijeta trebaju biti zahvalni“ otkriva da, iako su u Tel Avivu svjesni da njihova otvorena podrška bilo kome u arapskom svijetu može biti samo kompromitirajuća za njih, ipak s zebnjom gledaju na to šta se u njihovom komšiluku dešava.

Arapsko proljeće bi moglo dovesti Izrael u poziciju da bude okružen „islamističkim režimima“ koji solidarišu sa Hamasom, što bi njemu moglo osigurati prevlast među Palestincima ne samo u Gazi, nego i na Zapadnoj obali. Možda baš to objašnjava zašto je bivši premijer Izraela Ehud Barak gostujući kod CNN-ovog  voditelja Fareeda Zakaria pozvao Ameriku i svijet da daju podršku generalu Al-Sisiju.

Kako sada stvari stoje, puno će vode proteći moćnim Nilom prije nego što svi u regionu i svijetu shvate da je stabilan, prosperitetan i demokratski Egipat, bez obzira ko njime vladao, u interesu svih i da oni koji se igraju sa stabilnošću Majke Svijeta (Ummu dunija, kako Arapi zovu Egipat) rizikuju i vlastitu sigurnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera