Zašto je Rezolucija o genocidu u Srebrenici pobjeda istine i pravde a poraz politika koje su do njega dovele

 

Piše: Muhamed Jusić Preporod.info

Debata o usvojenoj Rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici kojom se ustanovljuje "Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“ očekivano je izazvala burnu reakciju, ne samo prije, nego i nakon njenog usvajanja.

Ali u Bosni svaka vijest traje najviše tri dana. Već je neka nova tema preotela primat u javnom prostoru. Ipak, vrijedi zastati malo nad svim što se dešavalo u proteklih godinu dana, a naročito u finišu napora da se Rezolucija usvoji i onome što je uslijedilo.

Kao i obično, predatorski karakter nacionalističke srpske politike u tome što su se u Bosni i Hercegovini svjesno suzdržali od likovanja nad usvojenom Rezolucijom vidio je još jednu slabost. Vidjelo se, kako reče onaj jedan, da je "Sarajevo umuklo". Ista je to matrica koja se viđa kod svih nasilnika koji dobrotu vide kao slabost i koji žrtvu uvijek krive za svoje nasilje nad njom.

Očito je da političke, akademske, medijske, a nažalost ni vjerske srbijanske elite nisu u ovoj rezoluciji prepoznale priliku da skinu moralnu kolektivnu krivnju sa srpskog naroda i da se jasno ograde od genocidnih politika i njenih aktera.

Naprotiv, oni su učinili upravo suprotno. Ustrajno nastavljaju zalagati čitav srpski narod u odbrani genocidnih politika i nastavak negiranja genocida. Ovo treba jasno naglasiti i potcrtati te stalno ponavljati da režim u Beogradu i njegovi sateliti drže hipoteku kolektivne odgovornosti srpskog naroda za genocid, makar one moralne, sve dok se institucionalno od njega ne ograde.

Jasno je bilo od prvog dana kada se čulo za inicijativu o usvajanju Rezolucije o genocidu u Generalnoj skupštini UN-a koja će biti strategija režima u Beogradu. Napraviti sebe opet žrtvom, učiniti sve kako još jedan međunarodni poraz ne bi doveo do gubitka vlasti, odnosno učiniti sve kako se nosioci politike koja je organizovala i počinila genocid ne bi suočili s posljedicama svojih odluka i bili prisiljeni priznati poraz takve politike. Svaki značajan događaj u historiji, a usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici to zasigurno jeste, ima sliku po kojoj se pamti, svaki proces isto tako. Zato možda ilustracija čitave sramne kampanje protiv odavanja počasti žrtvama genocida u Srebrenici može stati u dvije slike, ili kako to u mimovima na društvenim mrežama kažu, "kako je počelo i kako je završilo".

Prva je slika Vučića za govornicom skupštine kada izgovara "stotinu muslimana za jednog Srbina", a druga slika njegovog performansa u Generalnoj skupštini UN-a kad u očaju grize srbijansku zastavu. U ove dvije slike staje sve što trebamo znati o politikama koje su počinile genocid i koje su doživjele poraz i pred Skupštinom UN-a u nastojanju da se taj zločin sakrije ili da mu se promijeni karakter.

Nadalje, očekivano je bilo da će u odluci Srbije da učini sve kako bi se zaustavilo usvajanje Rezolucije, Rusija ali neke druge države vidjeti svoju priliku da nastave vlastite ratove duž geopolitičkih linija podjela i produbljivanje tih polarizacija, da će Ruska Federacija vidjeti još jednu priliku za skretanje pažnje s agresije na Ukrajinu, da potkopa jedinstvo Evrope i kolektivnog Zapada i da pokuša stvoriti još jednu krizu na Balkanu kako bi strateški prenapregnula politički Zapad i ojačala svoju poziciju u ratu s Ukrajinom i njenim saveznicima.

Treba znati da je zbog toga uspjeh onih koji su radili na usvajanju Rezolucije i koji su bili njeni sponzori utoliko veći. To što je Srbija kupovala glasove nekih manjih država čak i novcem, o čemu će tek isplivati dokazi, je pokazatelj očaja onih koji su pod svaku cijenu pokušali da zaustave usvajanje Rezolucije. O cijeni koju će plaćati drugim moćnicima čija je diplomatija radila mjesecima za njih možemo samo slutiti. Ceh će sigurno biti visok i dugo će se plaćati bez znanja srbijanske javnosti, a znajući kako stvari funkcionišu s takvim sponzorima vjerovatno i na štetu građana Srbije.

Svašta je tu još bilo očekivano, ali ne i toliko nejedinstvo u Bosni i Hercegovini - unutar probosanskih i bošnjačkih aktera. Do sada je barem genocid u Srebrenici bio natkrovljujući faktor svih politika. Sada smo vidjeli kako su mnogi zarad očitih sitnih političkih ili ideoloških "ideala" ili ciljeva bili spremni prvo sabotirati samu Rezoluciju (svjesno ili ne) prije njenog usvajanja, umanjujući njen značaj, skrećući je na neke slijepe kolosijeke, a onda poništavati rezultate i značaj njenog usvajanja. I prvi i drugi dio "napora" stručnjaka i medijskih aktera je bez sumnje bio na korist onih koji su činili sve da se jedna ovakva rezolucija ne usvoji i da se ona relativizira i obesmisli nakon što je usvojena.

Ali bez obzira na sve, iz ovoga valja izvući neke lekcije i usmjeravati narativ u pravcu suštine Rezolucije i njezinih efekata. Mi sebi moramo objasniti šta nam znači ova Rezolucija. To se ne smije prepustiti Beogradu da čini, niti onima koji zbog vlastitog ega i dnevnopolitičkih interesa ne vide veliku sliku svijeta.

Velikosrpska nacionalistička i mitomanska politika počiva na pretvaranju poraza u pobjede. Vuku to još od Kosovskog boja. Ali bošnjačka pa i bosanska politika sve više klizi ka tome da joj prepoznatljiva odrednica postaje pretvaranje pobjeda u poraze i pravljenje veresije od sigurnog dobitka. Zato što nismo dobili sve, ne valja ništa - je najgora politika. Još su nas u fikhu učili da (ما لا يدرك كله لا يترك جله) odnosno da što se ne može potpuno ostvariti ne treba ga potpuno ni ostaviti.

Još jedno zapažanje je možda pažnje vrijedno. Znamo da veliki broj država nije izdržao nezapamćeni pritisak ruske diplomatije i da su se rukovodili vlastitim interesom prije nego visokim moralnim principima i presudama međunarodnih sudova. Ali isto tako znamo da mnoge od suzdržanih država ne bi bile suzdržane da nisu bile sigurne da će Rezolucija biti usvojena.

Ne znam kako bi se moglo nazvati nastojanje da one države koje su jasno priznale genocid u Srebrenici tokom diskusije u Generalnoj skupštini i koje su čak bile za to da se uspostavi dan sjećanja ali koje nisu navodno bile zadovoljne načinom na koji je Rezolucija predložena, sada svrstavaju u neprijateljske, da ih se targetira ili proziva. To nije pametno niti ima veze s ozbiljnom diplomatijom. Umjesto toga, te države treba hitno pozvati da ako to već nisu u svojim nacionalnim parlamentima usvoje rezolucije o genocidu u Srebrenici i da se sada pridruže u obilježavanju uspostavljenog "Međunarodni dana refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“, odnosno da u svom zakonodavstvu zabrane negiranje genocida i veličanje zločina, da u svoje obrazovne sisteme uvrste izučavanje genocida u Srebrenici. Njih ne treba gurati u ruke negatora genocida već s njima treba nastaviti raditi na svim poljima kako bi i ove države odale dužnu počast žrtvama genocida.

U uvjetima polarizacije svijeta koja je mnogo složenija od one hladnoratovske, svijeta podijeljenog oko rata u Gazi i ubijanja hiljada djece i žena, međunarodne politike u kojoj nema ni traga moralu, izvojevati pobjedu u kojoj samo 19 država glasa protiv Rezolucije, a svaka suzdržana država jasno iskaže stav da je genocid u i oko Srebrenice počinjen, pokazuje koliko je važno igrati bijelim figurama i njegovati strateška prijateljstva.

Poricatelji ove pobjede suštinski priželjkuju da nastavimo biti reaktivni, te da rezultati usvajanja Rezolucije, koji nam uz potrebno znanje i lukavstvo uma daju mogućnost da nastavimo igrati bijelim figurama, budu utopljeni u njihovim egocentričnim salvama kritike svakoga ko pokuša našu politiku iz reaktivne transformirati u aktivnu, kreirajuću.

Jasno je da su mnoge zemlje iz geopolitičkog oportunizma ili možda čak straha od onih koji su prijetili sukobima i destabilizacijom regiona i svijeta, sebi tražile opravdanje u tome da Rezolucija kojoj se protivi Rusija i njeni sateliti u ovako uzavreloj geopolitičkoj situaciji ne doprinosi stabilnosti. Ali dosljednom implementacijom odredbi Rezolucije treba pokazati upravo suprotno. Zato tek sada predstoji borba za to da Rezolucija zaživi i tu će svi dobronamjerni moći dati svoj doprinos.

Mora se naglasiti u ovoj kakofoniji oko Rezolucije da je čitav svijet mogao čuti da se nijedna država tokom diskusije u Generalnoj skupštini, bez obzira na to kako je glasala ili je bila suzdržana, nije protivila kvalifikaciji zločina kao genocida, a pogotovo ne odavanja počasti žrtvama i osude zločina.

Vidjeli smo kako Ruanda i Kongo vode neke svoje bitke koje nemaju veze s Bosnom. Vidjeli smo neke koji su spominjali da bi uz ovaj genocid u Srebrenici trebalo odati priznanje nekim drugim nepravdama u davnoj historiji ili trenutnoj situaciji u svijetu. Vidjeli smo kako neke države vraćaju dugove a druge čuvaju dobrosusjedske odnose i ne čačkaju "rusku" mečku. Sve smo vidjeli ali nismo vidjeli negiranje genocida osim od naših komšija koji su ga počinili i koji se njime žele nastaviti hvaliti kao otadžbinsko-oslobodilačkim ratom, a presuđene ratne zločince veličati kao heroje i uzore budućim generacijama.

Zato je besmisleno pitanje i skandalozna konstrukcija o tome da usvajanje Rezolucije nije jasna pobjeda i da je išta drugo do pokušaj žrtava da u podijeljenom i okrutnom svijetu pokušaju isposlovati makar simbolično priznanje za svoju žrtvu kao osnovu za pravdu i bolju budućnost. Još je besmislenije uvjeravanje kako je to nekakva pobjeda Vučićeva režima. Znamo zašto to govori Vučić i njegovi sateliti, ali ne znamo zašto to čine neki "naši".

Koliki utjecaj će Rezolucija imati u svijetu zavisit će više od nas nego od onih koji je nisu uspjeli zaustaviti, ali pod uslovom da ne nasjednemo na njihov narativ, što, nadam se, neće biti teško.

(Preporod.info)

Ko su Husiji i kako su postali politički i sigurnosni akter u Jemenu i svijetu

Muhamed Jusić (Preporod)

Brutalnom eskalacijom nasilja u Gazi procesi na Bliskom istoku dobili su novu dinamiku koja ima globalne posljedice. Sukob Izraela i Palestine više nije samo bliskoistočni sukob. Njegove posljedice se osjete u društvima širom svijeta. Evropi, pa i nama, Bliski istok je sve bliže. Sve ukazuje na to da bi vrlo lahko moglo doći do širenja sukoba koji je već ionako internacionaliziran. U vijestima koje su zasjenjene stravičnim slikama razaranja i stradanja civila u Gazi provlače se informacije o pokretu Husi iz Jemena koji svojim potezima daje do sada neviđenu dinamiku sukobu u Palestini.

Mnogi su bili iznenađeni kada je Jemen u prvim danima Izraelskog napada na Gazu nakon 7. oktobra i napada Hamasa na pogranična područja oko enklave „objavio rat Izraelu“. Za one koji ne znaju detalje unutrašnjih prilika u Jemenu sve ono što se tamo dešavalo proteklih godina ovo je bilo neočekivano kao i vijest o tome da njihove snage pokušavaju raketama gađati Izrael. Na društvenim mrežama su se pojavile snimke mobilizacije boraca u Jemenu, čak i marša prema saudijskoj granici dobrovoljaca koji su krenuli na Izrael.

Onda je uslijedila najava da će pripadnici pokreta i vojne snage dijela Jemena kojim oni vladaju blokirati prolaz svih brodova koji plove prema Izraelu ili su s njim povezani u 25 kilometara širokom moreuzu  Bab el-Mandeb, koji povezuje Adenski zaljev južno od Jemena sa Crvenim morem, i kojim plove svi brodovi koji prolaze kroz Suecki kanal ili druge luke na obali Crvenog mora uključujući izraelski Ilat. Uslijedili su prvi napadi na brodove, propali pokušaji formiranja međunarodnih pomorskih snaga pod vodstvom SAD-a koje će osigurati nesmetani prolazak brodova i u konačnici prvi okršaji američkih i husijskih pomorskih snaga. Iran je rasporedio svoje borbene brodove u blizini moreuza, a slično najavljuju i neke druge sile. Istovremeno Izrael trpi velike ekonomske gubitke zbog blokade što stvara dodatni pritisak na trenutnu radikalno-desničarsku vladu. U moru agencijskih vijesti ostaje neispričana priča o samim korijenima političko-vojne organizacije koja se nameće kao regionalni i globalni igrač.

Upravo o historijskim i ideološkim korijenima i procesima koji su doveli do toga da pokret Husi postane ključnim političkim i sigurnosnim akterom dešavanja u Jemenu, a danas i u regionu i svijetu, za Preporod piše Muhamed Jusić, bivši nerezidentni ambasador Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji.

Ko su Husiji?

Pokret Husi ili Husiji (arapski:  ٱلْحُوثِيُّون al-Ḥūthīyūn, koji sebe zvanično nazivaju Ensarullah (ʾAnṣār Allāh أَنْصَار ٱللَّٰه  Božiji pomagači) su islamistički politički i militantni pokret koji se proširio devedesetih godina prošlog stoljeća među pripadnicima zejdijskog ogranka šiizma u regiji Saada na sjeveru Jemena. Prvobitni lider i na neki način osnivač savremenog husijskog pokreta bio je Hussein Badr al-Din al-Houthi, jemenski političar i zagovornik zejdijskog revivalizma.

Ideološki korijeni

Nakon smrti poslanika islama Muhameda, a.s., i trojice halifa njegovih nasljednika u vođenju zajednice vjernika, počeo je period političkih sukoba i podjela unutar zajednice koja je sve više poprimala obrise države pa i imperije. Ti sukobi među prvim sljedbenicima Poslanika, a.s., imali su sveobuhvatne i dalekosežne posljedice po sve sfere života, ali je ipak najizraženiji sukob bio oko dva suprotstavljena koncepta vlasti; jednog sunnitskog prema kojem vlast pripada izabranim predstavnicima iz plemena Kurejš i drugog šiitskog prema kojem zajednicu i državu muslimana može predvoditi samo neko od potomaka dvojice poslanikovih unuka od njegove kćerke Fatime, r.a., i zeta Alije, r.a. 

Ovi odnosi i sukobi će obilježiti i najveći dio historije Jemena sve od trećeg hidžretskog stoljeća pa do današnjih dana. Od prvih dana slabljenja Abasijskog hilafeta Jemen je izašao iz okvira centralizovane vlasti i nikada se više u nju nije vratio. Vlast je pripadala lokalnim vođama i plemenima. Konstantno su se mijenjale lojalnosti i savezi. Nerijetko su oni koji isplivaju u unutrašnjim sukobima kao lideri nekoj stranoj ili dalekoj vlasti izražavali svoju formalnu lojalnost. Davali su prisegu na poslušnost (ar. beju') i slali dio poreza ili zekata ali bilo kakva centralizovana vlast nikada nije zaživjela[1].

Neki upravo u ovom duboko ukorijenjenom kolektivnom iskustvu samouprave, ali i stalnih previranja i historijskih nesuglasica, vide jedan od razloga neuspjeha formiranja Jemena kao ujedinjene države sa centralnom vlašću[2]. Za njih je bila greška zanemarivanje ovog historijskog i društvenog konteksta, kao i pokušaj da se Jemen ustroji kao centralizovana država, bez osnovnih elemenata federalizma. Iz istih razloga poznavaoci prilika u Jemenu vjeruju kako ni izlaz iz trenutne krize ne može biti u nastojanju da se država očuva na principima centralizovane vlasti ili pod dominacijom jednog regionalnog, plemenskog ili sektaškog identiteta i njihovih političkih predstavnika. Ovo je otvorili prostor za jačanje plemenskih, sektaških i partikularnih identiteta i na njima utemeljenih političkih lojalnosti, što će pokret Husi iskoristiti.

Kakogod, historija i historijsko pa i sektaško iskustvo Jemena je i danas itekako prisutno u političkom, društvenom i svakom drugom aspektu života i uveliko određuje procese. U tom smislu je naročito značajno poimanje da je upravo iz spomenutog unutarmuslimanskog sukoba iz prvih stoljeća islama stasalo učenje pokreta ili sljedba zejdija kojima pripada većina sljedbenika pokreta Husi i njihovo rukovodstvo.

Zejdije, od sljedbe do pokreta

Zejdije (ar. al-zejdijun, u engleskoj transkrpciji Zaydiyyah,  Zaidiyyah ili Zaydis, poznati i kao Zaidīs) i kao petoimamci (jer priznaju samo petoricu potomaka Poslanika kao imame ili predvodnike muslimana) su ogranak šiitskih muslimana koji sebe smatraju sljedbenicima Zejda bin Alije (Zayd ibn ʿAlī), unuka Husejna bin Alije (al-Ḥusayn ibn ʿAlī), unuka Poslanika, a.s. Zejd je bio sin četvrtog šiitskog imama, Alije bin Husejna (ʿAlī ibn Ḥusayn) i brat Muhameda el Bakira (Muḥammad al-Bāqir).

U početku dok se još definisala uloga imama u šiizmu sljedbenici Zejda su smatrali kako imam treba biti neko od potomaka Poslanika, a.s. (neko od njegove porodice ili Ehlu-l-bejt ili Alu Bejt), ali ko se ističe u učenosti i vjerskom znanju. Sljedbenici Muhameda el-Bakira su pak bili stajališta kako se vjersko znanje prenosi s koljena na koljeno do Božijom voljom odabranog i postavljenog imama. El-Bakirovi sljedbenici su njega prihvatili za petog imama i od njih će nastati kasnije šiiti dvanestoimamci (koji priznaju dvanaest imama), ali i šiiti ismailiti i neke druge manje sljedbe. I dok je Muhamed imao viši pedigre nego Zejd, Zejd se smatrao učenijim u vjerskim znanstvenim disciplinama i njega je kao imama prihvatila tek manjina tadašnjih šiita. Iako su zejdije imali brojne imame nakon Zejda, ipak ih neki nazivaju petoimamcima u smislu da su svoje poštovanje i slijeđenje imama ograničili na Zejda kao petog.

U doktrinarnom smislu, zejdije su bliže sunnitima i njihovom razumijevanju i tumačenju vjere od ostalih šiitskih sljedbi. Oni su jedina veća šiitska sljedba koja vjeruje kako imami vjersko znanje, a time i pravo da predvode zajednicu i budu imami (predvodnici) stiču kroz učenje a ne kroz božansku intervenciju i odabir kao što naučava većina drugih šiitskih sljedbi. Zato zejdije daju prednost idžtihadu (racionalnom promišljanju i izvođenju vjerskih propisa) i kijasu (pravnoj analogiji) nad pukom pokornosti imamima i misticizmu.

Ovo je razlog zašto su mnogi sunniti zejdije smatrali sunnitima i što su bili rijetki slučajevi njihovog anatemisanja (tekfir ili proglašavanje nevjernicima) i što je u konačnici bilo manje vjerskog animoziteta i sukoba na ovoj osnovi, ali ne i rivalstva.

Nadalje, zbog prirode njihovog učenja o tome da se imamet stiče i da se ne dobija od Boga, zejdijski imami ne moraju nositi tu titulu doživotno.

Zejdijski sejjidi (prvaci, uglednici, predvodnici zajednice) koji su dolazili od potomaka Poslanika, a.s, tradicionalno su dolazili na liderske pozicije kroz iskazivanje sebe kao pravednijih, pobožnijih i učenijih od trenutnog vodstva. Ovaj koncept je kod zejdija poznat kao hurudž (khurūj, izlazak, pobuna, isticanje).

Historijski, najčešće se ovaj proces dešavao kroz neki oblik pobune ili ustanka. Od polovine dvadesetog vijeka, zejdijski vjerski učenjaci su reinterpretirali hurudž kao proces koji se može postići i učešćem u izbornom procesu i političkom životu[3].

Zejdije su postali dominantna sljedba u Jemenu početkom desetog vijeka, i od tada su uglavnom zejdijski imami duhovne vođe i vladari tih prostora. Od povlačenja Osmanlija 1917. do 1962. oni su bili privremena vlast u Jemenu. Zejdijski imamet je nakon toga prestao da postoji ili barem više nije imao ulogu koju je nekada imao naročito u političkom životu. Dugo nije bilo otvorenih pokušaja da se on uspostavi sve dok osjećaj obespravljenosti i marginalizacije zejdija nije postao jedan od ključnih osnova na kojima je buknula husijska revolucija i pobuna, što je u konačnici dovelo do građanskog rata i međunarodnog konflikta.

Historija nastanka

Husijun su danas izrasli u političko-militantnu organizacija nastalu iz zejdijskog revivalističkog pokreta koji se u početku nazivao Eš-Šebab el-M'umin (Vjerujuća omladina). Kao i većina drugih islamističkih pokreta prije nego su posegnuli za političkim angažmanom ili se okrenuli militantizmu počeli su kao odgojno-obrazovno-humanitarno-vjerski pokret koji je tvrdio da radi na promociji zejdijskog učenja i tradicije među omladinom i njihovom povratku tradicionalnim vrijednostima[4].

Pokret se prvi put javno obznanio 1990. godine u regiji Saada i područjima sjeverno od glavnog grada Sanae. To je bio period nakon ujedinjenja Jemena i proglašenja ustavnih odredbi kojima se dozvoljava politički pluralizam koji se dominantno počeo plesti oko plemenskih, kulturnih i vjerskih identiteta. Prve zabilježene aktivnosti pokreta bile su ljetni kampovi za mlade, a prvi dokument do kojeg se može doći koji ukazuje na program ili sadržaj njihovog interesovanja jeste program ljetnih kampova koje su organizovali vrlo često za marginaliziranu omladinu iz zejdijskih zajednica, plemena i sela. U prvoj fazi u tim programima su čisto vjerski sadržaji stjecanja osnovnih znanja iz zejdijskog vjerskog učenja podijeljeni na tradicionalne vjerske discipline kakve su: fikh (islamsko pravo, vjerozakon), hadis (predaje od Poslanika, a.s,), tefsir (komentar Kur'ana) i sl. uz redovne sportske aktivnosti, izvođenje ilahija, predstava, te organizovanje predavanja, debata i razgovora na vjerske teme[5].

Ovi kampovi su počeli privlačiti sve veći broj mladih iz zejdijskih, ali vremenom i drugih šiitskih zajednica, koji su u početku dolazili u Saadu da bi se kasnije slični programi po jedinstvenom planu i programu organizovali širom Jemena i ne više u ljetnim kampovima nego centrima koji su otvarani od dobrovoljnih priloga i vjerovatno donacije nepoznatih međunarodnih faktora. Zabilježene su aktivnosti ovog pokreta čak i u nekim zaljevskim zemljama gdje su živjeli sljedbenici zejdijskog učenja. U jednom trenutku od 15 000 do 18 000 mladića i djevojaka je u Saadi bilo uključeno u ove obrazovne programe dok su za samo nekoliko godina uspostavili 67 kružoka u kojima se izvodila vjerska naobrazba kroz jedinstven i odštampan nastavni plan i program[6].

Politizacija pokreta

Bruce Riedel sa Brookings instituta smatra kako je američka invazija na Irak 2003. bila prekretnica koja je dovela do političke radikalizacije pokreta Husi, kao što je prema njegovim mišljenju bio slučaj i sa brojnim drugim arapskim i muslimanskim pokretima i zajednicama. U tom periodu će Husiji usvojiti svoj i danas zvanični slogan „Allah je najveći, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo na Jevreje i pobjeda islama“. U tom je periodu grupa sebi kao zvanično ime uzela naziv Ensaerullah (Pomagači Božiji) ili po uzoru na ensarije, stanovnike Medine koji su dali utočište Poslaniku, a.s. i prvim muslimanima nakon što su protjerani iz Meke. Ta promjena nije primijećena izvan Jemena, a Riedel za nju drži da je „još jedna nepromišljena posljedica iračke avanture George Busha“[7] odnosno zapadnog intervencionizma u arapskom svijetu bez preuzimanja odgovornosti za posljedice.

Ovo je i period u kojem pokret Hizbullah ili Hezbollah, koji je uspio Izrael istjerati iz dijelova Libana, postaje uzor i mentor brojnim pokretima u muslimanskom svijetu. Iako dva pokreta pripadaju različitim ograncima šiizma, ipak su pod pokroviteljstvom Irana našli zajednički cilj ali i oprobanu metodu djelovanja. Godine 2003. tadašnji predsjednik Jemena Ali Abdullah Saleh pokrenuo je seriju vojnih operacija kako bi uništio pokret Husija, kojeg su njegovi oponenti optuživali za potkopavanje suvereniteta države i pokušaje uspostavljanja teokratske države sa zejdijskim imamom kao jedinim vjerskim i političkim liderom u državi. Istovremeno su ih optuživali i za veze sa Iranom. Po svemu sudeći Iran je u još jednom nestabilnom okruženju iskoristio priliku da instalira još jednu svoju proxi političko-vojnu organizaciju upravo po uzoru na Hizbullah čime je pojačao svoj utjecaj u arapskom i muslimanskom svijetu naročito na Arapskom poluotoku gdje dominara njihov rival Saudijska Arabija.

2004. Husiji su pokrenuli oružanu pobunu protiv režima predsjednika Saleha nakon što su njegove snage pokušale uhapsiti vođu i osnivača pokreta Huseina el-Husija  (Hussein al Houthi). Nekoliko mjeseci kasnije, Salehove trupe, tačnije jemenska policija ubila je Husseina el-Husija, ali to nije dovelo do gušenja pokreta niti pobune. Pobuna će se nastaviti šest godina i biće poznata kao „Ratovi Sade“. Regularna voska i njena avijacija lojalna predsjedniku korištena je bez većih uspjeha kako bi se ugušila pobuna Husija na sjeveru naročito u provinciji Saada. Pokušaj vojnog slamanja pobune i pokreta nije dao rezultate. Naprotiv.

Do 2009. pobuna Husija se proširila izvan regije Saada, čak i na susjednu Saudijsku Arabiju u gdje živi značajna šiitska manjina. Saudijske vlasti su reagovale i izbacile vojne formacije Husija sa svoje teritorije. Počeli su pružati pomoć i jemenskim vlastima kako bi uspostavile kontrolu nad sjeverom koji graniči sa Saudijskom Arabijom.

U vrtlogu unutrašnje nestabilnosti Arapsko proljeće je u Jemen došlo 2011. Husiji su bili dio široke nacionalne pobune protiv dugogodišnjeg predsjednika Ali Abdullaha Saleha. U početku su bili zainteresovani samo za zaštitu uskih interesa zejdijske zajednice i s njima povezanih plemena.

Kada je svrgnutog Saleha koji je Jemenom vladao 33 godine zamijenio sunnit sa juga, Abdrabbuh Mansour Hadi, koji je bio njegov potpredsjednik i za kojeg se smatralo da je blizak Saudijskoj Arabiji, Husiji su odlučili krenuti vlastitim putem. Ni Saleh se nije dao svrguti tek tako, te je nastavio boriti se sa Hadijem koji ga je zamijenio. Ovaj sukob će dodatno destabilizovati državu i dovesti do ekonomske krize u ionako najsiromašnijoj državi regije. Husiji su vidjeli svoju priliku i ponovo preuzeli kontrolu nad dijelovima sjevera. 

Institucionalni nacionalni dijalog (NDC)[8] je pokrenut uz međunarodnu (UN) i regionalnu podršku (GCC), kao dio šireg dogovora u transferu vlasti sa Saliha na Hadija, i s ciljem da se izbjegnu sukobi, te da se dođe do unutrašenjeg uređenja koje bi zadovoljilo sve i sačuvalo jedinstvo Jemena. Predloženo je federalno uređenje države sa šest provincija koje bi imale djelomičnu autonomiju. Prema ovom nacrtu Sjever u kojem su dominirale zejdije trebao je biti podijeljen na dvije provincije i tome su se predstavnici Husija usprotivili tvrdeći da se radi o džimimanderisanju (gerrymander) na njihov račun. Zbog toga su i odbacili odredbe sporazuma Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) iz novembra 2011. kao i zaključke NDC tvrdeći da se njime „Jemen dijeli na siromašne i bogate regije", ali i kao odgovor na ubistvo njihovog predstavnika u NDC-u[9].

U neočekivanom prevratu, Husiji su se udružili sa svojim nekadašnjim neprijateljem Salehom i samim zejdijskih korijena. Početkom 2014. počeli su se pojavljivati izvještaji o tome kako su predstavnici Husija počeli tajno dogovarati sa Salehom i njemu lojalnim jedincima u vojnim i državnim strukturama protiv predsjednika Hadija. U septembru 2014. Husiji su napali glavni grad Saanu. Većina vojske je i dalje bila lojalna Salehu i njegovoj porodici, pa su zajedno sa paravojnim formacijama Husija lahko ostvarili vojnu dominaciju u državi. Istovremeno, propaganda je Hadija predstavljala kao vrlo nepopularnog i „saudijsku marionetu“.

Saudijska podrška Hadiju je bila uslovljena i njihovim nastojanjem da zaustave širenje utjecaja Muslimanske braće u zemljama zahvaćenim prevratima Arapskog proljeća. Među sunnitima je bio jak utjecaj pokreta Islah bliskog Muslimanskoj braći i postojala je realna opcija da oni postanu dominantna politička sila. Saudijci su u tom nastojanju pokušavali da zadovolje sve strane pa i one okupljene oko Husija kako bi spriječili ovaj scenario. Međutim, stvari su otele kontroli. Niko nikome više nije vjerovao i niko nije imao dovoljno snage niti utjecaja da samostalno upravlja procesima ili barem da bude neko ko može inicirati bilo kakvo rješenja.

Jemen je bio već odavno na putu samouništenja, podijeljen unutar sebe po sektaškim, plemenskim i interesnim linijama, priklješten između interesa regionalnih i svjetskih moćnika, čekajući samo daljnju eskalaciju sukoba.

Rat

Dok se neuspješno pokušavao postići nacionalni koncenzus oko budućnosti Jemena i njegovog unutrašnjeg uređenja, Husiji su svakim danom zauzimali sve više teritorije i stvarali novu realnost na terenu.  Do 9. novembra 2011. Husiji su uglavnom kontrolisali dvije jemeneske provincije Saadu i El-Dževf (Saada i Al Jawf) i bili su blizu zauzimanja treće provincije Hadža (Hajjah) odakle su mogli izvesti direktne napade na glavi grad Jemena Sanu[10]. Do 21. septembra 2014. Husiji su već proširili svoju kontrolu do obala Crvenog mora i pojavili su se izvještaji o tome kako kontrolišu dijelove glavnog grada, kao i neke državne institucije i radio-stanice. I dok su Husiji postepeno ovladavali glavnim gradom i nekim drugim gradovima kao što je Rada, regionalni ogranak El-Kaide, još jedna nepoznanica na sigurnosno-političkoj sceni, pokušao je iskoristiti nemire i ovladati dijelovima teritorija sprječavajući dominaciju Husija. Već tada se u međunarodnoj štampi pojavljuju natpisi o tome kako je čitav sukob internacionaliziran i da postoje izvještaji o tome kako Husiji primaju ozbiljnu logističku i svaku drugu pomoć od Irana dok Saudijska Arabija podržava njihove rivale među različitim jemenskim frakcijama[11].

Svo to vrijeme Husiji su konstantno napredovali i konačno 20. januara 2015, zauzeli predsjedničku palaču u glavnom gradu Sani a koji nisu zauzeli u svom pohodu na glavni grad nekoliko mjeseci ranije. Tokom preuzimanja palače, predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi nalazio se u svojoj kući koja je granatirana ali nije bio povrijeđen[12]. Pokret je zvanično vlast preuzeo 6.  februara iste godine kada su raspustili Parlament i imenovali Revolucionarno vijeće koje će upravljati zemljom.

20. marta 2015. džamije El-Bedr i El-Hašuš bile su metom samoubilačkog napada, tom prilikom ubijeno je 142 ljudi a 351 je ranjeno. Ubrzo je odgovornost preuzela tzv. Islamska država, ali se sa tačnošću nije moglo utvrditi ko je izveo napad. Pokušaj El-Kaide i skupina povezanih sa ISIL-om da popune sigurnosni vakuum i da se suprotstave širenju pokreta Husi je samo pojačalo odlučnost zejdijske zajednice da podrže ove napore kako bi se zaštitili od militanata koji na njihovo šiitsko učenje nisu gledali blagonaklono. Prisustvo ovih nasilnih skupina samo je podgrijavalo već rasplamsali sunnitsko -šiitski sukob u koji je Jemen polagano klizio. S druge strane, ideolozi El-Kaide i ISIL-a su vidjeli kako u Jemenu nastavljaju svoju borbu iz Iraka i Sirije protiv šiitske agresije na sunnitske države i kako su jedini koji pokušavaju zaštiti prava sunnita i osporiti plan iranskih ajatullaha za dominaciju nad muslimanskim, naročito sunnitskim svijetom.

27. marta 2015. kao odgovor na ono što se predstavljalo kao iransko uplitanje u Arapski poluotok i kao pokušaj šiitske dominacije nad sunnitskim frakcijama u regionu, te pokušaj da se zaštiti ustavni poredak u Jemenu, koalicija država u kojoj su bile Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Kuvait, UAE, Egipat, Jordan, Maroko i Sudan počela je sa zračnim napadima u Jemenu. Kraljevina Saudijska Arabija je svoju intervenciju pravdala i stalnim napadima Husija na njenu južnu granicu. Smatralo se kako su na početku kampanje u koaliciju bile uključene i Sjedinjene Američke Države koje su pomagale oko planiranja operacija, i pružale logističku i obavještajnu potporu[13].

Saudijska Arabija je s Jemenom imala vrlo kompleksne odnose koji su dominantno temeljeni na finansijskoj i drugoj podršci tamošnjim vlastima kako bi se održala stabilnost i funkcionisanje državnih institucija. Sličan odnos su imali i sa predstavnicima plemena Husi. Ali nakon što su se oni približili njihovom regionalnom rivalu Iranu, oni su u tome vidjeli direktnu opasnost za svoju i regionalnu sigurnost. Pomisao da bi Husiji a samim time i Iran mogli kontrolisati strateški morski prolaz Bab el-Mandab predstavljao je veliko iskušenje za novi tim na kraljevskom dvoru- Divanu u kojem je Muhamed bin Selman igrao ključnu ulogu.

U ovom strateškom izazovu mladi i ambiciozni princ koji je odlučan naslijediti svoga oca vidio je i priliku da pokaže odlučnost i liderske sposobnosti, ali i da najavi period „Nove Kraljevine“ koja će od sada biti asertivna u zaštiti svojih interesa. Dugo je saudijska diplomatija i njihova vanjska politika važila za tihu silu koja je novcem i utjecajem upravljala procesima u regionu, ali i svjetskim žarištima kroz promociju stabilokratije.

Za Obaminu administraciju situacija je također bila komplikovana. Američka obavještajna zajednica je u početku esklacije sukoba tvrdila kako Iran pokušava odgovoriti Husije od zauzimanja Sane i svrgavanja Hadija[14] za kojeg su možda vjerovali da je sposobniji zadržati veće teritorije pod svojom kontrolom i da ima više državničkog iskustva i mehanizme upravljanja državnim institucijama. Navodno je Iran preferirao manje radikalan pravac djelovanja, ali su Husiji bili „opijeni“ uspjehom i nisu htjeli propustiti historijsku priliku koja im se ukazala. I danas je vrlo teško utvrditi stvarni utjecaj Irana na odluke Husija i o tome se samo spekuliše.

Čak štaviše, američki zamjenik ministra odbrane Michael Vickers je u januaru 2015. godine izjavio kako Washington ima produktivne neformalne obavještajne odnose sa Husijima a protiv El-Kaide. Tada je ustvrdio kako bi se ta saradnja mogla nastaviti[15].

Uzimajući sve u obzir Saudijci su krenuli u rat kako bi pružili podršku Hadiju i legitimnoj vlasti i kako bi spriječili pobunu iza koje je stajao, prema njihovim tvrdnjama, savez Husi-Salih, odnosno kako bi ih spriječili da konsoliduju vlast u čitavoj državi. Operacija Odlučujuća oluja (ar.  عملية عاصفة الحزم , eng. Decisive Storm) je pokrenuta u martu 2015. godine, a u javnom prostoru kao lider procesa isticao se Muhamed bin Selman koji je obećavao brzu pobjedu.

Formirali su ranije spomenutu koaliciju u kojoj su bili još Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i drugi tradicionalni saudijski saveznici. Jedino su dva tradicionalna saveznika odbili učešće i to Oman, koji je prepoznatljiv po svojoj neutralnoj vanjskoj politici koja se ne svrstava u sukobima i Pakistan čiji je Parlament jednoglasno odbio učešće u ratu.

Obamina administracija je podržala saudijsku vojnu kampanju. Između tradicionalnog saveznika i Husija Obama je očekivano odabrao saveznike s kojima Amerika ima preko 70 godina strateške saradnje i savezništva, vjerovatno vidjevši u tome i priliku da oslabi Iran i njegov utjecaj u regiji i da spriječi širenje El-Kaide i njima sličnih militantnih i terorističkih organizacija. Tokom prvih vojnih operacija podrška SAD i Ujedinjenog Kraljevstva je bila nezaobilazna s obzirom da je saudijsko vojno vazduhoplovstvo (Royal Saudi Air Force- RSAF) snabdjeveno američkom i britanskom opremom i avionima.

Tako je došlo do internacionalizacije sukoba koji sa različitim intezitetom traje i danas. Razmjere humanitarne krize i patnje jemenskih građana uzrokovane ovim sukobima su jedna od najvećih katastrofa početka XXI vijeka. Zaleđeni konflikt koji je zbog globalnih i regionalnih okolnosti od prošlg mjeseca ramazana doveden u fazu mirovanja ratom Izraela u Gazi ponovo eskalirao i, dobio svoju novu dimenziju naročito oko Bab el-Mandaba. O sanaciji svih posljedica i ponovnoj izgradnji jemenske države i društva teško da iko danas i ozbiljno razmišlja.

Husiji su u periodu kolapsa političkog sistema Jemena uspjeli popuniti politički i sigurnosni vakuum. U danima u kojima su druge opcije bile u rasulu, bez jasne vizije budućnosti države, i u razjedinjenom sunnitskom bloku rastrganom različitim ideološkim previranjima i lojalnostima prema regionalnim i svjetskim silama, Husiji su bili jedini koji su imali jasnu viziju, ciljeve, i volju da ih makar i silom ostvare. To im je uz podršku Irana i njegovih proksija u regionu omogućilo da preuzmu potpunu kontrolu nad velikim dijelom teritorije Jemena uključujući dotadašnji glavni grad. Više sigurno neće biti bilo kakvog rješenja za jemenski konflikt bez uvažavanja ove nove realnosti. Rat u Gazi je sada pokret stavio u prvi plan regionalne i svjetske sigurnosne arhitekture.

Teritorija koju kontrolišu Husiji krajm prošlog mjeseca sa koje napadaju brodove koji prema njihovoj tvrdnji plove prema Izraelu

---

[1] Više u knjizi jemenskog novinara i istraživača Adila  el-Ahmeda “Ruža i kamen- šiitska pobuna u Jemenu i položaj šiitskih manjina u novom scenariju“, Centar za istraživanja Nešvan el-Humejri

[2] Razgovor autora sa visokim jemenskim diplomatom, 16.02.2020.

[3] Prema enciklopediji Britannica

[4] El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa autora, Centar El-Misbar za studije i istraživanja, Dubai, 2010.

[5] Prema intervjuu Muhamed Salem Azan za list „26. septembar“, 15.03.2007., u El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa autora, Centar za studije i istraživanja El-Misbar, Dubai, 2010.

[6] Prema Es-Sufi Nebil, ”Detalji husijske zejdijske šiitske revolucije protiv jemenske vlade“, arapski list El-Hajat, London, 03.06.2007.

[7] Bruce Riedel, „Who are the Houthis, and why are we at war with them?“, The Brookings Institution, Markaz,  18.12. 2017. (https://www.brookings.edu/blog/markaz/2017/12/18/who-are-the-houthis-and-why-are-we-at-war-with-them/, pristupljeno 12.10.2022.

[8] Konferencija o nacionalnom dijalogu (NDC) je bio prijelazni proces dijaloga koji je održan u hotelu Movenpick u Sani, Jemen od 18. marta 2013. do 24. januara 2014.

[9] „Yemen Al Houthi rebels slam federation plan as unfair". Gulf News. 11. februar 2014.

[10] "Al-Houthi Expansion Plan in Yemen Revealed". Yemen Post. 9. novembra 2011. (https://web.archive.org/web/20111109115052/http://yemenpost.net/Detail123456789.aspx?ID=3&SubID=4288&MainCat=3, pristupljeno 17.10.2022.)

[11] Kareem Fahim "Violence Grows in Yemen as Al Qaeda Tries to Fight Its Way Back", 7. januar 2015,  The New York Times (https://www.nytimes.com/2015/01/08/world/violence-grows-in-yemen-as-al-qaeda-tries-to-fight-its-way-back.html, pristupljeno 17.01.2022.)

[12] "Yemen Houthi rebels 'seize presidential palace'". BBC News. 20 januar 2015. (https://www.bbc.com/news/world-middle-east-30903516, pristupljeno, 17.10.2022.)

[13] Keane, Angela Greiling "U.S. Backs Saudi-Led Yemeni Bombing With Logistics, Spying", 26. mart 2015,  Bloomberg News (https://www.bloomberg.com/news/articles/2015-03-26/yemeni-bombing-led-by-saudis-is-backed-by-u-s-logistics-spying, pristupljeno 17.10.2022.)

[14] Barbara Slavin, „US maintains intelligence relationship with Houthis“, Al Monitor, 21.01. 2015. (https://www.al-monitor.com/originals/2015/01/yemen-houthis-obama-administration.html, pristupljeno 31-10.2022.)

[15] IBID

UMJESTO UVODNIKA Preporoda: Najbolji zalog bolje budućnosti

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Muslimansko-jevrejska inicijativa za mir i sjećanje - principi dijaloga Kavazović-Rosensaft zalog istini, pravdi i globalnom miru

Ove sedmice najznačajnija vijest iz Bosne i Hercegovine koja je dominirala svjetskim medijima od arapske Al-Arabiye do američkog The Washington Post-a bila je ona da je u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica potpisana Muslimansko-jevrejska mirovna inicijativa za mir i pamćenje, a u okviru programa kojim je obilježen 27. januar, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Na taj dan u prisustvu predstavnica Majki Srebrenice i Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović i generalni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen Menachem Z. Rosensaft potpisali su dokument nazvan „Principi dijaloga Kavazović-Rosensaft”.

Rijetko ovakve vijesti iz Bosne dobiju prostor na svjetskoj pozornici. Naročito kada znamo koliko se truda i novca iz raznih centara moći ulaže kako bi se iz Bosne i o Bosni slale lažne vijesti i iskonstruisana slika o neodrživoj zemlji i društvu u kojima vladaju radikalizam, ekstremizam i mržnja i koji su prijetnja okruženju i svijetu. Inicijativa je to kojom se muslimani i Jevreji u Bosni i svijetu obavezuju da će imati otvorene kanale komunikacije i zajednički čuvati sjećanje na žrtve Šoaha i genocida u Srebrenici, ali i drugih masovnih zločina nad drugim narodima. Dokument koji definiše alate za održavanje međureligijskih kontakata, lanaca komunikacije i veza u teškim vremenima globalnog, regionalnog i/ili lokalnih sukoba, a koji uključuju muslimansku i jevrejsku zajednicu jasno naglašava i nepokolebljivu predanost zaštiti života civila i „aktivno uključivanje u osiguravanje vanjske podrške i intervencije kada je to potrebno, s glavnim ciljem zaštite nevinih i ranjivih usred sukoba, uključujući one koji su u toku kao i buduće sukobe“.

Ova inicijativa ne samo da je još jedan korak u jačanju historijskih veza Bošnjaka i bosanskih Jevreja, nego je i zalog očuvanju istine o njihovom stradanju u skorijoj povijesti.

Istovremeno, ona je i korak ka postizanju mira u Svetoj zemlji i zaustavljanju nezapamćenog nasilja i brutalnosti u Gazi kojoj svijet skoro pa sa šutnjom svjedoči. Jer ovaj događaj koji su mnogi komentatori nazvali historijskim ili kao u slučaju komesarke Vijeća Evrope za ljudska prava Dunje Mijatović „svjetlom u tami“, osim što je još jedan korak Islamske zajednice i reisul-uleme na putu promocije međureligijskog dijaloga, izgradnje povjerenja i suočavanja s prošlošću, on je zbog trenutnog konteksta i podrška međunarodnim nastojanjima da se postigne mir u Svetoj zemlji i zaustavi nasilje u Gazi.

Od eskalacije nasilja u Gazi i oko nje Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je zauzela principijelan stav koji je temeljen na islamskim i ljudskim vrijednostima, ali i iskustvu Bošnjaka kao naroda koji je preživio Genocid i ostao dosljedan svojim vrijednostima. Već 11. oktobra 2023. reisul-ulema Husein-ef. Kavazović sastao se s Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice BiH i predsjedavajućim Skupštine Međureligijskog vijeća (MRV) u BiH. Sagovornici su se usaglasili sa osudom nasilja i potrebom zaustavljanja vala terora i nasilja nad nevinim civilima.

Osamnaestog oktobra Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudila napad na Al-Ahli Arabi Baptist bolnicu u Gazi, u kojem je prema tada dostupnim informacijama ubijeno više od 500 civila. Tim povodom Islamska zajednica je još jednom pozvala na deeskalaciju nasilja i zaštitu nedužnih civila. Nakon toga na istom tragu je uslijedilo saopćenje Vijeća muftija sa sjednice u Novom Pazaru a onda i Deklaracija Sabora IZ u BiH kao najvišeg zakonodavnog organa u IZ u BiH o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda.

Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudio napade na civile u okolini Gaze i uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te pozivao na njihovo oslobađanje kao i oslobađanje hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece.

Rečeno je i kako otpor okupaciji ne može biti opravdanje za činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih procesaistaknuto je između ostalog u spomenutoj deklaraciji.

Reisul-ulema je u domovini i Njemačkoj održao hutbe i u više intervjua od domaćih medija preko agencije Anadolija do austrijskog Der Standarda govorio o potrebi da se zaustavi spirala nasilja u Svetoj zemlji, da se sukob ne treba predstavljati kao sukob vjera i da svi imamo odgovornost svojim nečinjenjem za ono što se u Gazi dešava. U svim džamijama nakon džume se i danas uče dove za mir u Gazi i zaštitu civila.

Zajednica je slala jasnu poruku da kritika postupaka današnje izraelske vlade ne smije prerasti u antisemitizam, da se ne smije poistovjećivati čitav jevrejski narod sa postupcima vlade u Tel Avivu, da podrška palestinskom narodu ne može podrazumijevati opravdanje neselektivnog targetiranja civila, i u konačnici da se ne može jedan život smatrati vrjednijim od drugog, odnosno da ima manje i više vrijedna dječija krv.

Iako Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nema mehanizme, pa ni Bosna i Hercegovina kao država, kroz koje bi direktno pomogla palestinskom narodu i doprinijela postizanju mira, ipak angažman IZ u BiH i angažman reisul-uleme nije ostao samo na saopćenjima. Bitno je naglasiti da je i Bosna i Hercegovina kao država na svim forumima UN-a glasala uz one zemlje koje su osuđivale nasilje i zahtijevale hitno primirje i zaštitu civila u Gazi. Ali što se Zajednice tiče, zahvaljujući suosjećanju i solidarnosti njenih članova koji su se odazvali na poziv reisul-uleme da kroz sergiju u svim džamijama skupe pomoć za narod Gaze, čim su se stvorili uslovi za to, IZ u BiH je već putem Merhameta, partnerskih organizacija iz Republike Turske, Catolic Relief Service-a iz Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih međunarodnih organizacija dostavila nekoliko miliona bosanskih konvertibilnih maraka vrijednu pomoć u hrani, lijekovima, ćebadima, šatorima i drugim potrepštinama civilima Gaze.

Ako znamo da je glavni cilj današnje desničarske vlade u Tel Avivu da ne dođe do primirja i da se ne zaustavi patnja i stradanje civila Gaze, nego da se oni prisile na raseljavanje i da se onemogući nastavak života Palestinaca na tom teritoriju, odnosno da se ti prostori nasele radikalnim jevrejskim useljenicima o čemu je više trenutnih ministara u vladi i drugih zvaničnika, vjerskih lidera i akademika prije nekoliko dana javno potpisalo plan zajedničkog djelovanja, sasvim je jasno svim dobronamjernima da je najbolji pristup onih koji istinski žele pomoći Palestincima, ali i Izraelcima, insistiranje na hitnom miru i obustavljanju nasilja, odnosno uspostavljanju rješenja na principu dvije države. I to nisu isprazni slogani nego pokušaj da se stvori globalni pritisak na današnje lidere Izraela da odustanu od onog za što je Međunarodni sud pravde već utvrdio da su postupci sa elementima genocida.

Ohrabrujuće je kada vidimo da među Jevrejima ima ljudi poput prof. Rosensafta koji dijele ovo mišljenje i koji se ne plaše to javno reći. On nije ni jedini ni usamljen. Samo što se njihovi glasovi od zagovornika rata i istrebljenja ne čuju niti imaju podršku. Naprotiv, nepromišljenim postupcima, zasljepljujućim antisemitizmom i mržnjom takvi ljudi i takve inicijative se obeshrabruju, čak i od onih koji misle da tako podržavaju Palestince.

Zato je moralna hrabrost i liderska uloga koju su iskazali odgovorni u Memorijalnom centru Srebrenica, Majke Srebrenice i prije svega uvaženi reisul-ulema Kavazović i prof. dr. Rosensaft, u kojoj će im se, nadamo se, pridružiti i drugi vjerski autoriteti i donosioci odluka, najbolji zalog bolje budućnosti ne samo za stanovnike Svete zemlje, Gaze, Bosne nego i čitavog svijeta. Jer šta stoji nasuprot ovoj inicijativi, nasuprot ovoj viziji pravednog mira i rješavanju nesuglasica dijalogom i dogovorom? Rat do istrebljenja, produbljivanje sukoba i daljnja polarizacija društava širom svijeta? Kome to može biti cilj i ko vidi da je to vizija budućnosti za koju se vrijedi boriti?

18. decembar - Međunarodni dan arapskog jezika obilježen i u Bosni

 

Prošle sedmice obilježili smo i u Bosni i Hercegovini 18. decembar - Međunarodni dan arapskog jezika. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je kroz Rijasetovu Upravu za obrazovanje i naše fakultetei medrese brojnim aktivnostima obilježila ovaj dan.

Ja sam imao čast obratiti se na skupu kojeg je u Centru Kralj Fahd organizovala Ambasada Kraljevine Saudijske Arabije pod pokroviteljstvom ambasadora Sluge dvaju harema nj.e. Usame Al-Ahmedija, a koji dan nakon toga i na Filozofskom fakultetu Univerziteta Sarajevu.

Sa profesorima i studentima Katedre za arapski jezik i književnost razgovarao sam o arapskom svijetu danas, izazovima i perspektivama. Skromni doprinos podsjećanju na značajnu ulogu koju arapski jezik ima u našoj historiji, tradiciji i identitetu, ali i njegovom potencijalu koji ponovo može biti most između Istoka i Zapada.