Muslimanski svijet danas liči onom u kojem se Poslanik
islama rodio i kojeg je svojom misijom pokušavao promijeniti.
 |
| Za muslimane bi suočavanje sa modernim džahilijjetom mogao biti prvi korak ka izlasku iz krizeEPA - Ilustracija |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Muslimanski svijet danas više liči onom svijetu u kojem se
Poslanik islama (a.s.) rodio i kojeg je svojom misijom pokušavao promijeniti.
Taj period se u islamskoj tradiciji naziva džahilijjet ili period neznanja i
neznaboštva.
Ustvari, Karen Amstrong ima jedno drugačije tumačenje ne
samo pojma džahilijjet nego i toga što je misija poslanika Muhameda (a.s.)
predstavljala i na koji je način dokinula taj mračni period u historiji
Arabije. U njenoj knjizi „Polja krvi, religija i historija nasilja“, ona piše:
„Muslimani tradicionalno nazivaju predislamski period
džahilijjet, koji se uobičajeno prevodi kao `vrijeme neznanja`. Ali, izvorno
značenje korijena DŽ-H-L jeste `plahovitost` ili `razdražljivost` oštra
osjetljivost na čast i prestiž, pretjerana arogancija te, iznad svega, hronična
sklonost ka nasilju i osveti.“
Fundamentalna poruka Kur`ana nije bila neka nova nejasna
doktrina, kao ona koja je razdirala Bizant, već prosto jedan „podsjetnik“, piše
Amstrong, o onome što čini pravedno
društvo, a što je dovodilo u izazov strukturalno nasilje koje je nastajalo u
Mekki: da je pogrešno gomilati privatno bogatstvo, a dobro dijeliti svoje
bogatstvo sa siromašnim i ranjivim, prema kojima se mora odnositi pravično i s
poštovanjem. Muslimani su sačinjavali ummet, jednu zajednicu koja je
osiguravala alternativu pohlepi i sistemskoj nepravdi mekanskog kapitalizma.
Naposljetku će religija Muhamedovih (a.s.) sljedbenika biti nazvana islam, zato
jer je zahtijevala da se pojedinci predaju svojim cijelim bićem Allahu. Muslim
je bio jednostavno muškarac ili žena koji bijahu učinili tu predaju. Ali, u
početku nova vjera se nazivala tezekka, riječju koja se može okvirno prevesti
kao pročišćenje. Umjesto gomilanja bogatstva i zanemarivanja teškog stanja
siromašnih, muslimani su podsticani da preuzmu odgovornost jedni za druge i
nahrane oskudne, čak i onda kada su sami bili gladni. Plahovitost džahilijjeta
su zamijenili tradicionalnom arapskom vrlinom hilm - popustljivost, strpljivost
i blagost.
Brinući o ranjivima, oslobađajući robove i obavljajući mala
djela ljubaznosti svakoga dana, pa i sata, vjerovali su da će postepeno steći
pouzdan, milosrdan duh i očistiti se od sebičnosti. Za razliku od pripadnika
plemena koji su uzvraćali nasilnički i na najmanju provokaciju, muslimani ne smiju
uzvraćati, već osvetu prepustiti Allahu, dosljedno se odnoseći prema svima
drugima s blagošću i ljubaznošću.
Povratak u neznanje
Današnji muslimani su uvjereni u to da je doba džahilijjeta
iza njih, ali kada bi imali dovoljno intelektualne hrabrosti da sagledaju
realnost svijeta u kojem žive shvatili bi da su se, iako ih je njihov Poslanik
tako često na to upozoravao, vratili u period džahilijjeta. Taj novi
džahilijjet ummeta nije samo u tome da su zapostavili učenje, ne samo ono
vjersko nego opću učenost, intelektualizam, žeđ za spoznajom kao takvom, što je
očito na svim parametrima društvenog razvoja njihovih društva. Taj novi
džahilijjet se ogleda u njihovoj hirovitosti i isključivosti prema svemu
drugačijem, unutrašnjim sukobima i nesposobnosti da upravljaju svojim
razlikama. Ponovo je u dijelovima ummeta, te globalne zajednice muslimana
trijumfovao tribalistički duh džahilijjeta kojeg je islam bio oplemenio i iznad
kojeg ih je pokušao uzdići. Ponovo je među njima zavladala ona negativna
asabijja o kojoj je pisao veliki Ibn Khaldun u Muqaddimah-i. To je ona asabijja
koja koja se referirala na opću solidarnost, osjećaj jedinstva i pripadanja kao
osnov društvenog života da bi se vremenom transformisala u slijepu odanost sve
manjim i manjim skupinama i partikularnim identitetima koji sve izvan tog kruga smatraju drugim i samim
time neprijateljskim. To je trijumf tribalizacije svijesti, dominacija
emotivnih i refleksnih reakcija nad razumom, logikom i mudrosti.
Opet su se neki muslimani vratili onom džahilijjetskom
pravilu „pomozi svome bratu kada mu se čini nasilje ali i kada je on nasilnik“.
Kada smo zadnji put vidjeli da su muslimani spremni priznati svoje greške i
osuditi one među njima koji čine nasilje? Ako je takvih osuda i bilo, kao što
je slučaj sa osudama zločina ISIL-a, one su vrlo često za mnoge među njima, ali
naravno ne za sve, bile iznuđene pritiskom svjetskih sila, strahom od
posljedica i često praćene različitim relativizacijama zločina. Niko više od
muslimana ne govori o jedinstvu a forsira razlike. Imate čitave skupine među
muslimanima koji sve što je drugačije smatraju neprijateljskim, ne prihvataju
bilo kakav pluralizam misli čak unutar muslimanskog korpusa, ali se kunu u
muslimansko jedinstvo. Pozivajući se na sunnet, praksu Poslanika (a.s.) i prvih
generacija muslimana oni su oživjeli najgori duh džahilijjeta.
Muslimani na provokacije reaguju, prisjetimo se samo
reakcija na karikature Poslanika, a.s., na način na koji bi reagovali
predislamski Arapi: agresivno, žrtvujući sve samo kako bi sačuvali svoju
umišljenju čast (tzv. šeref) koja je bila imaginarni konstrukt razvijen unutar
društvene dinamike plemena. Daleko je ta reakcija bila od one kojoj muslimani
vjeruju da je Uzvišeni Bog preko Poslanika podučio u džahilijjetu ogrezle
stanovnike Arabije. U Kur`anu čitamo: „ A kada ih pozoveš na pravi put oni ne
čuju, vidiš ih kako u tebe zure ali oni ne vide. A ti se drži oprosta, pozivaj na dobro i kloni se neznalica
(džahila)“ (El-Araf 198-199.). U drugom mjestu u Kur`anu Bog poziva hirovite Arape
da odustanu od začaranog kruga osvete i da otrpe i oproste (Kur`an, An-Nahl:
128-129.), te da prvi učine dobro djelo prema onima s kojima su u
neprijateljstvu kako bi ih pretvorili u „bliske prijatelje“(Kur`an, Fusilet:
34).
Pravdi na volju, bilo je među muslimanima koji su na
tragovima mišljenja Sejida Kutuba počeli govoriti o tome kako su muslimanska
društva ustvari džahilijjetska ali je većina njih došla samo do zaključka kako
su ta društva a samim time i oni koji u njima žive prestali biti vjernici jer
ne sude po „Božijim zakonima“.
Pokleknuli u borbi
Mnogi od onih koji su se borili protiv džahilijjetske
ideologije nisu vidjeli da su ustvari zagovarali da jednu ideologiju zamijene
drugom. Boreći se protiv džahilijjeta samo su ga ojačali i produbili ga među
muslimanima. Borili su se za slobodu ljudi protiv navodne tiranije a da nisu
vidjeli da su i sami postajali tirani. Govorili su da ljudi ne treba da služe
jedni drugima, da ne vladaju ljudi nad ljudima nego da njima vlada njihov
Stvoritelj. Ali kada su se upuštali u realizaciju te svoje ideologije onda su
oni sami sebe proglašavali „advokatima Božijim na zemlji“. Oni su ljudima
tumačili šta Bog od njih traži i nisu se libili koristiti silu kako bi nas
vratili u „okrilje Božije milosti“.
Iako su javno zagovarali i branili teokratiju, ustvari su
nam nudili klerokratiju i ne samo u smislu da nekog imaginarnog sveštenstva kao
nikada definisanog kruga ljudi s jasim članstvom, nego puku vladavinu onih koji
se uvjere da djeluju u ime Boga.
Štaviše, u klasičnoj islamskoj misli, sam pojam džehl i nije
bio razumijevan kao neznajne, nego iluzija znanja, barem se to može razumjeti
iz pisanja Ali bin Muhamed bin Ali el-Džurdžanija u njegovom djelu Et-Tarifat
(Definicije). To je utoliko bitnije što, kada bolje razmislimo, iluzija znanja
je gora i opasnija od neznanja. Da je džehl nezanje neznalice bi znale da nešto
ne znaju pa bi tragali za spoznajom i prije ili kasnije se iz tog svog stanja
izvukli. Ovako, džahil je uvjeren da
zna, ili da zna onoliko koliko misli da mu je dovoljno, i zato je sam sebi
zatvorio vrata spoznaje.
Zato je jedini izlaz iz neznanja da čovjek sumnja u svoje
znanje i da ne bude slijepo ubijeđen u to da sve zna , nego da uvijek traga za
istinom. Priznanje neznanja je vrhunac znanja. A za muslimanski svijet bi
suočavanje sa modernim džahilijjetom mogao biti prvi korak ka izlasku iz opće
krize.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
