Jusić za Dnevni avaz: Iskustvo BiH može koristiti i islamskom svijetu i Evrop

Prihvaćena Izetbegovićeva inicijativa na samitu OIC-a u Istanbulu

Iskustvo BiH može koristiti i islamskom svijetu i Evropi

Organizacija islamske saradnje (OIC) u finalnom dokumentu nakon samita održanog u Istanbulu, s učešćem svih najvažnijih lidera islamskog svijeta, prihvatila je inicijativu Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, da se unutar te organizacije bude osnovana evropska grupa.

Status posmatrača

Sam Izetbegović veoma važnim ocjenjuje, kako je jučer rekao novinarima, to što je jednoglasno prihvaćen njegov prijedlog za formiranje evropske grupe unutar OIC-a.

- Zaista sam ponosan na to što je u finalni dokument samita ušao moj prijedlog da se ostvari i osnuje i evropska grupa unutar Organizacije islamske saradnje. Jer, imamo već arapsku, afričku, azijsku i neke druge grupe, a sada će biti formirana i evropska. Mislim da je to prvi put da je na prijedlog jedne zemlje koja nije članica OIC-a prihvaćen ovakav jedan prijedlog - istakao je Izetbegović.

BiH ima status posmatrača u ovoj organizaciji.

Analitičari ovaj događaj cijene izuzetno značajnim, posebno jer je došao iz Bosne i Hercegovine, gdje su muslimani autohtoni evropski narod. Muhamed Jusić, teolog i ekspert za islamski svijet, ističe da se radi o pohvalnoj inicijativi.

- OIC jeste politička organizacija, ali je fokus njenog djelovanja na saradnji i, u tom smislu, svaki novi vid saradnje među muslimanskim državama i zajednicama je dobrodošao. Pitanje islama u Evropi se aktuelizira, jer sve više muslimana živi u Evropi. Ako računamo Rusiju, to je oko 40 miliona, bez Rusije nešto više od 20 miliona - navodi Jusić.

Prema njegovim riječima, evropska društva imaju brojne izazove kako da integriraju muslimane u svoja društva, dok, s druge strane, i muslimani imaju problem kako da se postave prema državnom uređenju, jer muslimani koji dolaze iz pretežno muslimanskih država nemaju iskustva sa življenjem islama u sekularnim državama.

Pomoći integraciju

- U tom smislu Bošnjaci imaju itekako mnogo toga ponuditi Evropi, ali i muslimanskom svijetu. Ako će to biti kroz jednu instituciju koja će sistematski pomagati integraciju muslimana u Evropu, a ne da ih vežu uz njihove matične države, onda je itekako dobrodošlo. Jer, mnogi od njih sada imaju državljanstva, a njihova djeca žive u Evropi. S te strane to može biti korisno - navodi Jusić.

Imamo razloga tražiti da BiH bude članica OIC-a

Odgovarajući na pitanje o izgledima da i u BiH bude postignut konsenzus o tome da zemlja aplicira za članstvo u OIC-u, Izetbegović je kazao da ćemo „kroz proces sazrijevanja vjerovatno doći u poziciju da postanemo redovnom članicom OIC-a“.

- Rusija je aplicirala, i mnoge hrišćanske zemlje su unutar OIC-a, zemlje u kojima žive muslimani, ali recimo u nekim procentima pet do deset posto, a u BiH skoro je polovina stanovništva muslimanska. I mislim da bi BiH imala vrlo jasne i racionalne razloge i koristi od ulaska u organizaciju islamske kooperacije - zaključio je Izetbegović.

Autor: R. H. - S. D.

- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/230939/iskustvo-bih-moze-koristiti-i-islamskom-svijetu-i-evropi#sthash.dUGBboIk.YCgG5BvG.dpuf

S. Arabija, Turska, Egipat: Ima li koalicije na vidiku?

Ako većinski muslimanske zemlje i društva ne preuzmu odgovornost, i dalje će bespomoćno čekati pomoć drugih.

Posjeta Turskoj bila je posebno zahtjevna i osiguranje izuzetno jako [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jezeera)

Kralj Saudijske Arabije Selman bin Abdulaziz al-Saud je nakon petodnevne posjete Egiptu nastavio svoju diplomatsku ofanzivu posjetom Turskoj.

Ekstravagantnost nije strana u organizaciji posjeta kraljeva Saudijske Arabije, ali je ova posjeta Turskoj bila posebno zahtjevna. Razlog tome je i opasnost od terorizma koja se nametnula kao jedan od najvećih izazova turske države.

U posljednjih nekoliko mjeseci organizacija Islamska država i različite prokurdske terorističke organizacije su izvodile napade širom zemlje, pa i u Ankari i Istanbulu.

Zato su mjere sigurnosti bile na nevjerovatnom nivou. Kralj Selman je visoka meta za pripadnike ISIL-a, a i kurdskim militantima bi i pokušaj napada na jednog ovako visokog zvaničnika u srcu Turske predstavljao uspjeh. Ne treba zaboraviti ni to da te kurdske frakcije nisu oduševljene saudijskom podrškom arapsko-sunitskim vojnim i političkim frakcijama u Siriji i Iraku.

Prema pisanju lokalnih medija 300 oficira sigurnosti je poslano u Ankaru kako bi pripremili kraljev dolazak. Kraljev protokol je rezervisao sve sobe u hotelu sa pet zvjezdica JW Marriott.

Prozori kraljevskog apartmana od 450 metara kvadratnih su prekriveni blindiranim staklom, a zidovi cementom otpornim na udare bombi. Ukupna cijena ovih sigurnosnih intervencija je bila 10 miliona dolara.

Jake mjere osiguranja

Prema istom izvještaju Hurriyetovog engleskog izdanja 500 luksuznih automobila za kraljevu pratnju je iznajmljeno iz čitave Turske. Mediji su bili začuđeni dugom kolonom crnih mercedesa koji su pretrpali parking hotela i malom vojskom šofera koji su bili na raspolaganju. Kraljev prtljag, odjeća i hrana su u Ankaru dostavljeni malom eskadrilom kargo- aviona.

Ovo putovanje bez sumnje dostojno kralja jeste zabavilo tursku i svjetsku javnost, ali je bitnije pitanje kakve efekte će ono postići i čime će u ovom uzavrelom regionu rezultirati.

Skoro je pa koncenzus analitičara da je kraljeva posjeta Egiptu i Turskoj koja je svoj vrhunac imala u dvodnevnom 13. Samitu Organizacije islamske saradnje (OIC) u Istanbulu kojem je također prisustvovao, trebala signalizirati odlučnost Kraljevine da preuzme lidersku ulogu u regionu i da u saradnji sa drugim arapskim i muslimanskim, prvenstveno sunitskim zemljama, napokon počne rješavati nagomilane probleme ne očekujući podršku sa strane.

Da bi se stvorio zajednički blok arapsko-muslimanskih zemalja koje bi imale minimum zajedničke vizije oko ključnih problema tog dijela svijeta i da bi se članice OIC-a odmakle od deklarativnih izjava o muslimanskom jedinstvu, neophodno je riješiti čitav niz otvorenih pitanja i usaglasiti brojna neslaganja, kako iz daleke, tako i nedavne historije.

Iako je zvanično glavni cilj te moguće koalicije i samog samita OIC-a jedinstveni front protiv terorizma, odnosno prijetnje koju predstavlja organizacija Islamska država i Al Kaida sa brojnim podružnicama, svi znaju da je Saudijskoj Arabiji podjednako bitno da uspostavi jedinstvenu frontu ili neku vrstu protuteže sve jačem prisustvu u arapskom i muslimanskom svijetu jedne također utjecajne članice OIC-a, Irana.

Za tu saradnju neophodno je osigurati podršku ključnih zemalja među kojima su svakako Egipat i Turska.

Zato se kao jedna od ključnih misija Selmanovog putovanja navodi i posredovanje između ove dvije države ne bi li se njihove nesuglasice prevazišle pred zajedničkom opasnošću.

I upravo ovaj primjer kazuje koliko će biti teško postići bilo kakav stepen jedinstva među članicama OIC-a, ili barem njenim sunitskim članicama, a dok se to ne desi rješenje će očekivati od drugih, poput Rusije ili Amerike, koje će se više pitati o tome što se dešava u arapskom i turskom dvorištu od njih samih.

Hladni odnosi Turske i Egipta

Nakon krvavog vojnog puča, svrgavanja predsjednika Muhameda Mursija, smrtnih presuda koje su izrečene njemu i stotinama pripadnika Muslimanske braće, Turska je ne samo zahladila odnose sa Egiptom, nego je predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta javno izjavio kako nema normalizacije odnosa sa Abdel Fattah al-Sisijevim režimom dok se ne oslobode na smrt presuđeni politički neistomišljenici.

Tokom Selmanove posjete Ankari neki mediji su ponovo podsjetili na ove ranije stavove Ankare tvrdeći da će se „oslobađanje svrgnutog egipatskog predsjednika Muhameda Mursija i ukidanje pogubljenja članovima Muslimanske braće i liderima ovog pokreta“ opet naći među Erdoganovim uslovima za ponovno pokretanje odnosa sa Egiptom.

Zvanične potvrde ovog zahtjeva nije bilo, ali je jasno da Recep Tayyip Erdogan neće olahko preći preko svojih uslova. Istovremeno je upitno i to da li će Abdel Fattah al-Sisi biti spreman da ispuni još jedan zahtjev kralja Selmana.

Za njega je to utoliko teže ako se zna pod kakvim se pritiskom nalazi zbog „pretjerane kooperativnosti sa Saudijom“ nakon što je prihvatio odluku zajedničke komisije da se na spornim ostrvima Sanadfir i Tiran povrati saudijski suverenitet.

Ukoliko se dogovor o normalizaciji odnosa i oslobađanju predsjednika Mursija i postigne teško je vjerovati da će on ikada biti zvanično potvrđen. Vjerovatno će se to uraditi iza kulisa i vjerovatno će se egipatskom sudstvu ostaviti prostor da odglumi još jednu pravnu farsu.

Ako ovaj spor ne bude riješen teško da će se izgraditi stabilna arapsko-sunitska koalicija o kojoj se već dugo govori, ali i bez toga posjeta kralja Selmana Turskoj je već veliki iskorak i najava rješavanja barem jedne nepoznate u komplikovanoj bliskoistočnoj jednačini.

Do Selmanovog dolaska na vlast odnosi Rijada i Ankare su bili jako zategnuti, ali je očito da sada nastupa period normalizacije. Saradnja će vjerovatno nadilaziti onu ekonomsku, koja nije nebitna, i vjerovatno će rezultirati zajedničkim stavom oko Sirije, Iraka, borbe protiv terorizma i brojnih drugih pitanja.

Iskustvo uči oprezu

Tome u prilog ide i vijest da je u Istanbulu u četvrtak potpisan memorandum o razumijevanju između ove dvije zemlje o formiranju Saudijsko-turskog koordinacionog vijeća. Predviđeno je da  će Vijeće „nastojati povećati nivo koordinacije između dvije zemlje, ojačati stratešku saradnju, utvrditi prijateljske veze dvije zemlje“.

Ipak, iskustvo nas uči da trebamo biti oprezni. Ne smijemo se iznenaditi da na kraju sve ostane na velikim riječima, što se često znalo desiti nakon ranijih sastanka OIC-a, i bombastično najavljivanih posjeta zvaničnika.

Desi li se to onda ćemo imati najbolji odgovor na odličnu zapitanost predsjednika Erdogana o tome „zašto muslimani čekaju pomoć drugih?“

Jer ako te većinski muslimanske zemlje i društva ne preuzmu odgovornost za ono što im se dešava i ako rješenje svojih problema budu tražili u imperijalnim moćnicima koji gledaju samo vlastite interese, još dugo će biti samo objekt globalnih procesa.

Da bi postali subjekti dešavanja, lideri prvo moraju imati podršku vlastitog naroda koji treba dijeliti istu viziju budućnosti s njima. Njihova podrška moraju biti njihovi narodi, a ne moćni saveznici sa Istoka ili Zapada.

A da bi se to desilo oni moraju biti legitimni predstavnici tih naroda, a to znači da od njih trebaju biti izabrani ili barem u slučaju kraljevina prihvaćeni. U konačnici, to se ne može desiti bez slobodnog i otvorenog građanskog društva sposobnog da odgoji pojedince koji znaju odlučivati o vlastitoj političkoj budućnosti.

A to nas dovodi do uzroka tzv. arapskog proljeća i inherentne nestabilnosti diktatorskih režima koji po svojoj prirodi ne mogu osigurati dugoročnu stabilnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Da li je al-Sisi prodao Egipat Saudijcima?

Umjesto političkog trijumfa zbog gradnje mosta, al-Sisi je dobio kritike zbog ustupanja ostrva Saudijskoj Arabiji.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Sporna ostrva i moguća lokacija mosta [Google maps]

Saudijski kralj Selman bin Abdulaziz al-Saud je ovih dana boravio u višednevnoj posjeti Arapskoj Republici Egipat koju su vlastima u obje države bliski mediji već dugo najavljivali kao historijsku.

Prvog dana posjete Kralj je dočekan kao spasitelj ekonomski posrnulog Egipta. I prije početka posjete euforija se kreirala kako u lokalnim, tako i u panarapskim medijima koji se emituju iz ove dvije države. Tokom posjete, svaki korak i svako obraćanje se prenosilo uživo. Najavljene su ili promovisane brojne megainvesticije saudijskog privatnog i državnog sektora. Potpisano je 17 bilateralnih sporazuma. Kralju je dodijeljen počasni doktorat sveučilišta Al Azhar, on je islamske učenjake ove drevne muslimanske obrazovne institucije pozvao da promovišu „umjereni islam“.

I uistinu, ova posjeta jeste značajna iz više razloga. Prije svega prijašnja administracija kralja Abdullaha Bin Abdulaziza, kojeg je na prijestolju nakon njegove smrti zamijenio kralj Selman, uložila je mnogo novca i političkog utjecaja kako bi na vlast u Egiptu dovela današnjeg predsjednika Abdel Fattaha al-Sisija. Javna je tajna da je upravo saudijska i emiratska pomoć bila ključna u svrgavanju predsjednika Muhameda Mursija i vojnom udaru kojeg je protiv Muslimanske braće izveo general al-Sisi. Mnogi to u Egiptu, naročito oni iz tzv. sekularne elite bliske svrgnutom režimu Hosnija Mubaraka, vide kao dug koji  „nikada neće zaboraviti Saudiji“. Za njih je ta podrška bila „ruka spasa koja je Egipat otela iz ruku političkog islama pokreta Muslimanske braće“.

Ti intelektualci, medijske ličnosti i književnici su zato u posjeti kralja Selmana vidjeli nastavak te strateške saradnje između ove dvije stožerne države arapskog svijeta. Zato smo prvog dana posjete u egipatskoj dnevnoj štampi mogli čitati izjave kako je ovom posjetom postavljen temelj panarapskog bloka koji će „zaustaviti iransko/perzijski projekat dominacije u regionu i koji će slomiti kičmu Erdoganovom političkom islamu“. Ličilo je to na davno zaboravljene slogane panarapskog nacionalizma iz perioda Gamal Abdel Nassera Husseina.  Niko nije cjepidlačio pa da se prisjeti kako je upravo Saudijska Arabija sa svojim idejama konzervativnog islama i suptilnom podrškom selefijskom pokretu u svijetu, pa i u tom periodu progonjenoj Muslimanskoj braći, čiji su lideri našli utočište u Kraljevini, „slomila kičmu“ ideji arapskog nacionalizma i Naserovom kultu koji je dominirao arapskim svijetom.

Historijska posjeta

Ali ne treba ići tako daleko pa da se shvati zašto je ova posjeta saudijskog kralja historijska i zašto uistinu jeste velik iskorak za obje države sa brojnim porukama. Nakon što je tron u Rijadu preuzeo kralj Selman došlo je do promjene dotadašnje politike Kraljevine prema brojnim otvorenim pitanjima u regionu. Jedna od najznačajnijih promjena je bila ta da novi kralj više u Muslimanskoj braći,  tzv. „političkom islamu“ i „Erdoganovom utjecaju u arapskom svijetu“ nije vidio najveću opasnost nego je tu ulogu preuzeo Iran kao najveći rival saudijske kraljevine.

Podudarilo se to sa curenjem snimaka razgovora predsjednika al-Sisija sa njegovim  najbližim saradnicima na kojma se čuje kako se on ismijava sa vladajućom saudijskom porodicom tvrdeći da su oni „naivci od kojih treba izvući pare“. To je dovelo do zahlađenja odnosa i Egipat je u tom periodu promijenio svoju poziciju prema sirijskoj krizi stavljajući se kroz nekoliko poteza na stranu režima u Damasku. Počeli su se najavljivati i strateški odnosi sa Iranom.

Ova posjeta bi trebala signalizirati da su te nesuglasice stvar prošlosti i da će suočeni sa brojnim izazovima ova dva režima naći zajedničku riječ i povratiti nadu da tradicionalni arapski režimi nisu bankrotirali u arapskom svijetu i da imaju još asova u rukavu.

Most koji spaja dvije države

Drugog dana posjete, obznanjen je možda i najspektakularniji postignuti  dogovor koji je dobio najviše medijske pažnje. Na zajedničkoj press-konferenciji dva lidera najavljena je izgradnja mosta preko Crvenog mora dugog 32 kilometra, koji bi prvi put kopnom spojio ove dvije arapske države koje su od izraelske okupacije grada Ilata (Eilat) i izlaska na Akabski zaljev odvojene.

O ovom se projektu i ranije govorilo, čak je izrađeno i idejno rješenje koje je ponudila jedna kineska kompanija. Most bi trebao prolaziti u blizini Sharm el-Sheikha na Sinaju i koštati 3,6 milijardi eura. Na spomenutoj press-konferenciji predsjednik al-Sisi je predložio da most nosi ime kralja Selmana, što je i prihvaćeno gromoglasnim aplauzom prisutnih.

Dođe li do realizacije ovog projekta to će bez sumnje biti značajan iskorak za ekonomije obje države. Sav dosadašnji saobraćaj odvijao se morskim putem ili zračnim saobraćajem. Uspostava ovog koridora bi pomogla razvoju udaljene sjeverne saudijske pokrajine Tebuk, u kojoj se već osnivaju velike zone slobodne trgovine. Ideja je da se iz tih zona u koje ulažu saudijski investitori, tradicionalno orijentisani prema investicijama u inostranstvu, roba izvozi ne samo u Egipat i druge sjevernoafričke, zemlje nego i u u Evropu. Izgradnjom mosta Suetski kanal i mediteranske luke bi bile u saudijskom dvorištu.

Ništa manje bitno, posrnuloj egipatskoj ekonomiji koja je, uz korupciju i totalitarizam režima,  glavni generator narodnog nezadovoljstva i nestabilnosti povezivanje sa još uvijek likvidnom saudijskom ekonomijom može biti slamka spasa. Ovaj potez bi za male i srednje egipatske firme moglo otvoriti bogato saudijsko tržište, koje iako prolazi kroz finansijsku krizu zbog niskih cijena nafte ali je daleko od propasti.

Posebno je bitna činjenica da se most gradi preko Sinaja koji je već dugo zapušten od centralne vlasti u Kairu. Na Sinaju se danas vodi pravi rat protiv ISIL-ovog ogranka poznatog kao Ansar Bayt Al Makdis. Zbog posebnog sigurnosnog aranžmana koji je rezultat mirovnog dogovora sa Izraelom Sinaj je, izuzme li se nekoliko luksuznih turističkih rezervata, više ličio na zapuštenu ratnu zonu. Zbog nedavnih terorističkih napada, naročito nakon obaranja ruskog aviona i vojnih operacija i turizam je u krizi.  Ideja je da će otvaranjem ovog koridora doći do ubrzanog razvoja regije i da će se time umanjiti podrška nasilnim skupinama i opozicija centralnoj vlasti.

Ustupljena dva historijski sporna ostrva

Sve je zvučalo tako dobro kao da to nije Bliski istok s kojeg nam samo dolaze loše vijesti. Nešto je moralo narušiti tu idilu. Nije trebalo dugo da se dozna kako je među potpisanim sporazumima i onaj o razgraničenju na moru između Sadijske Arabije i Egipta. U prvi mah niko nije obratio pažnju na to jer su svi govorili o mostu i niko nije htio, ili nije smio, kvariti euforičnu atmosferu. Međutim, u nedjelju ujutro se prvo potajno pa onda sve otvorenije u Egiptu počelo govoriti o tome kako je predsjednik al-Sisi Saudijskoj Arabiji ustupio dva ostrva, Sanadfir i Tiran, u Crvenom moru oko kojih se ove dvije države spore već šezdeset godina. Neuobičajeno za egipatske medije, neki od najvećih apologeta al-Sisijevog režima su ga optužili za veleizdaju i to da je „egipatsku zemlju prodao za saudijske rijale“.

Tog jutra kada se kralj Selman obraćao egipatskom parlamentu ispostavilo se da je više zastupnika bojkotovalo svečanu sjednicu zbog svog protivljenja dogovoru. Vlasti su odgovorile da nema riječi ni o kakvoj izdaji nego da je dogovor rezultat zaključaka zajedničke egipatsko-saudijske komisije koja je procijenila da suverenitet nad ova dva ostrva pripada Saudiji.

Sanafir i Tiran većina u Egiptu smatra egipatskom teritorijom i ucrtani su kao takvi u svim njihovim kartama. Ostrva imaju velik geostrateški značaj. Osim što se tu nalaze velike zalihe nafte i plina, ostrva se nalaze na ulazu u Akabski zaljev i onaj ko ih kontroliše, kontroliše zaljev koji je jedini morski izlaz za Jordan i bitan koridor za Izrael.

Godine 1950. Egipat je okupirao ostrva uz prešutnu saglasnost Saudije, koja se plašila da bi ih Izrael mogao okupirati nakon što je okupirao grad Ilat. Rijad nije htio da bude uvučen u direktan sukob sa Izraelom pa su odlučili da suverenitet privremeno ustupe Egiptu i tako ih iskoriste kao tampon-zonu. Za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. Izrael je okupirao oba ostrva i držao ih pod svojom kontrolom do marta 1979, kada je postignut mirovni ugovor na osnovu kojeg su ostrva pripala Egiptu. Saudija je 2010. izdala proglas kojim poziva Egipat da se konačno usaglase pomorske granice i da se ostrva vrate Kraljevini.

Kakogod, zabava je pokvarena i al-Sisi je umjesto političkog trijumfa dobio prvu ozbiljnu kritiku iz svoje baze. To ne mora biti ništa loše, pod uslovom da se „višak historije“ kojim taj dio svijeta obiluje ponovo ne ispriječi na putu progresa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Jusić za Radio Slobodnu Evropu: Terorizam nema ni vjeru ni naciju

Autori priloga: Midhat Poturović i Marija Arnautović

Islamski teolog Muhamed Jusić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori o motivima odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine na strana ratišta, te o ulozi koju mediji trebaju imati u sprečavanju ekstremizma.

Uloga medija u borbi protiv nasilnog ekstremizma ključna

Sa konferencije u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić

Autor: Marija Arnautović

Uloga medija u izvještavanju o terorizmu i terorističkim napadima od izuzetne je važnosti i novinari bi se morali edukovati kako bi na najbolji način javnost informisali o ovim temama, zaključeno je na konferenciji u Konjicu u organizaciji OSCE-a, na kojoj novinari, urednici i eksperti iz oblasti terorizma razgovaraju o najboljim načinima kako mediji mogu izvještavati o ovom problemu.

Uloga medija u borbi protiv nasilnog ekstremizma je ključna, smatraju eksperti. Senzacionalističko i neprovjereno izvještavanje pogoduje ekstremističkim grupama, jer je njihov cilj upravo poslati poruku koja će stići do što većeg broja ljudi.

"Naravno, oni izvode tako brutalne napade, to su uvijek napadi koji treba da skrenu pažnju. Njima to, naravno, odgovara, kao što im odgovara i generalizacija tog fenomena – onima koji takve napade kada ih počine muslimani poistovjećuju s islamom čine uslugu, jer oni upravo žele da se prikažu kao borci za islam ili kao neko ko štiti muslimanske interese. U tom smislu je odgovornost medija – da biraju riječi, da razumiju fenomen i da ga predstave onakvim kakvim on jeste. To je zla ideologija koja nema ni vjeru ni naciju i koja ima svoje ideološke i političke ciljeve koje pokušava da ostvari jednim brutalnim načinom djelovanja, uzdajući se u sve slabosti savremenog društva, u naš strah, u našu želju za senzacijom i u tu ulogu koju će svjesno ili ne mediji odigrati“, ocijenio je Jusić.

Profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Vlado Azinović smatra da je riječ o kompleksnoj materiji, koja bi od redakcije i od novinara zahtijevala posebnu edukaciju.

Islamski teolog Muhamed Jusić kaže da ovakvim grupama odgovara i generalizacija ovog problem

"Naravno, današnji karakter medija u kom ste danas prisiljeni da pratite zasjedanje Skupštine, sutra vas netko pošalje da pratite nešto drugo, preksutra nešto treće, ne dopušta vam fizički da posvetite vrijeme na proučavanje nečeg tako ozbiljnog kao što je radikalizacija i nasilje, i na kraju terorizam“, konstatovao je Azinović.

Mediji često, bez provjere, priču predisponiraju kao terorizam ili teroristički akt, upozorava profesor Vjekoslav Vuković iz Visoke škole CEPS.

"Nekad taj senzacionalizam podiže s jedne strane tenziju i automatizmom vrši pritisak na pravosudne institucije, tobože – 'joj, šta ako ne kažem da je terorizam, šta će se kasnije dešavati'. Moramo pustiti da pravosuđe radi svoj posao, dakle, neovisno, ali, naravno da ta objektivnost informiranja mora biti prisutna i kod medija. Da bi mediji znali šta se tog trenutka desilo, sigurnosne agencije su te koje moraju dati adekvatnu informaciju o tom trenutku“, smatra Vuković.

Profesionalizam i odgovorno ponašanje medija i novinara mogu spriječiti ovakve probleme, kaže bivši ombudsmen za medije Mehmed Halilović.

"Odlika dobrog novinarstva je i u tome da priječi, onemogući veću štetu od one koja je već napravljena nekim ispadom ili terorističkim aktom. Prema tome, od novinara se traži maksimalna odgovornost. Nije baš tako jednostavno davati recepte. To zavisi sve od slučaja do slučaja“, napominje Halilović.

Poseban problem predstavlja činjenica da je internet potpuno zakonski neregulisan u Bosni i Hercegovini. To je i platforma kroz koju se širi jezik mržnje, ali i regrutuju potencijalni pripadnici terorističkih skupina.

Strategija za borbu protiv terorizma koju je usvojila Bosna i Hercegovina trebala bi uključiti i medije, koji bi zajednički s ostalima radili na sprječavanju svih oblika ekstremizama.

"Mislim da moramo zajedno, sa vama medijima, da pronađemo najbolji način u izvještavanju o takvim djelima – o tome da vodimo računa o senzacionalizmu, o kvalifikovanju određenih djela za koje još nismo to utvrdili. Naravno, svi moramo uzeti ozbiljno, i javne ličnosti, odgovorne osobe, koje takođe određenim izjavama mogu doprinijeti da pojedina izvještavanja odu u tom pravcu da ne znamo o čemu se tačno radi, jer nismo utvrdili sve činjenice“, kaže Emir Povlakić iz Regulatorne agencije za komunikacije (RAK BiH).

Izvor: Slobodna Evropa

OSCE Mission to Bosnia and Herzegovina discusses role of media in combating violent extremism

Photo: Dnevni list

KONJIC, 6 April 2016 – More than 50 media professionals, law enforcement agencies’ spokespersons and prosecutor’s offices’ public relations personnel from BiH convened in Konjic today in a conference on the role of media in countering violent extremism to discuss the challenges they face in reporting on violent extremism and terrorism. The conference was organized by the OSCE Mission to Bosnia and Herzegovina, in co-operation with the BiH Security Ministry.

“The media has a vital role in helping combat violent extremism,” said the Head of the OSCE Mission to BiH Jonathan Moore. “This applies to both offline and online work. We are grateful to journalists for using their influence to mitigate extremist propaganda and for avoiding sensationalism.”

The use of language is very important. “At the BBC we have editorial guidelines on reporting on violence, extremism or acts of terror. We try to avoid the word terrorist, although we quote other people who refer to terrorism,” says Nick Thorpe, BBC Central Europe correspondent. “The guidelines include withdrawing if our presence might be inflaming the situation. Never giving a platform to perpetrators. Finding a balance between the demand for information and accurately informing the public without either sensationalizing or sanitizing the situation.”

Columnist for Aljazeera Balkans Muhamed Jusić says the media can inadvertently aid in spreading the fear of terrorism among millions of people. “We should not fall in this trap if we want to play our part. We are here to inform and educate the public, not scare them and create panic.”

The conference was organized as part of the OSCE Mission’s project on supporting the dialogue for preventing violent extremism in BiH. This project contributes to the Organization’s wider campaign “OSCE United in Countering Violent Extremism” (#UnitedCVE), which highlights the OSCE’s comprehensive approach to preventing violent extremism and radicalization that lead to terrorism.

Source: OSCE

Uloga medija u borbi protiv nasilnog ekstremizma u fokusu konferencije Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini

Foto: Oslobođenja

KONJIC, 6. april 2016. godine – Više od pedeset medijskih stručnjaka, glasnogovornika agencija za sprovođenje zakona i službenika za odnose s javnošću pri tužilaštvima u BiH, sastali su se danas u Konjicu, na konferenciji o ulozi medija u borbi protiv nasilnog ekstremizma, kako bi razgovarali o izazovima sa kojima se suočavaju u izvještavanju o nasilnom ekstremizmu i terorizmu. Organizator konferencije je Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Ministarstvom sigurnosti BiH.

“Mediji imaju jednu od ključnih uloga u borbi protiv nasilnog ekstremizma”, naglasio je šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, ambasador Jonathan Moore. “To se odnosi na njihov rad i u online i offline sferi. Cijenimo to što novinari koriste svoj uticaj da ublaže ekstremističku propagandu i što izbjegavaju senzacionalizam”.

O važnosti upotrebe jezika govorio je Nick Thorpe, dopisnik mreže BBC za regiju Srednje Evrope. „Mi u mreži BBC-a imamo uredničke smjernice o izvještavanju o nasilju, ekstremizmu ili djelima terora. Nastojimo izbjeći korištenje riječi terorist, iako citiramo druge osobe koje govore o terorizmu“, istakao je Thorpe. „Naše smjernice nalažu da se, kao novinari, povučemo, ukoliko naše prisustvo može dovesti do pogoršanja situacije. Nikada počiniocima ne pripisujemo ideološku platformu. Nastojimo pronaći ravnotežu između traženja informacija i tačnog informisanja javnosti, bez senzacionalističkog pristupa situaciji ili njenog uljepšavanja.“

Kolumnist Aljazeere Balkan, Muhamed Jusić, istakao je da mediji mogu nehotice dovesti do širenja straha od terorizma među milionima ljudi. „Ne smijemo upasti u tu zamku, ako želimo igrati svoju ulogu. Naša je zadaća da informišemo i obrazujemo građane, a ne da ih plašimo i stvaramo paniku.“

Konferencija je organizovana u sklopu projekta Misije OSCE-a u BiH posvećenog pružanju podrške dijalogu, u cilju sprečavanja nasilnog ekstremizma u BiH. Ovaj projekat doprinosi široj kampanji „Ujedinjeni u borbi protiv nasilnog ekstremizma“ (#UnitedCVE),) koja naglašava sveobuhvatan pristup OSCE-a u sprečavanju nasilnog ekstremizma i radikalizacije koja vodi ka terorizmu.

Izvor: OSCE

Muslimani, ti 'barbari na vratima Evrope'

Islam i muslimani su za Evropu oduvijek bili, a to su i danas, ono što njoj treba, a ne ono što oni uistinu jesu.

Evropu ne interesuje ko su ti muslimani, šta doprinose društvima u koja su emigrirali [EPA (Ilustracija)]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Kršćanska Evropa je često kroz historiju svoj identitet gradila naspram muslimanske, bilo maurske ili turske, opasnosti i drugosti. Najlakši način da se po stotinu osnova heterogena i sukobljena Evropa ujedini, da prevaziđe sve svoje razlike, bio je da se prepadne „barbarima na vratima“.  Nisu ti barbari na kapijama civilizovane Evrope uvijek bili muslimani, ali često su tu ulogu imali baš oni. Od vremena slabljenja muslimanske imperije, kolonijalnog perioda i u konačnici pada Osmanskog carstva, islam je nakratko prestao biti ta opasnost.

Evropa se zabavila sobom, svojim „svjetskim ratovima“ i pomahnitalim fašizmima. Nakratko je SSSR bio ta babaroga. Ali je sa posljednjim dešavanjima u i oko Bliskog istoka izgleda ponovo došao red na islam i muslimane da posluže jačanju evropskog identiteta i jedinstva. Ali, za razliku od vizije evropskih vrijednosti i evropskog jedinstva, koji su nastali kao odgovor na nacistički fašizam i strahote svjetskih ratova, ovaj novi identitet Evrope i vizija njenog jedinstva se gradi na strahu, ksenofobiji, isključivosti, netoleranciji i svemu što je dijametralno suprotno od onoga što smo mislili da nova ujedinjena Evropa simbolizira.

Nažalost, veza između muslimana, islamske kulture i civilizacije i Evrope se često kroz historiju kao i u kolektivnom pamćenju svodila samo na sukobe i instrumentalizaciju straha od drugog i drugačijeg. Ne treba ostati prostora za sumnju, isti procesi su se odvijali i muslimanskom svijetu i tamo se strahom od križara postizala homogenizacija vlastitih redova.

Poglavlja o suživotu u islamskoj Šapaniji-Andalusu, na Siciliji i južnoj Italiji, o osmanskom multikulturalizmu, o kulturnoj razmjeni su izbrisana iz zajedničke historije. Svi tragovi prisustva islamske civilizacije u Evropi su sistematski rušeni i brisani kako bi se danas moglo reći kako je islam stran Evropi i kako joj ne pripada.

Crno-bijela slika svijeta

Na isti način na koji su skoro svi tragovi prisustva muslimana u Evropi sistematski uništeni, prešućuje se i doprinos muslimana evropskoj misli, nauci i civilizaciji. Šta bi bila današnja Evropa bez antičke misli koju su sačuvali i u Evropu u arapskim prijevodima prenijeli muslimani?

Mnogi se u Evropi danas s ponosom pozivaju na to kako današnja Evropa počiva na tim antičkim vrijednostima, ne spominjući Ibn Rushda- Averroesa, velikog učitelja i tumača te misli koji je Aristotela ponovo protumačio i odbranio. O Ibn Sininim- Aveceninim Kanonima medicine koji su se stoljećima izučavali na evropskim sveučilištima i koji su bili osnova evropske medicine i farmacije, nema spomena. Duga je lista tih doprinosa koji dokazuju da je islamska civilizacija svoje najboje plodove darivala Evropi i da je islam od svog početka bio ne samo bliskoistočna civilizacija nego i azijska, afrička, a također i evropska.

Nema perioda u historiji Evrope od 649. godine kada muslimani dolaze na Kipar, a da nisu imali svoju državu na evropskom tlu ili da na dijelu njene teritorije nisu bivstvovali, ne kao barbari koji ruše, nego kao civilizacija koja je doprinijela današnjoj evropskoj ukupnoj kulturi i civilizaciji.

Rijetka su djela poput knjige profesora Iana Almonda sa Univerziteta u Georgiji  Dvije vjere, jedna zastava(Two Faiths, One Banner) u kojoj piše o brojnim slučajevima kada su muslimani i kršćani zajedno ratovali na istim stranama širom Evrope. Takvi slučajevi su brojni i zasigurno bi poremetili sliku onih koji i danas crtaju crno-bijelu sliku svijeta, pa i muslimansko-evropskih odnosa.

Ali, islam i muslimani su za Evropu oduvijek bili, a to su i danas, ono što njoj treba, a ne ono što oni uistinu jesu. Sjetimo se samo koliko često su pape koristile „islamsku opasnost“ da ujedine Sveto rimsko carstvo i ojačaju svoj utjecaj. Islam je bio razlog zašto Evropa mora biti jedinstvena pod vodstvom pape. Svako onaj ko je rušio to jedinstvo radio je u interesu muslimana.

Istovremeno, u misli i pisanjima Marthina Luthera i njegove reforme islam je zato što je to njemu trebalo, bio „kazna Božija“ i dokaz neuspjeha Crkve, te neophodnosti reforme. Tristo i pedeset godina kasnije u istoj Njemačkoj, kada Friedrichu Wilhelmu Nietzscheu zatreba da se razračuna sa Crkvom i vjerom, on će u islamu po principu „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“ vidjeti nešto sasvim drugo. Za njega će to biti „religija koja kaže DA  životu“.

Kad smo već u Njemačkoj, slika koju će o islamu kreirati Johann Wolfgang von Goethe jedva da ima veze sa pisanjima njegovih već spomenutih sunarodnjaka. Poznata istražiteljica Goethea, prof. Katharina Mommsen je zapisala: ,,Što se tiče samog Goethea, određen je njegov stav prema islamu - i to je odlučujuće - od početka ne samo, ne isključivo iz držanja jednog naprednog prosvjetiteljstva sa njegovim tolerantnim nastojanjima i naporima da iznese nepravde prošlosti. Goethe je, štaviše, pristupio Muhammedu i njegovoj religiji na jedan mnogo osobniji odnos.“

Kako tada, tako i sada slika o islamu, muslimanima i islamskoj civilizaciji u Evropi ne ovisi od samih muslimana nego od onoga ko ih i iz kojih razloga i s kojim ciljem predstavlja i tumači Evropi.

Nova desnica

Pripremajući se za jedno predavanje na temu "Islam u Evropi" isčitao sam stotine stranica desničarske propagande koja ovih dana doživljava svoj uspon u političkom i javnom životu Starog kontinenta. To su argumenti koje koriste desničari različitog kova od onih kršćanskih, naročito fundamentalističko-evanđelističkih, do onih neofašističkih rasista. Ponovo se pokazalo, kao toliko puta do sada, upotrebljivi potencijal straha od islama. Plašeći Evropu navodnom islamizacijom Evrope i sve većim brojem muslimana na kontinentu, desničari sada pokušavaju da ostvare političke i ideološke ciljeve za koje su se zalagali desetljećima kada nije ni bilo traga muslimanima.

Tako se borba za vjerski identitet Evrope, a protiv sekularizma, homoseksualaca, abortusa i razvoda braka pravda strahom od islama i muslimana. Argumentacija ide otprilike u sljedećem pravcu: dok Evropljani, braneći ideale sekularizma, potiskuju kršćanstvo iz javnog prostora, taj prostor popunjava islam čijim sljedbenicima se daje sve više prava i sloboda kako bi ih se akomodirali u nova društva. Po toj logici jedini način da se zaustavi islamizacija društva jeste da se odustane od „rigidnog sekularizma“ i da se Evropa vrati svojim kršćanskim korijenima.

Strah od „muslimanskog nataliteta“, od te „revolucije iz čakšira“ se sada koristi kao argumentacija zašto se Evropa treba suprotstaviti gay brakovima, abortusu i jačati porodicu na kršćanskim i tradicionalnim vrijednostima. Ove ideologe zdesna ni najmanje ne interesuje stvarno stanje na terenu, ne interesuje ih ko su ti muslimani u Evropi, šta doprinose društvima u koja su emigrirali. Njih stvarna historija odnosa islama i Evrope ne zanima. Za njih su islam i muslimani instrument kojim se lahko može manipulisati i politički profitirati i ništa više.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera