Odluka je sada u rukama velikih igrača

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Bilo kakve kopnene operacije u Siriji će dovesti do "potpunog, dugog rata", upozorio je ruski premijer Dmitrij Medvedev. Ruski premijer je ranije istakao kako su odnosi Rusije i Zapada odveli svijet u novi hladni rat, govoreći o tenzijama zbog krize u Ukrajini i rata u Siriji.

"Sve što je ostalo je neprijateljska politika NATO-a prema Rusiji. Može to i jasnije: nalazimo se u novom hladnom ratu”, kazao je Medvedev na Konferenciji o sigurnosti održanoj u Minhenu.

Podsjetio je i kako njegovu zemlju "skoro svaki dan optužuju da prijeti NATO-u, Europi, Sjedinjenim Američkim Državama ili drugim zemljama".

"Politika NATO-a prema Rusiji je ostala neprijateljska. Nekad se pitam: jesmo li u 2016. ili 1962. godini", dodao je.

Ova apokaliptična izjava je došla uporedo sa viješću kako su velike sile u petak (12.2.2016.)  u Minhenu dogovorile privremeni prekid borbi u Siriji. Pošteno.

Jedini sigurni gubitnik

Nakon propalih pregovora u Ženevi između opozcije i režima Bashara Al Asada i njihovih globalniih sponzora, bilo je vrijeme da se svjetski moćnici otvoreno počnu dogovarati o budućnosti Sirije bez Sirijaca.

Jer odavno je svima jasno da se Sirijci više ne pitaju o svojoj budućnosti. Samo eto, do ovog petka dvanaestog to niko nije htio otvoreno priznati. Sada jesu. To više nije sirijski rat. To je globalni rat za dominaciju velikih koji bi ponovo da kroje svijet po nekim novim odnosima moći. Odluka je sada u rukama globalnih igrača, koji jednu ili drugu stranu pritišću prema vlastitim vizijama budućnosti regiona i svijeta. Kada bi režim u Damasku odlučio odustati od svoje dosadašnje politike i nekim čudom krenuti putem postizanja istinskog mira u Siriji, pitanje je da li bi imao slobodu da takvu stratešku odluku donese ako na to ne pristanu Rusi ili Iranci i ako njihovi interesi ne budu zagarantirani. Razjedinjena opozicija se mora povinovati volji donatora iz Arapskog zaljeva i zapadnih sila koji ih politički i vojno podržavaju. Volji sirijskog naroda sa početka revolucije tu nema više ni traga.

Jedini sigurni gubitnik u ovoj otetoj revoluciji je sirijski narod. Centar za politička istraživanja u Siriji je objavio izvještaj o bilansu stradanja i štete nastale tokom rata u ovoj bliskoistočnoj zemlji u kojem se navodi da je 12 posto stanovništva te zemlje poginulo ili ranjeno, a da se ratna šteta po ekonomiju zemlje procjenjuje na 255 milijardi dolara. U proteklih pet godina rata poginulo je 470.000, a ranjeno 1,9 miliona osoba. U Izvještaju Centra se također navodi da je prosječni životni vijek Sirijaca od prijeratnih 70, smanjen na 55,4 godine. Tokom rata u Siriji raseljeno je 45 posto stanovništva.  Četiri miliona Sirijaca izbjegli su iz zemlje, a šest miliona je raseljeno unutar njenih granica. Ali u ratu za globalnu dominaciju novih  imperijalnih sila ti ljudi i njihove sudbine su manje vrijedni od pijuna na šahovskoj ploči.

Zašto ih je medvejdev upozorio

Kada je Rusija odlučila da se direktno uključi u rat u Siriji, rekli su da je to kako bi se borili protiv ISIL-a. Od tada jedva da su koji projektil bacili na njihova uporišta. Sav fokus djelovanja ruske avijacije i njihovih vojnih savjetnika na terenu bio je usmjeren na slamanje tzv. umjerene sirijske opozicije režimu Bashara Al Asada. Od tada ISIL nije izgubio ni pedalj teritorija ali su zato snage lojalne režimu u Damasku presjekle glavne rute snabdijevanja pobunjenicima u Alepu (Halebu). U svojim napadima Rusi su ubili stotine civila.

Sada kada Turska i Saudijska Arabija najavljuju da bi se i one direktno mogle uključiti u borbu protiv ISIL-a, čak i trupama na terenu, postavlja se pitanje zašto ih je premijer Dmitrij Medvedev onako oštro upozorio da to ne čine. Zar im cilj nije isti, uništenje Bagdadijevog kvazihilafeta? Naravno da nije, znaju i oni da će ovi ako pošalju svoje trupe na teren ratovati protiv kurdskih trupa povezanih sa terorističkom PKK i protiv Al Asadovog režima. ISIL nikome nije problem. Oni vode svoje ratove za dominaciju vjerujući kako je ovaj paradržavni entitet osuđen na propast. Dok oni to čine i međusobno se slabe ISIL privlači nove dobrovoljce i odgaja novu generaciju fanatičnih ratnika, razvija nova oružja, pa čak prema provjerenim obavješajnim izvorima i ona hemijska i biološka, i što je najbitnije slobodno trgujući naftom, historijskim artifaktima i čim sve ne sa svima koji navodno protiv njih ratuju.  

Zato niko prijetnje novim svjetskim ratom još ne shvata ozbiljno. Za sada su svi veliki svjetski igrači spremni ratovati za svoje ciljeve do posljednjeg Sirijca. Ali ni to neće moći trajati dovijeka.

Turska nakon napada u Ankari

Napad u Ankari je pokazao zašto Turska insistira da se ne smiju legitimirati organizacije koje su sklone terorizmu.

Spisak onih kojima kratkoročna destabilizacija prilika u Turskoj ide u korist je duga [Reuters]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

U posljednjih nekoliko godina Turska se našla u središtu brojnih svjetskih kriza. Ovaj geografski i civilizacijski most između Azije i Evrope se našao na prvoj liniji regionalnog i globalnog sukoba koji se prelama preko leđa prije svega nedužnih građana u susjednoj Siriji.

Nadalje, ona je jedina NATO-članica koja ima granicu sa tzv. Islamskom državom. Ona je ponijela i najveći teret izbjegličke krize. Na prvoj je liniji i sukoba između Zapada, odnoso NATO-a i Rusije. Oštrica tog sukoba se čak nakon ruske intervencije u Siriji i obaranja njihovog aviona u zračnom prostoru Turske, pomjerila sa Ukrajine. To je od nje načinilo ključnog globalnog igrača ali i metu. U takvom vrtlogu teško je sačuvati stabilnost bez koje nema ni ekonomskog, a ni bilo kojeg drugog prosperiteta.

Ali od svih sukoba koji se vode oko „turskog jorgana“, onaj sa terorističkom PKK je za Tursku najduži i možda najteži. Dokaz ovome je i posljednji teroristički napad koji se desio u srijedu (17.2.2016.) u Ankari. U napadu koji je izveden automobilom bombom u neposrednoj blizini zgrade Parlamenta i objekta vojnog štaba ubijeno je najmanje 28 osoba, a više desetaka ranjeno.

Turski sigurnosni zvaničnici navode kako postoje indicije da iza toga stoje kurdski ekstremisti iz Radničke partije Kurdistana- PKK (Partiya Karkeren Kurdistan) koju zemlje EU, NATO-a i SAD kao i Turska i brojne druge države u svijetu smatraju terorističkom.

U međuvremenu je premijer Turske Ahmet Davutoglu izjavio da su identificirani izvršioci napada i optužio Jedinice za narodnu zaštitu iz Sirije. Ove jedinice su vojno krilo PYD/YPG ili Democratic Union Party. YPG je sestrinska stranka, neki kažu produžena ruka, PKK u Siriji.

'Jačanje terorista'

Napad u Ankari je ustvari pokazao zašto Turska insistira na tome da se borbom protiv ISIL-a ili režima predsjednika Bashara al-Assada ne smiju ojačati niti legitimirati organizacije koje i same nisu ništa manje sklone terorizmu. Iako su se PKK i YPG pokazali kao korisni vojnopolitički elementi u borbi protiv prije svega ISIL-a, ostaje činjenica da se radi o terorističkim organizacijama koje ne prezaju od napada u kojima će stradati nevini civili i koji nisu odustali od terorizma kao načina političke borbe.

Zapadni saveznici su u ovoj fazi očito spremni zatvoriti oči pred činjenicom da boreći se protiv jedne terorističke organizacije jačaju drugu. O Rusima da i ne govorimo. Dovoljan je apsurd da YPG podržavaju i Rusi i Amerikanci, odnosno Zapad, svaki zbog svojih razloga.

Prvi jer podržavaju režim u Damasku, drugi jer se na teritorijama koje kontrolišu suprotstavljaju ISIL-u. Pravdi na volju, i drugi su bili spremni na slične nemoralne kompromise sa principa kada se radilo o nekim elementima sirijske opozicije koji su se povezivali sa terorističkim organizacijama, poput recimo nekih elemenata i ogranaka Fronta Al Nusra.

Pitanje je sada koliko je ovakav odnos ne samo moralan, ako ima smisla u svom tom haosu i spominjati moral, nego i produktivan, odnosno kakve će posljedice imati ne samo na budućnost regiona nego i svijeta. Očito niko nije izvukao pouku iz nastanka Al-Qaide u sada već davnom afganistanskom ratu. Da li je uvijek naprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj?

Apsurdno je da kapitalistički Zapadi zaštitnik neoliberalnih oligarha oličen u liku predsjednika Putina podržavaju ekstremno ljevičarsku promarksističku PKK ili njen ogranak u Siriji okupljen oko YPG. Kada smo već kod apsurda, nedavno je u američkim medijima procurila priča o razočaranim pripadnicima američke radikalne desnice koji su otišli u Irak da „vode križarski rat protiv ISIL-a“.

Naravno, prateći zapadne medije stekli su sliku da su PKK dobri momci, prikaljeni gerilci i odlučili su se pridružiti njihovim jedinicama. Sada svi u čudu govore kako su otamo pobjegli „k'o opureni“ jer su ovi „crveni“. Vele, njima je veći neprijatelj zapadni kapitalizam nego ISIL.

'Napadi na Kurde'

Malo je vjerovatno da su medijski izvještaji u kojima se napadi turske avijacije na položaje PKK u Iraku ili YPG u Siriji karakteriziraju kao „napadi na Kurde“ slučajnost. To je kao kada bi se o napadima saveznika na ISIL-ove položaje počelo izvještavati kao o napadima na muslimane.

Greška nije ništa manja, niti ništa manje pogrešno navodeća. Ni sukob Turske sa PKK-om nije sukob sa svim Kurdima, iako se tako pokušava predstaviti.

Bitno je posebno naglasiti da PKK i YPG nisu jedini predstavnici Kurda u tom dijelu svijeta. Bilo u Iraku, Siriji pa i u Turskoj postoje i druge političke, pa i vojne formacije Kurda na koje bi se moglo osloniti. Među Kurdima postoje i druge opcije koje ne opravdavaju terorizam. Turska je u više navrata pokazala spremnost da sarađuje sa vojskom iz iračkog Kurdistana, tzv. Peshmergama.

Ovako, bude li se definitivno dokazalo da iza napada u Ankari stoje YPG i njihova matična organizacija PKK, značiće to da je napad izvršila organizacija koju direktnim zračnim napadima podržava ne samo Rusija nego i Zapad. To će samo još više zakomplikovati ionako narušene međunarodne odnose u trenutku kada se postigao minimum saglasnosti globalnih centara moći oko brojnih otvorenih pitanja.

To znači da posljednji krvavi teroristički napad u Ankari, već šesti od prošlog ljeta, neće doprinijeti smirivanju stanja ne samo u uzavrelom svijetu nego ni prije svega u susjednoj Siriji u kojoj se humanitarna katastrofa samo produbljuje.

Spisak onih kojima kratkoročna destabilizacija prilika u Turskoj ide u korist je duga, ali dugoročno zbog njenog geostrateškog položaja to sigurno nikome neće donijeti dobro.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Ko, kada i kako može ograničiti slobodu vjere?

Želimo graditi društvo u kojem se iskazivanje vjerske pripadnosti nekoga ne treba doživljavati kao opasnost za vjerska osjećanja drugih.

Sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja [Anadolija]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Trakavica o zaključku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o zabrani "nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine od strane uposlenih i stranaka" će se očito nastaviti. Postalo je to jasno nakon što je u srijedu VSTV ponovo razmatrao zaključak koji je izazvao burne reakcije u bh. javnosti i zaključilo da ga neće mijenjati.

Očito je da će problem samo produbljivati i da će vjerovatno dobiti sudske i političke epiloge na nekim višim instancama. Sada je već očito i da su sami zagovornici odluke, iako tvrde da samo provode važeće zakone, ušli kao i oni koji su zakone ranije donijeli na vrlo klizav teren.

Iz istupa predsjednika VSTV-a i nekih članova je očito da ni oni sami ne znaju šta predstavlja vjersko obilježje, a šta ne. Evo jedan jednostavan zadatak za razmišljanje: da li implementacija zaključka VSTV-a znači da se od sada nošenje crne odjeće na duži vremenski period, zbog smrti bliskog člana porodice, treba smatrati religijskim, te da li će se zabrana odnositi i na takav vid odijevanja, s obzirom da i ovakav način oblačenja ima uporište u religiji?

Takvih nelogičnosti i nedosljednosti je napretek, samo je stvar koliko se daleko želi ići.

Ograničiti vjerske slobode

Dok ne doznamo šta je to vjersko obilježje, a šta ne, ostaje nam glavni argument zagovornika zaključka prema kojem država u određenim situacijama ima pravo ograničiti neke oblike vjerske slobode. Tačno. Međutim, sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske konvencije kaže: "Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."

Možda u duhu konstruktivne rasprave o ovom pitanju koja tek treba početi u bh. društvu ne bi bilo zgoreg proći kroz svaki od ovih opravdanih razloga i zapitati se da li se zaključak VSTV-a o zabrani "nošenja vjerskih obilježja", pod čim oni podrazumijevaju i hidžab, može podvesti pod bilo koji od njih.

Glavna svrha klauzule o "javnoj sigurnosti, prema mišljenju eksperta iz ove oblasti Manfreda Nowaka i Tanje Vospernik, jeste da dozvoli ograničenja javnog iskazivanje religije (religijskog okupljanja, procesija, pogrebnih ceremonija...) ako se javi konkretna opasnost koja prijeti sigurnosti osoba (njihovom životu, integritetu ili zdravlju) ili imovine.

Javni poredak

Ograničenje radi zaštite javnog poretka može biti samo da bi se izbjeglo narušavanje reda u užem smislu riječi. "Javni poredak" treba usko interpretirati u značenju sprječavanja javnog nereda, kažu ova dva autora u tekstu "Dopuštena ograničenja slobode religije ili uvjerenja" objavljenom u priručniku o slobodi vjere ili uvjerenja (Sloboda vjere ili uvjerenja - priručnik, Centar za napredne studije prijevod Nedim Begović i Azra Mulović ). Ovaj pojam se ne smije miješati sa sličnim francuskim pravnim izrazom koji se upotrebljava u građanskom, upravnom i međunarodnom privatnom pravu, l`ordre public, koji se odnosi na temeljne javne politike nekog društva... Iz spomenute distinkcije proizilazi da pravila javne politike po sebi nisu dopuštena ako se ona miješaju u slobodu iskazivanja religije ili uvjerenja.

Ograničenja koja su dopuštena zbog zaštite javnog zdravlja imaju cilj, prije svega, da omoguće interveniranje države kako bi se spriječila epidemija ili druga oboljenja. Ograničenja radi morala su zasigurno najmanje jasna i stručnjacima iz ove oblasti i oko njih je najviše kontraverzi. Međutim, dovoljno je znati da je Komitet za ljudska prava naglasio u Općem komentaru kako "koncept morala proističe iz mnogih društvenih, filozofskih i religijskih tradicija"; prema tome, ograničenja slobode iskazivanja religije ili uvjerenja radi zaštite morala moraju biti utemeljena na principima koji nisu izvedeni isključivo iz jedne tradicije. U svakom slučaju, opravdanje za ograničavanje nošenja  hidžaba u sudu ili bilo kojoj državnoj instituciji se zasigurno ne može pravdati ni ovim obrazloženjem.

Što se tiče ograničenja radi zaštite (temeljnih) prava i sloboda drugih, ovdje se, prema mišljenju pravnih eksperata, misli na to da religije imaju inherentnu težnju da uspostavljaju komunikaciju s drugima, ponekad na način koji može narušavati slobodu drugih, države često osjećaju potrebu da se umiješaju u slobodu iskazivanja religije kako bi zaštitili religijsku slobodu drugih. Teško se pomiriti s premisom da želimo graditi društvo u kojem se iskazivanje vjerske pripadnosti nekoga treba doživljavati kao opasnost za vjerska osjećanja drugih.

Stroga vjerska dužnost

Argument predsjednika VSTV-a kako u spornom zaključku ovog organa nema elemenata diskriminacije je također sporan, s obzirom da je svima koji i površno poznaju islamski vjerski sistem jasno da za muslimanke hidžab nema isti značaj kao vjerski simbol kakav bi bio isticanje križa ili polumjeseca na lančiću. Hidžab je dio identiteta vjerujuće muslimanke i ona ga doživljava kao strogu vjersku dužnost, pa će većina njih, kao što su neke od advokatica već najavile, kada budu suočene s izborom da li da skinu hidžab ili ostanu bez posla, odnosno da ne mogu obavljati svoj posao, odabrati ovo drugo.

Upravo bi očita osnova za buduću diskriminaciju koju stvara ovaj zaključak trebala biti dovoljan razlog da se hidžab izuzme iz sporne instrukcije.

Osim toga, Komitet za ljudska prava u svom Općem komentaru o pravu na slobodu misli, savjesti i religije stavio je značajan naglasak upravo na jednakost i nediskriminaciju (Opći komentar 22.). Prema tome, ograničenje slobode iskazivanja religije ili uvjerenja dopuštena su samo ako ona nisu diskriminatorna, (par.8). Imajući to na umu, kako smatraju Nowak i Vospernik, djelovanje države, koje inače može biti obuhvaćeno legitimnim osnovom ograničenja, nije dozvoljeno ako ograničenje ima diskriminatornu svrhu ili efekat. Kako god svoju odluku u VSTV-u pravdali, efekti zaključka od kojeg ne odustaju će imati diskriminatorski efekat na žene s hidžabom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Bosnians Rally Against Courtroom Hijab Ban

Prohibition on displaying all religious symbols in court is really aimed at educated female Muslims, critics say.

8 February 2016About 2,000 people rallied in Sarajevo 7 February against a ban on employees of the Bosnian judicial system from wearing the hijab at work.

One of the organizers of the protest, Samira Zunic Velagic, said the recent decision by the country’s high judicial council was a "serious attack against Muslim honor, personality, and identity,” Radio Free Europe reported.

The decision means that, lawyers, judges, and other employees of courts and judicial institutions may not wear the hijab at work. Although the rule applies to all “religious symbols,” the hijab is specifically named, Al Jazeera says.

Muslims are the largest religious group in Bosnia, and make up the majority in the Bosniak-Croat Federation entity.

One hijab-wearing lawyer said no judges or prosecutors wear the headscarf, showing that the legal system tacitly discriminates against Muslim women.

A law on the books since 2003 stating that "judges and officials cannot show any kind of religious, political, national or other affiliation while performing official duties" has never been tested, Al Jazeera says.

Council president Milan Tegeltija said the ruling simply applies the existing law.

“In a secular country” such as Bosnia, “everything has to be secular, especially the public institutions which decide people's rights and interests," he said.

But that argument is specious, the president of the Commission on Religious Freedom of the Islamic Community, Dermana Seta maintains.

"Even if it appears as neutral and as if [the ban] applies to everyone, in reality it targets mostly one specific group – educated women who wear the hijab," Al Jazeera quotes Seta as saying.

The council ruling also forbids the exercise of faith during working hours in judicial institutions, Islamic theologian and Balkan analyst Muhamed Jusic wrote for Al Jazeera’s Bosnian service in January.

"If we allow Muslims to go to Friday prayers, others will immediately seek their rights – Catholics, Orthodox Christians, Jews. We cannot organize our work that way,” judicial council vice-president RuzicaJukic told N1 television.

“I was at a Turkish court and I never saw a judge with her head covered," Jukic added.

The hijab issue is also drawing attention to a “deep misunderstanding over religious rights in the public space, which has long been part of Bosnian society,” theologian Muhamed Jusic wrote.

Demands from the Bosnian Islamic community have held up the signing of an agreement with the government, even though arrangements have been reached with the Roman Catholic and Serbian Orthodox churches.

These are countered by arguments by politicians and media in the overwhelmingly Orthodox Serb entity that Muslim

Izvor: http://www.tol.org/client/transitions/11869-about-us.html

Compiled by Ky Krauthamer (TOL)

Transitions (TOL) is a nonprofit organization established to strengthen the professionalism, independence and impact of the news media in the post-communist countries of Europe and the former Soviet Union. We do this through a combination of journalism and media training programs, and the publication of Transitions Online magazine

Realpolitika: Assadu sudbina Miloševića

Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa.

U Siriji su pregovori došli u vrijeme kada su svi digli ruke od opozicije i kada je imperijalna sila Rusija u povratku [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Kada se u maju prošle godine na Al Jazeerinom forumu u Dohi govorilo o sličnostima i razlikama između bosanske i sirijske krize, moj stav je bio da se Sirijci mogu svemu nadati osim pravednom miru. Iako su tada svi svjetski moćnici, osim Irana i Rusije, govorili da "nema mjesta za predsjednika Bashara al-Assada u budućnosti Sirije", moje skromno mišljenje koja sam iznio i javno i privatno u razgovoru sa sagovornikom na panelu profesorom Louayom Safijem, nekadašnjim glasnogovornikom opozicije, bilo je da se ne trebaju iznenaditi ako ih sa Zapada počnu pritiskati da sa Basharom postignu dogovor.

Ne trebamo zaboraviti da je "Balkanski kasapin" kako su Slobodana Miloševića nazvali prvo u The New York Timesu, a kasnije i u svim zapadnim medijima, od tih istih bio pretvoren u čovjeka mira, koji je potpisao Dejtonski sporazum.

I danas mislim, a to su ovih dana potvrdili i stavovi i Amerike i drugih zapadnih sila s kojima su istupali prije i tokom propalih mirovnih pregovora u Ženevi, da će se, zarad političkog pragmatizma i realpolitike, Assadu progledati kroz prste i od njega napraviti čovjeka mira, s kojim se, uz izvještačene osmijehe, slikaju svjetski moćnici, ti "anđeli mira", koji su tokom čitavih sukoba vodili ratove za vlastite interese, trgujući ljudskom patnjom kao sredstvom pritiska.

Naravno, s namjerom da ga, kao i Miloševića, prvom prilikom maknu sa političke scene, ili pošalju na kakav međunarodni sud kako bi pokušali saprati svoju savjest.

Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa. Zašto bi sirijski mir, ako se ikada i postigne, bio drugačiji?

'Truhli kompromis velikih sila'

Posljednji propali mirovni pregovori o sirijskoj krizi u Ženevi su pokazali da se krenulo u tom pravcu, pa nije ni čudo što su propali.

Kad smo već kod poređenja Bosne i Sirije, u međuvremenu se pojavila još jedna razlika između bosanskih mirovnih pregovora i ovih trenutnih oko Sirije. Ni Dejtonski sporazum, koji je legitimirao etničko čišćenje, genocid i sve ostale zločine sa duge liste zločina protiv čovječnosti, ne bi kao truhli kompromis velikih sila, koje uvijek idu linijom manjeg otpora, ni bio postignut da nije bilo promjene situacije na terenu. Naime, bez pada samozvane republike srpske krajine u Hrvatskoj i ozbiljnih vojnih poraza identičnih paradržavnih tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine ne bi bilo dejtonskog mira.

U Siriji su pregovori došli u vrijeme kada su svi digli ruke od opozicije i kada je imperijalna sila u povratku, Rusija, odlučila zaigrati drugo poluvrijeme hladnoratovske utakmice. Pregovori su prekinuti kada je postalo jasno da ih režim u Damasku koristi samo kako bi nastavio s vojnom opcijom. Ofanziva i napadi na sela oko Halepa su pokazali da za njih mirovna opcija nikada nije bila na umu. Za njih je to bilo samo kupovanje vremena, jer se napokon osjećaju dovoljno jakim da, uz pomoć Rusije i Irana, završe posao. Svijet su uvjerili da je sukob u Siriji između "bezumnih terorista, koji su prijetnja čitavom svijetu, i jedne sekularne republike, koja će od terorista zaštititi manjine". Da je Assadov režim htio mirne reforme, do rata ne bi ni došlo. Mjesecima su Sirijci na mirnim demonstracijama zahtijevali ne odlazak režima, nego minimum slobode i dostojanstva za one koji ne pripadaju vladajućoj eliti i klanovima iz jedne sekte i partije. Znamo kakvom je brutalnošću na te zahtjeve odgovoreno.

Ali, to što režimu u Damasku nije stalo do mira, nego bi silom da ostvari svoju viziju Sirije, jasno je od prvog dana. Međutim, ni opozicija, a pogotovo oni koji je podržavaju, ne bi trebali biti amnestirani od odgovornosti zbog obustavljanja pregovora u Ženevi, ali iz sasvim drugačijih razloga.

Bilo je očito i prije nego su pregovori počeli da su prvo potrebni pregovori opozicije s opozicijom, kako bi  se oni dogovorili oko minimuma zajedničkih zahtjeva. Oni koji po hotelima svjetskih metropola predstavljaju opoziciju nemaju utjecaj na vojne formacije na terenu. Tek u zadnji čas je Rusija pristala da u pregovorima učestvuju politički predstavnici dvije najutjecajnije vojne frakcije, Jaysh al-Islam i Ahraru-Shama. Kada se prate stavovi onih koji pregovaraju u ime opozicije na terenu i onoga što su stavovi ljudi pod oružjem, vidi se da tu ne postoji jedinstven stav, pa čak ni zajednička vizija buduće Sirije.

Prije ulaska Rusije u sukob, tokom ranijih pregovora u Ženevi, opozicija nije htjela pregovarati dok god se ne zagarantira odlazak Assada. Tada nisu htjeli pristati na prestanak vatre koji je režim nudio. Danas oni zahtijevaju prekid vatre i dostavljanje pomoći opkoljenim civilima kao preduslov da sjednu za sto. To govori ne samo o tome koliko se situacija na terenu pogoršala na štetu opozicije, nego i o slaboj pregovaračkoj strategiji tih snaga, koje raniju vojnu inicijativu na terenu nisu znali kapitalizirati. Ne treba zapostaviti ni njihovo neslaganje oko jedinstvenog stava o tome za kakvu se Siriju bore, onu po viziji ideologa Al-Kaide iz redova Fronta al-Nusre ili moderne građanske države za kakvu se u početku zalagala Slobodna sirijska vojska. Sada je sve to došlo na naplatu.

Odluka u rukama 'velikih'

Propali pregovori u Ženevi su, nažalost, otkrili još jednu gorku činjenicu - Sirijci se više ne pitaju o svojoj budućnosti. Odluka je sada u rukama globalnih igrača, koji jednu ili drugu stranu pritišću prema vlastitim vizijama i odnosima moći. Kada bi režim u Damasku odlučio odustati od svoje dosadašnje politike i nekim čudom krenuti putem postizanja istinskog mira u Siriji, pitanje da li bi imao slobodu da takvu stratešku odluku donesu ako na to ne pristanu Rusi ili Iranci i ako njihovi interesi ne budu zagarantirani. Razjedinjena opozicija se mora povinovati volji donatora i onih koji ih politički i vojno podržavaju. Volji sirijskog naroda sa početka revolucije tu nema više ni traga.

Od sve te halabuke i headlinea, iz Ženeve će ostati samo činjenica da će posljednja napredovanja vojske režima u Damasku, potpomognuta ruskom avijacijom i savjetnicima na terenu te prošiitskim milicijama iz Irana, Libana, Iraka i Afganistana, pokrenuti novi izbjeglički val preko turske granice i vjerovatno prema Evropi. Možda su zato u Londonu Prijatelji Sirije organizirali konferenciju na kojoj bi trebali skupiti novac za, kako rekoše, obnovu ove razrušene zemlje. Koju obnovu i čega? To je kao da gurate konjska kola ispred konja, kako to kažu Arapi u jednoj njihovoj narodnoj uzrečici. Svi znaju da će taj novac trebati da se te nove izbjeglice zadrže u Turskoj, Libanu i Jordanu, daleko od granica civilizirane Evrope, dok Assad ne završi posao. Na kraju, njegov otac je izvršio masakr u Hami i nastavio vladati do svoje smrti. Možda, kakav je vakat, nešto slično pođe za rukom i Assadu mlađem.

Odavno je slogan koji promovira vladajuća Bas partija u Siriji onaj da "domovina ne pripada onima koji su u njoj rođeni, nego onima koji je brane (naravno, na strani režima)". Drugima koji se ne slažu ostaje da preskaču žice na evropskim granicama, ili umru pod ruševinama burad-bombi, iznevjereni od onih koji su ih ohrabrivali da se bore za svoju slobodu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera