Pozadina turskog obaranja ruskog aviona

Turkmeni su sklopili brojne vojne saveze u borbi protiv režima Bashara al-Asada i ISIL-a [Getty]

Sirijski Turkmeni su etnički Turci koji govore turski jezik što Tursku dodatno obavezuje da im pomogne i stane u njihovu zaštitu.

Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera)

Svijet je sa jezom primio vijest o jučerašnjem turskom obaranju ruskog aviona.Svi iz historije znaju da veliki svjetski ratovi počinju zbog sitnih povoda iako su njihovi uzroci daleko veći. Zato je ovaj incident na uzavrelom sirijskom nebu gdje se tiskaju avioni svih većih svjetskih sila izazvao trnce ne samo kod političkih moćnika nego i malih ljudi daleko od Sirije koji znaju da kada se veliki bore stradaju mali.

Iskreno, karta koju je turska strana predočila, a iz koje se vidi da je ruski avion prešao preko jednog malog dijela turskog zračnog prostora koji ulazi duboko u sirijski državni teritorij i ne predstavlja neku ozbiljnu povredu. Međutim, činjenica da su se slične povrede turskog zračnog prostora desile već dva puta ranije i da je Ankara tada upozorila Rusiju da neće tolerisati slične incidente, te da je ovaj avion deset puta, barem tako tvrdi Ankara, upozoren  govori da se ovdje više radilo o principu i demonstraciji moći dvije sile uključene u sukob u Siriji i Iraku.

Upravo zbog toga su neke članice NATO-a, na vanrednom sastanku Sjevernoatlanskog vijeća na nivou ambasadora, reagovale na način da su ustvrdile da je Ankara mogla i drugačije reagovati i da nije morala baš posezati za najoštrijim odgovorom. Na kraju su članice saveza ipak deklarativno podržale Tursku iako nisu zalupali u ratne bubnjeve nego su situaciju pokušali smiriti, ali je ostalo pitanje zašto je Turska tako reagovala.

Sirijski etnički Turkmeni

Jedan odgovor bi se mogao kriti i u analizi mjesta gdje se napad desio i u involviranim stranama na terenu. Tako bi se čitav incident mogao tumačiti kao poruka Turske Rusiji da neće tolerisati njihovo djelovanje u području koje nastanjuju sirijski etnički Turkmeni koji se bore protiv režima Bashara Al Asada. Prema tim izvorima avion koji je oboren je bio uključen u operacije bombardovanja turkmenskih opozicionih snaga koje Turska podržava. Upravo na to područje je avion i pao i pripadnici tih jedinica su preuzeli odgovorost za ubistvo jednog od dva pilota koji su iskočili iz aviona i sada pregovaraju sa Rusijom o vraćanju njegovog tijela.

Na video-snimku koji je postavljen na društvenim mrežama i na kojem se navodno vidi ubijeni ruski pilot vidi se logo upravo jedne takve turkmenske vojne formacije, Al-Liva al-Ašir fi As- Sahil (اللواء العاشر). Turkmenske vojne formacije prije svega na brdu Turkmen (Jabal al-Turkman) uspostavljene su 2012. godine, nakon početka građanskog rata u Siriji i od tada ratuju protiv režima u Damasku, a kasnije su se uključile i u borbu protiv tzv. Islamske države. Smatraju se dijelom „umjerene opozicije“ koja djeluje pod okriljem slobodne sirijske vojske. Svjetski mediji pišu da njihove vojne postrojbe broje oko 10.000 ljudi, koje direktno podržava Ankara.

Sirijski Turkmeni su etnički Turci koji govore turski jezik što Tursku dodatno obavezuje da ih pomogne i stane u njihovu zaštitu. Ovaj narod živi na području koje većinski naseljavaju Arapi i Kurdi i sa njihovim jedinicama su sklopili brojne vojne saveze u borbi protiv režima Bashara al-Asada i ISIL-a. Turkmeni naseljavaju i područje Iraka i Irana još od 11. vijeka. Procjenjuje se da ih u Siriji, Iraku i Iranu ima između 1,5 i 3,5 miliona.

Dokaže li se da je ovo bio stvarni razlog incidenta biće to potvrda opravdanosti straha od toga da će to što je Rusija odlučila da pod krinkom borbe protiv ISIL-a i terorizma za metu uzme sve pobunjeničke skupine koje se bore protiv terora režima Bashara Al Asada, dovesti do otvorenog sukoba sa onima koji te frakcije podržavaju.

Ovo znači da je Turska Rusima povukla crvenu liniju ne samo na svom nebu nego i na teritoriji Sirije u smislu ciljeva koje Moskva može gađati. Međutim, bez jasnog dogovora oko jedinstva tzv. anti-ISIL koalicije i jasne vizije budućnosti Sirije i toga ko su teroristi na terenu ovakvi incidenti mogu biti sve češći.

Turska u svojoj viziji stvaranja „slobodne- zone“u Siriji, a za što se predsjednik Erdogan zalaže već godinama,  računa upravo na ove turkmenske postrojbe i druge tzv. „umjerene pobunjeničke vojne formacije“. Ta zona bi trebala biti utočište za izbjeglice kako ne bi prelazili u Tursku koja se jedva nosi sa sadašnjim brojem njih (a kasnije i u Evropu)  i dati im utočište ne samo od ISIL-a nego i od avijacije predsjednika Al Asada. Ali možda bitnije od toga, ta zona bi trebala odmaknuti ISIL od turske granice, presjeći njegove logističke rute i, najbitnije, spriječiti da vakuum kojim bi nastao na tom području  slamanjem ISIL ne popune kurdske postrojbe povezane za Ankaru terorističkom PKK, ili pak prošiitske postrojbe lojalne režimu u Damasku.

Brigade Sultana Murata

Prisjetimo se kako su samo nekoliko dana ranije (21.11.2015) turski mediji izvijestili o tome kako je turkmenska pobunjenička grupa Brigade Sultana Murata ušla u dva mjesta, Harcele i Delha, u Siriji, koja su se nalazila pod kontrolom grupe Islamska država Irak i Levant. Taj napad pobunjenika na kopnu iz zraka je podržalo šest turskih i pet američkih borbenih aviona, kao i tri bespilotne letjelice. Ova vijest nije promakla ni Rusima koji su se izgleda brzo upetljali u sve što se dešava na terenu. U tu tursku strategiju i viziju rješenja sirijskog konflikta je Rusija svojim napadima na turkmenske pobunjenike dirnula i zato je cijena bila tako visoka.

Samo neozbiljni ili oni koji su prespavali časove historije mogu na ovaj sukob između Rusije i jedne od članica NATO-a gledati bez zabrinutosti. Nikakve garancije da se nešto slično neće ponoviti niti naznake rješenja krize u Siriji se ne naziru. Naprotiv, situacija se samo dodatno komplikuje. Tako čitamo da Rusija u priobalno područje Latakije u Siriji šalje raketnu krstaricu "Moskva", na kojoj se nalaze vazdušni odbrambeni sistemi sličan sistemu S-300.

Prema pisanju ruskih medija „krstarica će, čim uoči bilo kakvu prijetnju letjelicama koje sudjeluju u napadima u Siriji reagirati ispaljivanjem projektila“. Ako i ne bude eskalacije nasilja odnosi Rusije i Turske će zasigurno dugo ostati zategnuti i to će se odraziti na brojna globalna otvorena pitanja. Osjetiće se to zasigurno i na Balkanu, ali to je priča za sebe. Teroristički napad u Parizu je na trenutak bio približio stavove Zapada i Rusije koji su sada ponovo udaljeni.

Sirijski konflikt je poput rane koja je predugo ostavljena nezbrinuta i koja nakon što se inficirala prijeti da oboli čitav organizam. I oni koji su navodno pokušavali da ranu tretiraju to su radili sa „prljavim rukama“ i samo su povećali zarazu. Infekcija se očito širi,  a vremena da se nešto uradi je sve manje. Neki su, pa i ozbiljni lideri poput jordanskog kralja Abdullaha i Pape Franje, nazvali sve ovo što se dešava Trećim svjetskim ratom. Nadati se da su svjetski moćnici naučili nešto iz historije i da će nadvladati razum i humanost a to je nama „malima“ jedino što je izgleda ostalo. Da se nadamo i uzdamo u savjest onih kojima ona nije jača strana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Šta terorizam ima s islamom?

Tvrditi da u islamu ima nešto inherentno što podstiče na terorizam može samo neko ko ne zna ništa o islamu [EPA]

Terorizam nema veze s izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nakon terorističkog napada u Parizu i onog u Rajlovcu, u kojem su stradali pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, ponovo se aktueliziralo pitanje opasnosti od globanog terorizma. I, kao svaki put do sada u sličnim slučajevima, čuli smo brojne analize, teorije zavjere i opravdanja za stravične prizore kojim svijet sve češće svjedoči. S obzirom da se napadači u većini slučajeva, pa tako i u ova posljednja dva, dovode u vezu s idejama radikalno-nasilne interpretacije islama, nisu rijetki oni koji, obično namjerno i zbog sitnih političkih i ideološkh ciljeva, islam dovode u vezu s terorizmom.

Onda to dovodi muslimane širom svijeta u poziciju da se moraju pravdati i izvinjavati za nešto s čim nemaju nikakve veze. Naravno da to kod njih uzrokuje frustraciju i negodovanje, jer ne mogu ni zamisliti da islam kako ga oni žive može imati ikakve veze sa stravičnim zločinima koje neki čine u njegovo ime.

Stalno čujemo kako terorizam nema veze s islamom. i to je tačno. Terorizam nema veze s izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije, koja bi islam, koji je za skoro dvije milijarde ljudi "milost Božija poslana čovječanstvu" ("Mi te, o Muhamede, nismo poslali osim kao milost svjetovima" - Kur'an) kidnapirao zarad političkih ciljeva male skupine samoproglašenih spasitelja muslimana.

Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u srednjovjekovim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i, ako se na nešto od toga pozivaju, onda je to izvučeno iz konteksta. Svi ajeti iz Kur'ana imaju povode objave (esbabun- nuzul), a hadisi kontekst u kojem su izrečeni (esbabul-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na principima mirnog suživota, interakcije i tolerancije, poput onog modela kojeg nam je kao uzor pokazao Poslanik, a.s., gradeći medinsku zajednicu s pripadnicima različitih vjera.

'Novorođeni muslimani'

Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenja detaljnih propisa iz općih principa) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI vijek, umjesto da muslimane vraća u XI ili neki drugi vijek, na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.

Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo odranije antisocijalno ponašanje. To su, po pravilu, delikventi, nerijetko s kriminalnim dosijeom, ljudi koje bi se mogli okarakterizirti kao otuđene u svakom smislu te riječi.

Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom kontekstu, skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u kojima se živjela vjera. U Bosni i Hercegovini i okruženju su to obično "novorođeni muslimani", odnosno oni koji su "došli tobe", nakon što su odrasli daleko od vjere, dok je većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i konvertiti.

Među napadačima smo doznali da ima i onih koji jedva da znaju išta o islamu i koji ni po kojem kriteriju ne samo da nisu bili "radikalni", nego s vjerom skoro da nisu imali nikakog kontakta. Za njih je opravdanje upotrebe nasilja zarad višeg cilja kojeg je nekada nudila Al-Kaida, a danas grupa Islamska država Irak i Levant, poslužilo samo kao sredstvo da iskažu svoje frustracije ličnim i društvenim životom i onim što su smatrali nepravdama koje su ih okrenule protiv njihovih porodica, zajednica, društava i država.

To ne znači da ideolozi koji su razvili tu ideologiju nisu itekako upućeni u teološke argumente, geostrateške odnose i to ne treba podcijeniti, ali izvršioci na terenu, koji se u tu mrežu ulove, obično i ne razumiju posljedice svojih postupaka i to često čine iz vlastitih ličnih frustracija i neostvarenosti. Na takve ideolozi i podstrekači (gate-keepersi) obično i računaju. Na svakom društvu je da smanji broj ranjivih i da kod njih, pogotovo mladih, izgradi "društvenu otpornost", kako ne bi podlijegali indoktrinaciji, te da iskorijeni uzroke koji vode radikalizaciji.

Dva paralelna kolosijeka

Drugim riječima, moramo se pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje, kao i drugim razlozima koji ih "guraju" ili "vuku" ka takvom ponašanju i koji ne trebaju biti zanemareni. Otuđenost, nezaposlenost, dominacija moći na globalnoj političkoj sceni nisu opravdanje za terorizam, ali jesu uzroci bez čijeg se rješavanja neće riješiti ni problem terorizma.

Najlakše je svu krivnju svaliti na islam i time zanemariti sve one druge razloge koji mlade ljude guraju u okrilje radikalnih ideologija. Na taj način se amnestiraju i svi oni koji su na lokalnom i globalnim nivou stvorili uslove u kojima terorizam buja i stalno i iznova nalazi nove regrute.

Tvrditi da u islamu ima nešto inherentno što podstiče na terorizam može samo neko ko ne zna ništa o islamu, njegovoj misli i historiji ili neko ko ne zna ništa o terorizmu. Terorizam se pravda različitim ideologijama i zloupotrebama plemenitih ideja od onih o socijalnoj pravdi, pravima radničke klase do ideja nacionalnog oslobođenja. To je valjda svima jasno.

Zato suočavanje s izazovom terorizma u svakom društvu, pa tako i u našem mora, ići kroz dva paralelna kolosijeka, kroz osporavnje ideologije i ukazivanje na njenu nastranost, ali i kroz rješavanje uzroka koji otuđene i zapostavljene pojedince gura u pravcu priključivanja takvim ideologijama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Orban na času historije: „Sjedi, jedan!“

Osmanlije su spasile Orbanove pretke, a on danas tvrdi da islam nikada nije pripadao Evropi

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Zbjegovi izbjeglica koji od rata i siromaštva bježe u Evropu su pokazali svu krhkost građevine koja se naziva Ujedinjena Evropa. Ali osim što je ova humanitarna katastrofa pokazala brojne političke i svake druge slabosti Evrope, ona je ponovo probudila neke zle duhove iz prošlosti. I kao što svaka kriza čini i ova je pokazala pravo lice mnogih. Tako je i Evropa u nekoliko mjeseci pokazala svoja najmanje dva lica za koja smo i bez ovoga znali da postoje; ono otvoreno i tolerantno spremno na solidarnost, ali i ono ksenofobično i sebično koje bi da podiže neke nove zidove. Apsurdno je da bi zidove podizali oni koji su do jučer bili s druge strane njih i činili sve da ih sruše i pridruže se „slobodnoj Evropi“. Ali najmanji je to apsurd u moru mnogih koje smo čuli kako su brojni politikanti počeli kupiti sitne političke poene na patnji ispaćenih izbjeglica i činjenici da su mnogi od njih muslimani.

Svima je jasno da stavovi prema izbjeglicama ili i imigrantima imaju više veze s time kako će se odluke donositi  u Evropi i sa tihim sukobom nekih članica Unije (npr. Višegradske grupe) i Njemačke, odnosno njihovim neslaganjem sa politikom i vizijom Evropske Unije koju promoviše kancelarka Angela Merkel,  nego sa vjerskim identitetom izbjeglica. Ipak, u javnosti se nastavlja širiti islamofobija i krivotvoriti historija kako bi se pažnja skrenula s pravih problema.

Mržnja i strah zasljepljuju čovjeka i možda je zato probuđeni duh islamofobije koji se oslobodio u javni prostor zbog činjenice da veliki broj izbjeglica čine kulturološki muslimani (iako u zbjegovima ima i kršćana, jezida i pripadnika brojnih drugih vjera i kultura) ukazao na brojne predrasude, ali i neistine i mitomanske konstrukte, koje neki politički, vjerski i naučni krugovi Evrope i danas baštine. Najglasniji zagovornik, ili barem onaj koji „govori ono što mnogi u Evropi misle“, takvih stavova je desničarski premijer Mađarske, Viktor Orban.

Njegova zaslijepljenost zbog ideologije kojoj pripada i zbog koje je izjavio kako „islam nikada nije pripadao Evropi“ ga je odvela u apsurd iz kojeg će se teško izvući. Na svu sreću ne manjka onih koji bi ukazali na krivotvorenje historije zarad sitnih političkih i ideoloških šićara.

Arapi u Evropi

Tako je hrvatski novinar Jutarnjeg lista Inoslav Bešker morao premijera Orbana podsjetiti da su Arapi u Evropu došli prije Mađara:  „Da je Orbán Viktor učio historiju, možda bi mu neko rekao da su Arapi stigli u Evropu ipak prije Mađara, da je ‘Abdul Rahman Al Ghafiqi dobio batine od Karla Martela negdje između Toursa i Poitiersa stotinjak godina prije nego je uopće rođen Árpád koji je njih poveo amo i koga je učeni Konstantin Porfirogenit zvao `velikim turskim knezom` (μέγας Τουρχίας άρχων). Zna li da su Arapi u jugozapadnoj Evropi opstali do 1492, ostavivši nam npr. i admirale i algebru? Zna li da su 130 godina prije “čišćenja” Granade muslimani već dobrano zagazili u jugoistočnu Evropu? Ako je islam u Evropi kontinuirano otkako su prije 14 stoljeća prispjeli Arapi, s kojim ih obrazom neko smije zvati strancima i došljacima, taman i da je prispio prije njih? Jer i ti raniji - Italci, Baski, Kelti, Germani, Balti, Slaveni - svi su također nekadašnji imigranti. A da je Orbán Viktor učio rimsku historiju, možda bi pamtio da je od 244. do 249. rimski car bio Filip Arapin, rođen u Siriji od sirijskog oca, da je, dakle, jedan Arap, uz to sklon kršćanstvu, vladao golemim carstvom koje je obuhvaćalo svu tada civiliziranu Evropu, u doba kada u njoj niko za Mađare nije ni čuo ni znao, pa je Arapin vladao i Panonijom u koju će Mađari doći tek stoljećima kasnije, iz stepa gdje nisu vidjeli ni ulica ni trgova, pa su imenice kojima ih poimaju, “utca” i “ter““, preuzeli od panonskih Slavena, u čiju su se kuću uselili kao imigranti i tu ostali do danas“- napisao je gospodin Bešker.

I ne samo to nego kako piše Juan Cole, profesor historije sa Univerziteta Michigen, Osmanlije koje su Mađarskom vladale 150 godina dali su utočište Orbanovim precima. Što će reći da njega danas ne bi bilo među Mađarima da nije bilo tadašnje tolarancije Osmanskog carstva. Naime, poznata je historijska činjenica da su Osmanlije favorizovali protestante, a naročito kalviniste, i da su odigrali ključnu ulogu u njihovom opstanku u Mađarskoj i Transilvaniji. 11.6% Mađara koji se danas izjašnjavaju kao kalvinisti, a među kojima je i sam Orban, opstali su na tim prostorima velikim dijelom zbog činjenice da su im osmanski sultani poput Sulejmana Veličanstvenog i Selima Drugog dali utočište u svojim provincijama. Da su Mađarskom vladali katolici, piše profesor Cole, protestanti bi vjerovatno bili istrijebljeni, kao što je to bio slučaj sa katoličkom Španijom, ili čak u uskom dijelu zapadne Mađarske kojom je vladala katolička Austrija.

Znači, Orbanovi vjerski korijeni su oblikovani i opstali zahvaljujući islamskom konceptu vjerske tolerancije kojg su na ove prostore donijele Osmanlije. Ali to je samo mali dio onoga što su muslimani, bili oni Arapi, Osmanlije ili brojni drugi narodi, ali i pripadnici drugih konfesija koji su bili dio jedne velike civilizacije donijeli u Evropu. Ali to je čitava tema za sebe kao što je i posebna tema, šta je od 150 godina muslimanskog prisustva ostalo u Mađarskoj što bi moglo posvjedočiti današnjim generacijama da je islam ipak bio dio historije Evrope. Zato bi bilo korisno pročitati rad profesora Gabora Agostona o muslimanskim kulturnim enklavama u Mađarskoj pod osmanskom upravom (Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae, T. 45, Fasc. 2/3 (1991), str. 181-204) . Ali samo radi ilustracije, prema jednoj vakufnami Sokollu Mustaf Paše njegov vakuf u Budimu je imao četiri džamije, šest mesdžida, dvije medrese, 12 hanova i 16 hamama. Evlija Čelebija je u Mađarskoj zatekao 165 mekteba koji su tada bili u rangu drugih osnovnih škola, a lista uništenih dokaza o muslimanskom prisustvu u Mađarskoj bi se odužila a da o naučnom, kulturnom  i svakom drugom doprinosu u idejama evropskoj misli i ne govorimo.

Jedno je sigurno: prekrajanje historije nije način na koji se može graditi nova slobodna i tolerantna Evropa. Za takvo poznavanje historije na koje se premijer Orban rado poziva ima samo jedna ocjena, a ona je jedan.

Izbori u Turskoj: Rezultat utječe i na budućnost EU

Od turskih izbora će zavisiti ishod nekih od najtežih pitanja s kojima se svijet danas suočava.

Izbori koji se održavaju u uzavreloj atmosferi i u svijetu se prate s posebnom pažnjom [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Kada su se u junu ove godine održavali parlamentarni izbori u Turskoj na kojima AKP nije uspjela osigurati većinu potrebnu za samostalno formiranje vlasti napisao sam kao je ova stranka desnog centra pod liderstvom Recep Tayyip Erdogana uspjela svake izbore napraviti historijskim za Tursku.

Svaki izbori na kojima je ova stranka pobjeđivala bili su veliki iskorak na unutrašnjem planu i pretvarali su se u referendum o velikim pitanjima unutrašnjeg političkog uređenja države.

Danas, kada se sa nestrpljenjem očekuju rezultati nedjeljnih vanrednih izbora, ishod glasanja neće u značajnoj mjeri utjecati samo na budućnost Turske nego i na budućnost regiona, ali i EU.

Turska je već neko vrijeme postala ozbiljan politički faktor u regionu ali su posljednja dešavanja u Siriji, Iraku, naročito nakon ruske intervencije i eskalacije izbjegličke krize u Evropi, Tursku učinili ključnim igračem u najaktuelnijim globalnim problemima.

Rješavanje svjetskih problema

Zato će od tih izbora ali i stabilnosti Turske zavisiti ishod nekih od najtežih pitanja s kojima se svijet danas suočava.

Od Turske će se nakon izbora očekivati da se angažuje u rješavanju sirijske krize, bilo kroz realizaciju svog plana o osnivanju sigurne zone u Turskoj ili učešće u dipomatskim naporima za iznalaženje političkog rješenja tamošnjeg konflikta.

Na čekanju je i tursko suočavanje s ISIL-om čija se opasnost nakon nedavnih terorističkih napada u Ankari i Surucu više ne može ignorisati.

Osim toga, nekoliko evropskih zvaničnika je izjavilo da bi se priliv izbjeglica na granicama EU mogao početi smanjivati nakon izbora kada će početi realizacija dogovora kojeg su postigli njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednik Erdogan.

Sve to je na čekanju dok se izbori ne završe. Naravno, sve te igre u kojima je Turska ključni igrač nisu bez opasnosti i po njih same i vrlo je upitno kako će se ti procesi odvijati ukoliko u Ankari ne bude funkcionalne vlasti i ukoliko se politička previranja nastave.

Izbori koji se održavaju u uzavreloj atmosferi i pod optužbama da vladajuća AKP koristi nedemokratske metode ušutkavanja opozicije i medija koji ih podržavaju se zato i u svijetu prate s posebnom pažnjom.

Što se tiče AKP partije za njih je cilj ostao isti kao i prošli put, odnosno ista meta isto odstojanje. Ponovo je cilj dosegnuti magičnu cifru od 276 mjesta u Parlamentu koji broj 550 mjesta kako bi mogli samostalno formirati vladu.

Idealno bi za AKP bilo kada bi mogli osigurati 330 mjesta koliko im je potrebno za izmjene ustava kako bi proveli Erdoganov plan o uvođenju predsjedničkog sistema. Sudeći po prvim istraživanjima javnog mnijenja ovo drugo je teško ostvarivo dok neke ankete sugerišu da bi prvi cilj možda mogao biti i dostižan.

Tako, prema pisanju agencija, istraživanje koje je od 12. do 17. oktobra provela agencija Gezici sugeriše da bi AKP mogla dobiti 41,3 posto glasova. Ponovljeno anketiranje građana provedeno od 24-25. oktobra pokazalo je da AKP ima podršku 43 posto birača.

Također, ispitivanje agencije Konde od  21. oktobra je pokazalo sličan trend dajući  AKP-u 40,9 posto glasova. Kako se dan izbora približava sve veći broj agencija koje se bave istraživanjem javnog mnijenja pokazuje trend jačanja podrške AKP-u.

Tako, ispitivanje agencije A&G provedeno 24-25. oktobra AKP-u daje čak 47,2 posto glasova, prema 40,8 posto u junu.

"Dok svi očekuju koaliciju, naš rezultat bio je iznenađenje. Ispitanici su kazali da žele jednostranačku vladu radi stabilnosti i ekonomije", rekao je za Reuters predstavnik te agencije Adil Gur.

"Neće biti tijesna većina. AKP će dobiti zmeđu 285 i 290 zastupnika"- tvrdi on.

"Na drugom mjestu po toj je anketi CHP s 25,3 posto glasova, prema 24,9 na prethodnim izborima. MHP dobiva 13,5 posto glasova, prema 16,2 u junu, a prokurdski HDP 12,2 posto glasova, prema 13,1 posto u junu, ali i više zastupničkih mjesta od MHP-a", rekao je Gur.

Budućnost predsjednika

Pokažu li se ove procjene tačnim značit će to da se rizik koji je prihvatio predsjednik Turske kada nije pod svaki cijenu želio formirati koaliciju sa drugim strankama, iako su to neki u samoj AKP zagovarali, isplatio.

Bio je to veliki rizik i izbori u nedjelju će pokazati ne samo ispravnost takve odluke nego će vjerovatno odrediti i političku budućnost samog predsjednika.

Ulozi su bez sumnje veliki i to se vidi i po oštrini kampanje koja se vodi.

Dok je ekonomija bila ključno pitanje na prošlim izborima na ovim je, čini se, nacionalna sigurnost postala primarna briga glasača, naročito nakon eskalacije nasilja sa terorističkom organizacijom PKK i nekim njenim ograncima.

Strah od nestabilnosti koja bi se mogla nastaviti i u konačnici naškoditi ekonomiji je sada nadjačala sve druge strahove što bi moglo veliki broj glasača gurnuti ka AKP, ali i dodatno mobilisati njihovu bazu.

Osim toga, kao bitno pitanje koje će opredjeljivati turske glasače na izborima u nedjelju je i pitanje koalicionog kapaciteta. Opozicija je imala priliku da formira vladu i u tome nije uspjela.

Zato je jasno zašto sada među mnogim  glasačima koji su na prošlim izborima bili skeptični oko toga da se Erdoganu preko AKP-a daju još veće ovlasti ima sve veći broj onih koji bi igrali na sigurno i vratili se pod okrilje AKP i njihove politike stabilnosti prije svega pa i prije nekih drugih njihovih prava kakvo je sloboda izražavanja.

U nesigurnom okruženju kakvo je tursko nije teško ljude uvjeriti da se zarad sigurnosti odreknu drugih prava. Koliko je to dobro to je drugo pitanje.

Zasada niko u AKP ne želi da govori o planu B i šta ako „Erdogan ne uspije ni od druge“.

Oni su fokusirani na svoje „stogodišnje ciljeve“ čije ispunjavanje obećavaju građanima do te velike godišnjice formiranja moderne republike- 2023, a prema kojima bi Turska do tada trebala proizvoditi vlastiti avion, automobil, satelit, novi aerodrom, novi kanal, pretvoriti Istanbul u veliki finansijski centar svijeta i šta sve ne još.

Da bi sve to bilo moguće, tvrde u AKP, Turskoj je prije svega potrebna stabilnost i sigurnost a toga nema bez funkcionalne vlasti koju zbog slabog koalicionog kapaciteta opozicije samo oni mogu osigurati. Hoće li to biti dobitna strategija vidjećemo samo za nekoliko sati, a do tada svijet i region sa svojim problemima mogu samo čekati da Turci odluče.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Kontekst: Izraelsko-palestinski sukob

Novi izraelsko-palestinski sukob: Palestinci tvrde da je riječ o najtežoj izraelskoj okupaciji od 1948. Židovi tvrde da samo odgovaraju na nasilje.

Sukob Izraela i Palestinaca traje 67 godina. S jedne strane država, s druge strane narod bez države. Sukobi sežu u davnu prošlost i temelje se na obostranom osporavanju prava na teritoriju. U novom valu nasilja posljednjih mjesec dana poginulo je 66 Palestinaca i devet Izraelaca.

Šta se događa, saznat ćemo od gostiju Konteksta:

- u Zagrebu Boris Havel, autor knjige „Arapsko-izraelski sukob: Religija, politika i povijest Svete zemlje“,

- u Beogradu Boško Jakšić, vanjskopolitički analitičar, autor knjige o Izraelu,

- u Sarajevu Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar događanja na Bliskom istoku i na Balkanu.