Većina građana u BiH podržava proces pomirenja i izgradnje povjerenja

Saopćenje za medije povodom novog naučnog istraživanja

Izgradnja razumijevanja i poštovanja religijske i društvene različitosti

Većina građana u BiH podržava proces pomirenja i izgradnje povjerenja

Ova studija istražuje stavove prema pomirenju i izgradnji povjerenja širom Bosne i Hercegovine. Ispitivanje je obuhvatilo ispitanike iz 13 gradova širom države: Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Stolac, Jajce, Tuzla, Srebrenica, Livno, Bijeljina, Brčko, Trebinje, Bihać i Teslić. U bosanskohercegovačkoj javnosti posljednjih mjeseci javne rasprave i medijsko praćenje događaja rezultirale su porastom podjela u političkom i javnom životu. Posebno zbog toga što se u rezultatima našeg istraživanja javlja i drugačija perspektiva, studija Sveučilišta u Edinburgu i CEIR-a objavljuje preliminarne rezultate istraživanja u ovom dokumentu.

Podržavate li prijedlog da se javni prihodi troše na: (u %)

Ispitivanje je provedeno u maju 2013. godine, i s 2606 obrađenih upitnika ovo istraživanje, koje povezuje stavove o pomirenju sa socijalnim porijeklom, među najvećim je društvenim istraživanjima napravljenim nakon nedavnog rata – i svakako projektirano da u najvećoj mjeri obuhvati različit obim lokaliteta i regija. Istraživanje potvrđuje nedvosmislenu podršku za opsežan proces pomirenja koja je identificirana u prethodnom pilot istraživanju iz 2012. godine, koje je obuhvatilo 616 odgovora iz izbalansiranog uzorka konstitutivnih naroda u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Bugojnu. Kada potpuniji rezultati ovog drugog istraživanja budu objavljeni u decembru  2013. godine, predstavljat će najsnažniji dokument koji je do danas dostupan za procjenu stavova prema procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini.

Među najvažnijim rezultatima istraživanja nalaze se i ovi podaci:

•             77% ispitanika kaže da vjeruje da je proces pomirenja, koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH, važan.

•             Nastavnici i osobe koje predstavljaju sve i/ili nijednu nacionalnu grupu posebno imaju najviši procijenjeni potencijal u procesu pomirenja (72% odnosno 76,8% ispitanika ih je smatralo ili važnim ili veoma važnim za ovaj proces).

•             Premda su ispitanici bili znatno manje skloni potencijalnoj ulozi koju bi u procesu pomirenja mogli imati političari (51,9% ih smatra važnim), velika većina snažno podržava proces u kome se političari ozbiljno bave mišljenjem običnih ljudi (76,8%).

•             Podrška za aktivnosti koje promoviraju razumijevanje i poštovanje različitosti  je velika (77,8%).

•             Objavljivanjem potpunih rezultata studije bit će vidljivo da ovi podaci odražavaju javno mišljenje širom zemlje, s neznatnim varijacijama po gradovima.

Trošenje sredstava iz javnih budžeta na aktivnosti koje doprinose izgradnji razumijevanja među narodima i građanima,posebno među mladima i djecom školskog uzrasta, imaju veliku podršku javnosti.

Ovi rezultati su podsjetnik da većina stanovništva širom Bosne i Hercegovine – iz svih konstitutivnih naroda i izvan njih, od najreligioznijih do onih koji uopće nisu religiozni, svih uzrasta i profesija – shvaćaju potrebu za pomirenjem veoma ozbiljno. Mnogi pojedinci iz ovog raznolikog uzorka su razočarani učinkom političkih elita. Većina njih tvrdi da je ekonomski napredak trenutno važniji od društvenih ili političkih promjena. Međutim, također vjeruju da je proces pomirenja na nivou cijele države dovoljno važan da je vrijedan truda, te vjeruju da je važno uključiti široku lepezu sudionika kako bi ovaj proces mogao biti uspješan.

Kada je uzorak u pitanju, istraživači u ovom projektu promatrali su razlike koje se pojavljuju u odnosu na geografski položaj, religijsku ili nereligijsku identifikaciju, rod, naciju, ekonomski položaj, ratno iskustvo, starost, obrazovanje i naročito važno – percepciju o tome pripadaju li „većini“ ili „manjini“ u svome okruženju. Međutim, u oba spomenuta istraživanja uzorak nije primarno određen prema nacionalnom ili religijskom identitetu, niti prema razlikama u porijeklu. Svi anketirani, bez obzira pripadaju li nekome od konstitutivnih naroda ili ne, imaju usporediv opseg odgovora na pitanja o prioritetima pomirenja, a ono na šta ovo istraživanje ukazuje su donekle različite tendencije među različitim dijelovima populacije i na različitim lokacijama. Istraživanje je pokazalo da siromašniji građani nisu negativniji prema aktivnostima pomirenja nego bogatiji, niti je slučaj da su manje obrazovani ispitanici negativniji nego oni s višim stupnjem obrazovanja.

Također je evidentno da se ne može pouzdano pretpostaviti da su građani u manjim, relativno jednonacionalnim sredinama manje otvoreni za saradnju nego građani u većim gradovima s tradicionalno miješanom populacijom.

•             Ovo istraživanje ponovo potvrđuje izuzetno snažnu podršku pomirenju među religioznim ispitanicima, koju je pokazalo i pilot istraživanje. Studija je, također, mogla identificirati načine na koje ispitanici koji sebe opisuju kao nereligiozne ispoljavaju snažnu posvećenost aktivnostima s ciljem pomirenja, posebno onima koje promoviraju građansko razumijevanje.

•             Istraživanje također, kao i prethodno, potvrđuje izuzetno snažnu podršku aktivnostima pomirenja među bivšim vojnicima – ratnim veteranima.

•             Penzioneri su se pokazali kao jedan od najjačih izvora potpore za aktivnosti pomirenja kroz ovo istraživanje.

•             Istraživanje također pokazuje određene stavove prema pomirenju koji, iako nisu generalno pozitivni, sugeriraju grupe s određenim stepenom skepticizma ili onih koji osjećaju nedostatak jake posvećenosti potrebi za pomirenjem.

o             Istraživanje pokazuje da se promjena društva promatra  kao manje žurna potreba u odnosu na ekonomsku ili političku promjenu.

o             Dok mnogi ispitanici ukazuju na to da bi njihov grad trebao štititi prava manjina ili memorijalnih mjesta, broj onih koji smatraju da postoji potreba za procesom pomirenja na lokalnoj razini je znatno manji od broja onih koji smatraju da je važno pomirenje na razini Bosne i Hercegovine.

o             Potpuniji rezultati istraživanja će pokazati da su mišljenja o važnosti procesa pomirenja u nekim gradovima neupitna, dok su na drugim mjestima s manje uvjerenja. Ovo istraživanje ukazuje na tendenciju da ispitanici s većim prihodima imaju u principu pozitivniji stav o pomirenju, ali i na to da su stabilna očekivanja u vezi s poslovnim perspektivama jače povezana s pozitivnim stavovima o pomirenju. Jedna od najpozitivnijih grupa ispitanika su penzioneri s relativno malim primanjima.

Istraživanje je bilo osmišljeno tako da se osobe same izjasne o svome nacionalnome i religijskom ili nereligijskom identitetu,te da kažu koliki značaj pridaju vlastitim identitetima u svom životu.

•             Ogromna većina ispitanika (92,7%) identificirala se kao pripadnik ili pripadnica jednoga od tri konstitutivna naroda.

•             Približno 8% ispitanika je naznačilo da nacionalni identitet uzimaju u obzir kada donose odluke o prijateljstvima i o svom privatnom životu. Postotak ispitanika koji su odabrali da svoj identitet opišu kao nepripadanje nijednom od tri konstitutivna naroda, odnosno koji se identificiraju kao nacionalne manjine ili koji nisu htjeli odgovoriti, bio je relativno mali: 7,3%. Ove grupe nisu ni izrazito religiozne niti izrazito nereligiozne.

Osjećaj nacionalne pripadnosti mi je važan: (u %)

Jedno istraživanje samo po sebi nije pouzdan alat za otkrivanje faktora koji imaju najviše utjecaja na javne stavove o pomirenju: predmet sadrži kompleksan opseg tema, stoga je teško generalizirati o perspektivama koje se tiču ove teme, čak i u okviru jednog dijela populacije, a kamoli objasniti najevidentnije korelacije između stavova i porijekla. U svakom slučaju, istraživanje koje podriva uvriježene pretpostavke o javnom mišljenju može pomoći da se brže promijeni javno razumijevanje. Ovo istraživanje je uslijedilo nakon konsultacija sa širom javnošću i na temelju relevantnih povratnih informacija koje je istraživački tim dobio nakon prvog istraživanja. Pitanja u anketi su formulirana i preformulirana s ciljem razumijevanja različitih interpretacija stavova javnosti do kojih se došlo u konzultativnim probama. Nova faza javnih interpretativnih diskusija širom Bosne i Hercegovine započet će nakon objavljivanja sljedećeg, kompletnijeg izvještaja s rezultatima ovog istraživanja, koje je planirano zadecembar  2013.

Ovo prethodno objavljivanje prvih rezultata služi i kao snažno podsjećanje na dva problema:

•             javne polemike lahko oduzmu energiju javnom kritičkom otporu prema politikama podjele, što je jasno primijećeno u našoj studiji,

•             u toj diskusiji lahko je primijetiti odjek tvrdnji o strahovima stranaka koje predstavljaju ili osporavaju interese konstitutivnih naroda, a mnogo je teže prepoznati zastupanje nacionalnih napora, s velikom podrškom javnosti, usmjerenih na izgradnju razumijevanja, na razgovor o prošlosti i stvaranje široke javne osnove za povjerenje i razgovor među podijeljenom populacijom u državi.

Ovo je drugo istraživanje iz studije Univerziteta u Edinburgu i CEIR-a o stavovima o religiji i pomirenju u Bosni i Hercegovini.

Rezultate prvog istraživanja možete pogledati ovdje: http://relwar.files.wordpress.com/2012/10/edinburg-hrvweb2.pdf

Autori:

George Wilkes, Sveučilište u Edinburgu

Ana Zotova, Sveučilište u Beogradu

Gorazd Andrejč, Sveučilište u Cambridgeu

Zorica Kuburić, Sveučilište u Novom Sadu

Marko-Antonio Brkić, Sveučilište/Univerzitet "Hercegovina" u Mostaru

Muhamed Jusić, Centar za napredne studije u Sarajevu

Zlatiborka Popov-Momčinović, Sveučilište u Istočnom Sarajevu

Davor Marko, Sveučilište u Beogradu

Ponavljaju li liberali u Egiptu iste greške iz historije

Piše:  Muhamed Jusić (Preporod)

Eurocentrični krugovi na sve što se dešava u svijetu, pa i na posljednja dešavanja u arapskom svijetu, gledaju isključivo iz vlastite historijske i društvene perspektive. Dokaz tome je kovanica „Arapsko proljeće“ kojom se buđenje arapske ulice i pokušaji svrgavanja dugogodišnjih tiranija u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku terminološki poistovjećuje sa „Praškim proljećem“.

Kad se liberali prepadnu

Koliko god ta „centričnost“ bila opasna u razumijevanju stvarne situacije na uzavrelom Bliskom istoku i koliko god ona negirala sve historijske, društvene, političke i druge posebnosti tog podneblja i naroda, ipak nije zgorega ponekada uporediti to što se tamo dešava sa nekim događajima iz historije ali ne s ciljem kako bi se oni strpali u, za Zapad razumljive intelektualne i spoznajne okvire, nego kako bi nešto naučilo. Jer još je Karl Marx napisao kako se historija ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Vjerovatno je dok je pisao ovu tako često i na ovim našim prostorima ponavljanju mudrost mislio na Revoluciju iz 1848. kada je demokratski ustanak protiv francuske monarhije kolapsirao u bonapartističku diktaturu na isti način na koji je to učinila Francuska revolucija šest desetljeća ranije.

Upravo o ovoj sličnosti između trenutne situacije u Egiptu i onog što se dešavalo tokom Francuske revolucije i pouci iz historije koji bi svi mogli izvući imali smo priliku čitati u briljantnom tekstu profesorice političkih nauka Sheri Berman sa koledža Barnard pri Univerzitetu Columbia objavljenom u The New York Times-u.

Naime 1848, radnici su se udružili sa liberalima u demokratskom buntu kako bi svrgnuli francusku monarhiju. Međutim, čim je stari režim pao, opoziciona koalicija se raspala, jer su liberali bili sve više zabrinuti onim što su smatrali da su „radikalni zahtjevi radničke klase“. Konzervativci su to iskoristili i ponovo na svoju stranu pridobili uplašene libarale s kojima su ponovo instalirali novu diktaturu.

Doktorica Sheri Berman smatra kako se isti model ponavlja danas u Egiptu samo što sada liberali i autoritarci igraju iste uloge dok su mjesto socijalista preuzele islamističke stranke. Ona primjećuje još jednu sličnost u čitavom procesu, a to je da se i u slučaju Egipta kao nekada Francuske desilo to da je neiskusni i nestrpljivi masovni pokret pretjerao u korištenju svoje pozicije nakon dolaska na vlast. Još jednom su se liberali prepali promjena s kojima su započeli njihovi bivši partneri i pužući su se vratili u zagrljaj starom režimu tražeći zaštitu. Kao i 1848. autokrate su bili više nego sretni i spremni da ponovo preuzmu uzde vlasti.

Ako egipatska vojske, piše dr. Berman u izdanju The New York Times od 10. avgusta 2013, nastavi sa nasilnim slamanjem otpora, a liberali ih u tome nastave podržavati oni će zajedno ići na ruku „Marxovih savremenih nasljednika“. Tako bi vrlo lako mogli čuti poklik: „Islamisti svih zemalja (svijeta), ujedinite se! Nemate šta izgubiti osim svojih okova“. A profesorica smatra da ako se takav poziv nad arapskim svijetom i začuje, žalosno će biti da će oni koji iza njega stanu biti u pravu.

Ali ne treba nas iznenaditi to što su egipatski liberali bili spremni iskoristiti vojsku kako bi izveli puč i okončali prvi eksperiment ove zemlje sa demokratijom i to samo dvije godine nakon što su zajedno sa islamistima s vlasti skinuli jedan autoritarni režim. U ranim stadijima političkog razvoja država, liberali i demokrati se obično ne slažu oko bilo čega, osim uklanjanja starog režima.

Fijasko 1789, 1848, 2013...

Uspostavljanje stabilne demokratije je proces od dvije faze. U prvoj fazi se treba riješiti starog režima, a tek u drugoj izgraditi održiva demokratska zamjena. Zbog toga što je prva faza dramatična, mnogi ljudi misle da je igra završena sa uklanjanjem diktatora. Druga faza je puno teža. Postoje brojni primjeri širokih koalicija koje su formirane kako bi se svrgnuli diktatori, ali je jako malo njih ostalo zajedno i složilo se oko toga kako novi režim treba izgledati. Opozicioni pokreti imaju sklonost da lako izgube dah i da budu uvučeni u unutrašnja previranja i da ih potisne stari režim koji se konsoliduje, ojača i krene u kontranapad.

U godini 1848, originalnoj godini „narodnog proljeća“, prvi put se organizovani radnički pokret pojavio na političkoj sceni i njihovi zahtjevi su prestravili liberale. Srednji stalež je zahtijevao ekonomsku liberalizaciju a mnogi radnici radikalnije ekonomske i društvene promjene. Liberali su, pak, favorizirali ograničeno otvaranje političkog sistema, dok su radničke grupe zahtijevale potpunu demokratizaciju i vlast koja s njom dolazi. Kada je postalo jasno da bi radnici i socijalisti mogli pobijediti, liberali su ustuknuli i mnogi od njih su se vratili konzervativcima smatrajući ponovnu uspostavu autoritarizma kao manjeg od dva zla.

Ovo je za autoricu The New York Times-ovog priloga skoro identično onome što se trenutno dešava u Egiptu. Tokom godina autoritativnog režima sve političke i društvene institucije kroz koje bi se mirno artikulisalo javno nezadovoljstvo su sistematski ugnjetavanje. Država je namjerno produbljavala društvene podjele. Zato, kada je demokratizacijapočela, dugo skrivano nepovjerenje i animoziteti su eksplodirali u ekstremnu retoriku, masovne proteste i nasilje. Takve stvari uvijek plaše liberale, koji prednost daju redu i umjerenosti i koji preziru radikalne društvene eksperimente. To se pokazalo tačnim u Evropi 1789. i 1848, kao i ovih dana u slučaju Egipta...

Fijasko koji se desio 1848. ojačao je radikalne elemente u socijalističkom pokretu na račun onih umjerenih stvarajući opasan razdor među liberalima i radnicima. Nakon što su liberali odustali od demokratije umjereni socijalisti si ispali budale, a radikali koji su zagovarali nedemokratske strategije su postajali sve jači. 1850. Marx i Engels su podsjetili londonsku Ligu komunista da su oni predvidjeli da će stranka koja predstavlja njemačku liberalnu demokratiju „ubrzo doći na vlast i da će odmah svoju novostečenu vlast okrenuti protiv radnika. Vidite kako se ovo predviđanje obistinilo“. Zatim su ih upozorili: „Da bi smo bili u mogućnosti da se snažno i prijeteće suprotstavimo ovoj stranci, čija izdaja radnika će početi sa prvim satom pobjede, radnici moraju biti naoružani i organizovani“. Profesorica Berman se plaši da bi isti zaključak mogli izvuči i islamisti.

Greška koju su liberali napravili u Evropi devetnaestog stoljeća je da su smatrali sve socijaliste fanaticima. I dok su neki socijalisti bili ekstremisti, drugi su se protivili nasilju i bili su posvećeni demokratiji. Ti socijalisti, koji su kasnije postali evropski sociodemokrati a ne komunisti, željeli su društvene i ekonomske reforme, ali ne one koji su predstavljale smrtnu opasnost za kapitalizam i demokratiju. Ipak, jako dugo evropski liberali nisu htjeli da priznaju te razlike, suprotstavljali su se punoj demokratizaciji i aktivno su radili na represiji čitavog pokreta. Rezultati su bili pogubni.

Učiti, a ne ponavljati

Radikalni, nasilni i nedemokratski elementi unutar socijalističkog pokreta počeli su se pitati zašto bi radnici trebali učestvovati u sistemu koji nije spreman prihvatiti mogućnost njihove pobjede. Kada su socijalisti postali najveća politička snaga širom Evrope, liberali su pravili sramne ustupke konzervativcima kako bi ljevicu spriječili da preuzme vlast. Sve to je rezultiralo time da su evropska društva postajala sve više podijeljena i sukobljena.

Egipatski liberali ponavljaju, prema mišljenju dr. Berman, iste greške danas. Ponovo oni svoje oponente smatraju fanaticima koji bi da unište sve što liberali vrednuju. Ali, kao što svi socijalisti nisu bili proto-staljinisti, tako ni svi islamisti ne žele da uspostave teokratske režime. Danas, postoje umjereni islamisti koji su voljni da igraju po pravilima igre, i njih se, smatra profesorica, treba ohrabriti da tako postupaju.

Islamizam je i dalje najveća i najbolje organizovana politička snaga u Egiptu i od vitalne je važnosti da egipatska vojska i njihovi liberalni saveznici pokažu islamistima da ima mjesta i za njih u demokratskoj budućnosti regiona. Ako se svi islamisti demoniziraju, podjele u egipatskom društvu će postajati samo veće, umjereni islamisti će biti marginalizirani, a politička budućnost Egipta u problemima.

Stoljeće nakon 1848, sociodemokrate, liberali i čak umjereni konzervativci su zajedno stvorili snažne demokratije širom Zapadne Evrope- ishod koji je trebao doći ranije i sa manje nasilja. Bliskoistočni liberali bi trebali naučiti nešto iz turbulente evropske historije umjesto da je slijepo ponavljaju- piše profesorica Sheri Berman na kraju svog teksta.

Bez obzira na ishod tih događaja ostat će zabilježena sramotna podrška brojnih svjetskih organizacija i centara političke moći koji su stali uz vojsku. Takvim potezom oni šalju pogrešnu poruku strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne funkcioniše.

Mnogi se, a ne samo profesorica Berman, sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive, budu otjerani u zatvore ili, u najboljem slučaju, njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.

Nastavljen ciklus tribina

U subotu 9. novembra 2013. godine nastavljen je ciklus tribina koje organizira Medžlis Islamske zajednice Brčko. S obzirom da sukobi u islamskom svijetu ne jenjavaju i kako su i dalje u fokusu javnosti, organizatori su se pobrinuli da publika koja posjećuje naše tribine dobije objektivne i nepristrasne analize stanja u ovom dijelu ummeta.

Gost ove tribine na kojoj se govorilo o stanju u islamskom svijetu sa posebnim osvrtom na Siriju i Egipat bio je Muhamed Jusić kome je ovo drugo ostovanje u Brčkom. Jusić je novinar, prevodilac i publicist, stalni saradnik časopisa “Preporod” i magazina “Start”, kao i više dnevnih listova u regiji. Autor je knjige “Islamistički pokreti” , te suosnivač i koordinator nevladine “Istraživačke mreže – Islam u Jugoistočnoj Evropi” koja okuplja ugledne stručnjake iz ove oblasti. Diplomirao je islamsku teologiju na Univerzitetu u Medini (Saudijska Arabija). Živi i radi u Bugojnu.

S obzirom da je govorio na veoma aktuelnu i zanimljivu temu, njegovo predavanje je potrajalo duže i zbog brojnih pitanja prisutnih koji su, vidno zainteresirani za temu, ostali uskraćeni za neke odgovore jer se termin održavanja tribine uveliko prekoračio.

Izvor: http://medzlisbrcko.ba/vijesti/nastavljen-ciklus-tribina-2/

Izašao Takvim za 2014. godinu

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je i za, 2014. godinu, pripremio svoju najpopularniju publikaciju – Takvim. I ova sveska Takvima je bogata raznovrsnim radovima naših renomiranih autora. Sveska se sastoji od 21 rada, razvrstanih u osam rubrika. Ja sam pisao o vakufima i slobodi. 

Tekstovi su dati sljedećim redom:

Husein Kavazović, „Govor reisu-l-uleme u Rijeci“;

Mustafa Prljača, „Odnos prema Objavi“;

 Almir Fatić,  „El-Kafirun – sura o nevjernicima“;

 Ahmed Bukvić, „Značaj i cilj razmišljanja o kur'anskim ajetima“;

 Salih Haušić, „Tedebbur – razmišljanje o Kur'anu“;

 Mustafa Jahić, „Estetska interpretacija Kur'ana u djelu Sayyida Qutba“;

Enes Karić, „Mudrost“;

Nedim Begović, „Islamsko pravo i načelo diskriminacije“;

 Muhamed Jusić, „Vakufi i sloboda“;

Vahid Fazlović, „Tematizacija fenomena vjere i Objave“;

Fuad Sedić, „Stepeni i vrste ljudi na Sudnjem danu“;

Zuhdija Hasanović, „A šta s roditeljima?“;

Sedad Dizdarević, „Začudnost i ibret Mevlane Dželaluddina Rumija“;

Samir Beglerović, „Izazovi nakšibendijske tradicije za savremenu bosanskohercegovačku omladinu“;

Džemaludin Latić, „Šura – muslimanski parlamentarizam“;

 Ajnija Omanić, Mevlida Serdarević, Hajrunisa Čubro, „Nadijevanje imena i promjena prakse u zajednici – etička pitanja u nadijevanju imena“;

 Muharem Omerdić, „Iskrice mudrosti o  ljubavi i zaljubljenosti“;

Elvir Duranović, „Travničko muftijstvo i travničke muftije od 1680-1930“;

Džemaludin Šestić, „Bošnjaci Zenice kroz historiju“;

Aziz Kadribegović, „Husein-ef. Đozo“;

Osman Lavić, „Bibliografija Takvima 2008.-2013. godine“.

Muslimanska braća - kraj ili novi početak

Javljaju se glasovi mladih članova Muslimanske braće, koji koji bi ovu krizu iskoristili da reformišu pokret

Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera)

Muslimanska braća i ranije prolazila kroz možda nešto blaže, ali nimalo lake epohe progona i zabrana [Reuters - Arhiva]

Pokret Muslimanska braća u Egiptu ovih se dana nalazi u vjerovatno najtežoj poziciji od svog osnutka sada već daleke 1929. godine. Suočen sa najoštrijim mjerama zabrane djelovanja, kakve nisu bile na snazi ni u vrijeme najozbiljnijih pokušaja slamanja pokreta u vrijeme aristokratske vladavine egipatskih predsjednika, ali i sa svakodnevnim hapšenjima i procesuiranjima pod sumnjivim okolnostima njihovih lidera i članova, pokret se nalazi na prekretnici. Nakon spektakularnog uspona na vlast nakon svrgavanja režima predsjednika Hosnija Mubaraka i naglog uzleta ogranaka u brojnim arapskim i muslimanskim državama, pokret se nalazi u skoro potpunoj paralizi, te potisnut u ilegalu traga za modelima preživljavanja i to ne samo u matici Egiptu, nego i drugim državama, naročito Arapskog zaljeva, gdje se vrši sistematski pritisak na simpatizere Braće i na organizacije koje su mu ideološki bliske.

Epohe progona

I dok jedni predskazuju da bi ovo mogao biti početak kraja ovog najmasovnijeg i najrasprostranjenijeg pokreta, koji zagovara ideje političkog islama, drugi podsjećaju da su Ihvani (Braća) i ranije prolazili kroz možda nešto blaže, ali nimalo lahke epohe progona i zabrana, ali da ih to nije slomilo tada, kao što neće ni sada.

Međutim, dok traje otvoreni sukob lidera Braće, koji i pored nezapamćenih progona iz zatvorskih ćelija poručuju da neće odustati od svojih zahtjeva i ciljeva, te prijelazne egipatske vlade, iza koje stoje general Al-Sisi i vojna elita potpomognuta bogatim zaljevskim monarhijama, javljaju se glasovi mladih članova Braće, koji bi ovu krizu htjeli iskoristiti da reformišu pokret i da ga ponovo, sa novom agendom i metodom, ali istim vrijednostima i glavnim ciljevima, vrate na egipatsku političku scenu.

Tako egipatski dnevni list Al-Watan u izdanju od 28.10.2013. iznosi detalje iz navodnog nacrta platforme „trećeg osnivanja“ Muslimanske braće, na kojem radi grupa mladih lidera i članova pokreta iz tzv. Nove generacije (ar. Al-džil al-Džedid). Platforma nudi nove ideološke, političke i šerijatsko-pravne koncepte djelovanja pokreta, kako bi se osigurao kontinuitet djelovanja u novim društveno-političkim okolnostima.

Komentarišući platformu novinar Al-Watana Mahmud Shaban Bejumi podsjeća da je sve počelo dokumentom koji je izradila grupa mladih članova Muslimanske braće iz gradova Al-Fijum i Al-Minja, a u kojem su predložili početak rada na projektu „trećeg osnivanja“ pokreta, po uzoru na „drugo osnivanje“ u sedamdesetim godinama, kada je pokret suočen sa novim izazovima prošao proces temeljite reforme i reorganizacije.

Nova platforma

U dokumentu se navodi kako je njihov cilj restrukturiranje organizacije na novim osnovama i revizija organizacijske sheme, ali i odgojnih, političkih, ideoloških i svakih drugih principa na kojima njihov rad počiva, te „odustajanje od ideje globalnog uzora“ i „fokusiranja rada organizacije na lokalnom nivou“. Naglašava se, također, potreba da se otvore vrata dijaloga i saradnje sa srodnim političkim organizacijama i pokretima iz islamskog miljea, poput egipatske Al-Džemaa al-Islamije i drugih sličnih organizacija. Autori u ovakvom pristupu vide jedinu nadu za to da pokret ne samo preživi, nego da se na političku scenu vrati jači i sposoban da ponovo pridobije podršku egipatskih masa, koje su se razočarale rezultatima njihove kratke vladavine, a koji je ovih dana pod pritiskom žestoke medijske kampanje kojom se pokret pokušava na sve načine kompromitovati.

Zato se oni zalažu da Muslimanska braća ne samo da ne trebaju pokleknuti pred pokušajima da ih se silom ugasi, nego građanima trebaju ponuditi novu i reformiranu političku platformu.

I uistinu, kada se analizira dokument može se primijetiti da Platforma za reformu ima tri ključna dijela. Prvi govori o obavezi detaljne analize dosadašnjeg načina djelovanja pokreta od njegovog osnivanja do posljednjih dešavanja i brutalnoga pokušaja vojnog establišmenta da se Muslimanska braća isključe iz političkog i društvenog života. Tu se poziva na samokritičnost i ostavlja prostor reviziji nekih stavova i historijskih odluka..

Istovremeno se poziva i na obavezu „učenja“ iz iskustava drugih islamističkih stranaka, kako bi se okoristili korisnim iskustvima poput onih AKP partije u Turskoj, ali i kako se ne bi ponavljale iste greške. Poseban akcent stavljen je na iznalaženje novih pozicija i stavova, te političkih rješenja koja bi korespondirala sa novom realnošću na terenu, nastalom nakon „dešavanja naroda“ na arapskoj ulici. Tako se naglašava obaveza da Muslimanska braća u svom političkom programu moraju ponuditi više prostora i više garancija za političku uključenost manjina, prije svega u konkretnom slučaju Egipta, Kopta i žena.

Autori platforme ovdje predlažu da se ideolozi Muslimanske braće trebaju pozvati na fetve (šerijatsko-pravne stavove po određenom pitanju) Rashida al-Ganushija, Yusufa al-Qaradawija, Selima al-Ave, Muhameda Amare i Fehmija Huvejdija, kako bi osigurali islamski legitimitet svojim pozicijama i stavovima i kako ne bi odstupali od tradicionalnih vrijednosti i osnovnih principa svog političkog  projekta.

Javni diskurs

Naglašava se i to da pokret treba biti spreman prihvatiti pravila parlamentarne demokratije i učešće u političkom životu, čak i u slučaju da ne mogu osigurati parlamentarnu većinu, te da u slučaju obnašanja vlasti pokažu spremnost da je dijele i sa drugim legitimnim političkim opcijama, uvažavajući principe političkog pluralizma.

Drugi značajan dio platforme poziva na to da se javni diskurs pokreta odmakne od instrumentalizacije vjere na način da se politički oponenti ne nazivaju nevjernicma i neprijateljima vjere, niti da se za političke stavove pokreta tvrdi da su jedini islamski.

Iako se neka od ponuđenih rješenja možda ne čine kao krupan kompromis, s obzirom na zahtjeve demokratske utakmice i potrebe djelovanja u višepartijskom demokratskom sistemu, ona u slučaju da budu prihvaćena, zapravo, u brojnim segmentima predstavljaju krupan iskorak za ideologe Muslimanske braće, s obzirom na to da podrazumijevaju odstupanje od suštinskog plana djelovanja, na kojem je od početka počivala društveno-politička aktivnost Braće.

Tako, naprimjer, menhedž ili metodologija djelovanja Muslimanske braće kao pokreta podrazumijeva rad na izgradnji „muslimana pojedinca, zatim muslimanske porodice, muslimanskog društva, muslimanske vlasti, muslimanske države i islamskog hilafeta, te, u konačnici, `globalnog uzora“. Autori nove platforme djelovanja Ihvana su posebno skeptični prema upornom insisitiranju starije generacije lidera na izvornoj ideji o „Ustazijet al-Alem“ ili „globalnom uzoru“, prema kojem ova organizacija na sebe preuzima zadaću „spasitelja čovječanstva“, nudeći model življenja i upravljanja društvom i državom zasnovan na islamu kao posljednjoj Božijoj objavi.

Skupa cijena

Oni smatraju da su Muslimanska braća u Egiptu plaćala skupu cijenu zbog svojih globalnih ciljeva i da su trošili jako puno energije na vođenje globalne mreže Braće, što se odražavalo na njihov slab učinak na lokalnom planu, jer su se bavili globalnim problemima na koje nisu mogli istinski utjecati, zapostavljajući pritom lokalne i životne probleme svoga članstva i građana Egipta, naročito nakon što su došli na vlast. U tom smislu oni predlažu da se odustane od ove mesijanske vizije organizacije i da se, prije svega, posveti rješavanju konkretnih problema građana u skladu sa islamskim vrijednostima, te da se prioriteti tako postavljaju da prednost imaju lokalne, a ne globalne teme.

Ipak, treći dio ponuđene platforme vjerovatno će biti najkontroverzniji, jer poziva na to da se Muslimanska braća ograniče na to da budu samo „škola misli“, koja neće imati direktnu kontrolu nad političkim strankama i organizacijama koje djeluju na njenim principima, te da u budućnosti strankom upravljaju njeni organi, a ne lideri pokreta iz sjene.

Teško je danas znati da li će ove reforme zaživjeti i ko bi ih u vrijeme kada je čitavo vodstvo pokreta u zatvoru ili u bjekstvu mogao provesti, ali će od tog ishoda, ako ništa zbog značaja Egipta i utjecaja pokreta Muslimanske braće u islamskom svijetu, mnogo šta zavisiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

A search for Common Security and Global Citizenship

Muslims should be accepted by others as peace-loving people but there is a lot they should do themselves

A search for Common Security and Global Citizenship

By: Muhamed Jusić  (Novo vrijeme- Sarajevo, 1. November, 2013.)

Many of our global problems that we as humans face are deepened, if not created, by our ideological, cultural, religious and many other entrenchments that make us always look for enemy and his movements instead of trying to a understand other`s point of view and accept that our problems and challenges are common, even if we see them from different perspectives. 

That is why it is important to take notice of any initiative which does not divide our problems to “ours” and “theirs” but looks at them as common challenge. One of such attempts in dealing with problem of religious radicalism and abuse of Islam by militants is Professor Dr. Mustafa Cerić`s Declaration on Common Security and Global Citizenship, issued recently in which he is expressing the sense of the Bosniak nation regarding the 15th April 2013 deadly Boston Marathon bombing and the 22nd May 2013 horrific act of violence on the streets of London, where the holy phrase "Allahu Akbar" has been used and the holy name of Islam has been abused.

Professor Dr. Mustafa Cerić is former grand mufti of Bosnia-Herzegovina and in that sense spiritual leader of religious Bosniaks who are autochthonous European traditionally Muslim nation. Today he is President of the World Bosniak Congress that was inaugurated in Sarajevo on the December 29th 2012 as a global national voice of the Bosniak nation in the aftermath of last genocide in Bosnia.  He is also member of many international Islamic and interfaith organizations and is internationally renowned for his efforts in promoting peace and interreligious dialogue.

This newly published declaration is significant in many ways, not only because of his approach but also because it comes from someone who, for decades, represented Islamic community of religious Bosniaks who see themselves as intermediaries among  Western and Islamic civilization both of which they historically belong to. Not only that, but many of them who survived worse atrocities including genocide in Srebrenica during the Bosnian war between 1992 and 1995. see themselves, and that seems to be guiding idea of Dr. Ceric, as those who are invited to call for peace, dialogue and coexistence in the World. It is this moral credit of genocide surviving nation that gives special meaning to this call for understanding and condemnations of violence perpetuated in their name even though they as nation and religious group have nothing to do with it.

This statement is in many ways sequel to his first Declaration of European Muslims which he issued in the aftermath of the New York attacks in September 2001, the massacre in Madrid in March 2004, and the London bombing in July 2005. It was issued in July 2005 at the East London Mosque and received a great deal of international attention and was warmly welcomed by Westerns and Islamic leader alike.

In this new declaration which is endorsed by Islamic Forum of Europe, Dr Ceric calles for us all to search for Common Security and Global Citizenship. He asks the so called West to accept Muslims as peace-loving people and not to blame all Muslims and Islam for irresponsible actions of few:

Whereas in the Boston Marathon Bombing, three people have been killed and more than hundred wounded by a terrorist attack, and in Woolwich an off-duty British soldier was killed, and whereas these acts of violence have been attributed to Muslims with a perception that they are inspired by Islamic teachings to commit massacre of innocent people in such horrendous manner;

Whereas following the Boston Marathon Bombing and the horrific act of violence on the streets of London, with the blood on hands of a killer with a meat cleaver, Muslims live under the heavy pressure of a collective guilt for “Islamic terrorism,” which is constantly portrayed as if that is Islamic in nature;

But at the same he time calls on followers of Islam,  Muslim scholars and intellectuals of all schools and denominations to come together and issue a strong statement for the Common Security and Global Citizenship against those who are using the name of Allah and Islam in a wrong way:

It is not first time in history that a religion is misinterpreted by prejudices of those who are stuck by their hatred toward the Other; it is not first time in history either that a concept of a faith has been misguided by their own followers into the opposite direction; and it is not first time in history that the victims of prejudices must realize that a misconception about them will not go away by itself. They must rise up and speak out about their real concept of life, faith, culture, peace and security as a part and parcel of humanity. But not only speak, they must act in a convincing manner so that what they say that they believe, preach and teach is in practice of their own life. A personal example is more powerful than a thousand of words of an empty preaching. Indeed, the Muslims must admit that there are irresponsible men among them who are doing disservice by their wrong service to Islam. No one understands and accepts what some violent individuals and groups are doing claiming the noble name of Islam. They are spreading misconceptions about Islam and Muslims in such a way that generations to come will have hard time to clear that up. An injustice does not justify another injustice. The Muslims are advised by Allah Almighty that they should promote peace and do justice even to their enemies in order to change their heart and make them their friends: - Good and Evil are not the same. Therefore, you should always promote Good and thus if there is an enmity between you and him, he might as a result of your goodness become your sincere friend.- says Ceric in his declaration which will soon be presented to internatonal odience in cappital cities of Western and Islamic world.

Full text of the declaration can be downloded here:

http://islamicforumeurope.com/images_uploaded/2013/06/img3600.pdf

Je li na pomolu zaokret saudijske vanjske politike?

Saudijsko-američko savezništvo

Piše: Muhamed Jusić (Novo vrijeme, 1.11.2013.)

Kažu da su se u školama međunarodnih odnosa diplomatski maniri Saudijske Arabije navodili kao primjer staložene, odmjerene i burnih reakcija oslobođene diplomatije. Njihovi ambasadori, ministri i vladajuća porodica nikada nisu ni po jednom međunarodnom pitanju  davali ishitrene, retorički zapaljive i bombastične izjave. Isto je važilo i za inicijative koje su pokretali na globalnom planu; bilo da se radi o inicijativi za postizanje mira između Izraela i Palestine ili pozivu kralja Abdullaha na dijalog među civilizacijama, uvijek su to bilo dobro odmjereni i promišljeni potezi koji su trebali održavati imidž stabilne kraljevine koja držeći do svojih tradicionalni vrijednosti igra konstruktivnu ulogu u međunarodnim odnosima. To ni na koji način nije značilo da njihova vanjska politika nije bila aktivna. Jednostavno se do sada sve zavšavalo suptilnim porukama diplomata i susretima u četiri oka na najvišem nivou daleko od očiju javnosti.

Godinama, još od Rooseveltove administracije, ključni saveznik Saudije bila je Amerika i svoj međunarodni utjecaj porodica Sauda često je nametala posredstvom tog savezništva. To mogu potvrditi i brojni bosanskohercegovački politički lideri iz vremena agresije na BiH koji su bili iznenađeni stepenom američko-saudijske koordinacije i toga da su se ustupci Washingtona najlakše mogli osigurati zauzimanjem Rijada, o čemu su rijetki pisali i brojni živi akteri i danas govore u zatvorenim krugovima .

Diplomatski zaokret Sauda

Ovih dana taj dugo građeni imidž Arabije se mijenja, a dugogodišnje savezništvo sa Washingtonom je u ozbiljnoj krizi. Da li su dešavanja koja se nazivaju Arapsko proljeće i sve veći utjecaj Irana u regionu natjerali Saudiju da skine rukavice ili postoje neki drugi razlozi teško je znati. Jedno je sigurno, svjedoci smo rađanja jedne nove sadijske diplomatije koja više počiva na arapskom „tersluku“ nego tako „formaliziranoj ljubaznosti“  na koju smo i u svakodnevnom kontaktu sa Arapima navikli.

Sve je počelo prošlog mjeseca kada je ministar vanjskih poslova princ Saud al-Faisal odbio održati najavljeni govor u Generalnoj skupštiniUN-a. A onda je uslijedila prava diplomatska bomba kada je zvanični Rijad najavio da će odbiti preuzeti poziciju nestalne članice Vijeća sigurnosti.  Odbijanje dvogodišnjeg mandata za koji su tri godine lobirali u Rijadu su obrazložili kao njihov protest protiv neefikasnosti UN-a i Savjeta sigurnosti koji godinama nisu u stanju riješiti „palestinsko pitanje, zaustaviti konflikt u Siriji i osigurati da na Bliskom istoku ne bude oružja za masovno uništenje“, te zbog „duplih standarda kojim se rukovode svjetske sile i međunarodna zajednica u rješavanju globalnih konflikata“.

Ovu odluku saudijskog dvora podržali su brojni zvaničnici zaljevskih, ali i nekih drugih, zemalja smatrajući  ovaj potez „moralnim činom“ i dokazom „saudijske predanosti rješavanju arapskih i muslimanskih problema“.

Međutim, bolji poznavaoci prilika tvrde da saudijska ljutnja nije usmjerena toliko prema UN-u, njegovim tijelima i međunarodnoj zajednici koliko prema svojim dugogodišnjim saveznicima iz Washingtona, tačnije prema administraciji predsjednika Obame koja je u posljednjih nekoliko dana povukla nekoliko poteza koji odstupaju od saudijske vizije rješavanja bliskoistočnih problema i njihovih strateških interesa.

Tako Abdel Bari Atwan, dugogodišnji urednik panarapskog  Al-Kudsa Al-Arabija, smatra da je Rijad razočaran odlukom predsjednika Obame da odustane od vojne intervencije kojom bi se kaznio režim sirijskog predsjednika Bashara al-Asada zbog korištenja hemijskog oružja protiv civilnog stanovništva, u zamjenu za uništenje njegovog hemijskog arsenala što je dogoreno uz posredovanje Rusije. Saudija je ključni saveznik sirijske opozicje koja se bori protiv režima predsjednika Al-Asada kojeg podržava najveći saudijski rival Iran i najveći američki globali rival Rusija.

Kao drugi razlog saudijske srdžbe on navodi pomiriteljski nastup Obamine administracije upravo prema Iranu i najavljivanje moguće normalizacije odnosa nakon dolaska na vlast umjerenog Hassana Rouhanija  i pored toga što Iran nastavlja sa razvojem nuklearne tehnologije čemu se Saudija protivi. Tu je i nastavak izgradnje izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji koji Washington nije uspio zaustaviti.

Prema mišljenju Atwana ova reakcija Rijada je uslijedila kasno i tek nakon što je došlo do nesporazuma između njih i saveznika u Washingtonu. On smatra da su oni na ovaj način mogli i trebali reagovati godinama ranije, jer ovi problemi nisu od jučer, da je to bila njihova istinska briga a ne želja da se na ovaj način Americi pošalje poruka upozorenja zbog napuštanja svojih dugogodišnjih saveznika i pokušaja Obame da se što prije i bez obzira na cijenu izvuče iz uzavrelog Bliskog istoka kako bi se u ostatku svog mandata posvetio unutrašnjim ekonomskim i društvenim reformama.

Razlaz sa Amerikom

Kako ne bi bilo nedoumice da li se radi o stvarnom zaokretu vanjske saudijske politike ili tek izolovanom potezu zvaničnog Rijada pobrinuo se šef obaveštajne službe Saudijske Arabije princ Bandar bin Sulta, ambasador u Washingtonu od 1983. do 2005.  jako blizak porodici Bush i Republikanskoj stranci, koji je u razgovoru sa evropskim diplomatama izjavio „da će njegova zemlja uskoro korigovati spoljnopolitički kurs, okrenuti novi list u odnosima s Amerikom“. Ovom svojom izjavom koju su prenijeli svjetski mediji on je dao dokaz više onima koji tvrde da stvarni objekat saudijske srdžbe nije UN nego administracija predsjednika Baracka Obame.

Kako bi se to najavljeno pogoršanje odnosa dvaju dugogodišnjih saveznika moglo reflektirati na ionako kompleksnu situaciju na Bliskom istoku teško je znati. Također je nejasno koliko se Saudija istinski može udaljiti od Amerike. Tako američki CBS izvještava kako je Saudijcima još uvijek potrebna američka vojna oprema te da prodaja nafte ostaje ključan izvor prihoda. Prema tim izvještajima CBS-a, Saudijci mogu biti ljuti, ali sve staje na tome. Ono što ih osim toga drži, borba je protiv Al Kaide, u kojoj i SAD i Saudijska Arabija djeluju vojno, obavještajno i pravno.

Drugi pak smatraju da Saudija ima načina da zbog utjecaja kojeg je izgradila u regionu, ali i u čitavom arapskom i muslimanskom svijetu natjera administraciju predsjednika Obame da dvaput razmisli prije nego što raskine historijsko savezništvo sa porodicom Sauda i to u vrijeme kada se on i njegova Demokratska stranka nalaze pod ozbiljnim pritiskom i kritikama republikanaca zbog neodlučne i nedosljedne politike na strateški bitnom Bliskom istoku.

Dok jedni u arapskom i muslimanskom svijetu podržavaju ovo odluku Saudije smatarajući je tek zakašnjelom mnogi zvaničnici arapskih zemlja pozivaju Saudijsku Arabiju da preispita svoju odluku ističući da je od suštinske važnosti to da bi ta zemlja trebalo da predstavlja arapski i muslimanski svijet u Vijeću sigurnosti  "u ovoj važnoj i historijskoj fazi, naročito za bliskoistočni region".

Kakogod, ostaje činjenica da ne promijeni li Rijad svoje mišljenje do nastupa mandata početkom naredne godine ovo može postati ozbiljan presedan koji bi mogao nagovijestiti novu etapu u pokušaju reforme UN u kojem su do sada dominirali interesi samo pet globalno dominantnih sila. Osim toga, ovim potezom je postalo jasno svima da su u pitanje došli odnosi dva dugogodišnja saveznika koji su dugo diktirali procese na Bliskom istoku po prvi put od davne 1973. kad je rahmetli kralj Fejsal uveo embargo na prodaju nafte Sjedinjenim Državama zbog njihove podrške Izraelu u Joumkipurskom ratu protiv Egipta i Sirije.

Deset stvari koje možda niste znali o Kabi

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

1.Kaba nije uvijek imala današnji oblik.

Kaba koju vidimo danas više puta je rekonstruisana i nije identična onoj iz vremena poslanika Ibrahima i Ismaila, a.s. Kroz dugu historiju ova za muslimane najsvetija građevina više je puta obnavljana jer bi je zub vremena nagrizao. Najpoznatije proširenje je naravno bilo ono u vrijeme Poslanikove, a.s., mladosti. Pet godina prije Resulullahovog, a.s., poslanstva, Ka`bu je porušila poplava nakon pucanja brane Arema. Kurejšije su se uplašile, jer je gotovo prijetilo da se sruši Ka`ba, pa odlučiše da obnove gradnju, čuvajući njene temelje i njeno prvobitno mjesto. Odlučili su da je grade samo sa pošteno stečenim imetkom. Prenosi se kako je tadašnja građevina bila uzdignuta devet aršina od zemlje, još od vremena Ismaila, a.s. te nije imala krov, pa su neki lopovi ukrali sanduk s blagom koji se nalazio u njenoj unutrašnjosti. Zbog svoje tradicije i velike historijske vrijednosti, kao i temelja koje je postavio Ibrahim, a.s., Ka`bu su stalno posjećivali svi prolaznici kroz Meku. Dešavalo se da su mnogi odnosili sa sobom komadić zemlje ili kamenčić, kao simbol svetosti i berićeta.

Napravili su Arapi i plan za rekonstrukciju Ka`be. Odredili su koliko će koja plemena sakupiti kamena, i koji će dio zidova ko sazidati, tako da svi zajedno učestvuju u gradnji.

Prvo su porušili staru građevinu sve do temelja što ih je sagradio Ibrahim, a.s.

Doveli su graditelja, Rimljanina, zvanog Bakum i gradnja je tekla sve po planu, dok nisu došli do visine zida i mjesta gdje treba postaviti Crni kamen (ar. Hadžer-l-Esved). Svako pleme je smatralo sebe privilegiranim da taj častan posao učini neko od njih. Svađa među njima je potrajala četiri- pet dana i prijetila je izbijanjem krvavog sukoba oko Svetog hrama u Svetoj zemlji. U svemu tome najtrezveniji je bio Ebu Umejje bin el-Mugire el-Mahzumijj, koji je dao prijedlog da prva osoba koja se pojavi na vratima harema Ka`be bude ona koja će donijeti presudu.

Allah, dž.š., je htio da ta osoba bude Njegov poslanik, Muhamed, a.s., Kada su ga ugledali prisutni su povikali: "El-Emin, El-Emin (pouzdani i povjerljivi), zadovoljni smo da on donese presudu, to je Muhamed!"

Poslanik a.s, je predložio da donesu komad platna, spuste ga na zemlju i da on postavi Crni kamen, zatim da poglavari zavađenih plemena svi zajedno uzmu za ćoškove platna i da podignu Crni kamen do mjesta gdje će se postaviti. Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kamen postavio svojom rukom. Ovo je bio mudar postupak koji je zadovoljio sve.

Tada je Kurejšima, kako bilježe historijski izvori, ponestalo čistog imetka za gradnju, pa sa sjeverozapadne strane izgradiše zid visok šest aršina, danas zvani Hatim-zid, ili Kameni zid. Vrata na tom zidu uzdigoše od zemlje, da ne može bilo ko ući, već samo onaj kome dozvole. Kad je gradnja Ka`be dostigla petnaest aršina, sagradili su strop oslonjen na šest stubova. Tom gradnjom Ka`ba je dobila svoj četvorougaoni oblik.

Drugo značajno proširenje desilo se nakon Poslanikove, a.s. smrti u vrijeme Ibn Zubejra, r.a.

Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem se kaže da je Allahov poslanik, a.s, jednom prilikom rekao: "Zar nisi primijetila da je tvoj narod Ka`bu, prilikom njenog obnavljanja, skratio u odnosu na Ibrahimove temelje?" Rekla sam: "Allahov poslaniče, zar je nećeš vratiti na temelje Ibrahimove?" On je rekao: "Da tvoj narod sve donedavno nije bio nevjernički, to bih učinio." U jednoj drugoj verziji stoji: "Da tvoj narod nije donedavno bio u džahilijetu (neznaboštvu)", ili je rekao: "nevjerstvu", utrošio bih riznicu Ka`be na Allahovom putu, spustio bih joj vrata niže prema zemlji, a Hadžer učinio sastavnim dijelom Ka`be (to je dio koji je, prema Ibrahimovoj gradnji, i bio dio Ka`be)"

Ovaj hadis će navesti Ibn Zubejra, r.a., da pokuša sprovesti ovaj Poslanikov naum u stvarnost.

Naime, kada se Ibn Zubejr, r.a., pobunio protiv Emevija u Šamu i preuzeo vlast nad Mekom sagradio je  Ka`bu onako kako je rekao Božiji poslanik, a.s, a prema onom što mu je prenijela njegova tetka Aiša, r.a., majka pravovjernih.

Nakon što je Ibn Zubejrov pokret bio ugušen od strane emevijskog vojskovođe Hadždžadža es-Sekefijja, ovaj je, sedamdeset treće godine po Hidžri, o promjenama koje je Ibn Zubejr, r.a., načinio na Ka`bi obavijestio halifu Abdulmelika bin Mervana. Halifa je, misleći da je to Ibn Zubejr, r.a., učinio po svom nahođenju, naredio da se Ka`ba vrati u pređašnje stanje. To je učinjeno tako što je srušen šamski zid Ka`be, a sama Ka`ba skraćena sa one strane na kojoj je Hadžer. Višak kamena je ostavljen u unutrašnjosti Ka`be, istočna vrata su podignuta, a zapadna potpuno zazidana. Tako je Ka`ba dobila današnji izgled.

Kada su kasnije čuli da je to Ibn Zubejr, r.a., učinio na osnovu kazivanja Aiše, r.a., majke pravovjernih, pokajali su se što su to učinili i zažalili što zgradu Ka`be nisu ostavili kakva je bila.

Ibn Kesir još dodaje i to kako je halifa Mehdi bin El-Mensur u svoje vrijeme tražio mišljenje Imama Malika bin Enesa o tome da Ka`bu vrati u stanje u kojem je bila kada ju je Ibn Zubejr obnovio, ali mu je on odgovorio: "Bojim se da se vladari ne poigravaju sa Ka`bom! " tj. da je svaki vladar ne bude preuređivao onako kako on želi. Tako je ona ostala onakva kakva je i danas.

Od tada je ona više puta obnavljana ali je njen oblik ostao isti. Zadnje proširenje desilo se ne tako davne 1996. kada su njen temelj i zidovi detaljno učvršćeni i sanirani na način da se u skorije vrijeme ne očekuju veći zahvati.

2. Kaba je imala dvoja vrata i prozor.

Izvorna Kaba iz vremena prije intervencije Kurejša imala je dvoja vrata, jedna za ulaz i druga za izlaz. Dugo vremena u prvim stoljećima nakon gradnje imala je i prozor na jednoj od strana. Današnja Kaba ima samo jedna vrata i nema prozora.

3. Bila je u bojama.

Navikli smo na to da je Kaba prekrivena crnim ogrtačem (kisvom) i kao takva je simbol islama. Taj jednostavni crni ogrtač je opjevan u brojnim ilahijama na našem prostoru, ali i širom muslimanskog svijeta. Međutim, ta tradicija je prema dostupnim izvorima počela u vrijeme dinastije Abasija, možda baš zato što je crna bila boja njihove zastave i simbol (vladajuće porodice). Prije toga Kaba je prekrivana plaštom u bojama, među kojima su bile zelena, crvena i bijela. To je zbunilo brojne gledaoce serije Omer, r.a i nekih drugih serija koje su ovih mjeseci prikazivane na našim televizijam a na kojima je Kaba bila prekrivena šarenom kisvom u više boja.

4. Ključevi Kabe su od vremena Poslanika, a.s., u rukama iste porodice.

Kada su muslimani oslobodili Meku ključevi Ka`be su već generacijama bili u porodici kojoj je pripadao Osman bin Talha. Poslanik, a.s, je od njega uzeo ključeve kako bi ušao u Ka`bu i porušio idole koji su tamo bili. Nakon toga je ključeve vratio Osmanu bin Talhi rekavši da oni trebaju ostati u toj porodici do Sudnjeg dana. Poslanik, a.s, je ovako postupio iako su neki od njemu najbližih ashaba tražili da njima ukaže počast čuvanja ključa a ne Osmanu bin Talhi koji je tada bio nevjernik. Uz ovo Poslanik, a.s, je proučio riječi Uzvišenog: "Allah vam naređuje da povjerljive stvari dajete onima kojima pripadaju...". Nakon što se uvjerio u Poslanikovu, a.s.,  pravičnost Osman bin Talha je primio islam.

Kada je na Ahiret preselio Osman, ključ je naslijedio njegov amidžić Šejbe, a nakon njega njegovi sinovi. Ova porodica će kasnije postati poznata po imenu Eš-Šejbijun. Ključ (dug 40 cm) se i danas nalazi u posjedu ove porodice, a čuva se u posebno sašivenoj svilenoj torbi koja je izvezena zlatnim nitima. Ni danas niko ne ulazi u Kabu dok im potomci Benu eš-Šejbe ne otvore vrata.

5. Bila je otvorena za sve.

Sve donedavno, Kaba je otvarana dva puta sedmično da u nju može ući svako onaj ko hoće da tamo obavi namaz ili da uputi dovu. Zbog značajnog povećanja broja posjetilaca, Kaba se danas u prosjeku za javnost otvara samo dva puta kada u nju mogu ući samo posebne zvanice i uglednici iz muslimanskog svijeta.

6. Nekada se tavaf mogao obaviti plivajući.

Kaba je kao i Meka smještena na mjestu gdje se sastajalo nekoliko suhih riječnih korita kojim su se u kišnom periodu slivale bujice (medžra es-sujul). Takve poplave su znale oštetiti temelje Kabe i često onemogućiti normalno obaljanje tavafa i namaza i po nekoliko dana.

Iz tog perioda datira na društvenim mrežama prisutna slika hadžija koje tavaf obavljaju plivajući oko Kabe. Tokom velikih proširenja koja je naložio saudijski kralj Fahd bin Abdulaziz komlikovan sistem podvodnih kanala je osigurao da se slične poplave više ne dešavaju u samoj džamiji Harema. 

7. Postoji više Kaba!

Ibn Kerir piše o tome kako su vladar pravovjernih, Alija bin Ebi Talib, r.a., kao i i još neki ashabi,  rekli da je Ibrahimu, a.s., Allah Uzvišeni putem objave pokazao gdje će sagraditi Ka`bu, te da se Ka`ba nalazi ispod nebeskog Hrama (El-Bejtu-l-Ma`mura) tako da bi on, kad bi pao, pao na nju. Takav je slučaj i sa sedam nebeskih hramova. Polazeći od ove predaje neki učenjaci prvih generacija kažu da na svakom nebu postoji po jedan hram u kome stanovnici tog neba od meleka Allahu čine ibadet. Ti hramovi za stanovnike nebesa predstavljaju isto što i Ka`ba za stanovnike Zemlje.

O El-Bejtu-l-Ma`muru je i Poslanik, a.s., kao nečemu što je vidio tokom nadnaravnog noćnog nebeskog putovanja (El-Isr`a ve el-Mir`adža) rekao: „Onda mi je pokazan El-Bejtu-l-Ma`mur. Pitao sam Džibrila o njemu i on mi je rekao da je to mjesto u koje svaki dan dođe sedamdeset hiljada meleka da obave namaz i nikada se više isti ne vrate.“

8.  Crni kamen je u komadima.

Jedna od najpoznatijih znamenitosti Ka`be, ali i Meke uopće, jeste Crni kamen koji je ugrađen na njenom južnom uglu. Kamen je dug 25 cm, širok 17 cm i nalazi se uzidan u Ka`bi na visini od 110 cm.

Crni kamen je i pored svoje svetosti imao burnu historiju kao i muslimani koji su iz cijelog svijeta dolazili da ga dodirnu.

Tako se u nekim historijskim predajama navodi kako u jednom od sukoba između Emevija i Ibn Zubejra (683. god.) emevijska vojska opsjela Meku i da su tada emevijske trupe oklijevajući da uđu u grad zbog svetosti mjesta, odlučile postaviti katapulte na okolna brda kojima su sistematski bombardirali grad. Bombardiranje je trajalo devet sedmica. Uprkos nastojanju emevijskih vojnika da poštede Ka`bu, jedan zapaljivi projektil je ipak pogodio i zapalio kisvu (plašt Ka`be) da bi ubrzo zatim strahovit plamen zahvatio cijelu građevinu, od kojeg se čak i Crni kamen raspao na tri dijela.

Kasnije će vidljiva strana kamena biti polomljena na još nekoliko dijelova a danas su svi njegovi dijelovi uklopljeni i obuhvaćeni srebrenim obručem. Abdullah bin El-Zubejr je prvi stavio srebreni obruč oko Crnog kamena. Kasnije su mnogi muslimanski vladari izrađivali srebrne obruče kada god je to bilo potrebno. Zadnji je izrađen 1375 h.g./1955. god. za vrijeme kralja Sauda bin Abdulaziza.  Od tada obruč nije mijenjan ali je 2002. godine saniran.

9. Crni kamen je bio ukraden.

Manje poznat dio iz historije Meke i Kabe desio se 319, h.g., kada je jedna ismailijsko-šiitska sekta poznata pod imenom El-Keramite pod vodstvom Ebu Tahira skinula Crni kamen i odnijela ga sa sobom u mjesto El-Ihsa koje je bilo sjedište njihove sekte. Tek nakon dvadeset godina muslimanima je pošlo za rukom da ponovo vrate Crni kamen na njegovo mjesto i tada je on dodatno oštećen jer je vraćen u komadima.

Već smo ranije spomenuli predaje prema kojima je Crni kamen iz Dženneta i kako ga je melek Džibril donio Ibrahimu, a.s.,da ga ugradi u Ka`bu.

10. Crni kamen je nekada bio bijel.

Ibn Kesir u svome Tefsiru ali i u djelu Kazivanja o vjerovjesnicima spominje više detaljnih predaja o samom toku gradnje Ka`be čija autentičnost nikada nije dokazana. Jedna od tih predaja je i ta da je kada su izgradili temelje Kabe i počeli zidati ugao na kojem je danas Crni kamen, Ibrahim, a.s,, rekao sinu Ismailu, a.s,: "Sinko, potraži mi jedan lijep kamen da ga ugradim ovdje." "Oče", rekao je, "ja sam umoran i trom." Ibrahim je rekao: "Ako je tako, onda se udalji!" Tada mu je Džibril donio Crni kamen iz Indije koji je tada bio bijele boje, safir bijel poput segame (drvo izrazito bijelih plodova).

Adem ga je takvog donio iz Dženneta, ali je pocrnio zbog ljudskih grijeha. Kada je Ismail donio jedan drugi kamen i ugledao ovaj pored ugla Ka`be upitao je: "Oče, ko ti je ovo donio?" Ibrahim je odgovorio: "Onaj ko je marljiviji od tebe!" Oni su tako dalje zidali, i molili Allaha: "Gospodaru naš, primi ovo od nas, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš! (Prijevod značenja Kur`ana, El-Bekare: 127)

Muhamed Jusić

Deset stvari koje možda niste znali o Poslnikovoj, a.s., džamiji

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

1. Medina je harem.

Svi znaju da je Meka harem ili sveti i zaštićeni prostor ali ne treba nas iznenaditi da mnogi ne znaju da je to i Medina. Meka je harem od vremena poslanika Ibrahima, a.s., a Medina od vremena Muhameda, a.s. Prema islamskoj tradiciji Pejgamber, a.s., je od Uzvišenog molio da Medinu učini haremom i On,  Svemogući, to mu je uslišao. Tako se u njenim granicama ne smije prosipati krv, potezati oružje radi borbe, loviti, uništavati rastinje niti bilo kakav drugi prijestup činiti.

Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., kada je se vraćao iz bitke na Hejberu zastao na prilazu Medini i rekao gledajući u brdo Uhud: "Ovo brdo nas voli, a i mi njega volimo." Zatim  je pogledao u Medinu i rekao: "Allahu, doista ja ono što je između dvije labe (crno vulkansko kamenje koje je okruživalo Medinu sa tri strane) proglašavam haremom, kao što je Ibrahim učinio Meku haremom. O Allahu, daj njenim stanovnicima berićet u njihovim mu’du i sa’ju (jedinicama mjere)!"

Što se tiče granica medinskog harema, one su obilježene Harrom (dolinom od vulkanskog kamanja) Vakim (istočno od Medine), Harrom El-Veber (zapadno), brdom Sevr (sjeverno) i brdom ‘Air (južno).

Boravak u haremu ima svoje blagodati ali, u isto vrijeme teret prijestupa i grijeha u njemu je puno teži. Od Alija ibn Ebi Taliba, r.a., se prenosi da je rekao: "Kod nas (Ahlu-l-Bejta) nema ništa zapisano osim Allahove knjige i ove stranice od Poslanika, a.s: `Medina je harem od ‘Aira do tog i tog mjesta. Ko u njoj počini neki prestup ili da utočište prijestupniku, na njega je Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi. Od takvog se neće primiti niti farz niti nafila."

2. Pokušaj krađe Poslanikova a.s. tijela

Bilo je više pokušaja kroz historiju da se oskrnavi mezar Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj se desio još u petom stoljeću po Hidžri kada je fatimijski halifa Hakim Biemrillah naredio svome namjesniku Ebu El-Fetuhu da prenese Poslanikovo tijelo u Egipat gdje je bilo sjedište Fatimijskog hilafeta. Pripovjeda se kako je Hakim Biemrillah bio sagradio prelijep mauzolej u koji je mislio smjestiti Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem tijelo. Cilj mu je bio povećati ulogu Egipta i svoj vlastiti uticaj među muslimanima. Građani Medine su saznali za zavjeru te su građanskim neposluhom spriječili Ebu el-Fetuha u njegovoj nakani.

Najpoznatija od svih zavjera da se ukrade Poslanikovo tijelo bila je ona koja se desila 557 h.g. (1164). Sažetak predanja nam kazuje da je u to vrijeme u Egiptu vladao pravedni muslimanski vladar Nuruddin Zinki. Jedne noći nakon što je klanjao dobrovoljni noćni namaz, vidio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svom snu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je pokazao dvojicu muškaraca crvenkaste kose govoreći mu: "Spasi me od ove dvojice". Nuruddin se probudio prestrašen. Ustao je, uzeo abdest i klanjao. Kada se vratio u san ponovo je usnio isto. Kada je isti san imao tri puta posavjetovao se sa svojim savjetnikom Džemaluddinom el-Mosulijem koji mu je predložio da odmah otputuje u Medinu. Dogovorili su se da nikome ne govore o snu. U Medinu su došli za šesnaest dana donijevši sa sobom mnoge skupe poklone i novac koji su odlučili udijeliti tamo kao dobrovoljni prilog (ar. Sadaku). Nakon određenog perioda provedenog u gradu odlučili su da obznane da je vladar donio poklone koje hoće da uruči svim građanima Medine, ali da želi da poklone da svakom pojedincu lično. Dok su mještani uzimali poklone, jedan po jedan, Nuruddin Zinki je pokušavao prepoznati dvojicu koje je vidio u snu.  Međutim, i nakon što su svi građani Medine prošli ispred vladara on nije prepoznao one koje je tražio, nakon čega je upitao: "Jesu li došli svi mještani medine?". Odgovorili su mu da jesu osim dvojice Marokanaca koji su nedavno došli u  grad da u njemu provedu neko vrijeme prije nego što pođu na hadždž. Medinjani su spomenuli i to kako su ova dvojica bogati i kako dijele milostinju. Pored toga oni su izrazito pobožni. Svakodnevno klanjaju noćni namaz i ostale dnevne namaze u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji. Skoro svako jutro obilaze mezarje Beki`a. Kada su se ova dvojica pojavila vladar ih je prepoznao iz svog sna i njihova zavjera je ubrzo bila razotkrivena. Naime, oni su bili iznajmili kuću nedaleko od Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mezara i svakodnevno su kopali tunel kako bi došli do njegova tijela. Zemlju su iznosli u tradicionalnim marokanskim torbama i razasipali u mezarju- što objašnjava njihove učestale posjete Beki. Na kraju su zavjerenici priznali da su oni samo izvršavali naređenje kršćanskog kralja koji je obećao da će ih bogato nagraditi ako se domognu Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tijela.

Nakon ovog Nuruddin Zinki je naredio da se oko mezara iskopa duboki kanal u koji će se onda izliti topljeno olovo. Ovo je i učinjeno kako bi se spriječili slični pokušaji krađe Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tijela.

Postoje predaje koje govore da je bilo još pokušaja da se Hudžra Šerifa oskrnavi ali niti jedan nije bio uspješan.

3. Današnja džamija je veća nego čitav grad u vrijeme Poslanika, a.s.

Današnja džamija je stotinu puta veća od one u vrijeme Poslanika, a.s., današnja džamija je veća od čitavog gradskog jezgra Medine iz tog vremena. Ovome u prilog govori i to što je Dženneti-beki kao medinsko mezarje nekada bilo na prilazima gradu a danas se nalazi uz samu džamiju.

4. U njoj je jedna od dženetskih bašča.

Jedna od najznačajnijih posebnosti Poslanikove, a.s., džamije (ali i Medine kao grada) je Er-Revda el-Mutahara. To je prostor između Poslanikovog, a.s., kabura i njegovog minbera za koji se u jednom hadisu kaže da je jedna od džennetskih bašči. Tim prostorom je Poslanik, a.s., prolazio svaki dan dok je dolazio na namaz. Tu mu je dolazila objava i tu su ashabi, Allah njima bio zadovoljan, učili od najboljeg stvorenja i posljednjeg Poslanika, a.s.

Prenosi se od Abullaha ibn Zejda el-Mazinija, r.a., da je rekao: "Ono što je između moje kuće i minbera je jedna od džennetskih bašća."

Tumačeći ovaj hadis Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: "Pod riječima `jedna od džennetskih bašča` se misli `kao jedna od džennetskih bašča`, a to se ogleda u spuštanju Božije milosti i ostvarenju sreće, koja se postiže boravkom u skupovima u kojima se spominje Uzvišeni Allah, prije svega za vrijeme Poslanika, a.s. Ili bi moglo značiti da obavljanje ibadeta u njoj vodi Džennetu, tj. da se radi o metaforičkom značenju. Ili, pak, ima doslovno značenje. Tj. da će ova bašča ovakva kakva jeste biti prenešena u Džennet."

Nakon ovoga Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, dodaje: "Ovo je rezime tumačenja uleme kada je u pitanju ovaj hadis, i poredana su shodno svojoj jačini.“

5. Džamija je više puta gorjela.

Najveći dio stare džamije iz vremena Poslanika, a.s., više puta je gorio. U jednom od tih požara 654. godine po Hidžri (1256. po rođenju Isaa a.s.), izgorio je i originalni minber iz vremena Poslanika, a.s. Ovaj požar je bio i jedan od najvećih a prema predajama izazvao ga je plamen svjetiljke koja je osvjetljavala džamiju. Drugi požar desio se 886. h.g., nakon što je munja udarila u istočnu munaru. Ovaj posljednji se brzo širio tako da je uzrokovao smrt više  ???od deset osoba. Svaki put je džamija obnavljana zadržavajući osnovne karakteristike.

6. Nekada nije bilo kupole a sada su dvije.

Zelena kupola iznad mezara Poslanika, a.s, je postala simbol Medine i njegove džamije. Međutim, više od 650 godina nakon smrti Poslanika, a.s., ona nije postojala. Prva kupola sagrađena je 1279, a sagradio ju je od drveta memlučki sultan. Isto tako, manje je poznato da je današnja zelena kupola tek druga ili vanjska ispod koje se nalazi manja ranije izgrađena iznad sobe u kojoj je Poslanik, a.s. ukopan.

7. Kupola je nekada bila purpurne boje!

Ta prepoznatljiva zelena kupola nekada nije bila zelena. Ustvari, predaje i zabilješke brojnih putopisaca govore o kupoli koja je tokom različitih rekonstrukcija mjenjala boje. Jedno vrijeme je bila bijela, a najduži period purpurnoplava. Inače, purpurna je dugo vremena bila omiljena i cijenjena boja u Hidžazu.  Prije nekih 150 godina ustalila se zelena boja i kupola je takva ostala do danas.

8. Džamija ima četiri mihraba.

U džamiji se danas nalaze četiri mihraba. Mihrab u kojem današnji imam predvodi džemat je poznat kao Osmanov mihrab. Nalazi se na najisturenijem mjestu u južnom zidu Poslanikove, salallahu alejhi ve selem, džamije. Izgrađen je na istom mjestu sa kojeg je halifa Osman, radijallahu anhu, predvodio muslimane u namazu. On je, radijallahu anhu, sagradio sebi posebnu bezbjedosnu prostoriju kako bi se pokušao zaštititi od mogućeg atentatorskog napada u namazu od kakvog je stradao halifa Omer, radijallahu anhu. Godine 91. po Hidžri, Omer ibn Abdulaziz je obnovio džamiju i na tom mjestu sagradio mihrab.

Ali pored njega u džamiji ima i tzv. hanefijski mihrab. Ovaj mihrab nalazi se uporedo sa Poslanikovim, a.s., mihrabom samo malo zapadnije od minbera.

Dug vremenski period najbrojniji klanjači u Poslanikovoj, a.s., džamiji bili su sljedbenici malikijskog mezheba. Nakon što su ova mjesta došla pod administrativnu upravu vladara iz Egipta, šafijski imam je postavljen zajedno sa malikijskim. Sve namaze, osim sabaha, prvo je obavljao malikijski imam pa tek onda šafijski, shodno učenju ove dvije fikhske škole. Vremenom se, prvenstveno zbog činjenice da je hanefijski bio zvanični mezheb u osmanlijskoj državi, povećavao broj sljedbenika hanefijskog mezheba što ih je navelo na to da sebi izgrade ovaj mihrab. Samudi spominje i to da je šafijski imam klanjao u ovom mihrabu prije hanefijskog dok su teraviju klanjali svi zajedno i za jednim imamom. Ali ibn Musa je zabilježio da je godine 1303. po Hidžri najbrojniji džemat bio hanefijski dok je najmalobrojniji bio šafijski.

Ulaskom Hidžaza i Medine u okrilje Saudijske kraljevine, kralj Abdullazziz, rahimehullah, je naredio da svi muslimani klanjaju za jednim imamom, ovaj put sljedbenikom hanbelijske pravne škole.

Najbitniji mihrab je ipak onaj Poslanikov. Šesnaest mjeseci po dolasku u Medinu Allahov poslanik, a.s., predvodio je muslimane okrenut prema prvoj kibli muslimana; džamiji El-Aksa u Kudsu (Jerusalemu u Palestini). A kada je Svemogući objavio: "Ti okreni lice svoje prema El-Mesdžidu-l-Haramu" Poslanik, salallahu alejhi ve selem, je počeo predvoditi vijernike u namazu sa mjesta na kome se i danas nalazi njegov mihrab. Treba spomenuti i to da za života Allahovog poslanika, a.s., kao i za perioda vladavine četvorice pravednih halifa nije postojao mihrab u obliku u kakvom ga mi danas znamo.

Godine 91. po Hidžri Omer ibn Abdulazziz je na mjestu na kojem se vjerovalo da je Poslanik, a.s., predvodio džem’at sagradio mihrab da bi ga  888. godine po Hidžri, sultan Kaitabai dao ponovo sagraditi i to u formi u kojoj je i danas sačuvan. O ovome svjedoči i tarih (zapis) koji je uklesan na pozadini mihraba.

Malo ljudi, čak i onih koji posjete džamiju, znaju da postoji i četvrti mihrab, Mihrabu-t-tehedždžud.

Ovaj mihrab nalazi se lijevo od Revde nedaleko od Džibrilovih vrata, ali je danas u potpunosti zaklonjen policama na kojima se drže mushafi tako da se jedva može vidjeti njegov gornji dio. Ne može se precizno datirati kada je i zašto ovaj mihrab sagrađen kada se pouzdano zna da je Poslanik, a.s., imao običaj tu sam obavljati noćni namaz.

9. Nekada se do nje moglo doći vozom.

Radovi na izgradnji Hidžaske željeznice od Istanbula do Meke počeli su godine 1901. u vrijeme sultana Abdulhamida. Histrorijski izvori govore o tome da je čitav islamski ummet sa nestrpljenjem očekivao realizaciju ovog projekta i zato je bila pokrenuta kampanja prikupljanja donacija ne samo u osmanskim zemljama već širom islamskog svijeta. U našim krajevima su muslimani sa zadovoljstvom kazivali jedni drugima, kako se "gradi štreka od Šama do Meke i Medine", i kako će hadžije od sada taj najteži dio puta prelaziti "vozeći se u mašini".

Iako je realizacija projekta u početku zahtijevala uključivanje nekoliko stranih tehničara  i inžinjera (posebno u izgradnji tunela i mostova) nadležna komisija se trudila da ih ne angažuje osim ako nije bilo drugog izbora. Kako je realizacija odmicala sve manje je bilo stranog uplitanja tako da na relaciji od željezničke stanice El-Ahdar (760 km južno od Damaska) do Medine nije bio angažovan niti jedan strani inžinjer, a njihovo mjesto su zauzeli egipatski stručnjaci.

Broj fizičkih radnika koji je bio uključen u radove 1907. godine  iznosio je 75 hiljada.

U septembru 1908. pruga je došla do Medine ali su daljnji radovi na nastavku prema Meki obustavljeni zbog protivljenja Eš-Šerifa Huseina, namjesnika Meke, koji se plašio izravne osmanske prisutnosti.

U junu 1916. Husein je podigao Arape u Hidžazu na ustanak protiv Turske. 29. oktobra 1916. on se proglasio za "kralja arapskih zemalja". Britanija, Francuska i Italija su ga odmah priznale, ali samo kao "kralja Hidžaza". Iz svoje nezavisne arapske države Husein je pozvao sva arapska plemena da ustanu protiv Turske. Na čelu arapskih ustanika bio je njegov sin Fejsal koji je po nagovoru i instrukcijama britanskog agenta T.E. Lawrence (Lorensa od Arabije) vršio stalne napade na prugu. Poput Britanije u Hidžazu i Francuska je u Siriji preko svojih agenta nudila novčane nagrade arapskim plemenima koja su napadala prugu.

Arapski pobunjenici su stalnim diverzijama uspjeli porušiti prugu na više dionica, i ona više nikada nije popravljena.

Njen manji dio je ostao u funkciji u Siriji i Jordanu, ali je i on zastario i nefunkcionalan.

Pripovijeda se i danas  kojoj je osmanska administracija u Medini bila naložila da se tračnice Hidžaske željeznice od ulaska u Harem do željezničke stanice koja se nalazila nedaleko od Poslanikove, a.s., džamije imaju prekriti životinjskim kožama kako voz dok se kreće preko njih ne bi pravio buku, a sve to iz poštovanja prema ukopanom Poslaniku, a.s.

Već iduće godine se planira završetak izgradnje brze željeznice koja će ovaj put spajati Medinu i Meku, a u narednim fazama i Džidu.

10. Prvo mjesto u Arabiji u koje je uvedena struja.

Kada su osmanlijske vlasti krenule sa elektrifikacijom gradova u carstvu prvo su struju uveli u Poslanikovu, a.s. džamiju u Medini. Prema dostupnim podacima džamija je bila osvjetljena nekoliko godina prije nego što je osvjetljen osmanski dvor u Istambulu.