Kako ušutkati građansko nezadovoljstvo
Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje)
Trakavica o „sigurnosnim propustima“ tokom nedavnih
protesta na Trgu BiH nazvanih "Bebolucija" nastavlila se
u ponedjeljak kada je Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH razmatrao
informacije o sigurnosti rada u institucijama BiH i odlučio da je potrebna
zajednička sjednica oba doma da usaglasi stavove. Predstavnički dom je dao
svoje mišljenje o ovoj temi 8. jula i tada, kao i na sjednici Doma naroda, smo
smo mogli čuti niz zahtjeva da se kazne „odgovorni“ u sigurnosnim agencijama,
ali i prijetnji tužbama medijima. Tako je Drago Kalabić iz SNSD-a
rekao za portal eTrafika.net da će klubovi poslanika SNSD-a i SDS-a tužiti
javne emitere BHT i FTV te portal Klix.ba za "huškanje naroda na srpske
poslanike i onemogućavanje rada i kretanja poslanika u zgradi institucija BiH".
Njegova stranačka kolegica Milica Marković je za parlamentarnom govornicom
ustvrdila kako je nakon iskustva od 6. juna jasno da bi Republici Srpskoj bilo
puno bolje da napusti BiH "koja je na aparatima" i nastavi samostalno
djelovati. Najviše je srdžbe javnosti na sebe privukla
Aleksandra Pandurević iz SDS-a koja je na svom Twitter profilu
u jeku protesta pred bh. institucijama kojima se tražilo hitno rješenje pitanja
jedinstvenog matičnog broja (JMB), poručila kako se protestima želi linč
Republike Srpske (RS) i da se prozivaju samo Srbi.
Ipak je najdalje u svom izjavama, kao što se moglo i
očekivati, otišao predsjednik RS-a Milorad Dodik koji je u svom
stilu zahtjeve građana da se omogući tek rođenim bebama da dobiju JMB nazvao
smišljenom “građanizacijom” Bošnjaka i da Srbi i Hrvati, kako je rekao, valjda
nisu toliko politički i historijski naivni da bi takve stvari prihvatili.
"Ono što su tražili takozvani građani iz Sarajeva vidljivo je u
zahtevima svih političkih partija iz Federacije BiH. Oni su sastavni deo
politike Bošnjaka već duže vreme s ciljem da se razgradi dejtonska struktura i
da se napravi unitarna BiH”, rekao je tada Dodik.
Uzalud su predstavnici demonstranata ukazivali da
ništa nacionalističkog nema u njihovom zahtjevu da se tek rođenoj bebi omogući
liiječenje van države i zahtjevu da političke elite počnu raditi svoj posao.
Uzalud su ukazivali na to da među onima koji su protestovali nisu samo Bošnjaci
i da su slični protesti održani širom BiH. Nije pomogla ni podrška
veterana rata Armije BiH, vojske Republike Srpske i pripadnika HVO-a, niti
mladića i djevojaka iz Banja Luke koji su se pridružili demonstrantima na Trgu
BiH.
Nema vlasti koja se ne bi trebala plašiti
nezadovoljstva svojih građana, ali su protesti za JMBG nacionalističke elite,
čini se, posebno uplašile da bi mogli ogoliti njihovu političku demagogiju na
kojoj jašu desetljećima pokazujući da većina problema građana u BiH nisu
nacionalne nego životne prirode.
Protesti koji su počeli spontano kada je tromjesečnoj bebi
zatrebao JMBG (koji se nije izdavao zbog nesposobnosti političara da se
dogovore) kako bi dobila pasoš i mogla otići u Njemačku na terapiju koja bi joj
mogla spasiti život ulili su nadu mnogima u BiH ali i međunarodnoj
zajednici da su se građani BiH napokon počeli buditi iz dugogodišnje letargije
i shvatili da nije smisao demokratije da sebi svake četiri ili dvije godine
biraju despote koji će njima vladati bez ikakve odgovornosti.
Mnogi su tada govorili o „bosanskom arapskom
proljeću“, ali kao što se arapsko proljeće sve više pretvara u „Arapsku zimu“,
tako se i građanski bunt u BiH polako počeo gasiti dok je politička i medijska
mašinerija nastavila sa njegovom „nacionalizacijom“ i utjerivanjem građanskog
nezadovoljstva u nacionalne torove.
Međutim, ima jedna sličnost između bosanskog ljeta i arapskog
proljeća, tačnije onog možda najkrvavijeg poglavlja u njemu, onog sirijskog.
Naime, Dodik i njegovi stranački izvršioci kao da su učili od Bešara al Asada,
kada su u Siriji počeli mirni građanski protesti koji su zahtijevali više
sloboda, manje korupcije i bolje uslove života u kojima su podjednako učešće
uzeli sirijski suniti, šiiti, Kurdi, nusejrije ili aleviti, kršćani ali i
većina sekularne, pa i ateističke intelektualne elite Al Asad je bio siguran da
je nakon što brutalnom vojnom silom nije uspio slomiti želju naroda za
promjenama, najbolji način za ostanak na vlasti bio da proteste pretvori u
etnički, vjerski ili barem mezhebski (sektaški) sukob kako bi sebi osigurao
bazu i podršku jedne od skupina. I upravo je, kažu poznavaoci prilika u Siriji,
na tome neumorno radio. Njegova medijska mašinerija, kao i ona njegovih
saveznika u regionu, upozoravala je na etničko čišćenje alevita i kršćana u
slučaju da sunitski ekstremisti preuzmu vlast zanemarujući činjenicu da su tada
vodeći lideri sirijske opozicije priapadali ovim dvjema skupinama.
Od aprila do septembra 2011. u jeku antivladinih protesta
režim u Damasku je iz zatvora pustio 960 Al-Kaidi ideološki bliskih militantnih
ekstremista, među njma i 47 lidera današnje fronte El-Nusra koji su ubrzo
počeli sa napadima na šiitska sela i arapske kršćane. Tako je Bešar, dekalrisani
baasist, samim time sekularist i arapski nacionalist postao zaštitnik šiita
kojeg podržava teokratski Iran. Tačno je da on pripada sekti nusejrija koja se
smatra ogrankom šiizma, ali historijski i teološki to su i dalje dva jako
udaljena pravca, a osim toga on kao i vaćina članova Baas stranke su bili prije
svega Arapi i socijalisti dok se vjerskoj pripadnosti nije pridavao poseban
značaj.
I kao što se Milorad Dodik iz socijaldemokrate
pretvorio u srpskog nacionalistu kako bi sebi osigurao političku bazu koja će
ga održati na vlasti, tako je i Al-Asad mlađi od nasljednika svoga oca Hafeza u
vođenju basisitičke socijalističko- nacionalističke revolucije postao pulenom
teokratskog šiizima.
E upravo taj sirijski recept koristi Dodik i
zastupnici SNSD-a u državnom parlamentu koji tvrdnjama da se radi o bošnjačkim
protestima i da su meta bili Srbi odnosno zastupnici iz RS-a pokušavaju
skrenuti pažnju javnosti sa legitimnih zahtjeva građana i usto u nedostatku
argumenata za sve gore stanje u kojem se građani BiH nalaze, kao i Bešar
govoriti o međunarodnoj zavjeri protiv njegove vladavine. Zato
građani BiH prije svega trebaju naći načina da razluče šta su njihovi
partikularni nacionalni i etnički interesi a šta životna pitanja kako da ne
dozvolili da se njihovim razlikama manipuliše. A vrijeme će pak pokazati može
li se u jednoj nacionalizmom opterećenoj zemlji iskazati građansko
nezadovoljstvo ili će Srbi iz Sarajeva morati kada su gladni, nezaposleni, ili
nemaju prijevoza ići protestovati u Banja Luku, a Bošnjaci iz Banja Luke,
valjda „svojima“ u Sarajevo.
