Bitka za Al-Azhar

Piše: Muhamed Jusić
Al Jazeera

Jedno od najstarijih i najutjecajnijih sveučilišta u muslimanskom svijetu, Al-Azhar iz Kaira, se našlo usred rasprave o ulozi koju će islamsko pravo i šerijat imati u novom egipatskom Ustavu usvojenom uz dosta kontroverzi na nedavnom referendumu.

Naime, novi Ustav, oko kojeg se egipatsko društvo podijelilo na dijametralno suprotstavljene stavove kao rijetko kada dosad, predviđa da Al-Azhar eš-Šerif ima savjetodavnu ulogu u svim pitanjima egipatskog zakonodavstva koja se tiču islamskoog prava i šerijata.

Bitno je naglasiti da većina rukovodećih autoriteta Al-Azhara nije zadovoljna novom ulogom koja im je dodijeljena. Tako je šejh Abduldaim Nussair za zapadne medije izjavio kako je to samo pokušaj „selefija da Al-Azhar postane dijelom političkog sistema, čemu se oni sa Al-Azhara protive“.

Šejh Nussair, inače savjetnik šejhul-Azhara i član Ustavotvorne skupštine, koja je radila na sastavljanju teksta novog Ustava, je istom prilikom dodao i to kako: „oni ne žele da zakonodavstvo stavljaju u okvire religijske dogme koja određuje šta je dobro, a šta loše“. On tvrdi da su selefije insistirale na ovoj ulozi Al-Azhara zato što imaju planove da njime ovladaju.

Istovremeno, predstavnici Muslimanske braće, ali i umjerene selefije, tvrde kako nemaju nikakve tajne planove o preuzimanju Al-Azhara i kako im je jedini cilj da osiguraju istinsku autonomiju za ovu obrazovnu instituciju.

'Status nezavisne institucije'

Kao dokaz za to oni navode da novi Ustav, kao i novi zakon kojim je uređeno djelovanje sveučilišta, predviđa da glavnog muftiju ili šejhu-l-Azhara (vrhovnog autoriteta) bira sama ulema, a ne predsjednik Republike kao što je to bio slučaj dosad.

Tako je Essam el-Erian, zamjenik predsjedavajućeg Muslimanske braće za The Washington Post izjavio kako oni žele da Al-Azharu vrate njegov „osnovni status kao nezavisne institucije“ nakon desetljeća državne kontrole.

U istom članku, kojeg je priredio novinar Griff Witte, i selefije preko visoko pozicioniranog lidera selefijske partije En-Nur Nadira Bakara negiraju takve optužbe i tvrde da „oni ne žele da Al-Azhar ima konačnu riječ u tumačenju islamskog prava“.

On kaže da za njih „Al-Azhar nije Vatikan i da u islamu niko nema pravo konačnog stava o nekom vjerskom pitanju“

I uistinu, novi Ustav Al-Azharu u zakonodavnoj proceduri daje samo savjetodavnu, a ne obavezujuću ulogu. Ali, novinar Washington Posta s pravom smatra da će se egipatski zakonodavci i političari teško usuditi protiviti stavovima Al-Azhara ako on po nekom pitanju zauzme stav.

Ipak, liberali i ljevičari iz egipatskog političkog spektra nisu spremni ovu novu ulogu jedne vjerske institucije prihvatiti tek tako.

Ahmed Ezzat, poznati egipatski aktivista za zaštitu ljudskih prava, smatra da je „davanje ovlasti jednoj vjerskoj instituciji da tumači zakon suprotno cjelokupnoj ideji moderne države i da je takva uloga vjere okončana u srednjem vijeku i da će svako revitaliziranje takve njene funkcije neminovno voditi `valu ugnjetavanja“.

Ovo nije prvi put da se vodi bitka za Al-Azhar. Od njegovog osnivanja u 10. vijeku Al-Azhar je balansirao između svoje autonomije i bliskosti sa vlašću koja se smjenjivala.

U ranom osmanskom periodu, šejhu-l-Azhar je uživao određeni stepen autonomije u svom radu, prije svega zbog činjenice da je sveučilište raspolagalo brojnim vakufima, ili vjerskim zadužbinama, kojima su se punili fondovi iz kojih se Al-Azhar finansirao.

Vakufi su, ne samo u slučaju Al-Azhara, utemeljeni još ranije u islamskoj historiji kao sredstvo zaštite uleme od državnog uplitanja, kao i sredstvo za finansiranje škola, društveno korisnih radova, pa čak i vojski.

Svi kasniji režimi, još od vladavine osmanskog namjesnika Ali Paše, su upravo oduzimanjem vakufa i direktnim izborom njegovih autoriteta uspjeli sputati autonomiju Al-Azhara.

U periodu prije pada režima predsjednika Mubaraka, ovlasti nekadašnjeg Al-Azhara su bile podijeljene između tri vladine institucije: Ministarstva vakufa, koje je kontrolisalo vakufe koji su nekada bili garant Al-Azharove autonomije, Ministarstva pravosuđa, koje je brinulo o instituciji fetve (šerijatskom pravnom rješenju određenog pravnog pitanja) i Sveučilišta Al-Azhar, koje je postalo samo obrazovna institucija.

Upravo zbog nedostatka autonomije i reduciranja njegove uloge, Al-Azhar je u godinama prije „revolucije“ često osporavan, naročito među alternativnim islamističkim organizacijama koje su se u to vrijeme nametnule kao jedini glasovi opozicije arapskim despotskim režimima.

Naročito je to bilo izraženo za vrijeme vladavine svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je često koristio Al-Azhar i tadašnjeg njegovog šejha Muhammeda Seida Tantawija za davanje legitimiteta njegovoj vladavini, pa i određenim političkim odlukama.

Zato se nakon sloma njegovog režima očekivalo da će se prvi na meti čistki nove vlasti naći zvanični Al-Azharovi autoriteti.

Pozicija moderatora

To očekivanje je bilo utoliko veće što su ideolozi vladajućih partija kojim dominiraju Muslimanska braća i selefije iz stranke En-Nur još u godinama kada su bili zabranjeni i marginalizirani vodili oštre rasprave sa zvaničnim autoritetima Al-Azhara, koje su optuživale za podršku neislamskom diktatoru.

Usto, ovladavanje Al-Azharom i podrška njegovih autoriteta idejama političkog islama bi islamističkim strankama dala islamski legitimitet koji im se često osporava. 

Međutim, to se nije desilo u prvim mjesecima nakon tzv. revolucije i preuzimanja vlasti. Mnogi analitičari, uključujući i Wittea, zasluge za stabilizaciju prilika na Al-Azharu u ovom turbulentnom periodu pripisuju šejhu Ahmedu el-Tajibu, koji je svojim istupima i distanciranjem od dnevne politike uspio, i pored činjenice da ga je imenovao Mubarak, zadržati svoju poziciju, a sveučilište dovesti u poziciju moderatora koji pozivima na dijalog posreduje u prijepornim pitanjima oko kojih se egipatske političke i društvene grupe razilaze.

Witte u svom tekstu podsjeća da današnjeg šejhu-l-Azhara njegovi kritičari iz reda sekularista okrivljuju za servilnost novom islamističkom režimu.

Istovremeno se na islamističkim forumima mogu čuti kritike kako je zvanični Al-Azhar i njegova vodeća ulema samo još jednom pokazao svu vještinu preživljavanja i da su „do savršenstva doveli svoju ulogu sluga dvora, bez obzira ko na prijestolju sjedio“.

Oni sve otvorenije pozivaju islamističke partije da odmah nakon što bude izabran novi parlament početkom ove godine smjene šejha Tajiba, koji je „ostatak bivšeg režima“ i dovedu nekog ko će promovisati „pravi islam“, tj. onaj koji je po mjeri političkih opcija, čija su oni izborna baza.

Kakogod, nove izmjene egipatskog Ustava su već sada Al-Azharu namijenile jednu novu ulogu. U vremenu sveopće tranzicije i zakulisne političke borbe oko ovog simbola islamske učenosti, malo ko zna šta se El-Azharu sprema - više autonomije, ili koketiranje sa političkim opcijama koje će od njega tražiti da, kao i toliko puta dosad, njihovu vladavinu zaogrne plaštom islamskog legitimiteta. 

Historija je, pak, pokazala da je sve dosadašnje sisteme Al-Azhar preživio i da je dijelilo, ali, pored svih pritisaka i prepreka, i oblikovao, sudbinu sljedbenika islama, čak i daleko od granica Egipta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Iz štampe je izašao udžbenik "Vjeronauka 3 za srednje škole"

Ovih dana u izdanju El-Kalema, Izdavačkog centra Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iz štape je izašla Vjeronauka 3 – udžbenik za srednje škole.

Udžbenik je urađen u skladu s Nastavnim planom i programom vjeronauke za III razred srednje škole. Udžbenik na 200 strana donosi vrlo raznovrstan sadržaj, opremljen je mnoštvom fotografija a štampan je na vrlo kvalitetnom papiru. Ovaj, kao i udžbenici vjeronauke za prvu i drugu godinu srednje škole, kao osnovno nastavno sredstvo, bit će od izuzetnog značaja za realizaciju predviđenih sadržaja za treću godinu srednje škole čime će nastavnicima olakšati njihov rad, a učenicima pomoći da lakše usvajaju obrazovne vrijednosti koje im se kroz vjeronauku nude u toj godini.

Autori ovog udžbenika su: dr. Nusret Isanović, mr. Nedim Begović i Muhamed Jusić. Recenzenti su: dr. Dževad Hodžić i mr. Muharem Omerdić. Urednik je Ibrahim Begović.

Da li terorizam može biti samo islamski?!- prilog Agencije Anadolija

Terorizam se ne smije primjenjivati selektivno, niti se smije povezivati s bilo kojom vjerom ili etničkom skupinom, smatraju stručnjaci

SARAJEVO -Faruk Vele (Anadoulu Agency)
Iako je zvanična istraga hrvatske policije o postavljanje dviju improviziranih eksplozivnih naprava u zagrebačkom Podsusedu i u Stenjevcudovela do 54-godišnjeg Vojislava Blaževića, dio medija u Hrvatskoj u startu je ova nedjela pokušao pripisati ''islamskom terorizmu''.
 

Istovremeno, ovosedmični slučaj miniranja spomenika pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine u Mostaru se uopće ne tretira kao terorizam već kao slučaj izazivanja opće opasnosti.
Čak uprkos tome što je, kako ističu i stručnjaci u oblasti sigurnosti, a sudeći i po načinu i mjestu izvršenja nedjela, cilj nepoznatih bombaša bio da posiju strah među građane grada na Neretvi i da upute određenu poruku. Mnogo toga upućuje i na političke motive ovog napada.
 

Slično je bilo i u jesen 2006. godine kada je zbog ispaljivanja ''zolje'' na Berićet džamiju u Jasenici, južno od Mostara, uhapšen Josip Grbeš. Ni njega kantonalni tužioci u Mostaru, na opće iznenađenje, nisu teretili za terorizam, već samo za izazivanje opće opasnosti!? Štaviše, Grbeš je tada priznao da je raketu na bogomolju ispalio upravo iz ''mržnje prema muslimanima'', ali je za svoje nedjelo dobio samo godinu i pol zatvora.
Nameće se pitanje da li terorizam može biti samo ''islamski'' ili ukoliko je na bilo kakav način vezan za muslimane?
 

Terorističkom prijetnjom je, primjerice, proglašena navodna priprema ''grupe vehabija'' da miniraju križ na brdu Hum iznad Mostara sredinom jula 2006. godine.
Ispostavit će se da je izvjesni Elviz Aličić iz Bužima, koji je ranije više puta procesuiran zbog prevara, obmanuo Federalnu upravu policije. Na kraju je tvrdio da mu je nepoznat neko nudio da za 9.000 marka (4.600 eura) minira križ, ali se ispostavilo da je lagao.
 

Policija je nasjela jer je Aličić svoju laž upakovao u oblandu ''islamskog terorizma''.  Takav napad ni tada, a ni poslije, srećom, nije izveden. Pa, ipak, pripadnici MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) su i stotinjak dana poslije čuvali križ na brdu Hum od nepoznatih islamskih terorista. Svojevremeno je bila plasirana i lažna informacija o pripremama napada islamista na Međugorje i Stari most u Mostaru
Spomenuti Aličić je i 2010. godine ponovno izmanipulirao policiju i pokušao da 54 kilograma eksploziva, koje je pronašao na smetlištu, podvali predsjedniku Medžlisa Islamske zajednice Jablanica Ekremu Džini i jednom muškom frizeru u tom gradu. Ponovo je utvrđeno da je lagao, i to bez ikakvih posljedica.

No, bauk ''islamskog terorizma'' ne postoji samo u BiH i na Balkanu.
Kada je Anders Behring Breivik22. jula 2011. godine izveo teroristički napad ispred zgrade Vlade u Oslu i na otoku Utoya nadomak Osla, a u kojima je ubijeno ukupno 77 i ranjeno 240 osoba, neki strani mediji su u prvim izvještajima napad pripisali islamistima.

Histerija straha

Muhamed Jusić, islamski teolog, novinar i publicista, autor knjige ''Islamistički pokreti'' kaže da se termin terorizma selektivno primjenjuje, te da razloge treba tražiti u nepostojanju definicije terorizma.

''Nakon 11. septembra u medijima, ali i u političkim krugovima, stvorena je ta neka histerija straha od toga što se naziva ''islamskim terorizmom''. Ali, iz dana u dan, iz događaja u događaj, nas činjenice demantiraju. Ovo što se dešavalo u Mostaru i Zagrebu potvrđuje da je terorizam nešto s čim se suočavaju sva društva svijeta i da podloga za terorizam mogu biti vjera, nacionalna politika ili čak dnevna politika, kao što je to slučaj u Mostaru danas. Koriste ga i razni anarhistički pokreti. Mora se biti dosljedan u primjeni definicije terorizma. Terorizam se ne smije primjenjivati selektivno, niti se smije povezivati s bilo kojom vjerom ili etničkom skupinom'', kazao je Jusić, inače koordinator projekta Islam in South East Europe (ISEEF).

Ako se terorizmom definira kao upotreba nasilja zarad političkih ciljeva i radi slanja poruka prema određenoj grupi, dodaje Jusić, mnogi događaji u Bosni i Hercegovini morali su biti definirani kao terorizam. Ali, to nije bio slučaj.

''Krajnje je vrijeme da se dođe do jedne dosljednosti u pravnom i društvenom definiranju terorizma'', rekao je Jusić.

Terorizam nema nikakvog isključivog vjerskog predznaka

Ekspert za terorizam i profesor Odsjeka za sigurnosne i mirovne studije Fakulteta političkih nauka (FPN) u Sarajevu dr. Vlado Azinovićupozorio je, također, da  ''terorizam nema nikakvog isključivog vjerskog ili ideološkog predznaka''.

''Terorizam je sredstvo kojim su se kroz historiju služili razni sekularni, vjerski, marksistički, lenjinističkii anarhistički pokreti. Unaprijed pripisivati neki predznak te prirode nije primjereno'', izjavio je Azinović komentirajući nedavno pokušaje da se napad u Zagrebu pripiše islamistima.

Predavanje u Brčkom

Održana je i posljednja tribina u ovogodišnjem ciklusu koji je počeo dolaskom mubarek mjeseca Ramazana. Gost tribine koja je održana u subotu 29. decembra 2012. godine bio je Muhamed Jusić iz Bugojna.
Tema njegovog predavanja bila je: "Društveno-politički procesi u muslimanskom svijetu" sa posebnim osvrtom na arapsko proljeće. Muhamed Jusić je novinar, prevodilac i publicist, stalni saradnik časopisa "Preporod" i magazina "Start", kao i više dnevnih listova u regiji.
Više na stranici Medžlisa IZ Brčko:

Tekst u novom broju magazina Start o šrijatu u savremenim društvima

Nije sve u kamenovanju

 

Piše: Muhamed Jusić (Start, 25.12.2012.)

Posljednja dešavanja u Egiptu su još jednom u prvi plan svjetske javnosti progurala pitanje uloge šerijata u javnom i privatnom životu muslimana, ali i njegove kompatibilnosti sa savremenim pravnim sistemima većinski muslimanskih zemalja. Arapsko proljeće je u nekim od najutjecajnijih arapskih zemalja na vlast dovelo islamističke stranke koje su još dok su bile društveno-vjersko-politički pokreti zagovarale uvođenje nekog oblika šerijata ili barem njegovih vrijednosti u javni život muslimanskih društava pa i zakonodavstvo njihovih država zbog čega će ovo pitanje vjerovatno još neko vrijeme biti u vrhu interesovanja bliskoistočnih društava, ali i ne samo njih.

On je tu i sada

Upravo oko pitanja mjesta šerijata i individualnih sloboda u novom ustavu sukobljavaju se demonstranti širom Egipta. Slična rasprava se vodi u Tunisu i nekim drugim većinski muslimanskim državama, a i u Turskoj se mogu čuti optužbe na račun vladajuće AKP stranke da želi islamizirati tursko društvo i stvoriti osnovu za uvođenje nekog oblika šerijata..

Ipak, rasprava je ovih dana najžustrija u Egiptu gdje novi nacrt ustava predviđa da će šerijatsko ili islamsko pravo ostati glavni izvor zakonodavstva. Ono što je zanimljivo jeste da je i do sada šerijat deklarativno bio glavni izvor egipatskog zakonodavstva, a tako je slučaj i u većini arapskih i muslimanskih zemalja, s tim do je to bila više formalna odrednica kojoj se nije pridavao poseban značaj prilikom usvajanja novih zakona. Drugim riječima, nije sporno da će šerijat imati mjesto u zakonodavstvu većine muslimanskih zemalja, on je to i do sada bio, bitnije je kakvog oblika šerijata ili njegove interpretacije će se pridržavati oni koji na osnovu njega budu vladali u tim zemljama i koji na njegovim principima budu donosili nove zakone i propise. Tako novi egipatski model predviđa da će se u svim pitanjima koja se tiču šerijata morati konsultovati najznačajnije islamsko sveučilište El-Azhar eš-Šerif.

Međutim, to pitanje nije aktuelno samo u zemljama s muslimanskom većinom nego se ono nerijetko, često i nedobronamjerno, aktuelizira i u drugim zemljama gdje žive muslimani.

Tako je u Ujedinjenom Kraljevstvu početkom 2008. izjava lidera Anglikanske crkve, canterburyjskog nadbiskupa dr. Rowana Williamsa, koji je primus inter pares među poglavarima crkava svjetske Anglikanske zajednice, o tome kako bi se islamsko pravo trebalo uvesti u pravni sistem Kraljevstva, pokrenulo buru negodovanja i otvorilo vrlo žustru raspravu. Ovaj liberalni vjerski autoritet je tada BBC Radiju 4 rekao kako je uvođenje šerijatskog prava u pravni sistemVelike Britanije "neizbježno", odnosno kako bi to pomoglo boljoj integraciji muslimanske zajednice u britansko društvo.

Britanske diskusije

On je mislio na uvođenje nekog oblika pravne autonomije samo kada su u pitanju privatna pravna pitanja muslimanskih vjernika, a ne cjelokupnog šerijatskog sitema. Međutim, to nije spriječilo njegove kritičare da takvu inicijativu sasijeku u korijenu i da ovog vjerskog velikodostojnika izvrgnu jednoj od najoštrijih kritika koja je graničila sa javnim linčom. Dio njih smatra kako je inzistiranje na multikulturalizmu po svaku cijenu dovelo do toga da se potkopaju temelji Britanije kao svjetovne države.

Uzalud je velečasni Williams na svojoj web-stranici podsjećao javnost kako su neke odredbe šerijatskog prava već ušle u britanski pravni sistem, pri čemu je mislio na institucije privatnih arbitraža u nekim poslovnim pitanjima, kao i da mu  je cilj bio pokrenuti raspravu o "pravima vjerskih zajednica u svjetovnoj državi".

I pored svega, značajan dio liberalne britanske javnosti, u koju spada i dr. Williams, u pravnoj autonomiji nekih vjerskih manjina ne vidi ništa loše, odnosno smatra da će se tako Britanija lakše transformisati u moderno multikulturno društvo. Takve ideje nalaze plodno tlo i kod britanske vlade koja je od dolaska laburista na vlast 1997. godine nastojala što je moguće više izaći u susret muslimanskoj zajednici, a posljednji takav primjer je odluka prema kojoj više od jedne supruge imigranta iz zemlje s legalnom poligamijom, u pravilu muslimanskih, ima pravo na socijalnu pomoć.

Ipak, šerijat se danas najčešće koristi skoro isključivo u negativnom kontekstu kao nešto što se u osnovi suprotstavlja principima slobode, i on se obično svodi na neke elemente tradicionalnog recipročnog kaznenong prava. Oni koji strah od rigoroznih šerijatskih kazni za neke prijestupe koriste kao instrument širenja islamofobije zaboravljaju, slučajno ili ne, da šerijat ne podrazumijeva samo kazneno pravo nego da je on sistem vrijednosti na kojem počiva islamski vjerozakon. Tako šerijat obuhvata i obredoslovlje (ibadat) ali i međuljudske odnose (muamelat). Tako je za muslimana vjernika obavljanje namaza (molitve), pomaganje siromašnih u društvu, nezakidanje prilikom trgovine, vjernost bračnom drugu, izgradnja nekog vakufa (legata) i sva druga djela koja čini nadahnut vjerom i islamskim sistemom vrijednosti također šerijat kojeg se on dužan pridržavati. Čini se da se i u Evropi sve češće čuju glasovi koji upozoravaju na banalizaciju rasprave o šerijatu.

Pravo se stvara

Tako Jan Michiel Otto, holandski profesor prava, koji je nedavno proveo studiju o 12 islamskih zemalja koje primjenjuju šerijatski zakon, upozorava na redukcionistički pristup razumijevanja šerijata i generalizaciju stavova zagovornika „političkog islama“ koji prema njemu zagovaraju različite modele implementacije šerijata u društvima i državama  u kojima su na vlasti. Tako ovaj profesor na Leiden Univerzitetu veli: ''Ako se uvede šerijatski zakon, ne znamo šta ćemo dobiti.'' Njegovo istraživanje, objavljeno u knjizi Pripojeni šerijat koju je uredio,  ukazuje na činjenicu, bez obzira, kako kaže, šta bi mogli misliti mnogi zapadni posmatrači, da više islama ne znači manje slobode.

Jasin Aktaj, turski sociolog na Univerzitetu Seldžuk u Konji, rekao je da Šerijat nije strogo definisan zakonik i nije ograničen na oštre fizičke kazne koje se mogu vidjeti u implementaciji šerijata u nekim muslimanskim društvima. On tvrdi da je takvo razumijevanje šerijata koje imaju neki muslimani „fetišizacijska verzija šerijata“ i da samo daje argumente onima koji bi šerijat sveli na kamenovanje bludnika i odsijecanje ruke lopovu.

Jedan od najboljih, ako ne i najbolji, poznavalac šerijatskog prava i historije prava kod nas, profesor dr. Fikret Karčić sa Fakulteta islamskih nauka i Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u njegovoj knjizi Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma iz 1990. daje odlučan uvid u to šta ustvari znači šerijat.

Prema islamskom učenju, pravo je u normu pretočena Božja volja sadržana u dva glavna izvora: knjizi objave (Kur'an) i riječima i djelima Poslanika Muhameda a. s. (Sunnet). Prvenstvena uloga teksta Kur'ana i Sunneta jest da uputi pravoj vjeri i ispravnom načinu života, te u njima uz iskaze teološke prirode naporedo stoje moralne i pravne norme. Propisi islamskog prava sadržani u ova dva izvora prvobitno su se nazivali šerijat. Islamsko pravo, tako, nije dato u gotovom obliku, već na osnovu priznatih izvora treba da se stvaralački konstruiše. Taj zadatak spada u dužnost učenjaka, odnosno pravoznalaca (fukahā'). Postupak kojim se pravo saznaje iz jezika svetih tekstova naziva se idžtihad, a definiše se kao „napor pravnika radi formulisanja pravnih propisa na osnovu dokaza sadržanih u izvorima“ Učenjak koji se smatra kvalifikovanim da crpi pravo iz poznatih izvora naziva se mudžtehid (mudjtahid), a rezultat njegovog umnog napora pravno mišljenje ili fetva (fatwā)- piše profesor Karčić.

Upravo ovakvo značenje šerijata i islamskog prava uopće ostavlja prostor da se islamsko pravo reformiše i prilagodi novim izazovima a da njegovi propisi ostanu dosljedni osnovnim principima islama i šerijata. Zato je sve veći broj islamskih autoriteta koji smatra da će insistiranje na uvođenju šerijata u nekim muslimanskim zajednicama i društvima ponovo pokrenuti proces reforme i ponovo „otvoriti vrata idžtihada“ koja su nekad davno bila zatvorena i zbog čega je islamsko pravo ostalo zaleđeno u davnim vremenima.