Kriza islamske civilizacije- predstavljanje knjige

Autor: Muhamed Jusić

Ovih dana je iz štampe u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva izašla knjiga dr. Alija A. Allawija „Kriza islamske civilizacije“ u prijevodu bosanskohercegovačkog novinara i političkog analitičara Mirnesa Kovača.
„Kriza islamske civilizacije“ je jedinstveno svjedočenje o vremenu promjena koje su zahvatile ono što se naziva muslimanskim svijetom u postkolonijalnoj eri oslobođenja i potrage za vlastitošću. Ovo je jedno krajnje lično, ali ipak akademski utemeljeno, svjedočenje čovjeka koji je svojim porijeklom (Bagdad- Irak), naučnim (profesor na Univerzitetu Oxford i viši gostujući saradnik na Univerzitetu Princeton) i kasnije političkim (ministar trgovine i ministar odbrane u kabinetu kojeg je imenovalo Prijelazno iračko vijeće 2003-2004.) angažmanom imao priliku biti svjedokom događaja i akterom promjena kroz koje je prošao ovaj dio svijeta u svojoj nedavnoj burnoj historiji. Knjiga koja se bavi pitanjem odnosa religije, prvenstveno islama, i politike u vrijeme obilježeno Arapskim proljećem koje, vidimo to iz dana u dan, sve više „religizira politiku“ je štivo koje će nam dati jedan novi pogled na ovaj fenomen i pomoći da shvatimo događaje o kojima svakodnevno slušamo i čitamo u sredstvima informisanja.
Za razliku od onih koji a priori osuđuju ideju o bilo kakvoj ulozi islama u političkom životu modernih arapskih i muslimanskih društva i država (ne samo Bliskog istoka) i onih koji zagovaraju površni islamizam utemeljen na politikantskim parolama zagrnutih tek islamskim formalizmom, Allawi traga za istinskom ulogom koju bi islam kao vjera, ali i tradicija i civilizacija mogao imati u obnovi muslimanskih društava i to čini tragajući za korijenima krize islamske civilizacije koja ih je dovela do pozicije u kojoj se nalaze.
On pravi odlučnu analizu, na trenutke isprepletenu vlastitim sjećanjem i iskustvom odrastanja, promjene koja je zadesila muslimanski svijet povratkom islama na javnu scenu.
Tako nas on podsjeća kako je Irak 1950-tih, u kojem je on odrastao, kao i širi arapski i islamski svijet tog vremena, bio u jednoj fazi kada su se sekularni elementi u društvu – vladajući politički stalež te kulturološke i intelektualne elite – bili dobrano udaljili od otvorene identifikacije sa islamom. Tada se činilo da je samo pitanje vremena kad će islam izgubiti svaku vrstu utjecaja koju je još uvijek mogao imati na narode i društva muslimanskog svijeta. Čak je i termin «muslimanski» bio neuobičajen u tom periodu; muslimanske zemlje su sebe oslovljavale više u smislu nacionalnog ili etničkog statusa ili pak ideoloških afiniteta.
Allawi nema puno riječi hvale za taj period i nastupajući sa pozicija tradicionaliste, kao što, pravdi za volju, čini i u najvećem dijelu ostatka knjige, kritikuje taj period kao onaj u kome je „modernost svugdje prevladavala i ljudi su izgledali kao da je žele još više i u većim količinama“. Ali, ta se modernost ogledala tek u postojanju kina i kafića, kabarea i klubova, u slobodnom točenju alkohola i slobodnim zabavama, no ničemu suštinski više od toga. Za njega se„Bagdad pretvarao u Babilon, u svog hedonističkog pretka iz starih vremena“.
U tom periodu, islam, prema njegovim riječima, jeste nastavio osiguravati neki oblik etičke građe u životima ljudi, što za njega nije bilo dovoljno, ali se čak i to „pohabalo kako su se ljudi sve više selili u jedno moderno i urbano okruženje“.
Identična situacija se nastavila i u šezdesetim godinama koje su bile doba uspona vojnih diktatura, nacionalističkih ideologija, te socijalističkih i populističkih pokreta koji su dominirali (političkim) pejzažom islamskog svijeta. Niko nije mogao predvidjeti zlokobni svršetak s kojim će se ovi režimi suočiti za manje od jedne decenije i javnu diskreditaciju njihovih modela reforme i modernizacije.
Kao i brojni drugi autori, i Allawi kao tu prekretnicu i početak kraja vidi poraz udruženih arapskih armija od strane Izraela u Šestodnevnom ratu. Samo što je za njega ovo bio samo jedan od događaja koji je dramatično okrenuo ravnotežu u korist jednog oživljavajućeg islama – što je bio proces koji se dodatno ubrzao 1970-tih.
Upravo je tada, prema njegovom mišljenju, politički islam počeo dizati svoju glavu nakon što je godinama ležao i prikrajku, bivajući ili ignoriran ili proganjan. Još jedno kretanje on spominje kao bitno a koje se, prema njemu, neprimjetno podiglo u tim vremenima: ono koje se ticalo ponovno-produhovljenog islama koji se bijaše otrgnuo iz okvira tradicionalnih religijskih redova, ali je ostao u sjeni. On je imao utjecaj na daleko manje ljudi, a njegovo prisustvo i utjecaj jedva da se i osjećao u svijetu potresenom dramatičnim političkim promjenama.
Ali, sve nije išlo tako jednostavno jer se već do kraja 1970-tih plima militantnog islamizma činila nezaustavljivom. I pored svega ta plima je nagovještavala ideju jednog oživljavajućeg islama. Iranska revolucija i njene posljedice protresli su čitavu planetu. Politički islam je izbio na globalnu scenu kroz jednu ogromnu društvenu i političku revoluciju i, ma šta mi mogli misliti o njoj, u sebi objedinio nade i strahove miliona ljudi širom svijeta. Jedna paralelna revolucija također je obuzimala svijet sunitskog islama kroz borbu protiv sovjetske invazije na Afganistan i uspon jedne radikalne džihadom nadahnute kulture. Svijet generalno, a muslimani posebice, bili su suočeni sa mnoštvom pitanja i tvrdnji o ulozi islama u društvu i politici. „Usuđujem se kazati“, piše autor već u uvodu knjige, „da je svaki musliman tog doba bio opterećen, na jedan ili drugi način – bilo da se alarmantno užasavao, bio zbunjen i uznemiren, ili da je bio zaneseni zagovornik – usponom političkog islama i sve izričitijom i kontroverznijom ulogom islama u društvu.“
I tu autor na osnovu vlastitog iskustva političkog angažmana u Iraku nakon pada režima Sadama Husejna donosi ozbiljnu kritiku onoga što se naziva političkim islamom koji nerijetko poprima militantnu formu. Tako se on prisjeća kako je kroz svoj politički angažman uvidio da se jako mali broj muslimana s kojima se susreo u političkoj areni dosljedno držao duhovnih ili etičkih aspekata islama. Tako se, tvrdi autor, islamisti nisu ponašali ništa drugačije od ostalih, a često su bili i gori, kako su im se izgledi za dobijanje vlasti poboljšavali u jednom broju zemalja, uključujući i Irak. Islam kojeg je autor tada iskusio sve više i više je bio lišen svakog duboko etičkog sadržaja i bio je u potpunoj suprotnosti sa njegovim razumijevanjem njegove vlastite baštine.
Zato se značajan dio knjige bavi onim u što se politički islam pretvorio u ovoj fazi njegovog razvoja. Ali autor nas upozorava da je, unatoč njegovoj dominantnosti u proračunima kreatora politike i u javnoj imaginaciji, politički islam zapravo samo jedan od aspekata sveukupnog problema islama u modernom svijetu. Po njegovom mišljenju, politički islam je neka vrsta manifestacije oboljenja prije nego što je to samo oboljenje. Zato Allawi ide dalje i pokušava da razumije faktore koji stoje u pozadini opadanja duha islama, i šta budućnost nosi ako se ovaj proces ne zaustavi ili mu se ne promjeni pravac.

Autor nam donosi odličnu analizu stanja muslimanskog svijeta u vrtlogu ideoloških, političkih i ekonomskih previranja opisujući ulogu koju je islam imao i koju bi po njegovom mišljenju mogao i trebao imati. Naime, za njega je islam to nevidljivo ljepilo koje povezuje muslimane u jedan drugi slog lojalnosti i identiteta koji prevazilazi naciju. Polazeći od ove osnove on nam pojašnjava kako smo došli do toga da je stvorena predstava kako je islam, zato što još nije priznao neizbježnost nove globalne civilizacije, taj, a ne pojedine muslimanske nacije, za kojeg se drži da je u sukobu sa ostatkom svijeta.
Za sve koji pročitaju knjigu vidjet će da se autor bavi vlastitom vizijom odgovora na tri osnovna pitanja čija relevantnost prevazilazi granice onoga što se naziva islamskim svijetom. Prvo, može li se uopće više govoriti o jedinstvenoj islamskoj civilizaciji ili se islam nepovratno razbio u labavo povezane kulturološke, nacionalne i etničke jedinice? Drugo, da li je jedna specifično islamska civilizacija periodična ili povratna mogućnost, ili je, kao će što kritičari i skeptici ustvrditi, zauvijek izgubljena? Treće, pod kojim se uvjetima civilizacijsko prisustvo islama može vratiti u moderni svijet?
Ustvari, ovo je možda i najbitnije pitanje kojim se knjiga bavi a to je fundamentalno pitanje, koje je središnje kako islamu tako i drugim svjetskim religijama, tj pitanje može li jedno moderno društvo, sa svim svojim kompleksnostima, institucijama i napetostima, biti izgrađeno na viziji božanskog?
Naravno, čitaoci će odgovor morati potražiti u samoj knjizi, ali će mnoge iznenaditi. Ipak, da se ne stekne pogrešan dojam, knjiga nije o političkim, ili pak religijskim, dimenzijama islama. Ona se, kako kaže i sam autor, više interesira da li muslimani mogu ostati predani transcendentalnom idealu koji je napajao duhom muslimansku islamsku civilizaciju i davao jednu karakterističnu boju njenim institucijama, politici, zakonima, umjetnosti, arhitekturi, književnosti, nauci i učenosti. On se pita i na koji način bi ta predanost „transcendentalnom idealu“ mogla utjecati na njihovo postupanje na individualnom i društvenom nivou.
I usto, knjiga nam nudi i odličan pregled ukupne muslimanske teologije, filozofije i historije. Autor nas s velikom lahkoćom vodi kroz dva stoljeća muslimanskog povlačenja pred najezdom imperijalizma, modernizma i globalizacije i, kao posljedice toga, konstantnih pokušaja da se islam obnovi. Međutim, on ne staje na tim opservacijama, nego nudi i vlastitu viziju te obnove, tačnije osnovne pretpostavke, na kojima bi se ona trebala temeljiti. Za njega obnova ili buđenje, ono što se u nekim islamističkim krugovima naziva sahvom, bi se trebalo usredotočiti na obnovu pojma svetog („notion of the sacred“) u njegovoj duhovnoj i intelektualnoj dimenziji.
U središte ove obnove on stavlja šerijat- ali ne onu njegovu karikaturalnu viziju kakvu ima zapad o srednjovjekovnom sistemu kažnjavanja. Za njega je šerijat put ka uputi i sreći i vrlinama kao mostovima koji spajaju ljudsko sa svetim (božanskim). Ovakvim stavovima on povlači jasnu granicu između sebe i znatnog broja sekularista iz muslimanskog svijeta koji imaju vlastiti verziju sekularizma, obično u tom dijelu svijeta označenog kovanicom el-ilmanije, a koji ima brojne posebnosti u odnosu na njegovog ideološkom pandama sa Zapada.
Svi oni koji pročitaju knjigu uvjerit će se da se autor nje držao „političke korektnosti“ i da je u svojim analizama žrtvovao brojne „svete krave“ savremenog muslimanskog svijeta. Zato je za očekivati da se mnogima knjiga neće svidjeti, ali jedna od osnovnih ideja o kojima autor govori kao o neophodnim elementima izlaska iz krize jeste princip samokritičnosti i otvorene debate.
I kao što je u svom osvrtu na knjigu u The Observeru, (10.5. 2009.) dobro primjetio zastupnik Liberalno-demokratske stranke u britanskom Domu lordova Kishwer Falkner, ova knjiga je “i pored poplave literature o islamu na Zapadu pravi rijetki pronalazak“. On to objašnjava time što Allawi, koristeći zapadnu leksiku, pokazuje zašto se većina od 1,5 milijardi muslimana neće zadovoljiti statusom quo.
Istovremeno, Falken ponovo dobro primjećuje i to da on nije dao konačnu formu koju bi obnovljena islamska civilizacija trebala imati u praktičnim terminima. Centralno pitanje- može li moderno društvo biti izgrađeno na viziji božanskog?- ostaje nedogovoreno. Allawi nam ne pokazuje konačnu građevinu, ali identificira dovoljno temeljnih pretpostavki da možemo samostalno odlučiti da li želimo nastaviti na njima graditi. Brojni zaključci koje Allawi izvodi na osnovu svog istraživanja se vjerovatno neće svidjeti mnogim liberalno orijentiranim muslimanskim umovima kao ni onim konzervativnim, ali ni jedni ni drugi ne mogu u pitanje dovesti autentičnost njegovih pretpostavki iz kojih je izveo zaključke, a koji mogu poslužiti kao za kvalitetna osnova za nadogradnju.
Izvor: Preporod

Sukob fundamentalizama- Al Jazeera

Piše: Muhamed Jusić
Protesti zbog filma "Nevinost muslimana", u kojem se, barem prema trejleru, poslanik islama prikazuje u negativnom svjetlu, nastavljeni su širom svijeta. I dok brojni muslimanski autoriteti istovremeno osuđuju vrijeđanje vjerskih osjećanja muslimana, ali i upozoravaju  kako se nasiljem i izljevima mržnje ne dokazuje ljubav prema islamu i njegovom poslaniku, ulje na vatru su dolile karikature poslanika objavljene u jednom francuskom listu. I dok se zagovornici teorije zavjere, ali i ozbiljni analitičari, pitaju da li neko stoji iza „spontanih dešavanja naroda“ i čijim ciljevima izljevi nasilja u kojima još učestvuje relativno mali broj pojedinaca iz muslimanskih zajednica služe, ponovo se aktuelizira rasprava o granicama slobode izražavanja i vjerske slobode kao da se radi o dva sukobljena prava.
U tu raspravu se uključio i generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon koji je izjavio kako je film koji vrijeđa poslanika Muhameda "skandalozan i sramotan". Ban je u zgradi UN-a u New Yorku izjavio da je sloboda izražavanja pravo koje je uvjetovano poštivanjem tuđih vjera i vrijednosti. Izjavljujući da pojedinci pravo slobode izražavanja koriste u svrhu provokacije ili vrijeđanja, Ban je rekao da je sloboda izražavanja temeljno pravo i ne treba se koristiti za skandalozne i sramotne postupke.
Ekstremni zagovornici
Međutim, u ovoj raspravi, za razliku od gospodina Bana, mnogi zaboravljaju da su sloboda govora i sloboda vjere dva osnovna ljudska prava koja ne bi trebalo konfrontirati. Međutim, bilo bi ignorantski ne primijetiti kako se ona ipak sve češće kod nas, ali i u svijetu, ne samo konfrontiraju nego se nerijetko postavljaju tako da jedno pravo skoro pa da isključuje drugo. Također, ukoliko se istinski udubimo u svaki od spornih slučajeva u kojima su ova dva temeljna ljudska prava bila sukobljena u nekoliko zadnjih godina, primijetit ćemo da su akteri tih sukoba, uslovno rečeno, sa obje strane kao po pravilu bili ekstremni zagovornici jednog ili drugog prava.
Ne možemo se oteti dojmu da se radi o sukobu fundamentalizama: jednog vjerskog koji je pravo na slobodno ispovijedanje vjere spreman nadrediti brojnim drugim ništa manje „vjerskim“ pravima (npr. pravu na život, slobodni odabir vjerskog ubjeđenja i sl.) i drugog slobodarskog fundamentalizma koji je pred oltarom „slobode izražavanja“ spreman žrtvovati, ne samo dobar ukus, nego i pravo drugoga da ne bude omalovažavan, etiketiran kao „opasnost“ jer je „zaostao i retrogradan“ samo zato što pripada nekoj religiji, svjetonazoru i sl.
Ovu zajedničku tendenciju svih fundamentalizama da prenaglašavaju jednu od vrijednosti religije ili nekog drugog sistema vrijednosti postavljanjem iste kao temeljne, da bi potom na račun njenog postizanja kršili brojne druge principe iz istog sistema vrijednosti primijetili su još ranije brojni istraživači „izama“. „Fundamentalisti svih rasa i ideologija obično izvuku jedan princip iz mora principa i na njemu posebno insistiraju. Onda čitavu tradiciju stavljaju u službu zaštite i implementacije tog elementa (izdvojenog iz bogatstva tradicije), kojeg nazivaju srž.“
Zato će pitanje balansa između prava na religiju i prava na slobodno izražavanje, barem u sferi humanističkih nauka, još dugo ostati u domenu „dobrog ukusa“ i lične procjene bez striktnih pravila o tome kada neki kritički osvrt na religiju, njeno učenje i aktivnosti vjerskih velikodostojnika postaje uznemiravanjem koje bi zbog načina na koji je izrečen mogao biti shvaćen kao provokacija. Iako sloboda izražavanja kako se ona (naravno ne jednoglasno) doživljava u zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu podrazumijeva i pravo da se uvrijedi i šokira, to ne znači da se uvreda i provokacija bezuvjetno smatraju dozvoljenim. Ali to više zavisi od onoga kako je nešto rečeno, nego šta je rečeno.
Kada je pak riječ o pravnoj dilemi o tome gdje povući jasnu granicu između ova dva prava, odnosi ne mogu biti tako labilno postavljeni i tu još ne postoji pravna dosljednost. Tako je sloboda izražavanja već na neki način ograničena zabranom „govora mržnje“ i širenja netolerancije i neprijateljstva. O pravnoj dilemi koja se veže za pitanja slobode izražavanja i vjerskih sloboda, barem u evropskom kontekstu i iz perspektive pravne prakse Evropskog suda za ljudska prava i Evropske konvencije o ljudskim pravima (European Covention on Human Rights- ECHR) preporučujem rad Sloboda izražavanja i vjerska osjećanja autorice Niraj Nathwani objavljen u prvom Godišnjaku muslimana u Evropi.
Konstantno preispitivanje
Vjerske zajednice moraju biti spremne da čuju kritiku na svoj račun, bez obzira da li ta zapažanja dolaze iz vlastitih redova ili, uslovno rečeno, izvana. I vjernici moraju biti spremni da budu kritikovani zbog svojih stavova i postupaka, pa makar oni za njih bili inspirisani vjerom, jer niti jedna religija, pa tako ni islam, ne amnestira svoje sljedbenike od odgovornosti za vlastite postupke samo zato što nastupaju u Božije ime. Oni muslimanski autoriteti koji naglašavaju ovu samokritičnost u odnosu vjernika prema vlastitoj religioznosti smatraju kako islam, a vjerovatno je situacija slična i sa drugim religijama, od svojih sljedbenika konstantno traži da preispituju da li, i u kojoj mjeri, je to što čine u skladu s voljom Božijom. I dok većina religija drži da su njihova učenja apsolutne istine i izrazi Božanskog savršenstva, te samim time nisu podložni kritici, ostaje da ljudsko razumijevanje tih istina, zbog ljudske nesavršenosti, nikada nije savršeno i zato ostavlja prostora za kritiku, preispitivanja i drugačije promišljanje, a sve to zahtjeva uspostavu institucije slobode govora kao preduslova da se vjera stalno i iznova preispituje.
Ako bismo zavirili u svetu knjigu muslimana Kur’an ne bismo mogli ne primijetiti kako je sveti tekst daleko „tolerantniji“ prema onome što bi danas mnogi opisali kao blasfemične stavove, nego su to vjernici koji se na njega pozivaju. Možda će zvučati grubo, ali sudeći prema do sada izrečenim stavovima po određenim spornim temama koje su isplivale u svjetskoj javnosti proteklih godina, čini se da Kur’an ne bi prošao šerijatsku recenziju određenih krugova vjerskih puritanaca koji bi u njemu sigurno našli puno „uvredljivih i blasfemičnih stavova“. Jer, u Kur’anu mi nalazimo da Uzvišeni navodi argumente svih onih koji su se Njemu ili Njegovim poslanicima kroz povijest suprotstavljali. Tako u Kur’anu nalazimo da Bog prenosi riječi onih koji su govorili kako je „Božija ruka stisnuta, tj da Bog ne udjeljuje ljudima dovoljno“ (El- Maide: 64) ili onih koji su se suprotstavljali poslaniku i govorili "Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika“. (Es-Safat: 36). A ovakvih i sličnih primjera je napretek.
U ovome su brojni liberalni islamski autori vidjeli dokaz da oni koji danas u ime islama burno reaguju na svaki oblik blasfemije teško da u Kur’anu mogu naći uporište za svoje postupke.
Međutim, ono što je evidentno iz iščitavanja svih tih kur’anskih primjera na koje se ovi liberalni autoriteti pozivaju, jeste da Bog sebi „zadržava pravo“ da na svaku od prenesenih tvrdnji neprijatelja vjere i odgovori. Tako npr. kada je riječ o gore dva spomenuta primjera čitavi ajeti glase: „Jevreji su govorili: `Allahova ruka je stisnuta!` Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačat će kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje...“ (El- Maide: 64).
Zagarantovano pravo
Dok drugi ajet dolazi u slijedećem kontekstu: „ Kad im se govorilo: "Samo je Allah Bog!" – oni su se oholili i govorili: `Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika. ` A nije tako, on Istinu donosi i tvrdi da su svi poslanici istinu donosili, a vi ćete sigurno bolnu patnju iskusiti,  kako ste radili, onako ćete kažnjeni biti!“ (Es-Safat: 36-39.)
Zanimljivo je kako u istim ajetima na koje se pozivaju liberalni muslimanski autori da opravdaju neograničenu slobodu izražavanja, konzervativci nalaze svoje argumente za osudu. A ajeti uistinu daju argumente i jednim i drugim. Ali ostaje da Kur’an time što u svetoj knjizi prenosi neke od najbogohulnijih izjava sviju od Šejtana do drevnih neprijatelja poslanika, šalje poruku da svako ima pravo da iznese svoj stav, ali da takvo pravo mora biti zagarantovano vjernicima koji su pozvani da na argumentovan način brane ono što smatraju da su njihove vrijednosti i svetinje.
I kao što se pravo da se iznese suprotan stav kada je uvredljiv za nekoga osporava, tako se, sve češće osporava i pravo da se osudi uvreda i da se iznese odgovor. Tako smo za vrijeme famozne kontraverze oko danskih karikatura mogli čuti, a to se evo ponavlja i danas, stavove kako muslimani, ako žele da žive u Evropi, moraju prihvatiti da ih neko vrijeđa i da na to ne smiju reagovati, čak i nenasilnim metodama.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

TRIBINA NA INSTITUTU IBN SINA „Libija, godinu poslije“

U okviru redovnih mjesečnih tribina instituta „Ibn Sina“ održat će se okrugli sto na temu „Libija, godinu posije – sloboda ili prokletstvo?“. O ovoj temi govorit će politički analitičari mr. Mirnes Kovač i Muhamed Jusić.

Vrijeme: srijeda, 19. septembar 2012. godine sa početkom u 18 sati.

Mjesto: Amfiteatar Naučnoistraživačkog isntituta „Ibn Sina“ (ul. Potok 24.)

Pozivamo sve zainteresirane građane, intelektualce i studente da nam se pridruže i sudjeluju u ovom programu

Edukacija za buduće hadžije

Ured za hadž Rijaseta IZ u BiH objavio je raspored termina i mjesta održavanja seminara za buduće hadžije. Čast mi je što ću i ove godine biti jedan od predavača koji će imati zadatak da buduće hadžije i hadžinice poduči propisima hadža.

Raspored seminara:

• Travničko muftijstvo: U Bugojnu, u “Centar Princeze Dževhere”, dana 15. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Zeničko muftijstvo: U Ensar džamiji, dana 16. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Goraždansko muftijstvo: U Goraždu u prostorijama muftiluka, dana 19. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Tuzlansko muftijstvo: U Tuzli u džamiji Princa Abdullaha, dana 22. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Sarajevsko muftijstvo: U Sarajevu u Istiklal džamiji, dana 23. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Mostarsko muftijstvo: U džamiji Bosanski mudžahidi - Sjeverni logor, dana 26. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Banjalučko muftijstvo: U prostorijama koje muftiluk odredi, dana 29. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Bihaćko muftijstvo: U Bihaću u prostorijama muftiluka, dana 30. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Ured vojnog muftije: U prostorijama i mjestu koje Ured vojnog muftije odredi.

Religija kao pokretač mira

Međunarodni susret za mir, koji se održava u Sarajevu, podsjetnik je da je bitno čuti poruke nenasilnog rješavanja konflikta od vjerskih lidera.

Piše: Muhamed Jusić- Al Jazeera
U Sarajevu se od nedjelje do utorka održava Međunarodni susret za mir, na kojem su se okupili zvaničnici i vjerski poglavari iz cijelog svijeta.
Organizaciju ovog značajnog međunarodnog skupa, pod geslom „Naša je budućnost živjeti zajedno“ na sebe su preuzeli Zajednica Santa Egidio, Islamska zajednica u BiH, Srpska pravoslavna crkva, Vrhbosanska nadbiskupija i Židovska zajednica u Bosni i Hercegovini.
Ustvari, radi se o godišnjoj manifestaciji koja se organizuje od 1986. godine, a koju je pokrenuo Papa Ivan Pavao II.  Susreti se obično održavaju na različitim mjestima širom svijeta, a ove godine izabran je glavni grad BiH iz razloga što se obilježava 20 godina od početka rata.
Osim toga Međunarodni susret mira u Sarajevu bit će, kako je na prošlom bajramskom prijemu rekao, jedan od organizatora skupa, reisu-l-ulema IZ u BiH Mustafa ef. Cerić, i „planetarna solidarnost sa žrtvama terorizma od 11. septembra 2001. godine u New Yorku i Washingtonu“.
Program, koji počinje svečanom konferencijom u velikoj dvorani sportskog centra Skenderija, bit će nastavljen u iduća tri dana serijom od trideset panela o najistaknutijim temama međureligijskog dijaloga i suvremenog društva.
Ta tri dana bit će zaključena završnom svečanošću na trgu u općini Stari Grad, gdje će biti proglašen i potpisan zajednički dokument - "Apel za mir Sarajevo 2012", a prije toga održat će se molitva za mir pripadnika različitih crkava i religijskih zajednica.
Suživot i nenasilje
Iako će skeptici reći da od ovakvih skupova koji se na različitim nivoima organizuju širom svijeta nema velike koristi i da govori koji će se tom prilikom čuti neće doprijeti do ušiju onih koji širom svijeta vode desetine krvavih ratova, makar i deklarativna opredijeljenost svjetskih lidera idejama mira i nenasilja ostaje nešto što se treba podržati.
Jer, pravedni mir i insistiranje na njemu nema alternative. Posebno je bitno da poruke mira i suživota u različitosti i nenasilnog rješavanja konflikta čujemo od vjerskih lidera, jer su se religije kroz historiju, pa i na našim prostorima, često zloupotrebljavale kao sredstvo za homogenizaciju ljudi u borbi protiv drugog i drugačijeg.
Historija je pokazala da se učenje jedne te iste religije može koristiti da se ljudi podignu na neviđene stepene humanosti, ali i da se u „Božije ime“ čine stravični zločini. To je evidentno u svim religijama i u svim historijskim epohama.
Pravdanje nasilja i zločina koje ljudi jedni drugima čine Božijom voljom i Njegovom saglasnošću se pokazalo kao omiljeni recept ljudi od vjere kako bi pobjegli od moralne odgovornosti i kako bi saprali savjest zbog zločina i nasilja koje čine nad drugim ljudima.
To je apsurdno, s obzirom da sve vjere u svojoj biti naučavaju i promovišu mir, pravdu, suosjećanje, oprost i brojne druge vrijednosti koje su nespojive sa idejama rata i agresije.
Sve vjere uče da je ubiti jednog nevinog čovjeka jednako ubistvu čitavog čovječanstva, ali ostaje spoznaja da, iako vjernici prihvataju kako su sveti tekstovi doslovna riječ Božija, ili su barem Božijim proviđenjem nadahnuti, njih ipak interpretiraju ljudi koji su uvijek nalazili načina da sve čega se dohvate, oskrnave.
Osim toga, nesumnjivo je da historijski, politički, društveni, ekonomski i kulturološki kontekst interpretatora i vremena u kojem se sveti tekst tumači ostavlja traga na samo tumačenje.
Dokazuje to i historijsko iskustvo prema kojem se nerijetko sveti tekstovi, tradicionalna predanja, psalmi i ajeti izdvajani iz tekstualnog konteksta ili iz vremenskog konteksta u kome su nastali kako bi poslužili za mobilizaciju masa.
Ta pojava je bila moguća i zbog toga što mitovi i sveta predanja predstavljaju kompleksne probleme kao jednostavne i razumljive slike koje svako može pojmiti, ali kojima se lako može i manipulisati ako se nema dobra namjera i ako je se nedosljedno u tumačenju i življenju vjere. Otud i obaveza svakog vjernika ponaosob, ali i zvaničnih religijskih institucija da bdiju nad učenjem svoje vjere i da ne dozvole da se ono odrodi od svoje suštine.
Teško je znati ko je u tom smislu odgovorniji, svaki pojedinac ponaosob ili vjerske zajednice i zvanični autoriteti vjere. Jer, da bi interpretacija teksta bila validna, ona, u većini religijskih sistema, mora imati legitimitet kojeg mu obično daje sveštenstvo ili zvanični vjerski autoriteti (ili oni koji uživaju povjerenje svojih sljedbenika).
Otud neophodnost da se zvanične vjerske zajednice i njihovi autoriteti posvete promociji mira i nenasilja. I u tome je, između ostalog, značaj Susreta za mir koji se održavaju u Sarajevu, gradu koji je u ovom našem životnom vijeku postao simbolom žudnje za mirom i nade da „multikulturalnost nije mrtva“.
I kao što se vjera može zloupotrijebiti za opravdanje nasilja, ona i svojim cjelokupnim sistemom vrijednosti jeste i treba da bude bitnim instrumentom izgradnje mira. Jer, vjerska osjećanja mogu mobilizirati ljude brže nego ijedan drugi njihov identitet. Zbog toga se ona često koriste da se njima mobiliziraju ljudi za rat i opravda nasilje. Ali ta ista činjenica (da religija ima nevjerovatnu moć da relativno brzo i efektivno mijenja ljude) može predstavljati dragocjen potencijal u promoviranju nenasilja, pomirenja i izgradnji mira u konfliktnim zajednicama i društvima.
Jednostavno je muslimanima i kršćanima, ili, u vezi s tim, hindusima, konfučijancima ili budistima, ukazati na ratne događaje u povijesti druge religije, ali se teško odlučujemo pogledati u vlastitu prošlost. A upravo se od vjernika, kao pojedinaca, ali i zvaničnih vjerskih zajednica, očekuje da budu najskloniji samokritici, priznavanju greške i traženju oprosta od Boga i od ljudi.
Zloupotreba religije
Da se svako vjersko učenje može zloupotrijebiti, najbolje pokazuje primjer budizma, koji je poznat po svojoj filozofiji nenasilja, ali to nije spriječilo da se njegovo učenje godinama koristi u jednom od najkrvavijih konflikata u 20. stoljeću kao legalizator nasilja. Naime, u Šri Lanci, gdje većinu stanovnika čine Sinhalese budisti, nasilje nad manjinskim Tamilcima (18 posto stanovništva) je pravdano 2.300 godina starim budističkim hronikama koje se prenose od Ashoka.
U svome pravdanju zločina nad drugima, oni se pozivaju na razgovor koji se spominje u Hronikama, koji je navodno kralj Arjuna vodio sa osam budističkih sveštenika nakon što je završio još jedna krvavi rat i počeo se pitati o moralnosti svojih postupaka. Tada su mu sveštenici objasnili kako je on ustvari ubio samo jednu i po dušu (sveštenika i jednog novajliju koji se tek zaredio), a da se ostale duše ne računaju, jer nisu budističke.
Danas u Mijanmaru upravo jedna skupina budističkih sveštenika predvodi kampanju progona Rohingyja muslimana. Kršćanstvo koje naučava princip „ko tebe kamenom, ti njega kruhom“ i da kada te udare u jedan obraz okreneš drugi, izrodilo je inkviziciju i križarske ratove.
Isto važi i za islam i ono u šta se ideja džihada izrodila kod nekih muslimana, koji terorizam i ubijanje nevinih pravdaju idealima islama i Božijom voljom.
Ali pravdi na volju, nije religija ta - iako ima i onih koji su slične tvrdnje spremni izreći - koja se jedina može optužiti za zloupotrebu i pronevjeru ideala, jer neke od najbrutalnijih i najtotalitarnijih ideologija prošlog stoljeća, poput fašizma i komunizma, koje su za sobom ostavile milione mrtvih u  logorima i gulazima bile su izrazito antireligionzne.
Povijest svih društava, religijskih ili sekularnih, kako je primijetio profesor Seyyed Hossein Nasr, krcata je sličnim primjerima zloupotrebe, jer ljudska bića sadrže u svom posrnulom stanju sjemenje sukoba i borbe i pribjegavaju agresiji i ratu, koristeći za svoj cilj svaku ideju ili ideologiju koja ima moć da pokrene ljude.
Kada su većina zapadnjaka bili pobožni kršćani, bilo je to kršćanstvo koje je postalo stijegom pod kojim su vođeni ratovi, a kada je religija postala slaba, nacionalizam, fašizam, komunizam i ostale ideologije, jednako kao i ekonomski interesi, zauzeli su njeno mjesto.
U islamskom svijetu, usljed toga što je religija ostala snažna sila, njeno ime se još uvijek koristi kako potpora bilo kojim nastalim situacijama koje vode u napetost i sukob- kaže profesor Nasr.
Zato je vrijeme da se mir stavi kao ideal kojem će svi težiti i na kojem će svi, bez obzira na svoja vjerska ili ideološka uvjerenja, raditi.
Teško da se za odašiljanje takve poruke moglo naći bolje mjesto od Sarajeva, koje je stoljećima svjedočilo da se može u miru živjeti sa različitostima i koje je zbog svoga insistiranja na odbrani ideja suživota i multikulturalnosti platilo visoku cijenu najduže opsade jednog grada u novijoj historiji čovječanstva i hiljada mrtvih nevinih civila.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavajui nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Jemen - zemlja na ivici kolapsa

Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera Balkans)

Prije nekih desetak dana, elitna Republikanska garda, predvođena sinom smijenjenog jemenskog predsjednika Alija Abdullaha Saleha, napala je zgradu Ministarstva odbrane u Sani.
Napad je uslijedio nakon što je novi predsjednik Abd-Rabbu Mansour Hadi, koji je na vlast došao nakon što je uz veliko opiranje predsjednik Saleh bio prisiljen povući se s pozicije, naložio rekonstrukciju oružanih snaga i smanjenje broja jedinica pod komandom suparničkih komandanata, među kojima je i Salehov sin.
Ovaj napad predstavlja opasan presedan u postrevolucionarnom Jemenu s obzirom na to da otvara još jedan front protiv ionako slabe centralne države, ovaj put iz redova same vojske, koja je dugo bila jedina sila koja je držala zemlju na okupu.
Sada se svi pitaju da li će Jemen, uz sve svoje decenijske sukobe, podjele i hronične slabosti imati snage da iznese na svojim plećima revoluciju inspirisanu tzv. Arapskim proljećem ili će se čitava država i društvo sunovratiti u vrtlog građanskog rata i anarhije u kojem će dominirati stoljetne plemenske, sektaške i političke podjele.
Skriveno od javnosti
Za sve koji prate situaciju na Bliskom istoku, Jemen je već godinama, prije nego što ga je zahvatilo tzv. Arapsko proljeće, klasičan primjer „propale države“ i jedan od zasigurno najvećih regionalnih problema. Ono što je donedavno bilo specifično za ovo bliskoistočno krizno područje jeste da se sva patnja jemenskog naroda odvijala daleko od očiju svjetske, pa i arapske javnosti.
To je država u kojoj je u proteklih nekoliko desetljeća izbilo više građanskih ratova nego bilo gdje drugdje u ovom nestabilnom dijelu svijeta. Godinama prije Arapskog proljeća u njenoj pokrajini Sada vodio se bjesomučni, ko zna koji po redu, rat između Vladinih snaga i šiitskih pobunjenika poznatih kao El-Husijjun. Nakon što se centralna Vlada u Sani o sebi zabavila, El-Husijjune više niko i ne spominje i oni danas imaju državu u državi, što je samo još jedan zaleđeni konflikt, koji prijeti da eksplodira svakog trena.
Nezadovoljstvo na jugu Jemena, gdje je građanski rat prije nekoliko godina jedva zaustavljen, sve je veće, pa nikoga ne bi iznenadila nova eskalacija nemira. U svom tom haosu, kao i toliko puta do sada, Al-Kaida, tačnije njen ogranak na Arapskom poluotoku (ili, još preciznije, njihovi istomišljenici za koje je teško ustanoviti koliko su operativno dio istog sistema), odlučila je u vakuumu koji stvaraju nefunkcionalne države iskoristiti priliku kako bi nastavila sa svojim operacijama onoga što nazivaju „globalni džihad“.
Ovakva situacija posebno brine Ameriku i njene saveznike u regionu s obzirom na to da je upravo Amerika i njena vanjska politika glavna meta većine militantnih grupa. Zbog toga američka vojska izvodi redovne napade bespilotnim letjelicama na pojedince za koje sumnja da pripadaju ovoj organizaciji, što zbog čestih civilnih žrtava samo podgrijava antiamerička osjećanja u zemlji.
Osim toga Amerika, ali i Saudijska Arabija kao i druge Zaljevske zemlje plaše se bilo kakvog širenja utjecaja Irana u Jemenu, bilo preko El-Husijjuna ili na neki drugi način. Ovo je još jednom pokazalo ispravnost zaključka koji je još 2002. uvršten u dokument poznat kao „Američka bezbjednosna nacionalna strategija“, a prema kojem „Americi veću prijetnju predstavljaju 'propale i slabe države' nego 'osvajačke ili jake države'." Naravno, isto pravilo važi, pokazuje to primjer Jemena, ali i Afganistana i Somalije i za globalnu sigurnost.
Do sada su samo rijetki upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Prema podacima UNICEF-a, 77 posto žena u Jemenu je nepismeno. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje Međunarodnog monetarnog fonda o tome kako ovoj državi sa 75 posto ljudi mlađih od 25 godina prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Njene podzemne vode su praktično iscrpljene usljed dugogodišnjeg pogrešnog postupanja u zemljoradnji, a rezerve nafte brzo se smanjuju.
Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj.
A o kakvoj crnoj slici ljudskih prava se radi dovoljno je pogledati samo izvještaj bilo koje organizacije koja radi na promovisanju ljudskih prava u tom regionu ili izvještaj američkog Ministarstva vanjskih poslova o stanju ljudskih prava za bilo koju od proteklih godina vladavine predsjednika Saleha.
Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zaslužili svjetsku pažnju, sve dok ljudima u Jemenu nije dosadilo do te mjere da su se uz velike žrtve i mjesece građanskog neposluha odlučili pokušati stvari uzeti u svoje ruke. I samo što su snimci demonstranata sa jemenskih ulica potisnuti sa malih ekrana, Jemen ponovo klizi u zaborav svjetske javnosti.
Vjerovatno dok se u njemu ne desi neki novi napad koji će ugroziti interese neke od svjetskih ili regionalnih sila,  ili dok se nekome ne učini da može nestabilnost iskoristiti za realizaciju vlastitih geostrateških ambicija.
Posebno razočaravajuće djeluje činjenica da se Jemen sa svim svojim ekonomskim i socijalnim problemima nalazi u okruženju nekih od najbogatijih i u luksuzu ogrezlih „bratskih“ arapskih i muslimanskih nacija koje nisu pokazale interesovanje da, ako već ne mogu riješiti nagomilane političke probleme Jemena, razvojnim i humanitarnim projektima pomognu svojim komšijama.
Destabilizacija regije
Međutim, to regionalno zanemarivanje jemenskih problema, koje je jednako onom svjetskom, sada se vraća kao bumerang susjedima koji su godinama ignorisali patnje jemenskog naroda. Haos koji vlada u Jemenu sada prijeti da destabilizuje i druge Zaljevske zemlje.
Najviše problema ima Saudijska Arabija, jer je Jemen postao utočište za saudijske pripadnike Al-Kaide i drugih militantnih organizacija koji su izbjegli hapšenje u Kraljevini i sada slobodno djeluju u jemenskim plemenskim područjima vrbujući i obučavajući nove članove, povremeno izvodeći ili pokušavajući izvesti napade i u samoj Saudijskoj Arabiji.
Posljednji dokaz širenja ove opasnosti desio se ranije ove sedmice kada je saudijsko Ministarstvo unutrašnjih poslova izdalo saopćenje o tome kako su njihove sigurnosne agencije razbile dvije ćelije Al-Kaide u Rijadu i Džeddi koji su pripremali niz bombaških napada na saudijskoj teritoriji.
Oni su u pratećoj prostoriji uz jednu džamiju u Rijadu imali improvizovanu tvornicu za izradu eksploziva i bombi. Za dvojicom osumnjičenih pripadnika organizacije iz Džedde se još traga. Ali ono što je posebno interesantno jeste da je vođa organizacije bio Saudijac, dok su većina uhapšenih, njih šestorica, iz Jemena.
Ova informacija je potvrdila strahove da ujedinjenje Al-Kaidinih organizacija u Saudijskoj Arabiji i Jemenu u jedinstvenu organizaciju nazvanu Al-Kaida na Arapskom poluotoku, koje je objavljeno prije nekoliko godina, nije bio samo propagandni trik Al-Kaidinih medijskih operativaca.
Međutim, problem sa Al-Kaidom u Jemenu je sada samo eskalirao, s obzirom na to da su oni  iskoristili vakuum koji je nastao svrgavanjem režima u Sani kako bi se domogli oružja iz napuštenih kasarni u nekim dijelovima zemlje i kako bi stvorili zone slobodnog djelovanja u nekim zabačenim dijelovima države. Ustvari, on je dugo prisutan u Jemenu i vrlo kompleksan.
Naime, javna je tajna u militantnim islamističkim krugovima da je Jemen za vrijeme vladavine predsjednika Salaha bio baza u kojoj su se militanti obučavali i pohađali radikalne medrese i univerzitete, odakle su odlazili na ratišta od Afganistana od Alžira. Sve to se odvijalo uz prešutnu suglasnost vladajućeg ražima koji je militantne selefije koristio u svrhu suzbijanja jačanja nezadovoljne šiitske populacije.
Naime, Jemen je država u kojoj živi 53 posto sunita i 47 posto šiita, čiji dobar dio čini šiitska sekta zejdija. Ali vlast i nacionalno bogatstvo, kao i donedavno u Iraku, u najvećem dijelu je u rukama sunita, zbog čega su brojni šiitski pobunjenici, kao što su već spomenuti El-Husijjuni, uz svestranu podršku Irana, pokrenuli otvorenu borbu sa vladom u Sani i sa saudijskim vojnim snagama, koje su se u nekoliko navrata pridružile u borbi protiv pobunjenika na svojoj granici.
U toj konfrontaciji Saleh je često koristio militantne islamiste da vode njegove ratove u tampon-zonama, zbog čega je Jemen postao jedno od posljednjih utočišta Al-Kaidinih ideologa i militanata, naročito nakon što su oni protjerani iz Saudijske Arabije, kojoj, također, nije bilo mrsko da se na taj način riješi „zalutalih pojedinaca“, a uz to spriječi širenje iranskog utjecaja na svojoj granici.
Njima se tada gledalo kroz prste, ali su kao i toliko puta do sada i na toliko različitih mjesta postali problem kada su sami sebi počeli birati ciljeve i kada su se okrenuli protiv onih koji su im zarad vlastitih interesa davali slobodan prostor za djelovanje, a nerijetko i tajnu podršku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera