Riznica Mudrosti Abdullaha bin el-Mubareka- nova knjiga

Ovih dana je izdavačka kuća El-Kelimeh iz Novog Pazara štampala moj tekst koji sam priredio još kao student o velikanu islamske duhovnosti, Abdullahu bin Mubareku, anegdotama iz njegovog života, mudrostima i prijevodu njegove hikemi poezije kao zasebnu knjigu. Drago mi je da će ovaj tekst i na ovaj naći doći do naših čitalaca.

Ovdje donosim dio knjige u kojem govorim o biografiji Abdullaha Bin el-Mubareka:

 

Biografija Abdullaha bin el-Mubareka

Puno ime mu je Abdullah bin el-Mubarek el-Marvezi el-Huresani, oslobođenik plemena El-Hanzala zvani Ebu Abdurrahman. Bio je jedan od najučenijih «posttabi'ina» iz Horasana.

Pripisuje se plemenu El-Hanzala zbog toga što mu je otac bio rob jednog od trgovaca tog plemena iz grada Hemezana, koji ga je oslobodio. Za ovo pleme se vjeruje da je jedan od ogranaka plemena Et-Temimija.

Rodio se u gradu Mervu godine 118. po Hidžri, mada postoje predaje koje govore da se rodio 119. h.god.

Za njegovog oca se sa sigurnošću zna da je porijeklom od Turaka, a majka od Havarizma. Većina onih koji su pisali njegovu biografiju mišljenja je da mu je majka bila Perzijanka, dok Ibn el-Dževzij smatra da je bila Turkinja, od onih Turaka koji su se nastanili u regiji Havarizma.

O tome kako je Mubarek oženio Abdullahovu majku postoji jedna anegdota koja je zabilježena u skoro svim njegovim biografijama.

Naime, Mubarek je radio kod svoga vlasnika u bašči, pa mu je ovaj jednom prilikom rekao da mu donese jedan slatki nar. Ovaj mu je to i učinio, ali je nar, kojeg je donio, bio kisel. Vlasnik bašče ga je podsjetio da je tražio sladak a ne kiseo nar. Mubarek se još jednom vratio u bašču, ali mu je i ovaj put donio kiseo, a ne sladak nar. Vlasnik ga je napokon upitao: «Zar ti ne znaš koji su slatki a koji kiseli narovi u bašči?»

Rekao je: «Ne, ne znam!»

Vlasnik je upitao: «Kako to?»

«Nikada nisam probao niti jedan od tih narova da bih znao»- odgovorio je Abdullahov otac.

Vlasnik je upitao: «A zašto nisi nikada probao?»

«Zato što mi ti nisi nikada dao dozvolu da to učinim»- odgovorio je on.

Ovaj Mubarekov postupak se jako dopao vlasniku bašče te ga je, nakon što se još nekoliko puta uvjerio u njegovu iskrenost i poštenje, upitao o tome šta on misli za koga treba udati svoju kćerku koju su mnogi već prosili. Mubarek je odgovorio: «Arapi su u džahilijetu, kada se žene, gledali na plemenitost roda, židovi gledaju na novac, kršćani na ljepotu, a ovaj ummet (muslimani) gleda na vjeru.»

Njegova oštroumnost je još više zadivila njegovog poslodavca pa mu je ovaj dao ruku svoje kćerke.

Abdullah bin el-Mubarek je odrastao u teškim vremenima posebno za njegov rodni kraj Horasan. Vrijeme u kojem je on odrastao bio je period širenja abasijskog pokreta koji će nekoliko godina kasnije svrgnuti emevijsku dinastiju. Horasan će u tim godinama biti poprište mnogobrojnih bitki i unutrašnjih nemira.

Učio je kod Sulejmana et-Tejmija, Asima el-Ehvala, Humejda et-Tavila, Er-Rabi'a bin Enesa, El-Evz'aija, Hišama bin 'Urve, El-Džerira i nekih drugih velikana svoga vremena.

Zufer ga spominje kao jednog od Ebu Hanifinih učenika. Ovome u prilog govore i riječi Es-Sujutija koji je zabilježio da se od Ibn el-Mubareka prenose predaje o pravnim rješenjima hanefijskog mezheba. Svi hanefijski učenjaci koji su pisali o velikanima (tabekat el-hanefije) ovog mezheba spomenuli su Ibn el-Mubareka kao jednog od njih. Također, El-Mizzi ga svrstava među Ebu Hanifine učenike i one koji su od njega prenosili.

Pored  Imama Ebu Hanife fikh je učio i od Sufijana Es-Sevrija i Imama Malika.

O svome odnosu sa ovim velikanima islamske misli najbolje govori sam Ibn el-Mubarek kada kaže: «Da me Allah nije pomogao sa Ebu-Hanifom i Sufjanom es-Sevrijem, bio bih kao i ostali ljudi (u znanju)!»

Neki historijski izvori mu pripisuju da je bio prvi koji je u  islamskoj pisanoj tradiciji napisao zasebnu knjigu o džihadu.

Poznato je da je napisao osam knjiga. Danas se u muslimanskim bibliotekama najčešće nailazi na njegovu knjigu Ez-Zuhd. Međutim, treba napomenuti da su te knjige ustvari samo zbirke hadisa i predaja o temi kojom su naslovljene i da sadrže jako malo zasebnih stavova autora. Iz ovog razloga nije moguć potpun uvid u cjelinu njegove misli, što malom broju anegdota iz života, izrekama i poeziji koju smo pokušali skupiti u ovoj knjizi daje poseban značaj u rekonstrukciji idejnog sistema kojeg je Abdullah bio izgradio.

Ibn el-Mubarek je jedinstven primjer muslimana koji je uvijek mogao naći sredinu u svome životnom putu. Iako je trgovinom zarađivao znatnu svotu, živio je skromno trošeći najveći dio tih prihoda na one koji su bili potrebni.

O kakvoj se višestranoj osobi radilo najbolje govori činjenica da se u svojoj misiji afirmisanja islamske naobrazbe i opće obrazovanosti islamskih masa nije, kao većina druge uleme, ograničavao samo na retoričko podsticanje na sticanje znanja, već je znatan dio svog bogatstva trošio na potpomaganje (jedan oblik stipendiranja) onih koji su odlučili krenuti tim putem. I ne samo da je potpomagao one koji su kretali stazama nauke već je  financijski pomagao i već renomiranu ulemu svoga vremena poput Sufjana es-Sevrija i Fudajla bin 'Ijada.

Hatib El-Bagdadi je zabilježio kako je Abdullah rekao: «Da nije peterice, ne bi se bavio trgovinom.» Kada je bio upitan ko su oni, rekao je: «Da mi nije Sufijana es-Sevrija, Fudajla bin 'Ijada, Muhameda bin es-Semaka i Ibn 'Uleje.» Na ovo je Bagdadi dodao kako je Ibn el-Mubarek od svake karavane koju bi rasprodao izdvajao troškove porodice i onoliko koliko mu je dovoljno da obavi hadž dok bi sve ostalo dijelio svojim prijateljima koji su se bavili naukom.

Kada su mu jednom prilikom njegovi sunarodnjaci zamjerili što puno više udjeljuje učenicima koji dolaze iz udaljenih krajeva islamskog svijeta nego onima iz Horasana, Abdullah je pokazao svu dubinu svoga poimanja prosvjetiteljskog rada kazavši da to za posljedicu ima širenje znanja i interakciju među islamskim naučnim krugovima, te je to samim time proces koji zaslužuje da se pomogne.

Bitno je napomenuti da je ekonomska neovisnost, koju je Ibn el-Mubarek uživao, odigrala ključnu ulogu u izgradnji njegove neovisne ličnosti koja mu je omogućila da se kritički osvrće na tadašnju svakodnevnicu kritikujući kako vladare tako i intelektualne i ulemanske krugove koji su se neupitno stavljali na raspolaganje vladajućoj eliti.

Iz riječi osude koje je izrekao i njegovih stavova (što se jasno može vidjeti iz nekih anegdota koje ćemo spomenuti) koje je imao prema vladarima možemo primjetiti da je Abdullah imao izrazito kritički stav spram ovog staleža. Ovo nas ne treba navesti na to da zaključimo kako je on bio utopista koji je zagovarao uređenje društva bez vladajuće klase. Naprotiv, on je u više navrata, čak i u svojoj poeziji, podsjećao na neophodnost uspostavljanja vlade koja upravlja društvenom sferom života i brine se o zaštiti vjere i vjernika. Međutim njegovo suprotstavljanje nepravdi (ar. zulum) inspirisano snagom njegove moralne ličnosti, neminovno ga je dovodilo u sukob sa različitim nivoima vlasti koji su, u odsustvu sistema nadzora i polaganja odgovornosti te neizgrađenosti vjerske ličnosti, bili najpodložniji činjenju nepravde i neislamskim ponašanjima svih vrsta.

***

Abdullahova odmjerenost u svemu, kao životna odrednica, se ogledala i u srazmjernom izvršavanju vjerskih dužnosti. Prava rijetkost je naći osobu poput njega koja je bila u stanju da u isto vrijeme bude jedan od najvećih naučnih autoriteta svoga vremena, ali i vojnik koji lično učestvuje u borbama sa muslimanskom vojskom. Abdullah ibn el-Mubarek skoro da nije ostavio niti jedna «vrata dobra» a da na njih nije pokucao.

Njegovo poimanje skromnosti i asketskog života je posebno bitno zato što oslikava izvorno poimanje ovog duhovnog bivstvovanja prvih generacija muslimana. Njegova vremenska bliskost s vremenom u kojem je živio Allahov Poslanik, s.a.v.s., bila je garancijom dosljednosti u poimanju «zuhda» koji u njegovoj misli nije značio potpuno odricanje i žrtvovanje ovosvjetskog života na račun duhovne nadgradnje. Naprotiv, bio je to srednji put kakvom je podučavao Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji od čovjeka traži da ovosvjetska uživanja ne učini jedinim smislom života, već da bude «istinskim namjesnikom Božijim na Zemlji» živeći i privređujući u skladu s uputama Sveznajućeg.

Štaviše, ovakvo njegovo poimanje zuhda je bilo argumentom mnogima poput dr. Abdul-Medžida el-Muhtesiba da poreknu tvrdnje  prema kojima je rani «islamski zuhd» (potenciranje skromnosti) bilo pod izravnim uticajem kršćanskog i hinduskog asketizma. Možda je to kasnije bio slučaj sa nekim segmentima sufijske duhovnosti ali ne i sa zuhdom kako ga je poimao Ibn el-Mubarek  koji se u nekim krugovima islamske misli smatra pretečom sufizma. 

Ako se njegovo insistiranje na skromnosti i duhovnom odgoju može dovesti u vezu sa bilo kakvim historijsko-kulturnim okolnostima, onda je to slučaj sa pojavom pokreta «zenadika», koji je baš u tome periodu počeo uzimati sve više maha i postajati sve otvorenijim u plasiranju svojih stavova. Naime, ovaj  ideološki pokret, iako nije imao jasno preciziranu organizacionu strukturu, pokušao je ponovno oživjeti anarhistička učenja kasne perzijske misli. Neki historičari su ovo tumačili kao posljednji pokušaj poražene perzijske civilizaije da se suprotstavi islamskim osvajačima, ovaj put ne oružjem već širenjem svjetonazora i učenja koja su bila u suprotnosti sa zvaničnim tumačenjem islama. S obzirom da su sljedbenici ovog pokreta, s kojima će se abasijske halife ( a posebno El-Hadi) djelotvorno obračunati, zagovarale anarhizam i neograničeno uživanje u ovozemaljskim blagodatima, može se pretpostaviti da je Ibn el-Mubarekovo insistiranje na skromnosti i moralnom životu bilo neki oblik revolta u cilju sputavanja širenja ovih, prema islamu, nastranih shvatanja.

Drugi razlog koji bi smo mogli spomenuti veže se za opće razloge nastanaka i širenja ranog sufizma o čemu dr. Jusuf el-Kardavi kaže:

«Međutim, sufije se pojavljuju u vremenu kada je kod muslimana preovladavalo materijalno i intelektualno. Okretanje materijalnom proisteklo je iz raskoši i izobilja u kojima su živjele neke generacije. To se desilo nakon briljantnih pobjeda i perioda velikog širenja islama koji je muslimanima donio velika materijalna dobra i ogroman ekonomski prosperitet. To je uzrokovalo pretjeranu odanost materiji, što je opet vodilo ka pretjerivanju na intelektualnom planu tako da je pojam iman (vjerovanje) postao termin za filozofiju, teologiju i dijalektiku, koje čovjeku nisu osiguravale duhovnu sitost. Čak se i fikh bavio samo vanjskim aspektima vjere, a ne i unutrašnjim...

U takvoj atmosferi dolazi do pojave sufija koji su nastojali ispuniti prazninu koju nisu pokrili teolozi (el-mutekellimun), niti pravnici (el-fukaha)...

Naravno da sve ove okolnosti o kojima govori El-Kardavi nisu bile prisutne, ne bar ovako izražene, u Ibn el-Mubarekovom vremenu  ali se slične tendencije mogle primjetiti još tada. tj. u vremenu post tabi'ina, što nas navodi na to da, ako već tražimo vanjske okolnosti koje su dovele do formiranja ličnosti kakva je bio Ibn el-Mubarek ne spomenemo ovo polariziranje islamske misli kao potencijalni razlog.

***

O direktnom povodu njegovog  kretanja putem zuhda Ibn Ebi el-Vefa el-Kureši el-Hanefi je spomenuo ne posebno poznatu predaju prema kojoj je imam Ebu Hanife upitao Ibn el-Mubareka o prekretnici koja se desila u njegovom životu i koja je od njega učinila alima i zahida (odricatelja od ovoga svijeta, skromnika) kakav jeste na šta mu je on ispričao svoju životnu priču prema kojoj je jednu večer sjedio sa društvom u bašči veseleći se. Zajedno su jeli i pili, a Ibn el-Mubarek je, kao što mu je to bio običaj, svirao na lutnji sve do kasno u noć kada se društvo razišlo a on ostao da spava. U snu je vidio pticu na drvetu iznad sebe kako uči kur'anski ajet: «Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene..» Nakon ovog čudnog sna probudio se, slupao lutnju i odlučio krenuti putem skromnosti.

Nerasprostranjenost ove predaje u Ibn el-Mubarekovim biografijama, te njezina sličnost sa predajom o prekretnici koja se desila sa Fudajl bin 'Ijadom navela je mnoge da posumnjaju u njezinu autentičnost. Međutim, sama predaja nema neku značajnu praktičnu vrijednost tako da poznavanje njezine autentičnosti nema neke posebne važnosti.

***

Ne možemo a da ne primjetimo kako neke od predaja koje se prenose (a dobar dio njih smo spomenuli u poglavlju o anegdotama iz života u nastavku knjige) o njegovoj skromnosti skoro da više liče na legende nego na stvarne osobine jednog čovjeka.

Tačno je da pretjerivanja od strane prenosioca predaje uvijek postoji kao objektivna mogućnost, ali i pored toga cjelokupna slika, koja se dobiva kompletiranjem sitnih fragmenata iz različitih historijskih izvora a koji govore o ovom velikanu daje predstavu o kakvoj se moralnoj veličini radilo.

Ono što niko ne može osporiti jeste da slika koju danas imamo o Ibn el-Mubareku jeste slika kakvom su ga doživljavali oni koji su o njemu govorili.

Uz to, teško da bi zauzeo mjesto u historiji koje mu danas pripada a da nije bio «nadnaravan» u svome praktikovanju islama čineći djela koja su i po tadašnjim mjerilima bila dostojna divljenja.

To što nam Ibn el-Mubarekova djela i postupci danas izgledaju tako «nestvarno»  ne treba da bude razlog sumnje u njihovu autentičnost već povod da se zapitamo o tome kako se čovječanstvo izopačilo do te mjere da nam činjenje dobra i potpomaganje drugih na način na koji je on to činio izgleda prosto nemogućim.

***

Iako se pisana riječ, kao medij prenošenja učenosti, pojavila u krugu islamske civilizacije još u prvom stoljeću islama (zapisivanjem prije svega Kur'ana, a zatim i sunneta) usmena predaja je još dugo ostala ključnom alatkom znanosti. Ovo je bilo uzrokom da snaga pamćenja i iskazivanja naučnih činjenica ili mudrosti u stihovima (koji se lahko pamte i samim time šire među masama) budu osnovnim predispozicijama svakoga onoga ko želi uzeti učešće u naučnim tokovima.

Abdullah bin el-Mubarek je imao sreću da ga Uzvišeni obdari s obje ove osobine.

Imam Ne`im bin Hammad (jedan od učitelja Buharije) je rekao: «Čuo sam Ibn el-Mubareka da kaže: «Rekao mi je moj otac: `Kada bih našao tvoje knjige spalio bi ih` Odgovorio sam mu: `Sve što se nalazi u njima nalazi se i u mojoj glavi.`«

Jedan od njegovih prijatelja koji je odrastao sa njim je kasnije pričao kako su Ibn el-Mubarek i on, još kao dječaci, slušali nekog čovjeka kako drži hutbu a zatim mu je Ibn el-Mubarek rekao kako je naučio hutbu napamet. Neko od prisutnih je to čuo i zatražio od njega da je ponovi što je ovaj i učinio ponovivši hutbu od riječi do riječi.

***

El-Jafi'i u svome djelu Miraetu-l-Džinnan i Ibn el-'Imad el-Hanbeli u djelu Šezeratu-z-Zeheb spomenuli su da je Ibn el-Mubarek pred samu smrt krenuo putem izrazitog asketizma...

Međutim, ovo se ne može naći kod ranijih autora koji su pisali njegovu biografiju, kao što su: Ibn-Sa'id, Ibn-Hibban, El-Hatib el-Bagdadi, Halife bin Hajjat, Ebu Abdullah el-Halim en-Nejsaburi, što je navelo mnoge da posumnjaju u autentičnost ove predaje.

Posebno ako znamo da je nešto takvo bilo suprotno cjelokupnom sistemu življenja koji je Ibn el-Mubarek bio izgradio i koji je zagovarao, radeći za ovaj svijet kao da nikada neće umrijeti i pripremajući se za onaj kao da će sutra umrijeti.

Ne treba zanemariti da su kasniji zagovornici ekstremnog asketizma tražili uporište u prvim generacijama muslimana pozivajući se na skromnost Ibn el-Mubareka i njemu sličnih autoriteta a koji se nije u potpunosti slagao sa njihovom vizijom zuhda. Što će reći da bi jedna ovakva predaja o prekretnici u Ibn el-Mubarekovom životu na neki način legalizovala kasniji ekstremni asketizam.

Na ahiret je preselio 181. godine po Hidžri.

Ostalo je zabilježeno da je u smrtnom času pogledao prema nebu i nasmijao se, a onda proučio: «Za ovako nešto neka se trude trudbenici» (prijevod značenja ajeta Saffat, 61.)

Sirija- zemlja straha- tekst u današnjem Oslobođenju

Šebiha- Asadova paravojska

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 18.8.2012.)

U Amanu je nekolicina nas, bosanskih studenata, iznajmila stan u blizini Jordanskog Univerziteta od jedne sirijske porodice iz Alepa (arapski Haleb) koja je živjela na relaciji između ova dva grada i Istanbula gdje su također imali stan. Vremenom smo doznali da se radi o uglednoj poduzetničkoj sunitskoj porodici koja je imala nekoliko tvornica i vrlo razvijen biznis. Bili su to krasni ljudi kojima je jako drago bilo da baš Bosanci stanuju u njihovom stanu i koji su se zanimali za sve što se u BiH tokom rata i nakon njega dešavalo. Vidjelo se da ih je boljela bosanska patnja, jer su sjećanja na bosanski rat još bila svježa. Pamtim još kako su sinovi koji su bili naših godina, kada smo se trebali sastati sa ocem nakon što smo njih upoznali, govorili kako će otac kao stari industrijalac vjerovatno tražiti da platimo punu cijenu, koja je za to vrijeme i za stan na takvoj lokaciji bila više nego povoljna, te da će oni bez njegovog znanja, ako to nama bude puno, plaćati razliku.

U nekoliko navrata kada su dolazili u Amman i svraćali da uzmu stanarinu, nerado su govorili o tome kakav je život u Siriji, ali su nas pozvali da ih posjetimo u Alepu ako se kada budemo kopnom vraćali u domovinu. I stvarno, tog ljeta smo prolazeći kroz Siriju svratili kod njih zato što smo mislili da će nam zamjeriti ako im se ne javimo, jer u arapskom svijetu hatur je sve.

Tada nismo mogli ni zamisliti u kakve smo ih probleme uvalili. Toga smo postali svjesni tek kada su nas oduševljeno, ali sa očitom dozom napetosti, dočekali na prilazima gradu i kada su nam rekli da ćemo u njihovoj kancelariji u tvornici na prilazu gradu sačekati da padne noć jer bi im dolazak automobila stranih registarskih oznaka vjerovatno stvorio probleme sa sigurnosnim agencijama. Kada su nam odlučili donijeti ručak rekli su nam da će otići u barem dva različita restorana da kupe hranu, jer bi kupovina veće količine hrane na jednom mjestu vjerovatno bila sumnjiva. Taj strah koji smo tada vidjeli u kojem je većina građana Sirije živjela bio je šokantno saznanje čak i za nas koji smo imali iskustvo života i studiranja u arapskim zemljama koje se ne mogu pohvaliti visokim stepenom sloboda i u kojima je policijska država realnost na koju se moraš naviknuti.

Taj projektovani strah kojim je režim Hafeza, a kasnije i Bešara el-Asada vladao ovom bogatom zemljom se ne smije nikada zapostaviti u analizama dešavanja čiji smo svjedoci danas. Svim zagovornicima globalnih teorija zavjere treba biti jasno da bi vrlo teško bilo kojoj svjetsko sili bez obzira na obavještajne, medijske i druge resurse da digne čitav jedan narod kako bi se suprotstavio okrutnom i brutalnom režimu i jednoj od najmoćnijih bliskoistočnih vojski. Kako drugačije objasniti spremnost i istrajnost sirijskog naroda da svakodnevno plaća tako visoku cijenu samo kako bi se izborio za svoju slobodu, osim strahom da se ne vrate na ono stanje koje je vladalo prije revolucije.

Sirijski režim se godinama, kao i oni drugih arapskih diktatora, održavao na vlasti mješavinom terora sigurnosnih agencija nad vlastitim građanima i ideološke indoktrinacije. S tim da je i na tom području sa najvećim brojem tiranina po metru kvadratnom, sirijski režim godinama važio za najbrutalniji. Poznata tehnika zastrašivanja, uz onu u kojoj se stvarao osjećaj da nikada ne znate ko od vaših najbližih radi za neku od 18 sigurnosnih agencija, jeste ona prema kojoj je sam režim gradio imidž brutalnosti nekih svojih agencija i pojedinaca. Tako je, na primjer, važilo pravilo da ako vas pokupe obavještajci Sigurnosti zračnih snaga teško da ćete ikada više biti viđeni bez obzira jeste li krivi ili ne. Apsurd je bio veći što je nekoga iz njegove kuće mogla odvesti jedna agencija koja se bavi sigurnošću aerodroma i koja je trebala da brine o sigurnosti predsjednika i drugih zvaničnika dok se nalaze na aerodromima ako bi do njih došlo da taj neko negdje rekao nešto ružno o predsjedniku ili o režimu. To je bilo moguće zato što je nakon gušenja pobune u Hami 1982. kada je ubijeno 30000 civila a grad skoro sravnjen sa zemljom, tadašnji predsjednik Hafez el-Asad donio odluku da svaka sigurnosna agencija treba imati zaokružen sistem nadzora tako da je osamnaest obavještajnih agencija bez obzira na prvobitnim sektor za koji su bile zadužene, sebi otvorilo prvo regionalne, pa gradske i na kraju i mjesne urede. U takvom sigurnosnom sistemu niko nije vjerovao nikome, pa čak ni same službe koje su se međusobno natjecale u lovljenju državnih neprijatelja, a špijuni i saradnici su bili na svakom koraku nerijetko izmišljajući krivice kako bi sebi osigurali posao ili radi pukog revanšizma.

Međutim, osim onog što je režim htio da se o njemu zna u Siriji i onoga što su građani Sirije koji su izbjegli u neke druge zemlje govorili o tome šta se uistinu dešava i slučajeva kada su se neki od stranih državljana našli u raljama nekih od tih agencija malo se, sve donedavno, znalo o tome kako su one iznutra funkcionisale.

Šebiha

Početkom revolucije režim i njegove službe su pokazali svoje najgore lice, a tek nakon što su neki od najutjecajnijih članova režima počeli prelaziti na stranu pobunjenika dobili smo priliku da doznamo više, i to iz prve ruke, o tome kako je sistem kolektivnog zastrašivanja ustvari funkcionisao, ali i neke od dobro čuvanih tajni vladajuće porodice.

Takvo jedno svjedočenje su gledaoci arapskog kanala Al Jazeera imali priliku pogledati ovih dana kada je voditelj emisije Bez granice (Bila Hudud) Ahmed Mensur ugostio Newafa el-Farisa bivšeg sirijskog ambasadora u Bagdadu koji se pridružio opoziciji. El- Farisi je bio veteran Asadove vladavine i obnašao je vrlo odgovorne pozicije u stranci i državi. Bio je visokopozicionirani stranački činovnik u provinciji Deir al Zour i član brojnih sigurnosnih tijela. Osim toga, obnašao je i funkciju guvernera tri vrlo bitne provincije i to Lakitije, zatim Idliba i konačno Kuneitire. Amasador El-Faris je u ovom razgovoru dao neke od prvih insajderskih informacija o tome šta se dešavalo u ovom vrlo zatvorenom režimu i o svojoj ulozi u njemu, ali i o tome kako je sirijski narod godinama držan u strahu i zašto je on odlučio da više ne može biti dio tog sistema.

Bilo je za očekivati da će javnosti i voditelja interesovati ono što ambasador zna o zloglasnoj šebihi. Naime, i prije nego što je počela sirijska revolucija, a naročito nakon što su počinjeni brojni masovni zločini, jedna od najozloglašenijih postrojbi u sirijskom narodu bila je tzv. šebiha. Upravo se pripadnicima ove paravojne formacije odane predsjedniku lično pripisuju neki od najstravičnijih zločina nad sirijskim civilima koje gledamo ovih dana na našim malim ekranima.

Po prvi put smo od bivšeg ambasadora čuli podatke o kakvoj se organizaciji radi i kako je ona nastala. Ovim njegovim izjavama se u arapskom svijetu pridaje poseban značaj s obzirom na poziciju koju je imao u režimu i zbog funkcija koje je obavljao. Osim toga, prema riječima ambasadora nastanak ove zločinačke organizacije se veže za grad koji se nalazi na teritoriji gdje je on u to vrijeme bio guverner.

Prema njegovom svjedočenju, samo ime organizacije- šebiha se prvi put pojavljuje u gradu Kardaha gdje su braća i bratići ranijeg predsjednika Hafeza el- Asada organizovali paravojnu formaciju koja se prije svega bavila krijumčarenjem raznih vrsta roba u i iz Sirije, te drugim oblicima organizovanog kriminala. On tvrdi da tu organizaciju narod nije prozvao šebihom od arapske riječi šebeh (duh) kako se danas u medijima pojašnjava njihovo ime, nego zbog toga što su svakog onog ko bi im se suprotstavio linčovali (što se na lokalnom dijalektu izgovara nešto kao „bišbah“). Drugi Sirijci su govorili da ih je narod nazvao šebihom zato što su se u to vrijeme te formacije gradovima i selima Sirije vozili u Mercedesima modela S600 koji su ljudi zvali šebeh (duh), a koje su koristili za krijumčarenje i druge nezakonite radnje.

Kakogod, ambasador tvrdi da se ova kriminalna organizacija suprotstavljala svakome ko bi stao na put njenoj kriminalnih aktivnosti. On se prisjetio kako je, kada su se stvari otele kontroli čak i tadašnjem predsjedniku države Hafezu el-Asadu, on kao guverner dobio naređenje da ih stavi pod kontrolu, ali da su se te formacije opirale čak i regularnoj vojsci koju je on pozvao upomoć. Tokom sukoba je navodno ubijeno pet vojnika da bi vođa skupine koji je uhapšen tokom sukoba Mahir Dib bio pušten samo nekoliko dana kasnije po nalogu samog predsjednika. Nakon vojne akcije šebiha je nastavila i dalje djelovati u toj provinciji i ostatku Sirije, ali je vjerovatno došla pod direktnu kontrolu predsjednika.

Jedan od onih kojima nije uz saglasnost predsjednika dozvoljeno da nastavi sa svojim ilegalnim aktivnostima i zadrži kontrolu nad svojom šebihom jeste Rifat el-Assad, mlađi brat predsjednika Hafeza i amidža sadašnjeg Bešara, koji je sve dok se nije zamjerio bratu i pokušao ga istisnuti sa vlasti dok je ovaj bio bolestan 1983. slobodno upravljao paravojnom formacijom iz svog kompleksa na obali Sredozemlja, gdje je imao i privatnu luku nad kojom država nije imala bilo kakve kontrole i koja je služila za krijumčarenje raznih roba u i iz Sirije. Ovo svjedočenje dokazuje on što su Sirijci godinama samo krišom govorili, a to je da je čitava država bila podređena malom broju privilegovanih članova porodice El-Asad i njima bliskih poslušnik,a dok se ostatak stanovništva držao u stalnom strahu, što od državnih sigurnosnih agencija, što od paravojnih šebiha formacija koji su bili iznad zakona i obavljale prljave poslove bilo za predsjednika ili njemu odane članove porodice ili režima.

Nova šebiha

Zanimljivije za trenutnu situaciju je ambasadorovo svjedočenje o tome kako su se ove kriminalne organizacije koje su bile u službi vladajuće porodice pretvorile u udarnu pesnicu režima u slamanju u prvi mah mirnih demonstracija građana, a kasnije i oružane pobune protiv režima.

On tvrdi da je režim odlučio u kritičnom trenutku iskoristiti ove paravojne formacije koje su već postojale godinama i koje su bile lojalne članovima porodice, jer su dolazile iz kriminalnog miljea kojem brutalnost i nasilje nisu bili strani. Ova tvrdnja ima smisla, s obzirom na to da bi se režim angažujući šebihu uvijek mogao sačuvati od toga da bude povezan sa zločinima i osigurati sebi vojnike koji će provoditi zločine nad vlastitim narodom što se, bez obzira na lojalnost, nije moglo očekivati od regularnih vojnih formacija. Jer onog momenta kada se došlo u poziciju da se vojska okrenula protiv vlastitog naroda, došlo je i do pojave da se sve veći broj njih odlučio pridružiti narodu, svojim porodicama i komšijama, a okrenuti leđa režimu. Zanimljivo je, međutim, vrijeme i primarni cilj koji je režim dao, prema tvrdnjama ambasadora, novoj, sada omasovljenoj šebihi. Naime, on tvrdi da se masovnije regrutovanje pripadnika šebihe koji su bili dobro plaćeni i koji su u civilu razbijali demonstracije, vršili racije, privođenja i egzekucije u onim gradovima i četvrtima u kojima su građani izlazili na demonstracije desilo nakon što je režim uvidio da su u prvim mirnim demonstracijama u kojima se zahtijevala prvo reforma, a kasnije i smjena režima koje se organizovane u gradu Homsu, učešće uzeli u jednakom broju suniti, ismailiti i aleviti. Slična situacija je bila i u drugim gradovima gdje su među demonstrantima bili i arapski kršćani i Kurdi. Tada je režim shvatio da mora ojačati svoju bazu i to na način da su u šebihu počeli mobilisati prvenstveno alevitske mladiće sklone kriminalnim aktivnostima ili one iz društveno zapuštenih grupa koji su provodili zločine i racije nad susjednim sunitskim četvrtima i na taj način podgrijavali sektaški sukob. Na ovaj način, režim je ojačao svoju alevitsku bazu, ali je i militantizirao sukob, nadajući se da će tada imati priliku da koristi vojnu silu i da će na taj način lakše slomiti otpor šaljući vojsku na izolovane skupine demonstranata koji su posežući za oružjem sebe izdvojili od ostatka građana koji zahtijevaju promjene i na taj način zastrašiti ostatak stanovništva. Istovremeno, plašeći stanovništvo militantnim sunitima iza kojih stoji El-Kaida, Izrael, zapadne sile, Turska i svi drugi tradicionalni neprijatelji Sirije, nadali su se da će se predstaviti kao zaštitnici manjina, prije svega alevitske, druske i ismailitske, ali i kršćanske i građanski orijentisane sirijske srednje klase.

Ovakvo sagledavanje eskalacije sektaškog nasilja u Siriji bi se lahko moglo razumjeti kao tek još jedan napad revolucionara na režim kojeg nastoje oboriti, da u međuvremenu u susjednom Libanu nije došlo do hapšenja bivšeg pro-sirijskog ministra informisanja Mišela Samahe nakon što je, prema tvrdnjama libanskih sigurnosnih agencija, jedan od agenata kojeg je pokušao vrbovati kako bi uz pomoć režima iz Damaska izveo niz napada na vjerske, medijske i političke lidere sve snimio i predao libanskim vlastima. Cilj je bio eksplozijama i atentatima po međusektaškim linijama izazvati sektaški sukob i u Libanu i uvući ga u rat.

Istraga je još u toku, a libanski vojni tužilac je već optužio šefa sirijske obavještajne službe Alija Mamluka zajedno sa bivšim ministrom Samahom i još jednim pukovnikom sirijske vojske za pokušaj “raspirivanja sektaških sukoba i ugrožavanje libanske države“.

Još je rano predviđati kakav epilog će ova istraga imati, ali malo ko vjeruje da je moguće da se radilo samo o jednom planu koji je igrom slučaja osujećen, i da sličnih planova nema više.

I dok se nastavljaju borbe u Siriji koje odnose stotine života svakog dana i uništavaju neke od najljepših historijskih gradova u tom dijelu svijeta, analitičari procjenjuju da šebiha broji preko 10 000 vojnika koji i dalje siju strah u srcima Sirijaca i dodatno raspiruju sektaške sukobe koji prijete da se prošire i na druge zemlje regiona, prije svega Liban.

Vremenom, svi ti ubijeni postaju samo brojke koje nam se saopćavaju svaki dan kao bilans borbi i stravičnih zločina bez da se sjetimo da se radi o ljudima čije pojedinačne tragedije možda nikada neće biti zabilježene.

Brutalno smaknuće

Kao što će vjerovatno niko neće, u mnoštvu žrtava koje je režim pogubio u svojih preko četrdeset godine vladavine i svih onih koji su pali rušeći ga, zabilježiti tragediju alepske porodice sa početka priče.

Naime, ja se u Jordan nakon tog svog povratka u BiH tokom kojeg sam ih posjetio u Alepu nisam vraćao i izgubio sam svaki kontakt s njima. Početkom ramazana u Kuvajtu sam sreo zajedničkog nam poznanika i kao što je Sirija redovna tema u svim arapskim zemljama, upitam ja njega da slučajno ne zna šta se dešava sa vlasnicima našeg stana i jesu li se uspjeli izvući iz Alepa koji je baš u tim danima ulazio u presudnu bitku. Kaže mi: „Pa zar nisi čuo?“ Velim „ne“. Kaže:“ Pa oni su se nakon što su se vratili iz jednog od svojih posjeta Jordanu, puno prije nego što su počeli nemiri u Siriji, našli pod lupom sigurnosnih agencija. Mlađi sin i otac su privedeni u neku od brojnih obavještajnih agencija i ispitivani o svojim čestim putovanjima i ko zna čemu sve da bi na posljetku nakon nekoliko dana bili pušteni. Kada su pomislili da je to to jer su informativni razgovori i zadržavanja u pritvoru bili svakodnevnica, ponovo su ih odveli i svi su mislili da će ih nakon određenog vremena ponovo pustiti. Nakon što se oni već duže vrijeme nisu vraćali iz pritvora, a njihova porodica nije znala gdje su i do koga pritvoreni, majka je otišla u Općinu da traži punomoć kako bi mogla nastaviti voditi poslove u firmi da bi je tamo dočekala smrtovnica za muža i sina kojima nikada nije suđeno, a  njihovoj porodici rečeno za šta su krivi i kako i gdje pogubljeni i ukopani.“

Brutalnost kojom je režim vladao i kojom guši demonstracije sada se vratila kao bumerang Bešaru el Asadu, jer sirijski narod nema kud nazad i skoro da nema šta izgubiti.

Rusija na pogrešnoj strani historije

Historija i stav o Siriji pokazuju da Rusiji nije bitno koga podržava, dok god se suprotstavlja Zapadu.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera Balkan)

U vrijeme kada svjetski mediji javljaju kako je prema podacima Sirijske opservatorije za ljudska prava iz Londona u pokušaju režima Bashara al-Assada da uguši pobunu građana Sirije protiv njegove vladavine od marta 2011. živote, izgubilo 20.000 ljudi, uglavnom civila, i dok traju bitke oko Halepa, koji je dugo bio relativno miran i važio za jako uporište režima, Ruska Federacija ne odustaje od podrške svome dugogodišnjem savezniku.
Ipak, čini se da i u zvaničnoj Moskvi postaju svjesni pritiska svjetske javnosti koja se zgražava nad slikama brutalnosti koju Sirijska arapska vojska, kako je puno ime vojske lojalne predsjedniku Assadu, provodi nad vlastitim narodom, ali i sve veće cijene koju Rusija plaća zbog toga što, kako na Zapadu tvrde, svojim blokiranjem u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda bilo kakve ozbiljne akcije kojom bi se zaustavio Assadov režim, ustvari kupuje vrijeme svome savezniku i na taj način daje međunarodnu zaštitu stravičnim zločinima.
Sjetimo se kako je britanski ambasador Mark Lyall Grant, govoreći o jednom od tri veta koje su Rusija i Kina uložile  u UN-u ustvrdio kako ove dvije zemlje "svoje nacionalne interese stavljaju ispred života miliona Sirijaca".
Ministrova poruka
I uistinu, kako se zločini režima u Damasku gomilaju i kako se on, upravo zbog stravičnih zvjerstava, sve više urušava i protiv sebe okreće sve više ljudi kako u Siriji tako i u svijetu, Rusiji, ali i Kini- koja se ipak manje eksponira - postaje sve teže pružati podršku Assadu. Ipak, daleko je Rusija od toga da prizna grešku i pridruži se međunarodnoj zajednici u nastojanju da se režim u Damasku prisili da odustane od upotrebe sile i da otvori proces reforme i demokratizacije društva koje je decenijima pod vladavinom jednog od najtotalitarnijih režima u arapskom svijetu.
Vidi se to iz izjave ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koju je dao na konferenciji za novinare zajedno sa svojim japanskim kolegom u Sočiju kako " Rusija pokušava uvjeriti vladu (u Damasku) da ona treba napraviti prve korake". Ali je odmah nakon toga ponovio argumentaciju koju smo čuli i tokom obrazlaganja veta kojeg su Rusija i Kina uložile u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju zapadnih zemalja kojom su bile predviđene tek sankcije sirijskim zvaničnicima: „Dok naoružana opozicija zauzima gradove poput Halepa, gdje se priprema druga tragedija, kako sam razumio, nije realno da će ona (Vlada) to prihvatiti".
"Kako se možemo nadati da se u jednoj takvoj situaciji Vlada može jednostavno povući i reći: Dobro, mi smo se prevarili. Dođite i srušite nas, promijenite režim", pitao se Lavrov na toj konferenciji koju je prenosila državna televizija."Jednostavno nije realno. Nije, jer smo mi privrženi ovom režimu, ali i jednostavno jer tako ne ide", rekao je on.
Kako god se ova ministrova poruka čitala, kao dokaz opreznog distanciranja od Assada ili ne, ostaje pitanje zašto Rusija uopšte ima potrebu da podržava Assada, izjednačavajući njegov brutalni režim sa jednom od najmoćnijih regionalnih vojski i građane Sirije koji su mjesecima mirnim putem demonstrirali širom zemlje zahtijevajući slobodne izbore i borbu protiv korupcije i koji su za oružjem posegli tek kada su bili suočeni sa masovnim zločinima i bombardiranja mirnih demonstranata gdje god da su se okupili.
Sada je svima jasno da je situacija izmakla kontroli i da se radi o građanskom ratu u kojem mnoge regionalne i globalne sile love u mutnom, ali to ne može biti opravdanje negiranja želje sirijskog naroda da živi dostojanstveno u slobodnoj i demokratskoj državi.

Kontriranje Zapadu
Razloga za rusku podršku je, prema mišljenju analitičara, više, a većina ih se slaže da Rusija nakon pada Berlinskog zida nema baš puno zemalja u svijetu u kojima ima utjecaj i da je u vremenu zaleđeni diktatorski režim oca i sina Assada bio i ostao jedan od takvih rijetkih koji oni ne bi da izgube.
Drugi razlog je što Rusija pokušava, sa svojim ograničenim mogućnostima, iskoristiti svaku priliku da kontrira NATO savezu i zapadnim silama općenito bez obzira na cijenu koju mora platiti i moralnu opravdanost svojih stavova.
Paralele bi se mogle povući i sa Bosnom i Hercegovinom, gdje je Rusija također iz sličnih razloga u dobroj mjeri bila na strani režima koji su počinili genocid i neke od najstravičnijih zločina u savremenoj svjetskoj i evropskoj historiji i gdje su po istom modelu relativizirali zločine i razvodnjavali odgovornost.
I tada je Rusija prednost dala uskim nacionalnim i geopolitičkim interesima naspram života nedužnih i humanitarnog prava. Pravdi na volju, ta matrica je aktuelna i danas i ona se vidi u podršci povampirenom nacionalizmu Milorada Dodika koji radi na legalizaciji rezultata zločina i antidejtonskoj podjeli BiH, čemu Rusija kao ozbiljna svjetska sila i garant Dejtonskog mirovnog sporazuma sigurno ne bi, da drži do svog kredibiliteta, mogla davati podršku. I na Kosovu Rusija pokazuje sličnu nedosljednost, jer dok podržava Srbiju u njenom nastojanju da Kosovo ne zaživi kao nezavisna država, Rusija priznaje nezavisnost Abhazije i Južne Osetije. Uistinu, stiče se dojam da za Rusiju nije bitno koga podržava i na kojim principima, dok god je to suprotno američkim interesima i u njenom vlastitom interesu. Zašto bi onda i u Siriji bilo drugačije?!
Kada je pak riječ o Siriji, ne treba zaboraviti da Rusija ima svoje baze na sirijskoj obali Mediterana i da znatan broj analitičara spominje tu potrebu Rusije da izađe na topla mora, pa makar i na ovakav simboličan način, kao vrlo bitan faktor kreiranja vanjske politike prema tom dijelu svijeta.
Osim toga Sirija, je kroz historiju bila, a i danas je, jedan od najvećih kupaca ruskog oružja.
Oni koji u svojim analizama ne umanjuju ulogu vjere, podsjećaju kako u Siriji ima vrlo jaka arapska pravoslavna zajednica koja ima značajan utjecaj u režimskim krugovima, te da ta činjenica itekako ima utjecaja na odluke koje donosi Vladimir Putin, koji svojim brojnim potezima u međunarodnim odnosima igra na kartu globalnog zaštitnika pravoslavlja.
Istovremeno, i dalje jaka propagandna mašinerija vladajućeg režima u Damasku je uspjela sebe predstaviti kao zaštitnika manjina poput alevitske, druske, kršćanske, kurdske i drugih koje žive u Siriji od eventualnog dolaska na vlast radikalnih sunita oličenih u zagovornicima Al Kaidinog militantizma za koje tvrde da stoje iza svih dešavanja i koji će, dođu li na vlast, pokazati nezapamćen revanšizam, progone i zločine nad ovim manjinama.
Ipak, stvarno stanje na terenu govori da su neki od ključnih lidera sirijske opozicije arapski kršćani i Kurdi i da za promjene nisu samo većinski suniti, jer diktatorski režim je bilo nemilosrdan prema svim građanima, bez obzira na vjersku i etničku pripadnost i svi oni koji su se usprotivili vladajućoj strukturi su podjednako bili uskraćeni osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Drugi, pak, u činjenici da vladajuća pobrdica i većina u sigurnosnim agencijama pripadaju alevitskoj sekti, koja je jedan od ogranaka šiizma, čime objašnjavaju podršku Irana i libanskog Hezbollaha Assadu, vide konture jednog većeg sukoba između sunitskog i šitskog islama u kojem je Rusija na strani šiita, zbog toga što se plaši jačanja militantnog sunizma u onim većinskim muslimanskim republikama koje su pod kontrolom Ruske Federacije, ali i onih susjednih koje su se izborile za nezavisnost.
Cinici, pak, govore o tome kako se vlada u Kremlju ne može baš pohvaliti demokratičnošću, pa stoga i ne čudi što podršku daju onim režimima u svijetu koji su ili totalitarni ili imaju takve tendencije. Ovi analitičari, najčešće lijevo i liberalno orijentisani, vide kako Rusija, dajući podršku diktatorskim režimima na Bliskom istoku koji pokušavaju da uguše ono što se naziva Arapsko proljeće, ustvari to čini strahujući od njegovog širenja i na samu Rusiju.  
Vjerovatno su svi ovi razlozi zajedno, u manjoj ili većoj mjeri utjecali na rusku odluku da podrži Assada, a koliku će cijenu za to morati platiti u međunarodnim odnosima i naročito u arapskom i onome što se naziva muslimanskom svijetu, zavisit će prije svega od situacije na terenu.
Rusija neće moći unedogled davati podršku režimu u Damasku ukoliko on ubrzo ne uspije slomiti otpor naroda i ukoliko nastavi sa brutalnim zločinima protiv naroda, a za to su mali izgledi. Ta podrška može nauditi ruskim interesima u tom dijelu svijeta, izuzme li se možda samo Iran, jer svrstavajući se na stranu režima, a protiv naroda, bojati je se da Rusija staje na pogrešnu stranu historije.  Tu grešku Rusija je napravila u Libiji i čini se nije ništa naučila.
Ne trebamo zaboraviti da je i Amerika davala podršku nekim drugim diktatorskim režimima u arapskom svijetu, ali je kada je već bilo izvjesno da se oni neće održati, pred valom narodnog nezadovoljstva promijenila je stranu i barem deklarativno stala na stranu građana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Islamic Community in B&H to elect new Reisul-ulema

ISEEF MediaDigest No 22

Yesterday (1^st August 2012.), Electoral Commission of Assembly of Islamic Community in B&H completed the process of signing up nominations for new Reisul-ulema who will replace Dr. Mustafa ef Ceric in his position. Commission’s president and president of Assembly Safet Softic stated for media that all five candidates who where nominated by different regional representative bodies of IC in Bosnia and abroad are, according to Constitution of IC and Electoral Rules, eligible for this position.

An interesting fact is that all candidates are either recent or former Muftis. Tuzla`s Mufti Husein ef. Kavazovic received the most nominations, 11 of them from different electoral districts. Halil ef. Mehtic, professor at Islamic Faculty in Zenica and former Mufti received 5 nominations, while Mufti from Central Bosnia- Travnik, Nusret ef. Abdibegovic received 4 nominations for this very influential position not only in Bosnia, but also in the region. Mufti of Sarajevo Husein ef. Smajic and Mufti of Zenica Ejub ef. Dautovic both received 3 nominations.

Electoral Commission also gave candidates until 15^th August 2012. to prepare their programs to be presented to the Assembly of IC which will choose three candidates will have two months to present their programs to public and larger electoral body which will, according to the Constitution, elect the new Reis.

Exact dates of these two meetings (that of Assembly and Electoral Body) are not yet set. But, it is expected that gathering of Assembly during which 3 candidates will be chosen for second round will be held at the end of August and that new Reisul-ulema will be elected at the end of September or beginning of October by special Electoral Body (almost 350 members) consisted from members of Assembly (among them are representatives of IC in Serbia, Croatia, Slovenia, Germany and other countries of Western Europe, North America and Australia in which IC B&H is active), members of Riyaset, Chief Imams and presidents of IC from each municipality (Majlis), directors of madrasas and Islamic faculties,  .

The whole process of position handover should be completed by 19^th November when special ceremony is already planned.

Muhamed Jusic

www.iseef.net

More about each candidate in Bosnian on http://balkans.aljazeera.net/makale/ko-ce-biti-novi-bh-reis article written by our member Mirnes Kovac.