Sirija- otvaranje starih rana
Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.4.2012.)
Tzv. arapsko proljeće je uz poruke nade i optimizma da će ovaj dio svijeta većinski nastanjen muslimanima napokon sa sebe strgnuti okove diktatorskih režima i strane dominacije i uz sve žrtve uspjeti izboriti se za tako dugu sanjanu slobodu, donijelo i brojne strahove od neizvjesne budućnosti. Jedna od već sada očitih negativnih posljedica čitavog procesa arapskog buđenja koja prijeti da preraste u ozbiljan problem i izvor novih nestabilnosti u onome što se naziva muslimanskim svijetom, a ne samo Bliskim istokom, jeste ponovna politizacija davnih ideoloških unutarmuslimanskih trvenja na relaciji sunizam-šiizam. I dok jedni krive radikalne elemente s jedne i druge strane, odnosno regionalne sile koje takve skupine koriste igrajući na kartu drevnih teoloških previranja i nikad zacijeljenih rana pokušavajući tako ostvariti vlastiti utjecaj u buffer-zonama zarad vlastitih vizija regionalne dominacije, drugi u svemu vide posljedicu kolapsa ideja arapskog nacionalizma zbog čega je došlo do bujanja partikularnih identiteta tamošnjih naroda među kojima su i davne mezhebske nesuglasice unutar muslimanske tradicije.
I upravo se na primjeru Sirije vidi opasnost poigravanja identitetima i politizacije „viška historije“ kojim sva društva tog dijela svijeta, kao u ostalom i ova naša ovdje na Balkanu, obiluju. Tek i površan pogled na historiju odnosa u Siriji među tamošnjim etničkim i vjerskim skupinama otkrit će svu kompleksnost tih odnosa i prostor za manipulaciju istima ako se ne iznađe kvalitetan mehanizam da se njima upravlja a ne da ih se koristi kao osnov za stvaranje novih antagonizama. Mislim da ne treba napominjati da bi ključni faktor upravljanja „viškom historije“ trebao biti proces uspostavljanja vladavine prava i suočavanja sa prošlošću. Takva jedna analiza otkriva i neznanje koje vlada o tim odnosima čak i onih koji na svjetskom planu o tome donose odluke.
Aleviti ili nusejrije
Taj proces će i formalno biti uobličen kada na vlast 1970. godine bude doveden alevitski general vazduhoplovstva Hafiz el-Asad, oca današnjeg predsjednika Sirij Bešara el-Asada.
Aleviti u Siriji
Tradicionalno aleviti žive u Alevitskim planinama duž sirijske obale Mediterana. Glavni kulturni i religijski centri su gradovi Latakia i Tartus. Danas, nakon nerijetko planiranih migracija, oni žive u blizini gradova Hama i Homs, kao i u svim većim gradovima Sirije. Procjenjuje se da ih ima oko 2.1 miliona i da čine od 11 do 12 posto ukupnog stanovništva.
Bilo kako bilo, za razumijevanje dešavanja u arapskom svijetu postalo je danas više nego ikada ili barem u proteklom stoljeću neophodno poznavanje glavnih tokova unutar islamske teološke misli kako u modernom dobu kroz poznavanje gibanja unutar islamističkih pokreta koji postepeno preuzimaju vlast u ključnim državama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, tako i onih skoro zaboravljenih historijskih događaja i teoloških rasprava na prašnjavim starim stranicama davno zapostavljenijih knjiga za koje smo mislili da će biti interesantni samo studentima islamskih nauka ili historije.
Jednostavno većina dešavanja se sve češće tumači kroz prizmu komplikovanih historijskih i sektaških odnosa tradicijom opterećenog područja kolijevke civilizacija. Najbolje se to vidi na primjeru stravičnih dešavanja u Siriji gdje se brutalnost jednog totalitarnog režima prema vlastitom narodu sve češće doživljava, tumači i analizira isključivo kroz prizmu sunitsko –šiitskih odnosa, gdje, pravdi na volju, ta paradigma odolijeva brojnim provjerama. Kroz odnose vladajuće alevitske elite prema većinski sunitskim pobunjenicima tumači se i podrška većinski šitskog Irana vladajućem režimu, a i podrška Turske i bogatih sunitskih zaljevskih zemalja pobunjenicima. Na isti način su polarizirani stavovi i u Bahreijnu, Jemenu, Libanu i Iraku, bez da je iko ozbiljno sagledao kuda bi to moglo odvesti muslimanski svijet.
Aleviti ili nusejrije
Kao prvo treba primjetiti da kada je riječ o analiziranu događaja u Siriji kroz prizmu sunitsko-šitskih odnosa, preciznije kroz pripadnosti porodice El-Asad alevitskoj sekti, da se ne radi o alawitma iz Turske, koji i pored nekih sličnosti, ne pripadaju istoj vjerskoj sljedbi. Naime, aleviti u Siriji su pripadnici sekte poznate u sunitskoj literaturi kako nusejrije. Radi se o mističnoj religioznoj skupini koja se u stručnoj literaturi smatra ogrankom šitskog islama.
Iako su u najvećem dijelu klasične islamske literature nazivaju nusejrijama što referira na njih kao sljedbenike Abu Šu'ayba Muhammada ibn Nusajra (umro približno 270 h.g, odnosno 863. po Miladu) za kojeg historičari ove sljedbe vjeruju da je učio u halkama zadnje trojice imama koje priznaje većina šija kao nasljednike i potomke Poslanika, a.s. današnji sljedbenici nusejrije taj naziv ne prihvaćaju i smatraju ga uvredljivim. Oni se danas nazivaju alevitima i tvrde da to ime asocira na njihovu privrženost Aliji, r.a., prvom imamu prema šitskom učenju i četvrtom pravednom halifi prema sunitskoj tradiciji. Ustvari, tek u septembru 1920. Francuzi su zvanično uveli naziv aleviti za ovu skupinu stanovnika Sirije koji su se našli pod mandatom francuske okupacione sile.
Oko učenja nusejrija postoje brojne kontraverze. Dok jedni to objašnjavaju tajnovitošću koja je specifična za sva batinijska učenja a na čijim temeljima se zasniva i njihovo učenje, drugi to autori objašnjavaju činjenicom da su aleviti morali skrivati svoje stvarne stavove kako ne bi bili izloženi progonima kroz historiju na tim prostorima dominantne sunitske ortodoksije. Ovi drugi tvrde i to da se većina prema dominantnom islamskom učenju kontraverznih stavova koji se pripisuju vjerovanju alevita može pripisati zlonamjernim podmetanjima neprijatelja koji su vodili ideološki sukob s njima. U krajnjoj liniji, za analizu trenutne situacije u Siriji i ono što se sve češće doživljava kao sunitsko-alevitski sukob, vjerska učenja ove sekte i razlike u odnosu na sunitsko tradicionalno učenje, nisu od primarnog značaja, iako nisu ništa manje važna za neku drugu ozbiljniju studiju za koju ovdje nema mjesta. Sigurno je za razumijevanje pozadine čitavog sukoba bitniji historijski odnos ove dvije skupine unutar muslimanske zajednice.
Iako je historija bila obilježena dugim periodima interakcije ili barem tolerancije među nusejrijama i drugim islamskim denominacijama, nisu bili rijetki ni periodi sukoba, ugnjetavanja i progona. U vrijeme osmanske uprave nusejrije su često dizali bune koje su kao i druge širom carstva gušene silom. Nakon sloma Osmanskog carstva, čemu su značajan doprinos dali i sirijski aleviti, uslijedio je period francuske okupacije. Nakon Prvog svjetskog rata i iskustava kolonijalne uprave u Alžiru i Tunisu Francuzi su htjeli da preduprijede uspon sunitskog arapskog nacionalizma za kojeg se ispostavilo da je najveća prepreka kolonijalnoj dominaciji i zato su alevitima dali potpunu autonomiju u Latakiji i Džebelu Druz (većinski nastanjenom jednom drugom batinijskom sektom- druzima) gdje su oni činili većinu kako bi ih odvojili od sunitskih Arapa u Damasku i tako učvrstili vlast u okupiranoj zemlji. U to su vrijeme aleviti, druzi i druge manjine plaćali manje poreze od većinskih sunita i primali su veću pomoć za razvojne projekte što je dodatno stvaralo tenzije među sunitima i alevitima. Osim toga, ove skupine uz Kurde i Čerkeze su najčešće vojačene u specijalne snage koje su služile kolonizatorima poznate kao Troupes Speciales du Levant. Ovo je još više oblikovalo imidž nusejrija kao saradnika okupatora i neprijatelja islama i Arapa, ali je učinilo i da jedno od najperspektivnijih zanimanja za većinu siromašnih mladih alevitskih seljaka, kako piše Robert D. Kaplan u svom tekstu o krizi identiteta u Siriji objavljenom sada već daleke 1993. u časopisu The Atlantic, bude angažman u vojsci što će im osigurati kasniji značajan utjecaj u društvu u kojem će vojska nakon oslobođenja od kolonizacije igrati ključnu ulogu i izvoditi česte vojne udare. Istovremeno, kolonijalna uprava je činila sve da sunite Arape drži pod opsadnim stanjem. Damask je tretiran kao okupirano područje sa brojnim vojnim prisustvom okupatorskih jedinica koje su najvećim dijelom činile trupe iz Senegala i već spomenuti alevitski i druski odredi. Kada su se Sirijci uz velike žrtve izborili za svoju nezavisnost brojni aleviti su ostali omraženi kao saradnici okupatora i izdajice vlastitog naroda. San koji su već brojni alevitski autori počeli sanjati o nezavisnoj državi alevita ugašen je 28. februara 1937. kada je autonomna pokrajina Latakija pripojena onome što će postati nova Sirija. Sirija je i zvanično postala nezavisna 17. aprila 1946, ali su državu potresali stalni vojni udari i borba za vlast. Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, serije državnih udara i dolaska Bas- partije na vlast 1949, došlo je, 1958. do ujedinjenja Sirije u Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Bilo je to zlatno doba panarapskih ideja i ideala. Međutim, Sirija je samo nakon tri godine istupila iz unije nakon što je grupa vojnih oficira izvela državni udar i ponovo proglasila nezavisnost. Tada se već vidjelo da je u Siriji došlo do jačanja alevitske zajednice jer se kao ključni razlog nezadovoljstva unijom navodilo da je sunitsi arapski Egipat dominirao odnosima. Period političke nestabilnosti i čestih vojnih udara se nastavio sve dok tajna grupa u kojoj su značajan broj činili nezadovoljni alevitski oficiri, među kojima je bio i Hafiz el-Assad i Salah Džedid, nije pomogla Bas-partiji da se ponovo vrati na vlast. Nakon toga je uslijedio period u kojem je ovo grupa oficira postepeno preuzimala kontrolu nad vladajućom partijom. 1966. alevitski oficiri i njihovi prijatelji su slomili otpor ili iz stranke izbacili sve one stare članove Basa koji su slijedili ideje i stavove arapskog kršćanina Mišela Aflaka i sunita Salahudina el-Bitara, ideologa i osnivača starog Basa. Oni su kao novog ideologa Basa nametnuli Zakija el-Aruzija proglašavajući ga Sokratom novog reformisanog Basa. Ovo je ovoj skupini alevitskih oficira omogućilo da svoju vojnu diktaturu zaogrnu plaštom političke i društvene sile koja će do danas krojiti glavne odluke u Siriji i čvrstom rukom vladati njenim stanovnicima.
Većinski suniti Arapi su se ponovo osjetili prevarenim. Još jedna krvava stranica tih odnosa bit će ispisana u Hami. Ovaj grad je kroz historiju bio značajno uporište arapskih sunita i zato je bilo za očekivati da će upravo tu doći do pokušaja da se spriječi alevitska dominacija. Pobuna u Hami je 1964. skoro svrgnula tada vladajući basistički režim, sa visoko pozicioniranim alevitima. Na kraju, u februaru 1982, sunitska arapska Muslimanska braća su preuzela kontrolu nad gradom i likvidirala njegove zvaničnike, koje su aleviti doveli na vlast. Sunitski pobunjenici su prije toga izvršili napad na alevitske vojnike u Alepu. Bio je to odgovor na brutalnosti režima koji je već tada kovao svoje represivne metode vladavine čijoj kuliminaciji svjedočimo ovih dana a sve to je tih dana bilo pojačano Asadovom podrškom maronitskim kršćanskim militantima u Libanu kasnih 70-tih, koju su sirijski suniti doživjeli kao još jedan dokaz alevitsko- kršćanske zavjere protiv njih. Asad je reagovao slanjem 12 000 alevitskih vojnika u Hamu, koji su izmasakrirali 30 000 sunitskih civila i grad skoro sravnili sa zemljom. Hama je 1982. bila dokaz da ispod oklopa Asadove stabilne vladavine kipti prostor koji nije nimalo bliže nacionalnom jedinstvu, nego što je bio nakon odlaska Turaka i Francuza. Ovih dana, nažalost, te stare nikad zacijeljene rane ponovo krvare i prijete da ovu prelijepu zemlju odvuku u strahote građanskog rata u kojem će cijenu platiti nedužni civili svojim životima.
Aleviti u Siriji