Nema dileme šta je u svijetu obilježilo 2011., godinu iza nas

Demonstranti svuda vraćaju moć narodu- osvrt na prošlu godinu u novorm broju Starta

Muhamed Jusić (Start BiH, 339-340)

Prestižni magazin Time je birajući ličnost godine za prošlu godinu potrefio i u liku demonstranta na svojoj naslovnici sažeo bit onoga po čemu će vjerovatno 2011. godina u historiji ostati zapamćena na međunarodnom planu.

Protesti, definitivno

Naime, oni su laskavu titulu ličnosti godine, ustanovljenu još daleke 1927. godine, odlučili dodijeliti demonstrantu ili svakom pojedincu koji je prošle godine učestvovao u demonstracijama bilo gdje u svijetu. Svojim izborom, Time je, kako kažu u uredništvu, želio da oda priznanje demonstrantima, jer su dali novo značenje snazi koju predstavlja narod.

U obrazloženju svoje odluke magazin Time ističe da su prvi i najdramatičniji protesti pokrenuti u tzv. islamskom svijetu inspirisali demonstrante širom svijeta. Demonstranti u podužoj listi zemalja, poput Izraela, Indije, Čilea, Kine, Velike Britanije, Španije i Sjedinjenih Američkih Država, otvoreno su svoje pokrete dovodili u vezu sa narodnim revolucijama koje su potresle Bliski Istok. U septembru je pokret Occupy Wall Street počeo svoj život u New Yorku, brzo se proširivši na druge američke gradove, dok se ovih dana u Rusiji širi bunt izazvan pokradenim izborima i diktaturom vladajuće partije Vladimira Putina.

Urednik magazina Time Jim Frederick pojašnjava da je u svim tim procesima najbitnije to „što je gotovo jedna cijela generacija zaboravila da se protestima mogu mijenjati politička pravila, a onda je došlo do iznenade promjene“. “Uspjeli su srušiti dva režima (ustvari tri, M.J.), potresli su Rusiju i Veliku Britaniju, a pokret Okupirajmo Wall Street pokazao je globalnu snagu u borbi protiv neosjetljivosti velikih korporacija, banaka, neoliberalnog kapitalizma”- tvrdi Frederick.

On naglašava da “ljudi koji okupiraju Wall Street imaju sasvim drugi program od onih u Egiptu i Libiji, ili onih na moskovskom Crvenom trgu.

Top novinske priče

- Ali je svima zajednički način na koji međusobno komuniciraju kako bi se nešto mijenjalo. Više puta smo vidjeli da su demonstranti u Egiptu isticali da ne bi bili na Tahriru da nisu bili inspirirani onim što se dogodilo u Tunisu. Oni su, na neki način inspirisali demonstrante na Wall Streetu. A ti su ponavljali- ne bismo bili u Zuccoti parku da nismo vidjeli ono što se događalo u Egiptu”- kaže Frederick.

Frederick podsjeća da nije isto demonstrirati u SAD, Siriji, Egiptu, Tunisu i Libiji. Za mnoge demonstrante to je veliki rizik, jer autoritarni režimi ne biraju način obračuna sa “neposlušnima”. Neki demonstranti završe u zatvorima, neki izgube život, te stoga prema njegovom mišljenju zaslužuju da budu proglašeni ličnošću godine.

Istovremeno, Kurt Andersen u Time-u objašnjavajući odluku uredništva svoga lista pojašnjava šta je to posebno u dešavanjima naroda koja su obilježili prošlu godinu i podsjeća kako se nešto slično desilo 60-tih kada se protestvovalo protiv rata u Vijetnamu, te 80-tih kada se digao glas protiv nuklearnog oružja, protiv komunističke tiranije na Tienanmenu i Istočnoj Evropi. Protesti su tada postali prirodni dio političkog procesa. A onda je uslijedilo razdoblje ekonomske renesanse. Živjelo se dobro, pa su se demonstracije kao oblik političkog nezadovoljstva događale sporadično, sve do početka 2011, kada su protesti počeli u Tunisu.

Jasno je da se lista najznačajnijih događaja koji su obilježili godinu iza nas razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, zbog uloge koju Sjedinjene Američke Države još uvijek igraju u svijetu njihov izbor je ipak globalno značajan, a za njih je, kako se i očekivalo, najznačajniji događaj ubistvo vođe terorističke organizacije El-Kaide Osame bin Ladena. Barem su tako odlučili urednici američkih medijskih kuća koji u organizaciji američke novinske agencije Associated Press svake godine biraju najznačajniju novinsku priču.

Akcija američkih specijalaca u kojoj je u maju u Pakistanu ubijen Bin Laden prva je na njihovoj listi 10 najznačajnijih priča, sa 128 prvih mjesta kod ukupno 247 anketiranih. Iako malo ko vjeruje da će ubistvom duhovnog vođe El-Kaide, koji prema izjavama eksperata, ionako već dugo ni u vlastitoj organizaciji nije igrao značajnu ulogu, prestati postojati opasnost od međunarodnog terorizma, za sve Amerikance ona ima simboličnu vrijednost.

Katastrofalni zemljotres, praćen cunamijem, koji je u martu pogodio Japan, našao se na drugom mjestu, sa 60 nominacija za prvo mjesto. Prema ovom rangiranju najznačajnijih događaja u prošloj godini "Arapsko proljeće" i val narodnih pobuna na Bliskom istoku i sjeveru Afrike su zauzeli tek treće mjesto Na četvrtom se našla finansijska kriza u Evropi, a na petom ekonomska situacija u SAD.

Ćoravo desno evropsko oko

U drugom dijelu tabele našli su se svrgavanje režima libijskog vođe Muammera el-Gaddafija, sporenja u američkom Kongresu oko fiskalne politike i protesti Pokreta "Okupirajmo Wall street". Ipak, trijumf naroda Libije u svojoj borbi za slobodu će ostati zamućen snimkama brutalne odmazda izvršene nad svrgnutim predsjednikom. Te snimke prijete da se urežu u krvavu podsvijest čovječanstva i obilježe, kako godinu na odlasku, tako i čitavu libijsku revoluciju.

Među događajima koji su bili blizu ulaska na listu su smrt suosnivača kompanije Apple Stevea Jobsa, uragan Irena, razorna serija tornada na srednjem zapadu i jugoistoku SAD, kao i ukidanje zabrane homoseksualcima da služe u američkoj vojsci.

Neki od ovih događaja uistinu će ostati u kolektivnom sjećanju čovječanstva svaki put kada se prisjetimo odlazeće 2011. Naravno, tu je prije svega, globalna ekonomska kriza i kriza Eurozone, koja je po prvi put od rađanja ideje ujedinjenja Evrope kao relevantno i ozbiljno pitanje nametnula spekulacije i raspravu o mogućnosti raspada EU-a.

Napad norveškog državljanina Andersa Behringa Breivika na svoje sugrađane je još jednom čovječanstvo podsjetio na svu opasnost teroirizma i to da se on može desiti bilo gdje i bilo kad. Breivik je u svom krvavom pohodu 22. jula prvo aktivirao bombu skrivenu u kombiju parkiranom ispred zgrade vlade u Oslu, gdje je od eksplozije poginulo osam ljudi, nakon čega je otišao na ostrvo Utoya i usmrtio još 69 mladih ljudi okupljenih na političkom skupu, prema njegovom mišljenju, neprijateljske političke opcije. Koliko god to morbidno zvučalo, ali ovaj njegov pohod je kao nijedno objašnjenje i pozivanje na razum čitavom svijetu, pokazao da teroristi nisu samo muslimani i da ekstremista i luđaka ima na svim stranama, te da se zlo može učiniti u ime bilo koje vjere ili ideologije. Ovaj stravični napad u Norveškoj i slučajno hapšenje grupe neonacista koji su nesmetano i uz sumnjive veze sa državnom bezbjednošću u Njemačkoj godinama ubijali imigrante pokazali su da je Evropa slijepa u desno oko, a da li će 2011. biti i godina u kojoj će Stara dama progledati na to svoje ćoravo oko tek treba vidjeti.

Evropski put vodi preko Remetinca

Kada je riječ o dešavanjima na međunarodnom planu za nas u BiH je vjerovatno najvažnija odluka o prijemu naših zapadnih susjeda u punopravno članstvo Evropske Unije. Iako taj događaj u svjetskoj, pa i evropskoj javnosti, nije privukao puno pažnje i jedva da je primijećen zbog svih drugih problema koji pritišću Evropsku Uniju, za nas u BiH je to od posebnog značaja. I dok jedni u tome vide siguran dokaz neminovnog evropskog puta čitavog regiona i nade da ako nećemo mi Evropi hoće ona nama, drugi, poput srbijanskog ministra Ivice Dačića, pak, u istom događaju vide iscrtavanje novih granica Evrope čije će se proširenje zaustaviti na nekadašnjim granicama Austro-Ugarske i Osmanskog carstva, a prema kojima je Bosna bila malo tamo malo `vamo, odnosno ni tamo ni `vamo. Ipak, u Briselu se mnogi nadaju da će ulazak Hrvatske u EU podstaći i njene susjede da krenu istim putem. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog balkanske zavidnosti koja, u ovom dijelu svijeta, može biti ključni motivirajući faktor da se uradi i nemoguće. Međutim, ako se zamislimo nad procesima koji su prethodili priključenju Hrvatske velikoj evropskoj porodici, plašiti je se da će sudski postupci poput onih koji se vode protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čitave plejade vojnih i državnih zvaničnika biti destimulirajući faktor za sve naše u korupciji i kriminalu ogrezle političke vođe koje sada u evropskim integracijama vide prije svega prijetnju vlastitoj budućnosti. Njima je, čini se, postalo više nego jasno da usvajanje evropskih standarda znači vezanje omče oko vlastitog vrata, jer su mnogi od njih usvajanjem svakog evropskog zakona korak bliži nekom našem Remetincu ili upadu bh inačice Uskoka, čije osnivanje se tako revnosno godinama blokira zbog „viših nacionalnih interesa“, prijenosa nadležnosti i nepostojanja političke volje. Mislim da svako pojavljivanje Sanadera pred sudom ubija i ono malo volje kod domaćih političara da zemlju povedu putem evropskih integracija.

Tekst u subotnjem broju Oslobođenja

Sahva ili arapsko proljeće
Borba za dušu arapskog proljeća

Na Srednjem istoku traje sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvi ma u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model koji pred stavlja AKP ima svo je duboke korijene u onom što se na ziva politički islam, ta ko da se ustva riradi o konfrontaciji dva, uslovno rečeno, islamska modela: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje- Pogledi, 24.12.2011)

Kako se komplikovani izborni proces u Egiptu približava kraju i nakon što je u Tunisu umjerena islamistička stranka En-Nahda odnijela pobjedu, po prvi put imamo naznake u kojem pravcu će promjene na političkoj i društvenoj sceni uzrokovane arapskim proljećem teći. Sada je već izvjesno da će, barem u ovoj fazi promjena, islam, tačnije ideje tzv. političkog islama, igrati ključnu ulogu. Ipak, rezultati izbora u Egiptu na kojima je ubjedljivu pobjedu odnijela umjerena stranka dugo zabranjivanog pokreta Muslimanska braća i druga dešavanja na sceni „političkog islama“, pokazuju da situacija među strankama koje svoje programe temelje na idejama islamizma, nije nimalo jednostavna.

Selefije iznenadile

Sve doskora, niko nije mogao ni slutiti da će glavni politički oponenti Muslimanskoj braći biti nešto radikalniji i više desno orijentirani članovi selefijske stranke En-Nur, a ne liberalna i sekularna egipatska kulturno-politička elita. A upravo se to desilo. Ustvari, mnogi će se složiti da su najveće iznenađenje egipatskih izbora upravo politički profilirane selefije i njihova stranka En-Nur koja je zasad druga po snazi sa osvojena 24,4 posto na izborima koji su održani u trećini okruga. To je zato što fenomen političkog selefizma u Egiptu dugo vremena nije privlačio preveliku pažnju zbog dominantne uloge Muslimanske braće i militantnih selefijskih ekstremističkih organizacija kao što su El-džema`e islamijje i El-Džihad. Osim toga, dugo vremena je zaštitni znak egipatskih selefija bila njihova naglašena apolitičnost ili čak odbojnost prema političkom aktivizmu (ar. tanzim), te insistiranje na vjerskom puritanizmu i vjerskom preodgoju masa i pročišćenju (ar. terbije i tezkije). Temelje selefijskom učenju u Egiptu postavili su brojni vjerski učenjaci i aktivisti okupljeni oko tadašnjeg pokreta Ensar es-Sunne el-Muhammedijje, te štamparije i izdavačke kuće El-Matb`a es-Selefijje koji su bili otvoreni kritičari političkog aktivizma Muslimanske braće. Međutim, s promjenom okolnosti i dolaskom nove generacije selefija ova dotada apolitična baza prije svega u Aleksandriji i univerzitetskim kampusima je skoro preko noći, zajedno sa velikim brojem militantnih selefija pokajnika, stavljena u funkciju jedne izrazito konzervativne političke opcije.

Dva modela

Dešavanja naroda u arapskom i muslimanskom svijetu iz eurocentričnih krugova koji na sve događaje u svijetu gledaju samo na osnovu vlastitog historijskog iskustva nazvana „arapskim proljećem“ prolaze ovih dana kroz različite faze zavisno od toga o kojoj se zemlji radi; dok jedni provode prve slobodne izbore, drugi se još uvijek bore za svrgavanje diktatorskih režima. Istovremeno, traje i sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvima u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model kojeg predstavlja AKP partija ima svoje duboke korijene u onom što se naziva politički islam, tako da se ustvari radi o konfrontaciji dva uslovno rečeno „islamska modela“: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog. Iako je moderna Turska Republika kroz reforme mladoturaka i Kemala Paše Ataturka deislamizirala tursku političku scenu ostaje činjenica da je Turska država sa muslimanskom većinom u kojoj se islam živi i ispovijeda u sekularnim okvirima, što njihovom modelu daje legitimitet, a taj „islamski legitimitet“ pojačava i činjenica da vladajuća AKP partija ne krije svoje islamske i islamističke korijene.

Naprotiv, lideri i ideolozi AKP partije otvoreno nude svoj politički program srodnim islamističkim partijama u arapskom svijetu, a turski model uređenja države svim arapskim zemljama. U tome, naravno, imaju ne tako skrivenu podršku svojih zapadnih saveznika, koji su napokon, čini se, postali svjesni da promjene u arapskom svijetu ne mogu biti tek puka kopija zapadnog društvenog i državnog uređenja.

U isto vrijeme, u Iranu su vam spremni reći, barem oficijelna inteligencija tamo tako tvrdi, kako je sve što se dešava u arapskim zemljama ustvari samo prirodni nastavak islamske revolucije koju je pokrenuo Ajatollah Homeini. S ciljem da se te teze dokažu i pojasne zvanični Teheran je organizovao međunarodne konferencije i na više jezika štampao zbornike naučnih radova ali i kratkih brošura o sahvi ili islamskom buđenu arapskih masa i korijenima tog procesa u iranskoj islamskoj revoluciji.
Ova borba za dušu arapskog proljeća između Irana i Turske je dovela do ozbiljnog pogoršanja njihovih odnosa, i čak u nekoliko slučaja izrečenih prijetnji.

Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnog savjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora Jahja Rahim Shfavija, ljut na Tursku i zbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i poziva nove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg oni nazivaju islamskim. Naime, general-major Shfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskog premijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularni ststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.

"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujem da oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi, ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjem režimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja (premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemlje Sirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekao je tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odluku Ankare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATO sistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.

Ovaj sukob je eskalirao na primjeru Sirije gdje je očita sva kompleksnost situacije, ali i nedosljednosti Irana u promovisanju ideja sahve ili islamskog buđenja arapskih masa. U stavovima zvaničnog Teherana i iranskim medijima, to što se dešava u Siriji nije nastavak Homeinijeve islamske revolucije i pobune nezadovoljnih masa protiv diktatorskih režima, nego strana zavjera protiv jednog režima kojem se ne uzima za zlo to što je izrazito anti-vjerski raspoložen, zbog svoje basističke- nacionalsocijalističke ideologije i što provodi tiraniju nad svojim narodom, sve dok je saveznik Iranu u antiizraelskom i antiameričkom stavu i naoružavanju Hezbollaha u Libanu.

Suniti ili šiiti

Naravno, na ovom primjeru isplivava još jedan od faktora koji komplikuje islamističku političku scenu na novom Bliskom istoku, a to je odnos sunizma i šiizma. Naime, neki će u iranskoj podršci Siriji vidjeti podršku alevitskoj, šiizmu bliskoj, političkoj vladajućoj eliti koja vlada sunitskim masama. Ista paradigma nas dovodi do apsurdne situacije da se iransko prizivanje značajnijeg utjecaja islama u političkom post-revolucionarnom uređenju arapskih društava, ustvari podudara sa stavovima selefija iz političke stranke En-Nur, koji su zbog svojih vjerskih ubjeđenja izrazito anti-šiitski orijentisani.

Međutim ovi unutar-islamistički sukobi, politička i ideološka neslaganja i nedosljednosti su tek prvi izazovi koji se postavljaju pred islamističke političke partije koje kada preuzmu vlast tek trebaju da se efektivnim politikama uhvate ukoštac sa nagomilanim problemima koji su i izveli milione ljudi na ulice i doveli do promjena. Ne treba biti pesimističan niti zlonamjeran pa novim političkim snagama uskratiti priliku da se dokažu, ali znajući obim problema koji trebaju riješiti i prevelika očekivanja nezadovoljnika koji su po prvi put u svom životu osjetili dašak slobode i mogućnost da utječi na političke tokove u državi, teško da će oni koji preuzmu vlast, ma ko bili, uspjeti tu vlast dugo zadržati a da ne pribjegnu diktatorskim metodama kojima su iz istih razloga pribjegavali režimi prije njihovog

Anterfile I


Prerano ili prekasno za demokratiju

Upkos parlamentarnim izborima koji su još uvijek u toku, egipatska vojska se ne želi odreći svoje moći do predsjedničkih izbora koji bi se trebali organizirati sljedeće godine. Neka zakonska rješenja koja već sada predlažu generali koji su de facto vladari milionske države na Nilu, poput pitanja civilnog nadzora nad vojskom i njenim budžetom, sugerišu da se vojni establišment, ni tada, ne planira podrediti civilnim vlastima. To je ponovo izvelo demonstrante na Trg oslobođenja, ali je ovaj put vojska odlučna da spriječi omasovljenje protesta. Kada su počeli nemiri koji su svrgnuli Hosnija Mubaraka, vojska se držala postrani nastupajući kao nepristrani zaštitnik egipatskih viših interesa, dok su policija i druge sigurnosne agencije okrivljene za sve brutalnosti nad demonstrantima. Danas vojska više ne može sebi osigurati tu poziciju dobronamjernog zaštitnika naroda i stravične snimke nasilja nad demonstrantima sve više potkopavaju njihovu poziciju među Egipćanima koji su od svih institucija države oduvijek najviše vjerovali vojsci. Nakon odlaska Mubaraka sa vlasti oni su na sebe preuzeli upravljanje državom, organizovanje prvih slobodnih izbora i nadgledanje procesa pisanja novog ustava i samim time izgubili ovu neprikosnovenu neutralnu poziciju, čime su na sebe usmjerili narodno nezadovoljstvo. I dok demonstranti tvrde da nikada ne može doći do istinske demokratizacije njihove domovine dok vojska otvoreno, ili iz sjene, drži sve poluge vlasti bez da ikome polaže račun, vojska tvrdi da u ovoj prelaznoj fazi moraju postojati neke „zaštitne mreže“ koje će osigurati da proces tranzicije ne sklizne u potpunu anarhiju. Zato generali, ali i sve veći broj partija osuđuju demonstrante koji se na Tahriru sukobljavaju sa policijom kao anarhiste koji potkopavaju proces reforme. Ovim optužbama se sve češće pridružuju i islamisti od kojih neki optužuju one koji i dalje protestvuju na trgu da pokušavaju potkopati njihov dobar izborni rezultat. Generali pozivaju (ali i prijete hitlerovskim gasnim komorama) demonstrante da dozvole završetak izbornog procesa, formiranje nove vlast i da poštuju volju naroda koja će se iskazati kroz „biračke sanduke“, istovremeno iskazujući svoju odlučnost da slome otpor svakog ko se nađe na tom putu bez obzira na cijenu.

Demonstranti, pak, tvrde kako će, ako sada ne reaguju, posije biti kasno i da će jednu diktaturu zamijeniti drugom.
Anterfile II
Strah od gubitka sloboda

Uoči izbora, svima je bilo jasno da najveće iz glede za pobjedu imaju Muslimanska braća koja su svoju priliku kroz uporan politički, obrazovni i humanitarni rad unatoč zabranama i represijama svih režima koji su se smjenjivali čekali 90 godina. Mnogi nisu krili svoje nezadovoljstvom takvim raspletom događaja i plašili su svoju i svjetsku javnost takvim scenarijima. Kada su rezultati izbora počeli pristizati i kada su se na političkoj sceni Egipta, ali u nekim drugim arapskim državama gdje se počinje formirati politički spektar, kao bitan faktor počele pojavljivati ultradesničarske stranke predvođene prije svega ograncima selefijskog pokreta, mnogi od ranijih kritičara su počeli prizivati pobjedu Muslimanske braće u Egiptu ili En-Nahde u Tunisu, opisujući ih kao umjerene islamiste koji jedini mogu stati na put uspona onih koje nazivaju puritanskim islamistima poput stranke En-Nur u Egiptu. Isti strah od uspona selefijskih političkih pokreta pokazale su i domaće sekularne i vesternizirane kulturne i društvene elite.

U predizbornoj kampanji selefijski autoriteti nisu štedjeli krupne riječi da mobilizuju svoju bazu i pošalju jasnu poruku o tome kako oni vide Novi Egipat. Uticajni selefija i kandidat za šefa države na predsjedničkim izborima u junu iduće godine Hazam Salah Abu Ismail, požurio je da objavi kako njegova partija planira vladati zemljom u slučaju da im građani ukažu povjerenje: “Muškarci i žene ubuduće će raditi samo u odvojenim prostorijama, dok će bilo kakvo ispoljavanje ljubavnih osjećanja na javnim mjestima biti zabranjeno.

Odmah ćemo zabraniti prodaju i proizvodnju alkoholnih pića, a ženama neće biti dozvoljeno da rade na rukovodećim mjestima. Biće zabranjena svaka vrsta umjetnosti i literature koje nisu islamske. Najstrože se zabranjuju mješovite plaže, a žene će se kupati pokrivene od glave do pete”, poručio je Abu Ismail u nekim od njegovih javnih nastupa, uopće ne brinući što će time ubiti turizam u zemlji.

Međutim, Emad Abdel Ghaffour, lider partije iz Aleksandrije nije tako oštar u najavama novih politika. On je za The Financial Times izjavio da su strahovi zapadnih zemlja i egipatskih modernista neosnovani i da promjene trebaju biti postepene uzimajući u obzir stanje u kojem se država nalazi. „Mi nećemo ništa nametati ljudima. Uvođenje islamskog zakona Šerijata nam je konačan cilj kojeg želimo postići, ali nam to neće biti polazna osnova. Ljudi trebaju prvo biti ubijeđeni u njega a zatim oni trebaju zahtijevati njegovo uvođenje“- pojasnio je Ghaffour.

Poseban strah za svoju budućnost pokazuju brojni slobodni egipatski umjetnici, a naročito oni koji djeluju u nekada moćnoj, a danas još uvijek vitalnoj, egipatskoj filmskoj industriji po kojoj je ova zemlja bila poznata ne samo u arapskom svijetu.

Vrijeme će pokazati ko će koga promijeniti, da li za arapske standarde razvijeno egipatsko civilno društvo selefije ili oni Egipat. Već su sada u izjavama nekih od lidera En-Nura primjetni umjereni stavovi za koje je teško znati da li su stvarni znak „otvaranja prema demokratskim vrijednostima“ ili tek taktika preuzimanja vlasti.

Javljanje za Start BiH iz Irana:

Start u Teheranu: Iran može odgovoriti
Tekst i slike: Muhamed Jusić
Magazin START, broj 336, datum 15.11.2011

 Nakon što je Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) objavila svoj izvještaj u kojem se Iran optužuje da je tajno nastojao razviti nuklearno oružje, jastrebovi iz izraelske administracije su se ponovo počeli prizivati vojnu intervenciju kako bi se uništili do sada razvijeni nuklearni potencijali Irana. Na ulicama snijegom prekrivenog Teherana, se ne može osjetiti da su ljudi naročito zabrinuti. Većina običnih građana će vam reći da ne vjeruju da će do napada doći. Svi naročito isključuju mogućnost kopnene intervencije jer su sigurni da niti Amerika, a o Izraelu da i ne govorimo, nemaju kapacitet, a ni hrabrosti, da se upuste u kopnenu avanturu koja bi u poređenju sa Irakom, bila, kako kažu mještani, „šetnja po mjesečini“. Ipak tu samouvjerenost Iranci ne pokazuju kada je riječ o mogućnosti da Izrael izvede raketni ili zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Ali vjeruju da bi to bila opasna avantura koja ništa ne bi riješila, nego bi samo čitav region povukla u još veći vrtlog nasilja i dodatno ga destabilizovala

Međutim, ako bi se Izrael i odlučio upustiti u iransku avanturu, što niko u svijetu pa čak ni u Washingtonu, čini barem zasada, ne želi ostaje pitanje kako bi Iran mogao odgovoriti.

Ukoliko bismo i zanemarili konvencionalne metode ratovanja kojima bi Iran mogao odgovoriti na eventualnu američku ili izraelsku invaziju, daleko su teže za predvidjeti, ali i opasnije po regionalnu i svjetsku stabilnost, nekonvencionalne metode od kojih Iran, prema izjavama njegovih vjerskih i političkih autoriteta, ne bježi.

Islamska republika Iran je po mnogo čemu specifična zemlja, koja je kroz institucionalizaciju „izvoza revolucije“ stvorila utjecaj u mnogim većinski muslimanskim zemljama, naročito u nestabilnim kriznim područjima regiona. Radi se o utjecaju koji može destabilizovati brojne države, ali i otvoriti nova žarišta u kojima bi američki interesi bili ugroženi.

 

Javna je tajna da Iran direktno sponzorira militantnu i političku organizaciju Hezbollah u Iranu, kao i palestinski Hamas. Hezbollah je, ne tako davno, nanio bolan poraz dotad nepobijeđenoj izraelskoj vojsci na sjeveru cionističke države, a Hamas je na njenom jugu samo nekoliko mjeseci kasnije preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom. Ni brutalna intervencija Izraela u Gazi nakon što je Hamas oteo jednog izraelskog vojnika nije uspjela slomiti ovu organizaciju, a nedavna razmjena hiljada palestinskih zarobljenika za tog jednog vojnika je dodatno ojačala ovu islamsističku organizaciju.

Sve to potvrđuje još jednom da se radi o dvije respektabilne regionalne sile koje se ne mogu zanemariti i koje su spremne po naređenju Irana, ako se ovaj osjeti ugroženim, otvoriti neke nove frontove sa Izraelom, ali i upotrijebiti svoje članstvo protiv američkih ciljeva u regionu.

Iran je matica šiizma, koja se ponaša kao pokrovitelj šiitskih zajednica u čitavom svijetu. Te šiitske zajednice su za razliku od sunitskih u čitavom svijetu daleko bolje organizovane i koherentnije. Dok je vjerski život u zemljama u kojima su suniti većina, organizovan isključivo pod patronatom države, kroz ministarstvo vakufa ili vjera, šiitske zajednice svugdje u svijetu uživaju autonomiju, nekad u odnosu na vladajuće zakone i nelegalnu. Na čelu tih zajednica nalaze se ajatolasi, šiitsko sveštenstvo, koji sistemom humusa- obaveznog godišnjeg izdvajanja petine imetka za zajednicu, uživaju zavidnu finansijsku neovisnost. Ta finansijska sredstva od obaveznih priloga vjernika ajatolasima i socijalnim, obrazovnim i humanitarnim institucijama, koje oni organizuju, pružaju nevjerovatnu mogućnost upravljanja šiitskim masama. S obzirom da su ajatolasi organizovani u svoju vlastitu hijerarhiju, njima se vrlo lako i efikasno može upravljati preko vjerskih autoriteta, koji su historijski imali sjedište u iračkom gradu Nedžefu.

Nakon osnivanja šiitske islamske republike Iran i pritiska Sadamove diktature u Iraku, šiitski vjerski autoriteti su se počeli okretati ka Iranu i tamošnjem oficijelnom kleru.
Eventualni američki otvoreni napad na Iran bi mogao pokrenuti šiitsku revoluciju protiv Amerike i njenih interesa u cijelom regionu. Dovoljno bi bilo da Iran preko svojih ajatolaha izda fetvu u kojoj se „džihad protiv agresora koji je napao muslimansku šiitsku zemlju“ proglašava obavezom svakog pravovjernog šiita, pa da se pokrene dosad neviđen val terorizma, koji bi zbog vjerske fanatičnosti šiita, bio neuporediv sa onim dosadašnjim sunitskim. To znači da, ukoliko bi bilo koja susjedna zemlja ustupila svoj teritorij američkim trupama za napad na Iran, sebe bi učinila legitimnom metom šiitskih svetih ratnika. To objašnjava zbog čega se nijedna zaljevska zemlja, iako se sve plaše regionalnog jačanja Irana i njegovog nuklearnog programa i iza kulisa huškaju Ameriku i Evropu da poduzmu sve kako bi se on osujetio, otvoreno ne iznose takve stavove. Izazivanje šiitske manjine koja živi u naftom bogatim zemljama zaljeva je jednostavno prevelik rizik, koji nijedna vladajuća monarhija ne želi preuzeti.
Faktor koji Amerika ne bi smjela izostaviti u svim svojim strateškim kombinacijama vojnog obračuna sa Iranom jeste militantnost i predanost šiitskog vojnika. Tu grešku je napravio Sadam Husein i skupo ga je koštala. Dobro naoružana i opremljena Sadamova vojska od milion vojnika nije uspjela savladati tek formiranu iransku islamsku vojsku, koja se nije imala vremena nakon Iranske revolucije pristojno ni postrojiti. Ni uz svestranu pomoć SAD-a i neograničena finansijska sredstva koja su pristizala iz sunitskih naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, ni Sadamova brutalnost i spremnost da žrtvuje koliko god je potrebno svojih vojnika, nisu imali nikakvih izgleda pred vjerskim fanatizmom iranskih mladića i djevojaka zadojenih šiitskim učenjem o mučeništvu. Svijet je bio šokiran njihovom spremnošću da svojim tijelima čiste minska polja i da odlaze u vojne akcije svjesni da se iz njih neće vratiti. Historija nam je toliko puta pokazala da upravo spremnost na žrtvu i predanost cilju mogu biti ključni faktori u dobijanju rata i da često mogu prevladati vojnu nadmoć u naoružanju.

Ideja mučeništva (šehadeta) u šiizmu zauzima ključnu poziciju. Historija šiitske manjine prožeta je nepravdom, progonima i prolivenom krvlju. Davno su teolozi primijetili kako od svih religija šiizam posebno potencira spremnost na žrtvovanje. Mučeništvo Poslanikovog unuka Huseina i njegovo ubistvo od strane tadašnjeg sunitskog vladara je centralni historijski događaj oko kojeg je nastala šiitska frakcija unutar islama. Svake godine na taj dan- Dan ašure šiiti čitavog svijeta ponovo proživljavaju njegovu patnju kao da se desila danas. Mnogi od njih se udaraju oštrim predmetima po glavi ili se bičuju po leđima dok im krv ne poteče, žaleći što na taj dan nisu mogli stati u odbranu svog imama, svetog vođe. U tom ritualu oni pokazuju i svoju spremnost da se bore i žrtvuju za iste ideje za koje je Husein poginuo.

Apsurdno je ali je američka intervencija u Iraku kreirala još jednu državu u regionu kojom sada vladaju šiti. I pored svih razlika, pa i etrpeljivosti, između Iranaca i arapskih šita iz Iraka utjecaj irana u ovoj većinski šitskoj državi je veća nego ikada. I svaki napad na Iran u kojem bi na bilo kakav način učestvovala Amerika bi ponovno mogla zakomplikovati situaciju i Iraku iz kojeg se Amerika ne planira još uvijek u potpunosti povući.

Javna je tajna da u Iranskoj vojsci djeluje tzv. borbena formacija zvana Korpus Jerusalem (Fejlekul Kuds- zove se tako jer je to vojna formacija koja se na globalnom planu bori za oslobađanje Jerusalema od izraelske okupacije), specijalizovana za nekonvencionalne metode ratovanja. Njeni su pripadnici obučavali brojne paravojne formacije širom svijeta, od Hezbollaha do Hamasa. Za te ljude se tvrdi kako nemaju lično ime i kako su spremni poginuti bilo gdje u svijetu, gdje to lideri islamske revolucije od njih zatraže. Oni su, prema tvrdnjama arapskih medija, naoružali i obučili i pokret Husijuna u Jemenu kojeg zajednička akcija saudijskih i jemenskih armija nije uspjela slomiti još u vrijeme kada je Ali Abdala Salih mogao vladati tom državom. Danas kada se Jemen nalazi na rubu haosa oni su postali faktor na kojeg se mora računati ne samo u unutrašnjim previranjima nego kao još jednu kartu u rukama Irana koju mogu uvijek odigrati.

U svakom slučaju, usijane glave u Tel Avivu bi morale biti svjesne da napad na Iran može lako otvoriti još jednu frontu u tzv. ratu protiv terorizma i to frontu sa vjerski inspirisanim skupinama u poređenju s kojima Al-Kaida i sunitski teroristi izgledaju kao amateri.

Tragom 3. Internacionalnog festivala duhovne muzike Bugojno 2011

Piše: Bajro Perva (Preporod)

Pred velikim brojem posjetilaca u Kulturno-sportskom centru u Bugojnu nastupili su horovi Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, Selsebil iz Rijeke (Hrvatska), Rejjan iz Sarajeva, Din iz Prijepolja, Vokalni ansambl iz Bugojna, a u muzičkom dijelu Caranegro band iz Bugojna, te specijalna gošća Hanka Paldum.

Dvadeset šestog novembra 2011., u Kulturno-sportskom centru u Bugojnu, održan je treći Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2011. na kojem su učestvovali horovi Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, Selsebil iz Rijeke (Hrvatska), Rejjan iz Sarajeva, Din iz Prijepolja (Srbija, Sandžak), Vokalni ansambl iz Bugojna. Na kraju s jednom sevdalinkom predstavio Caranegro band iz Bugojna, a specijalna gošća bila je Hanka Paldum. Pozdravni, i jedini govor ove noći održao je Muhamed Jusić, predsjednik Organizacionog odbora Festivala, a, uz ostalo, kazao je i ovo: „ ...Dugačka bi bila lista ljudi koji su doprinijeli da sve ovo oko Festivala funkcioniše kako treba. Međutim, moram izdvojiti neka imena među kojima su: Haris Mujić, predsjednik Medžlisa IZ Bugojno, Vehid ef. Arnaut, glavni imam MIZ Bugojno, Muamer Terzić, predsjednik BZK Preporod, Hasan Ajkunić, načelnik općine Bugojno, Zukan Helez, ministar u Vladi Federacije BiH. Oni su puno toga učinili da danas budemo zajedno. Kao što vidite, ovo je treći Internacionalni festival. Navikli ste već na ove sadržaje. Ništa nije novo. Ove godine smo imali sadržaje i prije ove finalne večeri. Imali smo koncert duhovnih pjesama ibrahimovskih religija koje je izveo hor Pontanima iz Sarajeva. Bio je to poklon našem gradu, jer su to bile pjesme judaističkih, kršćanskih i islamskih tradicija. Imali smo i zanimljivo druženje sa profesorima Fakulteta islamskih nauka. Organizirali smo i takmičenje za najbolji tekst ilahije i kaside. Dali smo priliku ljudima iz regiona da se jave. Dobili smo 32 teksta, a dva su nagrađena. Drago mi je da se ovogodišnji festival poklopio sa Novom hidžretskom, 1433. godinom i Danom državnosti Bosne i Hercegovine. Jer, puno je simbolike u Hidžri i Danu državnosti...Ovaj je festival poklon vama, našem gradu i državi Bosni i Hercegovini...“

U organizaciji 3. Internacionalnog festivala MIZ Bugojno značajnu potporu dali su i Muftijstvo travničko, Općina Bugojno i BZK Preporod Bugojno. Pokrovitelji su bili Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Federalno ministarstvo kulture i sporta i Općina Bugojno. Medijski sponzori bili su: naš list Preporod, Radio Bir, BM radio, NTV Hayat i RTV Bugojno.

Duhovne pjesme ibrahimovskih religija i tribina na temu Islamska poezija u perzijskoj tradiciji

Prvo događanje u okviru trećeg Internacionalnog festivala duhovne muzike bilo je 7. novembra kada je stručni žiri u sastavu prof. dr. Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević i Nedžad Milanović proglasio dva najbolja teksta ilahija i kasida između 32 prispjela. Prvu nagradu dobila je Amina Fejzić iz Vratnice kod Visokog, a drugu Emin Grošić iz Bužima. Petnaestak dana kasnije, 20. 11. 2011., u Kristalnoj sali Općine Bugojno, hor Pontanima iz Sarajeva održao je koncert duhovnih pjesama ibrahimovskih religija, odnosno vjera (judaizma, kršćanstva i islama). Za tri dana, 23. 11. 2011., uslijedila je javna tribina na temu Islamska poezija u perzijskoj tradiciji na kojoj su bili gosti profesori FIN-a prof. dr. Ismet Bušatlić, prof. dr. Enes Karić i prof. dr. Džemaludin Latić, te travnički muftija mr. Nusret ef. Abdibegović.

Za sve segmente trećeg Internacionalnog festivala duhovne muzike Bugojno 2011 narod je pokazao veliko zanimanje.

Viđenja Festivala domaćina i gostiju

Zanimalo nas je kako su 3. festival vidjeli domaćini i njihovi gosti.

Glavni bugojanski imam Vehid ef. Arnaut: „Ovaj festival polahko, a sigurno dobija i svoju publiku, ljude koji žele da poslušaju i duhovne sadržaje. Ovakvi sadržaji trebaju i gradovima kao što je Bugojno. Naša je želja da ovaj festival traje. Nadam se da će tako i biti. MIZ Bugojno i ranije je pokazivao tendenciju timskog rada. Timski rad donosi rezultate. Ovo je dobar primjer ljudima kako bi trebalo raditi na ovakvim i sličnim projektima. A, kada proširite ekipu, dobijete na kvaliteti, dobijete nove ljude, novu publiku i nove ideje. Ovo je sadržaj koji prije svega treba da okuplja mlade. To je jedna od pozitivnih strana čitave ove priče. Ako smo u tom poslu uspjeli, mi smo zadovoljni. Trudit ćemo se da ubudućnosti ovaj naš rad unaprjeđujemo...“

Načelnik Hasan Ajkunić: „Ovaj festival je radost ovog naroda, općine Bugojno i čitave regije.Veoma je vrijedno da se ilahijom i kasidom podsjetimo na sve ono što je lijepo.“

Studentica iz Sarajeva Alma Poljić: „Maša-Allah. Bilo je prelijepo.“

Član Sabora Islamske zajednice BiH Muharem Kurić: „Još sam pod utiskom. Moram kazati da nam ovakvih programa fali, posebno u ovim blagdanima. Ovim putem čestitam Novu 1433. hidžretsku godinu.“

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Donji Vakuf Esad ef. Slipac: „Organizacija na nivou. Posebno mi je drago što su se podudarili datumi: Nova hidžretska godina i Dan državnosti BiH. Narod dolazi na ovakve sohbete da odahne, da napuni akumulatore. Koristim priliku da čestitam organizatorima na uloženom trudu da ova manifestacija uspije, a svim čitaocima Preporoda čestitam Novu hidžretsku 1433. godinu.“

Profesor biologije iz Prusca Semira Dautović: „Po treći put posjećujem ovaj festival. Samim tim govorim da mi je ovdje lijepo. I ne bih nipošto propustila priliku da dođem.“

Možda je ovaj tekst najbolje završiti riječima jednog od gostiju koji je svom prijatelju, na izlaznim vratima dvorane, kazao: „Budući da se rijetko viđamo, nadam se da ćemo se makar iduće godine, na četvrtom Festivalu, ponovo vidjeti.“

Moj tekst u novom Takvimu za 2012

Takvim za 2012. godinu već je u prodaji i trenutno se odvija njegova distribucija širom distributivne mreže Rijaseta Islamske zajednice. Ovo je sedamdeset i sedma sveska ove najpopularnije publikacije Islamske zajednice u BiH. Kao i ranije, i ova sveska Takvima sadrži tekstove reprezentativnih isključivo domaćih autora – njih osamnaest. Naslovi tekstova su: Neka uputstva za čitanje Kur'ana – kiraet; Sura Es-Šura/Dogovaranje; Komentar sure El-Leheb; Fikhski propisi o dženaza-namazu i ukopu umrle osobe; Pitanje stavljanja vakufske imovine pod hipoteku u savremenom kontekstu; Dova – srčika ibadeta; Donošenje salavata i selama na Poslanika, s.a.v.s.; Zadatak učenih i imućnih u podršci Vjerovjesniku, s.a.v.s.; Samo je kur'anski put sasvim ispravan; Sloboda izražavanja i vjerske slobode – unutarmuslimanska i međunarodna dilema; Pravo na privatnost s posebnim osvrtom na internet društvenu mrežu Facebook; Kućni odgoj; Vjerovanje u Allaha, dž. š.; Vremenitost i prolaznost čovjeka; Život u džamiji i oko džamije; Elementi predislamskih, staroslavenskih posmrtnih običaja u praksi bosanskohercegovačkih muslimana; Kako koristimo i čuvamo Božije blagodati; 100 godina čaršijske česme u Zenici.


Moj tekst:
Sloboda izražavanja i vjerske slobode - unutar muslimanska i međunarodna dilema
Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2012)
Summary

Author is stressing the fact that both freedom of expression and freedom of religion are human rights that should be respected and should not be confronted. In recent past, people who where confronting these two basic human rights have been fundamentalists from “both sides”. Nevertheless, it can not be ignored that there is no clear border between the two rights.


From Muslim perspective there is no clear position about the question of restriction on freedom of speech and whether it should include blasphemy. But absolute majority of today’s Islamic authorities, among which is International Academy of Islamic Law, see that freedom of expression does not mean the right to offend. This view is not shared in the West and that disagreement can clearly be seen in UN.

Sukob fundamentalizama

Sloboda govora i sloboda vjere su dva osnovna ljudska prava i ne bi ih trebalo konfrontirati. Međutim, bilo bi ignorantski ne primijetiti kako se ona ipak sve češće kod nas, ali i u svijetu , ne samo konfrontiraju nego se nerijetko postavljaju tako da jedno pravo skoro pa da isključuje drugo. Također, ukoliko se istinski udubimo u svaki od spornih slučajeva u kojima su ova dva temeljna ljudska prava bila sukobljena u nekoliko zadnjih godina, primijetit ćemo da su akteri tih sukoba, uslovno rečeno, sa obje strane, kao po pravilu bili ekstremni zagovornici jednog ili drugog prava.

Ne možemo se oteti dojmu da se radi o sukobu fundamentalizama: jednog vjerskog koji je pravo na slobodno ispovijedanje vjere spreman nadrediti brojnim drugim ništa manje „vjerskim“ pravima (npr. pravu na život, slobodni odabir vjerskog ubjeđenja i sl.) i drugog slobodarskog fundamentalizma koji je pred oltarom „slobode izražavanja“ spreman žrtvovati, ne samo dobar ukus, nego i pravo drugoga da ne bude omalovažavan, etiketiran kao „opasnost“ samo zato što pripada nekoj religiji i sl.

Ovu je ustavri zajedničku tendenciju svih fundamentalizama da prenaglašavaju jednu od vrijednosti religije ili nekog drugog sistema vrijednosti, postavljanjem iste kao temeljne, da bi potom na račun njenog postizanja kršili brojne druge principe iz istog sistema vrijednosti primijetili su još ranije brojni istraživači „izama“. „Fundamentalisti svih rasa i ideologija obično izvuku jedan princip iz mora principa i na njemu posebno insistiraju. Onda čitavu tradiciju stavljaju u službu zaštite i implementacije tog elementa (izdvojenog iz bogatstva tradicije), kojeg nazivaju srž.“

Zato će pitanje balansa između prava na religiju i prava na slobodno izražavanje, barem u sferi humanističkih nauka, još dugo ostati u domenu „dobrog ukusa“ i lične procjene bez striktnih pravila o tome kada neki kritički osvrt na religiju, njeno učenje i aktivnosti vjerskih velikodostojnika postaje uznemiravanjem koje bi zbog načina na koji je izrečen mogao biti shvaćen kao provokacija. Iako sloboda izražavanja kako se ona (naravno ne jednoglasno) doživljava u zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu podrazumijeva i pravo da se uvrijedi i šokira, to ne znači da se uvreda i provokacija bezuvjetno smatraju dozvoljenim. Ali to više zavisi od onoga kako je nešto rečeno, nego šta je rečeno.

Kada je pak riječ o pravnoj dilemi o tome gdje povući jasnu granicu između ova dva prava, odnosi ne mogu biti tako labilno postavljeni i tu još uvijek ne postoji pravna dosljednost. Tako je sloboda izražavanja već na neki način ograničena zabranom „govora mržnje“ i širenja netolerancije i neprijateljstva. O pravnoj dilemi koja se veže za pitanja slobode izražavanja i vjerskih sloboda, barem u evropskom kontekstu i iz perspektive pravne prakse Evropskog suda za ljudska prava i Evropske konvencije o ljudskim pravima (European Covention on Human Rights- ECHR) preporučujem rad Sloboda izražavanja i vjerska osjećanja autorice Niraj Nathwani objavljen u prvom Godišnjaku muslimana u Evropi.



Pravo da se odgovori

Vjerske zajednice moraju biti spremne da čuju kritiku na svoj račun, bez obzira da li ta zapažanja dolaze iz vlastitih redova ili, uslovno rečeno, izvana. I vjernici moraju biti spremni da budu kritikovani zbog svojih stavova i postupaka, pa makar oni za njih bili inspirisani vjerom, jer niti jedna religija, pa tako ni islam, ne amnestira svoje sljedbenike od odgovornosti za vlastite postupke samo zato što nastupaju u Božije ime. Oni muslimanski autoriteti koji naglašavaju ovu samokritičnost u odnosu vjernika prema vlastitoj religioznosti smatraju kako islam, a vjerovatno je situacija slična i sa drugim religijama, od svojih sljedbenika konstantno traži da preispituju da li, i u kojoj mjeri, je to što čine u skladu s voljom Božijom. I dok većina religija drži da su njihova učenja apsolutne istine i izrazi Božanskog savršenstva, te samim time nisu podložni kritici, ostaje da ljudsko razumijevanje tih istina, zbog ljudske nesavršenosti, nikada nije savršeno i zato ostavlja prostora za kritiku, preispitivanja i drugačije promišljanje, a sve to zahtjeva uspostavu institucije slobode govora kao preduslova da se vjera stalno i iznova preispituje.

Ako bismo zavirili u svetu knjigu muslimana Kur’an ne bismo mogli ne primijetiti kako je sveti tekst daleko „tolerantniji“ prema onome što bi danas mnogi opisali kao blasfemične stavove, nego su to vjernici koji se na njega pozivaju. Možda će zvučati grubo, ali sudeći prema do sada izrečenim stavovima po određenim spornim temama koje su isplivale u svjetskoj javnosti proteklih godina, čini se da Kur’an ne bi prošao šerijatsku recenziju određenih krugova vjerskih puritanaca koji bi u njemu sigurno našli puno „uvredljivih i blasfemičnih stavova“. Jer, u Kur’anu mi nalazimo da Uzvišeni navodi argumente svih onih koji su se Njemu ili Njegovim poslanicima kroz povijest suprotstavljali. Tako u Kur’anu balazimo da Bog prenosi riječi onih koji su govorili kako je „Božija ruka stisnuta, tj da Bog ne udjeljuje ljudima dovoljno“ (El- Maide: 64) ili onih koji su se suprotstavljali poslaniku i govorili "Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika“. (Es-Safat: 36). A ovakvih i sličnih primjera je napretek.

U ovome su brojni liberalni islamski autori vidjeli dokaz da oni koji danas u ime islama burno reaguju na svaki oblik blasfemije teško da u Kur’anu mogu naći uporište za svoje postupke.

Međutim, ono što je evidentno iz iščitavanja svih tih kur’anskih primjera na koje se ovi liberalni autoriteti pozivaju, jeste da Bog sebi „zadržava pravo“ da na svaku od prenesenih tvrdnji neprijatelja vjere i odgovori. Tako npr. kada je riječ o gore dva spomenuta primjera čitavi ajeti glase: „Jevreji su govorili: `Allahova ruka je stisnuta!` Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačaće kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje...“ (El- Maide: 64).

Dok drugi ajet dolazi u slijedećem kontekstu: „ Kad im se govorilo: "Samo je Allah Bog!" – oni su se oholili i govorili: `Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika. ` A nije tako, on Istinu donosi i tvrdi da su svi poslanici istinu donosili, a vi ćete sigurno bolnu patnju iskusiti, kako ste radili, onako ćete kažnjeni biti!“ (Es-Safat: 36-39.)

Zanimljivo je kako u istim ajetima na koje se pozivaju liberalni muslimanski autori da opravdaju neograničenu slobodu izražavanja, konzervativci nalaze svoje argumente za osudu. A ajeti uistinu daju argumente i jednim i drugim. Ali ostaje da Kur’an time što u svetoj knjizi prenosi neke od najbogohulnijih izjava sviju od Šejtana do drevnih neprijatelja poslanika, šalje poruku da svako ima pravo da iznese svoj stav, ali da takvo pravo mora biti zagarantovano vjernicima koji su pozvani da na argumentovan način brane ono što smatraju da su njihove vrijednosti i svetinje.

I kao što se pravo da se iznese suprotan stav kada je uvredljiv za nekoga osporava, tako se, sve češće osporava i pravo da se osudi uvreda i da se iznese odgovor. Tako smo za vrijeme famozne kontraverze oko danskih karikatura mogli čuti stavove kako muslimani, ako žele da žive u Evropi, moraju prihvatiti da ih neko vrijeđa i da na to ne smiju reagovati, čak i nenasilnim metodama.

Kada govorimo iz perspektive modernog uređenja društva koje podjednako slobodu govora smatra „svetom“ kao i slobodu religije, onda bi trebali biti spremni da vjerske zajednice i pojedinci koji sebe smatraju vjernicima imaju pravo da brane svoje stavove i da odgovore na javno izrečene kritike ili osude. Međutim, u našem društvu smo nerijetko svjedoci kako se reakcije vjerskih zajednica na javno izrečene stavove za koje te zajednice smatraju da su neutemeljeni ili pogrešni, kvalificiraju kako napadi na slobodu izražavanja. Tome, nerijetko doprinose i same zajednice, koje umjesto da ospore izrečene stavove i da na njih argumentovano odgovore osporavaju samo pravo kritičara da se bave temama koje se dovode u vezu sa vjerom ili njenim predstavnicima ili da imaju drugačiji stav od zvaničnog.



Ka muslimanskom koncenzusu

I pored svega, unutar zvaničnih muslimanskih vjerskih krugova još uvijek prevladava stav prema kojem, iako „islam garantuje slobodu izražavanja“ ona bi trebala biti ograničena samo na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, a nikako da bude sredstvom blasfemije ili vrijeđanja bilo čega svetog.

Tako nalazimo da je ovo pitanje razmatrala Internacionalna akademija islamskog prava čiji je osnivač Organizacija islamske konferencije i to na svom devetnaestom redovnom zasjedanju u emiratu Šarika (Ujedinjeni Arapski Emirati) u periodu od 26. do 30. aprila 2009. Na tom sastanku Akademija je donijela slijedeće zaključke koji s obzirom na značaj institucije predstavljaju mainstream stajališta muslimanske uleme po ovom pitanju. Ti zaključci su:

- Pod slobodom izražavanja se podrazumijeva: potpuno pravo čovjeka da javno iskaže ono što smatra da je ispravno od onog što bi moglo biti korisno za njega kao individuu ili društvo u cjelini.

- Sloboda izražavanja je pravo zagarantovano islamom, ali u okvirima šerijata.

- Neki od najbitnijih okvira, prema zaključcima Akademije, koje šerijat postavlja kada je riječ o slobodi izražavanja su:

- Nevrijeđanje drugog na način koji bi mogao povrijediti njegov život, čast, ugled ili društvenu poziciju kroz omalovažavanje, podcjenjivanje, ismijavanje, te zabrana širenja takvih stavova na bilo koji način.

- Pridržavanje principa objektivnosti, istinitosti, nepristranosti i nepodlijeganja emocijama.

- Pridržavanje principa odgovornosti i obaveze čuvanja interesa društva i njegovih vrijednosti.

- Da sredstvo prijenosa mišljenja i stava bude legalno (u skladu sa šerijatom). Nije dozvoljeno iznositi mišljenje pa makar ono bili i ispravno na način koji promoviše nered ili je u suprotnosti sa principima (islamskog) morala i društvenim vrijednostima, jer u šerijatu cilj ne opravdava sredstva.

- Da cilj iznošenja mišljenja bude Božije zadovoljstvo, te da bude u individualnom ili kolektivnom interesu muslimana ili njihove zajednice.

- Da se sagledaju posljedice koje iznošenje mišljenja može imati i da se uvijek ima na umu pravilo o odnosu štete i koristi i da se ne čini nešto što će proizvesti veću štetu negoli korist.

- Da se mišljenje temelji na pouzdanim izvorima kako se ne bi širile dezinformacije u skladu sa kur’anskom instrukcijom: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Kur’an, sura El-Hudžurat: 6)

- Da slobodno izražavanje ne sadrži bilo kakvu uvredu vjerskih učenja i njegovih propisa ili svetinja

- Da slobodno izražavanje ne bude razlogom narušavanja reda u naciji (ummetu ili zajednici vjernika) ili stvaranja razdora među muslimanima.

Iako ovi zaključci za cilj imaju prvenstveno da vjernicima muslimanima, koji drže do stavova ove institucije, daju smjernice kako da se odnose prema pravu na slobodu izražavanja i u kojem kapacitetu da je koriste, oni govore o tome kako bi ovi muslimanski autoriteti željeli vidjeti da se pravo na slobodu profilira i u međunarodnim odnosima. To se da zaključiti i na osnovu preporuka koje su donesene na istom zasjedanju Akademija:

- Treba osigurati garancije kako bi se zaštitile sloboda govora i izražavanja koje su u skladu sa šerijatom i koje u obzir uzimaju ličnu odgovornost za iznesene stavove i to kroz propisivanje adekvatne zakonske legislative i uspostavljanje pravednog sudstva.

- Poduzimanje svih sredstava koja su na raspolaganju da bi se spriječila zloupotreba slobode govora s ciljem skrnavljenja vjere i njenih svetinja, ili sijanja smutnje među muslimanima.

- Rad na primjeni međunarodnih konvencija kojima se zabranjuje vrijeđanje vjerskih osjećanja pojedinaca i zajednica i osudi duplih standarda međunarodne zajednice u tretiranju pitanja islama i nekih drugih identičnih pitanja

- Angažman muslimanskih zemalja na donošenju međunarodne legislative kojom se zabranjuje vrijeđanje religija i traži zaštita vjerskih osjećanja i svetinja svih religija



Ustvari, većinski muslimanske zemlje već neko vrijeme pokušavaju progurati kroz institucije UN-a neku vrstu rezolucije kojom bi se sve zemlje svijeta pozvale da blasfemiju i vrijeđanje nečijih vjerskih osjećanja osude i da sankcionisanje takvih postupaka ne smatraju nasrtajem na slobodu izražavanja.

Ali nastojanja Organizacije Islamske konferencije da kroz Ujedinjene narode nametne rezoluciju koja brani uvredljiv rječnik ili slike protiv neke religije, naišla su na protivljenje kako američke administracije, tako i nekih drugih, većinom evropskih, država. Govoreći o stanju vjerskih sloboda u 198 zemalja svijeta, državna tajnica Hillary Clinton se usprotivila pokušajima 56 islamskih zemalja da rezolucijom te svjetske organizacije difamaciju religije i bogohuljenje u najširem smislu riječi proglase krivičnim djelom.

Jamstvo vjerskih sloboda na vrhu je popisa sloboda američke Deklaracije Prava – podsjetila je gospođa Clinton – ali je naglasila da najbolji odgovor na netoleranciju nije zabrana ili kažnjavanje uvredljivog govora i difamacije, već naprotiv, kombinacija snažne pravne zaštite protiv diskriminacije i zločina iz mržnje, te energična odbrana slobode vjere i izražavanja .

Kao i američka administracija i većina od 56 zemalja Vijeća Europe protivi se zakonima protiv bogohuljenja ističući da je poticanje na vjersku mržnju krivično djelo, ali da bogohuljenje potpada pod slobodu govora.

Očito je mala vjerovatnoća da će se stavovi po ovom pitanju približiti barem među glavnim akterima ove dileme. U međuvremenu ćemo morati nastaviti sa balansiranjem između prava na slobodu izražavanja i prava na slobodu religije.

Izazovi turskoj vanjskoj politici

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Turska republika je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja još uvijek uspijeva odoljeti globalnoj recesiji i kojoj ne samo da ne prijeti bankrot ili rigidne mjere štednje koje pogađaju najsiromašnije i radničku klasu, nego čija ekonomija bilježi i stabilan rast.  Pravdi na volju, većina ekonomskih stručnjaka smatra kako će, potraje li globalna recesija, i Turska u manjoj ili većoj mjeri platiti cijenu globalnog zastoja ekonomije. U međuvremenu, vladajuća Stranka prava i pravde –AKP, nakon što je nedavno izvojevala pobjedu, u kojoj joj mnogi nisu davali velike šanse, nad vojnim establišmentom, de facto vladarima Turske, i stavila ih u ustavne okvire, te se razmahala svojom regionalnom diplomatijom pretvarajući se u ključnog regionalnog faktora, samo u nekoliko posljednjih dana je suočena sa problemima koje je teško mogla predvidjeti. Prvo su kurdski pobunjenici iz terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koji se kriju u pograničnom području u sjevernom Iraku ubili dvadeset četiri turska vojnika i gurnuli Tursku u još jedan rat na svojoj teritoriji, ali i teritoriji susjednog Iraka. Onda je u razornom zemljotresu koji je pogodio jugoistočnu Tursku poginulo 432 osobe, a više od hiljadu građana je povrijeđeno.

Ova dva događaja su još jednom pokazala kako se Turska nalazi još uvijek na trusnom tlu, doslovno onom seizmološkom, ali i onom političkom. Pridodaju li se tome i zategnuti odnosi sa Izraelom i prijetnje mogućim sukobom sa ovom regionalnom silom i Kiprom oko prava na eksploataciju plina u Mediteranu,  postaje očito da vladajuća AKP partija sa svojim „islamističkim korijenima“  u novi mandat ulazi sa brojnim izazovima koji nadilaze ustaljenu paradigmu sukoba između njih i onih koje nazivaju radikalnim kemalistima ili sekularistima iz turske političke i vojne elite.

Ustvari, već neko vrijeme turska vanjska politika nailazi na ozbiljnije izazove. Istrajavanje režima Bešara Eseda u nasilnom gušenju demonstracija u Siriji dovelo je Tursku u otvoren sukob sa režimom s kojim su ne tako davno pravili prve korake ka rješavanju desetljećima starih otvorenih pitanja i normalizaciji odnosa koji nikada nisu bili na zavidnom nivou. Zamjeranje režimu u Damasku je zamjeranje i Iranu kao njihovom jedinom savezniku. Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnog savjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora Jahja Rahim Shfavija, ljut na Tursku i zbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i poziva nove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg  oni nazivaju islamskim. Naime, general-major Shfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskog premijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularni ststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.
"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujem da oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi, ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjem režimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja (premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemlje Sirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekao je tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odluku Ankare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATO sistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.

Mnogi analitičari kako u svijetu tako i u Turskoj vide posljednje događaje kao ozbiljan udar, ako ne i fijasko, pokušaja implementacije doktrine i strategije koju je kreirao tvorac trenutne turske vanjske politike, univerzitetski profesor i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu nazvane „nula problema“ sa susjedima.

I ranije su turski kritičari AKP partije isticali kako je nemoguće postati regionalnom silom a u isto vrijeme ne zamjeriti se bilo kome od susjeda te preko noći riješiti sve probleme u jednom od najkomleksnijih geostrateških područja. Tako je kolumnist turskog dnevnog lista Daily News Burak Bekdil još u avgustu ove godine napisao kako se startegija  „nula problema“ sa susjednim Iranom i Sirijom ne može ostvariti ni  u snovima. On je kritikujući takav pristup napisao kako je Davutoglou svoju doktrinu i strategiju trebao ustvari nazvati doktrinom „prividno-nula-problema, a u stvari „stotinu problema- gurnutih-ispod postekije“

„Politika konstantnog napada na Izrael svaki put kada izraelska država disproporcijalno odgovori na terorizam i ubije nekoliko, ili više od nekoliko, ponekad nevinih, muslimana, a nereagovanja u slučajevima kada muslimanske države ubijaju većinom nevine muslimane u hiljadama, od početka je trebala biti neodrživa da je Turska moderna demokratija. Kada imaš problematične komšije onda imaš problematične granice i ne možeš imati `nulu problema` sa njima samo zato što pripadate istoj vjeri“-tvrdi Bekdil.

Zašto napadi baš sada?

Uz komplikovanje odnosa sa Iranom i Sirijom, ponovno uvlačenje Turske u sukob sa kurdskim pobunjenicima bi se moglo pokazati ne samo kao najveći izazov politici „nule problema“ nego i kao najveći izazov cjelokupnoj turskoj vanjskoj politici.

Ubistvo dvadeset i četiri vojnika je prema mišljenju brojnih analitičara udarac prije svega na inicijativu vladajuće AKP partije da se otvoreno i u skladu sa demokratskim normama i na principima poštivanja ljudskih prava i prava manjina počne baviti „kurdskim pitanjem“, ali sa potencijalno daleko složenijim implikacijama. Još prije izbora je turski premijer Recep Tayyip Erdogan najavio kako „Turska priprema veliku akciju usmjerenu na rješavanje kurdskih pitanja i okončavanje višedecenijske napetosti i nasilja. Njome se za cilj ima proširenje kulturnih prava etničkih Kurda u zemlji i osiguranje kraja terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK)“.  Sličnu inicijativu je predlagao i osuđeni bivši lider PKK Abdullah Öcalan, koji se već deset godina nalazi u turskom zatvoru na otoku Imrali kod Istanbula, a koji je preko svog advokata predložio početak pregovora između Kurda i Turske republike. 

Već tada su mnogi bili skeptični da će se tako lako pronaći rješenje za ovaj dugogodišnji problem. Vidjelo se to i po tome što su se ovoj inicijativi od početka usprotivili ne samo radikalni elementi iz  PKK-a, nego i turski nacionalisti koji nisu spremni činiti bilo kakve „ustupke Kurdima“ ili razgovarati o ponovnom definisanju pojma turske nacije i idejama građanstva.

Samo Bog zna kome još od regionalnih, svjetskih, ali i lokalnih centara moći odgovara nastavak tursko-kurdskog rata baš u ovom trenutku, ali je jedno izvjesno: to sigurno nije interes ni Turaka ni Kurda.  Već dugo vremena je svima u tom dijelu svijeta jasno da se problemi u kurdskim pokrajinama ne mogu riješiti silom i da će se prije ili kasnije stvari morati rješavati iskrenim razgovorom o svim otvorenim pitanjima.

O tome kome bi eskalacija sukoba mogla ići u prilog se uveliko spekuliše. Neki su već primijetili kako se novi val napada PKK-a na tursku vojsku poklopio sa pogoršanjem tursko-sirijskih odnosa i pritisaka Istanbula na režim Bešara Eseda da prestane sa krvavim gušenjem demonstracija, što oni ne smatraju slučajnošću. Ne treba zaboraviti da je ne tako davno ministar vanjskih poslova Izraela Avigdor Lieberman za izraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio kako, kao odgovor na to što je Turska udaljila izraelskog ambasadora iz Ankare nakon što se Izrael odbio izvinuti zbog ubistva turskih humanitaraca na brodu Mari Marmara 2010. godine, "Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka". Tada je nabrajajući osvetničke mjere koje Izrael može i treba poduzeti spomenuo i „jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovom terorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbu oružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Lista onih kojima destabilizacija prilika u Turskoj ide u prilog je duga i ovih dana se u Istanbulu i Ankari prst upire u brojnim pravcima. Ipak, većina smatra kako ni turska strana i vladajuća AKP ne bi trebali krivca tražiti nigdje oko sebe nego se podsjetiti na brojne propuste nakon što su prije izbora bombastično najavili kampanju „otvaranja prema Kurdima“. Tada su najavljivali strategiju rješavanja zahtjeva Kurda za kulturnom autonomijom koja bi se sastojala od davanja nekih prava i unaprjeđenja ekonomije u njihovim područjima, s istovremenim gušenjem kurdskih stranaka. Većina dobronamjernih je tada sa nadom slušala vijesti o tome kako su se neki pripadnici zabranjene PKK vratili u zemlju. I dok su jedni slavili, Erdoganovi protivnici su uzvratili optužbama da podržava teroriste. Oni koji za novi val nasilja krive upravo AKP partiju tvrde da je Erdogan tada, s obzirom da se radilo o predizbornoj kampanji, kalkulisao i jednostavno shvatio da mu takva inicijativa odnosi više glasova nego što donosi. Prema njima on  je odustao bojeći se političkih rizika, zbog čega je izgubio kurdske glasove na jugoistoku zemlje, koje je kasnije nadoknađivao nacionalističkom retorikom kako bi pridobio glasove MHP-a. Odnosi su se ponovno zaoštrili, a u brutalnoj kampanji uhapšeno je oko 2000 kurdskih lokalnih političara. Sukobi su kulminirali nakon izbora, kada je izborno vijeće oduzelo mandat neovisnom kurdskom kandidatu, advokatu Hatipu Dicleu, nakon što je on izgubio žalbu na presudu da je 2007. širio terorističku propagandu izjavom da se “PKK ima pravo braniti od napada turske vojske”. Iako je isto to vijeće ranije dozvolilo njegovu kandidaturu, Dicleov mandat dodijeljen je AKP-u. Uslijedile su masovne demonstracije i teroristički napadi PKK-a u kojima je poginulo četvero ljudi, a 36 BDP-ovih zastupnika odlučilo je bojkotirati rad parlamenta.

Kakogod, prije ili kasnije neko će morati preuzeti politički rizik i postaviti pitanje odnosa Turske prema svojim građanima kurdske nacionalnosti i stvarne spremnosti da se kao država i društvo uhvate ukoštac sa tim izazovom. Zato će „kurdsko pitanje“ i način na koji će se AKP partija nositi s njim definisati ne samo stabilnost Turske i Bliskog istoka, nego i ulogu koju će Turska igrati u tom dijelu svijeta, a koju bi brojni protivnici jačanja turskog utjecaja u arapskom svijetu, rado na ovaj način kompromitovali. 

Mekanska sahat-kula- odlomak iz teksta u Oslobođenju

Jedna od najmarkantnijih i najkontraverznijih građevina koje su nikle nadomak Kabe je ogromni stambeni toranj sa satom na vrhu čija gradnja se ovih dana privodi kraju. Ova građevina je najveća sahat-kula na svijetu. Sat se nalazi na visini većoj od 400 metara, a prečnik mu je 40 metara. Čitav stambeni toranj sa satom i velikim alemom ima visinu od 601 metar. Na projektovanju i izgradnji ove nove mekanske znamenitosti angažovani su stručnjaci iz Njemačke, Švicarske i brojnih drugih zemalja, a jedan od glavnih inženjera je Bosanac angažovan u njemačkoj firmi. Iznad sata nalazi se nekoliko levhi, a na onoj okrenutoj prema Kabi ispisana je riječ Allah,  sam elif, prvo slovo, je visine 23 metra. I dok se jedni dive ovom građevinskom čudu, kritičari spominju vrijeme prvih generacija muslimana kada halife nisu dopuštale da ijedna građevina u Meki bude veća od Kabe iz poštovanja prema Bejtullahu. Ono što svi koji učestvuju u obredima mogu primjetiti jeste da ljudi koji obilaze oko Kabe, tj. koji čine ritualni tavaf, sve češće gledaju prema mega-građevini koja se diže nebu u oblake, nego prema Kabi.

Wall Street kao Sahat Tahrir

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start, 18.10.2011.)

Protesti protiv bankarske i korporativne pohlepe pod parolom „Okupirajmo Wall Street“ koji su počeli 17. septembra na Wall Streetu, simbolu američke globalne ekonomske moći i kapitalističke pohlepe, šire se cijelom Amerikom, ali i svijetom, pa čak i Bosnom i Hercegovinom.

U početku su svjetski mediji, politički moćnici kao i gospodari spekulativnog finansijskog carstva sa Wall Streeta na malu skupinu okupljenih pred njihovim uredima gledali sa podozrenjem i podsmijehom. Mislili su da se radi tek o maloj skupi anarhista i ekstremnih ljevičara koji su i ranije bez ikakvih efekata znali organizovati slična okupljanja i vezivanja za stubove i vrata korporativnih američkih privrednih divova. I sami demonstranti su činili mnogo da ih se ne shvata ozbiljno prije svega svojim redovnim sesijama skidanja do gola i i hipi stilom oblačenja većine prisutnih. Pridoda li se tome da u prvim danima protesta oni nisu imali vodstvo ni jasne političke ciljeve ili zahtjeve jasno je zašto je malo ko vjerovao da će ti protesti po bilo čemu biti značajni. Međutim, ovaj put se desilo nešto neočekivano. Broj onih koji su se, nakon što se za proteste pročulo u virtualnom svijetu, odazvali na pozive male jezgre „predanih aktivista“ bio je iznenađujuće velik do te mjere da je iznenadio i same organizatore.

Mnogi su u tome prepoznali nevjerovatnu sličnost između dešavanja u New Yorku i onoga što se naziva Arapskim proljećem. Tako su blogeri The New York Timesa već u prvim danima dešavanja na ulicama New Yorka usporedili sa buntom mladih na trgu Tahrir u Kairu, navodeći da su oba bunta nastala kao izraz nezadovoljstva grupe otuđenih mladih ljudi, koji su pristalice mobilisali putem socijalnih mreža.

"Apsolutno je trg Tahrir bio inspiracija. Morali smo da kažemo dosta", rekao je The New York Times Tajler Kombelik, dizajner iz Bruklina. Nekoliko sedmica kasnije identično poređenje je napravio i bivši američki predsjednik Bill Clinton.

I uistinu, i u Americi je kao i u Tunisu i Egiptu sve počelo sa nekoliko predanih pojedinaca koji su onda nezadovoljnu tihu većinu pokrenuli putem interneta i savremenih virtualnih društvenih mreža. I ovdje kao i širom arapskog svijeta malo ko od onih koji su izašli na ulice zna kako bi društvo i država trebali tačno funkcionisati i kako bi novi bolji sistem trebao izgledati, ali jedno sigurno znaju - da ovako više ne ide.

I još jedna sličnost nije za zanemariti, a to je nepromišljena reakcija policije i sigurnosnih agencija koje svojim pokušajima da zaštite poredak a ne sigurnost pojedinca u društvu (što bi trebalo da je njihova stvarna obaveza u svakom slobodnom društvu i državi) preliju čašu narodnog nezadovoljstva. Tako je po pravilu širom arapskog svijeta do omasovljenja protesta dolazilo odmah nakon što bi sigurnosne agencije ili vojska pokazale brutalnost prema demonstrantima. Isto se desilo i nakon što su se mirni protesti u New Yorku pretvorili u najveću operaciju hapšenja na tlu SAD-a u nekoliko posljednjih decenija. Američka, ali svjetska javnost, bila je šokirana kada se pročulo kako je 500 aktivista pokreta "Okupirajmo Wall Street", uhapšeno nakon što su se iz Brooklyna zaputili ka finansijskom centru Amerike. Naime, policija najvećeg američkog grada pustila je demonstrante da zauzmu dvije trake čuvenog Bruklinskog mosta i dođu na pola puta do Manhattna, da bi im zatim munjevitom akcijom presjekla odstupnicu i uhapsila stotine ljudi u već spremne marice i policijska kola.

 

Hapšenja su izazvala bijes među Njujorčanima, naročito nakon što su blogeri ponovo objavili do tada slabo zapaženu informaciju da je finansijska grupacija JP Morgan Chase nedavno donirala policiji najvećeg američkog grada 4,6 miliona dolara, što je protumačeno kao "kupovina zaštite".

Blogerima nije promakla ni nedosljednost globalnih korporativnih medija koji su izvještavali o ovom incidentu. Tako su mnogi od njih primijetili kako se komentar ispod slike na stranici The New York Timesa promijenio u samo 20 minuta, a sa njim i krivnja za čitav incident. Tako je, naime, uz fotografiju hapšenja na Bruklinškom mostu prvobitno pisalo „Nakon što im je dozvolila da se popnu na Bruklinški most, policija je presjekla put i uhapsila desetine demonstranata pokreta `Okupirajmo Wall Street“. Samo dvadeset minuta kasnije komentar ispod slike je glasio „Nakon intenzivnog naguravanja na East Riveru, policija je uhapsila stotine demonstranata pokreta `Okupirajmo Wall Street` nakon što su oni krenuli da marširaju preko Bruklinskog mosta“.

Zbog ovakvih i sličnih pristranosti moćnih medijskih konglomerata demonstranti i oni koji ih podržavaju ne kriju svoje nezadovoljstvo i bijes prema medijima koje smatraju bitnim stubom globalnog kapitalističkog poretka koji slijepo robuje profitu i koji je na oltaru lažnog božanstva Uspjeha spreman žrtvovati sve univerzalne vrijednosti humanizma i etike.

Nakon prvobitnog revolta zbog hapšenja i omasovljenja protesta, kad su se demonstracijama protiv ekonomske nejednakosti i moći američkih finansijskih institucija u New Yorku pridružile medicinske sestre, radnici javnog saobraćaja i drugi radnički sindikati i kada je broj demonstranata narastao na pet hiljada, organizatori su pokušali zadržati momentum. U tome su djelimično i uspjeli, ali i tu u prvi plan ponovo dolazi poređenje sa Arapskim proljećem. Naime, čini se da njujorškim demonstracijama nedostaje jedna Al-Jazeera koja bi održavala plamen narodnog nezadovoljstva da se ne ugasi. Korporativni američki i svjetski mediji su pokazali da nisu spremni igrati tu ulogu koju je Al-Jazeera dovela do savršenstva u slučajevima „dešavanja naroda“ u Tunisu, Egiptu i nekim drugim (ali ne i svim, što je priča za sebe) arapskim zemljama.

Zato organizatori koristeći blogosferu i društvene mreže pokušavaju održati zamah nezadovoljstva, te su na taj način uspjeli organizovati demonstracije podrške u još nekoliko američkih i svjetskih gradova. Oni preko svjetskih medija, kada za to dobiju priliku, šalju poruke s kojima se većina građana globalnom recesijom pogođenih država može poistovjetiti. Oni ih podsjećaju na ono što svi vide oko sebe tj kako je „u toku uništavanje srednje klase, da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji" te ih pozivaju da se pridruže „globalnom pokretu protiv bankarske i korporativne pohlepe“. Vremenom su svojim ciljevima pridodali i neke druge globalne nepravde koje more većinu obespravljenih. Tako se već može čuti kako neki među demonstrantima tvrde da protestuju zbog „lošeg postupanja sa manjinskim zajednicama, prije svega muslimanima, visoke nezaposlenosti, oduzimanja kuća zbog hipotekarnih kredita i odluke države da izbavi velike banke, čija je pohlepa bila glavni razlog nevolje u koju su zapale 2008. godine“.

Oni, kako kažu, pozivaju svih onih „99% građana svijeta koji ne odlučuju o toku svog života, ne upravljaju svojim životima i ne žive svoj život“ da im se pridruže kako bi promijenili trenutno stanje. S tim ciljem je pokret svjetske solidarnosti „Occupy world“ 15. oktobar proglasio danom solidarnosti sa demonstrantima sa Wall Streeta koji bi se trebao obilježiti demonstracijama podrške širom svijeta. Svoje istomišljenike su našli i među 99% obespravljenih Bosanaca i Hercegovaca, samo što oni u slučaju ove zemlje ne čine 99% stanovništva nego vjerovatno i malo više iza zareza.

Anterfile

Brojne poznate svjetske ličnosti i utjecajni intelektualci izrazili svoju podršku pokretu "Occupy Wall Street". Među njima su režiser Michael Moore i glumica Suzan Sarandon, a i predsjenik Amerike Barack Obama, koji je izjavio kako ima razumijevanje za nezadovoljstvo demonstranata. Nedavno ih je podržao i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph Stiglitz. Ipak, kako se i očekivalo, najglasniji su u podršci bili ljevičarski orijentisani intelektualci poput univerzitetskog profesora Noam Chomskya,kod nas u Bosni i Hercegovini ne tako omiljenog zbog čestog protivljenja zapadnom intervencionizmu na području bivše Jugoslavije, koji je poslao "snažnu poruku podrške" organizatorima protesta. U toj poruci koju je objavio magazin Reflections on a Revolution (ROAR) a prenijeli brojni drugi portali, on između ostalog kaže:

"Svako ko ima otvorene oči zna da je kriminal Wall Streeta - financijskih institucija općenito prouzročio veliku štetu ljudima u Sjedinjenim Američkim Državama (i svijetu). I također bi trebali znati da se to događa više od 30 godina, za vrijeme kojih se njihova moć u ekonomiji radikalno povećala, a uz to i politička moć. To je pokrenulo začarani krug koji je koncentrisao ogromna bogatstva, a time i političku moć, u vrlo malom dijelu stanovništva, udjela od jedan posto, dok ostatak sve više postaje ono što se ponekad naziva `prekarijatom` - u potrazi za preživljavanjem u nesigurnoj egzistenciji. Oni također obavljaju te prljave aktivnosti gotovo potpuno nekažnjeno – jer oni su ne samo preveliki da propadnu, već su i `preveliki za zatvor`. Hrabri i časni protesti koji su u toku na Wall Streetu trebali bi poslužiti da ova nesreća izazove pažnju javnosti, te dovesti do predanih napora da se ista prevlada i usmjeri društvo na zdraviji put", napisao je Chomsky u poruci podrške koju je poslao organizatorima protesta.

SAD i Izrael na pogrešnoj stranui historije?

Tragom zajtjeva da Palestina u granicama iz 1968. postane članica UN-a


Piše: Muhamed Jusić (magazin Start, 4.10.2011.)

Otkada su Ujedinjeni narodi 1947. na teritoriju na kojem je živio palestinski narod osnovali državu Izrael kako bi se u njoj nastanili Jevreji koji su preživjeli holokaust, kao i prema cionističkom projektu svi drugi Jevreji koji su sanjali o povratku u Obećanu zemlju, Palestinci protjerani širom svijeta ili zbijeni u male enklave pod izraelskom okupacijom sanjaju nezavisnu palestinsku državu. Prvo su, uzdajući se u pomoć arapskih armija i podršku Istočnog bloka tokom hladnog rada, sanjali o ponovnom oslobođenju čitave Palestine ali su nakon više poraza koje su pretrpjele arapske vojske iz kojih su Palestinci, ali i druge arapske susjedne države izlazile sa sve manje teritorije, pristali da prihvate državu na dijelu teritorije koji je UN ostavio Arapima nakon formiranja Izraela, a koje je Izrael okupirao u ratu 1967. Ovih dana, a nakon godina bezuspješnih pregovora, Palestinci su se odlučili od UN-a zatražiti priznanje svoje državnosti upravo u tim granicama. Predsjednik Mahmud Abas je pretprošlog petka predao historijski zahtjev za prijem palestinske države u članstvo UN-a, na temelju granica iz 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, a onda je kandidatura u prošlu srijedu proslijeđena Odboru za prijem Vijeća sigurnosti koji će se prvi put sastati u petak. Palestinci su u četvrtak dobili osam glasova od 15 članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ova podrška je nedovoljna, jer je potrebno najmanje devet glasova kako bi njihov zahtjev mogao dobiti preporuku Vijeća sigurnosti i kako bi se zatim glasalo o njemu u Generalnoj skupštini UN-a. U tom glasanju bi glas Bosne i Hercegovine bio odlučujući, ali u našoj zemlji oko podrške palestinskom zahtjevu ne postoji koncenzus predsjedništva, tako da će Palestinci podršku poražiti od neke druge članice koja još javno nije iznijela svoj stav, kao što su: Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Nigerija, Gabon i Portugal. Amerika je već najavila da će uložiti veto na takvu odluku, i ako se to desi Palestinci će vjerovatno kao rezervnu varijantu, ukoliko osiguraju glasove većine u Generalnoj skupštini, tražiti priznanje Palestine kao „zemlje posmatrača“ koja nije član Organizacije. Takav status sada ima Vatikan.

Bez obzira na ishod palestinska inicijativa u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini, ako do nje stigne, sama je po sebi već uspjeh za palestinsku administraciju, jer pokazuje koliko je njihova diplomacija napredovala. Nije bilo tako davno kada ideja palestinske države nije uživala podršku ni u arapskom svijetu a kamoli u Washingtonu. Danas se skoro pa svi slažu, čak i administracija Baracka Obame, da je palestinska država u granicama iz 1967. jedino rješenje. Samo što se ne slažu oko toga da li se ona treba priznati prije postignutog mira sa Izraelom. Jedino se takvoj ideji protivi desničarska vlada Benjamina Netanyahua koja gradeći nelegalna naselja na okupiranoj teritoriji blokira sve izglede za mir i pokušava osujetiti ideju funkcionalne palestinske države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.

Ako ništa ova inicijativa će Palestincima poslužiti kako pritisak na Izrael da zaustavi nelegalnu gradnju i da ga vrati za pregovarački sto, te da pokaže koliko su njihovi postupci na okupiranim teritorijima izolovani od međunarodne javnosti. A i Amerika koja će vjerovatno uložiti veto u Vijeću sigurnosti, mora brinuti o svome globalnom imidžu i neće moći do unedogled braniti beskompromisnu izraelsku politiku kojom dominiraju radikalni desničari poput ministra Avigdora Libermana, a suprotno volji većine članica UN-a. Ova inicijativa je dobar korak ka miru do kojeg, govori nam to dosadašnje iskustvo, neće doći bez pritiska na Izrael da počne poštivati Međunarodno pravo, rezolucije UN-a i odustane od okupacije palestinske teritorije. Dođe li pak palestinska incijativa do Generalne skupštine ona će tamo bez sumnje (vidjelo se i na posljednjem zasjedanju) dobiti podršku većine zemalja koje su javno iskazale potporu prestanku okupacije i osnivanju palestinske države.



Obraćanje izraelskog i palestinskog predsjednika pred Generalnom skupštinom UN analitičari su ocijenili kao najbolji primjer zašto većina članica ovog tijela podržava zahtjeve Palestinaca. Oni su izlaganje premijera Natanyahua ocijenili kao arognatno i silničko. Istovremeno predsjednik palestinske samouprave Mahmud Abas, zvani Ebu Mazin, govorio je o snovima njegovog naroda i željom da se oslobode okupacije i osiguraju svojoj djeci dostojanstven život, što je pobralo simpatije brojnih delegacija. Govoreći nešto prije izraelskog predsjednika on je rekao: „Došao sam danas pred vas, iz Svete zemlje, iz zemlje Palestine, da govorim u ime palestinskog naroda da nakon 63 godine patnje kažem: dosta je, dosta je!" Većina delegata ga je nakon toga kao i kada je tek ušao u salu pozdravila gromoglasnim aplauzom a neki su, naročito iz arapskih delegacija, stajali.

Nije se moglo ne primjetiti kako se atmosfera razlikovala kada se skupu trebao obratiti predsjednik Izraela. Brojne delegacije su napustile salu, a nije bilo ni burnih aplauza. I umjesto da svjetskoj javnosti objasni zašto Izrael godinama ne provodi rezolucije UN-a i ponaša se izvan svih okvira međunarodnog prava, Natanyahu je ovo najviše tijelo Ujedinjenih naroda nazvao „teatrom apsurda“. Zanimljivo je bilo primijetiti kako Natanyahu pokušava braniti izraelsku okupaciju i otimačinu palestinske zemlje. Tako je on onima koji „osuđuju Izrael za judizaciju Jerusalema“ rekao da je to kao da optužuju Ameriku za amerikanizaciju New Yorka“, jer eto on u svojoj kancelariji ima pečat svoga pretka koji je upravljao Jerusalemom hiljadama godina ranije. Tačnije je bilo da je rekao kako je optuživanje za judizaciju Jerusalema jednako zahtjevu za „indijanizaciju“ (ako koristimo pogrešan termin kojim su nazivani domorodački starosjedioci Sjeverne Amerike) New Yorka ili bilo kojeg dijela sadašnjih Sjedinjenih Američkih država. Jer pravdati progone Palestinaca i otimanje njihove zemlje, ne samo u Jerusalemu nego širom zemlje, time što je Bog u Starom zavjetu sinovima Izraelovim obećao tu zemlju i što su prije dvije hiljade godina njom vladali, podjednako je apsurdan i opasan presedan.

Ni drugi argument koji je Natanyahu iznio, a kojim opravdava zašto Izrael ne želi da se povuče sa okupiranih teritorija, nije ništa bolje prošao kod boljih poznavalaca prilika u Svetoj zemlji. Iako je on u svom izlaganju iznio dosta opravdanih strahova utemeljenih u, prije svega, sigurnosnim izazovima koje bi osnivanje palestinske države moglo predstavljati za Izrael i koji će se vjerovatno morati uzeti u obzir kada god bude postignut toliko očekivani konačni dogovor dvaju strana, ostaje da je svojom tvrdnjom o tome kako su kontrolu nad svim okupiranim područjima s kojih se Izrael povukao preuzeli radikalni elementi koji zagovaraju uništenje Izraela, „polupao lončiće“. Naime, on kao dokaz navodi primjer Južnog Libana iz kojeg se Izrael povukao nakon niza godina okupacije, a u kojem danas djeluje militantni prošiitski pokret Hizbullah i pojasa Gaze, gdje je kontrolu preuzeo islamistički pokret Hamas blizak Muslimanskoj braći koji ne želi priznati postojanje Izraela. Ali činjenice govore da se Izrael iz tih područja povukao tek nakon što su ovi pokreti toliko ojačali i dobili podršku širih masa upravo kao odgovore na rapresivne mjere i bezizlaznu situaciju uzrokovanu okupacijom i nakon što su izraelske trupe pretrpjeli brojne gubitke u gerilskim i terorističkim napadima, odnosno tek onda kada je cijena okupacije postala previsoka. Na taj način, svjesno ili ne, oni su poslali poruku da Izrael razumije samo argument sile i da je jedini način da se okonča okupacija oružana borba svim sredstvima ili kako je Palestinci nazivaju „el-mukaveme“. Odbijajući da priznaju nezavisnu Palestinu u granicama iz 1967. i da prihvate umjerenog Mahmuda Abasa i njegovu vladu kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda čime bi pokazali da njihove mirovne metode mogu dati rezultat, Izrael gura i Zapadnu obalu u proces radikalizacije i ponavlja iste greške iz Libana i Gaze.

Trenutna vlada u Izraelu koja je suočena sa sve većim nezadovoljstvom građana ekonomskom situacijom u državi i sve očitijim jačanjem desničarskih ideologija i stremljenja i u samoj vladi, teško da su svjesni da je prije svega u interesu Izraela da se u kontekstu trenutnih previranja na Bliskom istoku pitanje mira sa Palestincima ali i drugim arapskim državama riješi čim prije. To im savjetuju i brojni svjetski stručnjaci poput Garet Evansa bivšeg australijskog šefa diplomatije i državnog tužioca, koji je u svom autorskom tekstu poručio Sjedinjenim Američkim državama i Izraelu „da ne bi trebali biti na pogrešnoj strani historije“.

U tekstu kojeg su prenijeli brojni regionalni i svjetski mediji on Izraelu sugeriše da treba shvatiti da je „apsolutno u interesu samog Izraela (s tim da se taj problem razriješi jednom za svagda) priznanje da je palestinska država neophodan uslov dugoročnog mira i njegove bezbjednosti. U stvarnosti, Izrael se prema glasanju u UN mora odnositi kao prema mogućnosti za novi početak pregovora, a ne kao prema povodu za nove konfrontacije. Takav konstruktivni rezultat postao je aktuelniji nego ikada uzimajući u obzir novu geopolitičku realnost na Bliskom Istoku poslije Arapskog proljeća.“

Teško je, smatra Evans, zamisliti da će izraelsko rukovodstvo promijeniti kurs u ovoj etapi, i možda je prekasno da Obamina administracija izbjegne politički krug kojeg se po ovom pitanju drži.

„A stajanje na pogrešnoj strani historije nikada nije ugodna pozicija. I upravo će se u tom položaju naći SAD, Izrael i najbliži prijatelji – uključujući i moju zemlju, Australiju – ako budu proturječili današnjem talasu međunarodnog raspoloženja koje se kreće u pravcu priznanja palestinske države“- piše Evans.