Piše: Muhamed Jusić (magazin Start, 4.10.2011.)
Otkada su Ujedinjeni narodi 1947. na teritoriju na kojem je živio palestinski narod osnovali državu Izrael kako bi se u njoj nastanili Jevreji koji su preživjeli holokaust, kao i prema cionističkom projektu svi drugi Jevreji koji su sanjali o povratku u Obećanu zemlju, Palestinci protjerani širom svijeta ili zbijeni u male enklave pod izraelskom okupacijom sanjaju nezavisnu palestinsku državu. Prvo su, uzdajući se u pomoć arapskih armija i podršku Istočnog bloka tokom hladnog rada, sanjali o ponovnom oslobođenju čitave Palestine ali su nakon više poraza koje su pretrpjele arapske vojske iz kojih su Palestinci, ali i druge arapske susjedne države izlazile sa sve manje teritorije, pristali da prihvate državu na dijelu teritorije koji je UN ostavio Arapima nakon formiranja Izraela, a koje je Izrael okupirao u ratu 1967. Ovih dana, a nakon godina bezuspješnih pregovora, Palestinci su se odlučili od UN-a zatražiti priznanje svoje državnosti upravo u tim granicama. Predsjednik Mahmud Abas je pretprošlog petka predao historijski zahtjev za prijem palestinske države u članstvo UN-a, na temelju granica iz 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, a onda je kandidatura u prošlu srijedu proslijeđena Odboru za prijem Vijeća sigurnosti koji će se prvi put sastati u petak. Palestinci su u četvrtak dobili osam glasova od 15 članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ova podrška je nedovoljna, jer je potrebno najmanje devet glasova kako bi njihov zahtjev mogao dobiti preporuku Vijeća sigurnosti i kako bi se zatim glasalo o njemu u Generalnoj skupštini UN-a. U tom glasanju bi glas Bosne i Hercegovine bio odlučujući, ali u našoj zemlji oko podrške palestinskom zahtjevu ne postoji koncenzus predsjedništva, tako da će Palestinci podršku poražiti od neke druge članice koja još javno nije iznijela svoj stav, kao što su: Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Nigerija, Gabon i Portugal. Amerika je već najavila da će uložiti veto na takvu odluku, i ako se to desi Palestinci će vjerovatno kao rezervnu varijantu, ukoliko osiguraju glasove većine u Generalnoj skupštini, tražiti priznanje Palestine kao „zemlje posmatrača“ koja nije član Organizacije. Takav status sada ima Vatikan.
Bez obzira na ishod palestinska inicijativa u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini, ako do nje stigne, sama je po sebi već uspjeh za palestinsku administraciju, jer pokazuje koliko je njihova diplomacija napredovala. Nije bilo tako davno kada ideja palestinske države nije uživala podršku ni u arapskom svijetu a kamoli u Washingtonu. Danas se skoro pa svi slažu, čak i administracija Baracka Obame, da je palestinska država u granicama iz 1967. jedino rješenje. Samo što se ne slažu oko toga da li se ona treba priznati prije postignutog mira sa Izraelom. Jedino se takvoj ideji protivi desničarska vlada Benjamina Netanyahua koja gradeći nelegalna naselja na okupiranoj teritoriji blokira sve izglede za mir i pokušava osujetiti ideju funkcionalne palestinske države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.
Ako ništa ova inicijativa će Palestincima poslužiti kako pritisak na Izrael da zaustavi nelegalnu gradnju i da ga vrati za pregovarački sto, te da pokaže koliko su njihovi postupci na okupiranim teritorijima izolovani od međunarodne javnosti. A i Amerika koja će vjerovatno uložiti veto u Vijeću sigurnosti, mora brinuti o svome globalnom imidžu i neće moći do unedogled braniti beskompromisnu izraelsku politiku kojom dominiraju radikalni desničari poput ministra Avigdora Libermana, a suprotno volji većine članica UN-a. Ova inicijativa je dobar korak ka miru do kojeg, govori nam to dosadašnje iskustvo, neće doći bez pritiska na Izrael da počne poštivati Međunarodno pravo, rezolucije UN-a i odustane od okupacije palestinske teritorije. Dođe li pak palestinska incijativa do Generalne skupštine ona će tamo bez sumnje (vidjelo se i na posljednjem zasjedanju) dobiti podršku većine zemalja koje su javno iskazale potporu prestanku okupacije i osnivanju palestinske države.
Obraćanje izraelskog i palestinskog predsjednika pred Generalnom skupštinom UN analitičari su ocijenili kao najbolji primjer zašto većina članica ovog tijela podržava zahtjeve Palestinaca. Oni su izlaganje premijera Natanyahua ocijenili kao arognatno i silničko. Istovremeno predsjednik palestinske samouprave Mahmud Abas, zvani Ebu Mazin, govorio je o snovima njegovog naroda i željom da se oslobode okupacije i osiguraju svojoj djeci dostojanstven život, što je pobralo simpatije brojnih delegacija. Govoreći nešto prije izraelskog predsjednika on je rekao: „Došao sam danas pred vas, iz Svete zemlje, iz zemlje Palestine, da govorim u ime palestinskog naroda da nakon 63 godine patnje kažem: dosta je, dosta je!" Većina delegata ga je nakon toga kao i kada je tek ušao u salu pozdravila gromoglasnim aplauzom a neki su, naročito iz arapskih delegacija, stajali.
Nije se moglo ne primjetiti kako se atmosfera razlikovala kada se skupu trebao obratiti predsjednik Izraela. Brojne delegacije su napustile salu, a nije bilo ni burnih aplauza. I umjesto da svjetskoj javnosti objasni zašto Izrael godinama ne provodi rezolucije UN-a i ponaša se izvan svih okvira međunarodnog prava, Natanyahu je ovo najviše tijelo Ujedinjenih naroda nazvao „teatrom apsurda“. Zanimljivo je bilo primijetiti kako Natanyahu pokušava braniti izraelsku okupaciju i otimačinu palestinske zemlje. Tako je on onima koji „osuđuju Izrael za judizaciju Jerusalema“ rekao da je to kao da optužuju Ameriku za amerikanizaciju New Yorka“, jer eto on u svojoj kancelariji ima pečat svoga pretka koji je upravljao Jerusalemom hiljadama godina ranije. Tačnije je bilo da je rekao kako je optuživanje za judizaciju Jerusalema jednako zahtjevu za „indijanizaciju“ (ako koristimo pogrešan termin kojim su nazivani domorodački starosjedioci Sjeverne Amerike) New Yorka ili bilo kojeg dijela sadašnjih Sjedinjenih Američkih država. Jer pravdati progone Palestinaca i otimanje njihove zemlje, ne samo u Jerusalemu nego širom zemlje, time što je Bog u Starom zavjetu sinovima Izraelovim obećao tu zemlju i što su prije dvije hiljade godina njom vladali, podjednako je apsurdan i opasan presedan.
Ni drugi argument koji je Natanyahu iznio, a kojim opravdava zašto Izrael ne želi da se povuče sa okupiranih teritorija, nije ništa bolje prošao kod boljih poznavalaca prilika u Svetoj zemlji. Iako je on u svom izlaganju iznio dosta opravdanih strahova utemeljenih u, prije svega, sigurnosnim izazovima koje bi osnivanje palestinske države moglo predstavljati za Izrael i koji će se vjerovatno morati uzeti u obzir kada god bude postignut toliko očekivani konačni dogovor dvaju strana, ostaje da je svojom tvrdnjom o tome kako su kontrolu nad svim okupiranim područjima s kojih se Izrael povukao preuzeli radikalni elementi koji zagovaraju uništenje Izraela, „polupao lončiće“. Naime, on kao dokaz navodi primjer Južnog Libana iz kojeg se Izrael povukao nakon niza godina okupacije, a u kojem danas djeluje militantni prošiitski pokret Hizbullah i pojasa Gaze, gdje je kontrolu preuzeo islamistički pokret Hamas blizak Muslimanskoj braći koji ne želi priznati postojanje Izraela. Ali činjenice govore da se Izrael iz tih područja povukao tek nakon što su ovi pokreti toliko ojačali i dobili podršku širih masa upravo kao odgovore na rapresivne mjere i bezizlaznu situaciju uzrokovanu okupacijom i nakon što su izraelske trupe pretrpjeli brojne gubitke u gerilskim i terorističkim napadima, odnosno tek onda kada je cijena okupacije postala previsoka. Na taj način, svjesno ili ne, oni su poslali poruku da Izrael razumije samo argument sile i da je jedini način da se okonča okupacija oružana borba svim sredstvima ili kako je Palestinci nazivaju „el-mukaveme“. Odbijajući da priznaju nezavisnu Palestinu u granicama iz 1967. i da prihvate umjerenog Mahmuda Abasa i njegovu vladu kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda čime bi pokazali da njihove mirovne metode mogu dati rezultat, Izrael gura i Zapadnu obalu u proces radikalizacije i ponavlja iste greške iz Libana i Gaze.
Trenutna vlada u Izraelu koja je suočena sa sve većim nezadovoljstvom građana ekonomskom situacijom u državi i sve očitijim jačanjem desničarskih ideologija i stremljenja i u samoj vladi, teško da su svjesni da je prije svega u interesu Izraela da se u kontekstu trenutnih previranja na Bliskom istoku pitanje mira sa Palestincima ali i drugim arapskim državama riješi čim prije. To im savjetuju i brojni svjetski stručnjaci poput Garet Evansa bivšeg australijskog šefa diplomatije i državnog tužioca, koji je u svom autorskom tekstu poručio Sjedinjenim Američkim državama i Izraelu „da ne bi trebali biti na pogrešnoj strani historije“.
U tekstu kojeg su prenijeli brojni regionalni i svjetski mediji on Izraelu sugeriše da treba shvatiti da je „apsolutno u interesu samog Izraela (s tim da se taj problem razriješi jednom za svagda) priznanje da je palestinska država neophodan uslov dugoročnog mira i njegove bezbjednosti. U stvarnosti, Izrael se prema glasanju u UN mora odnositi kao prema mogućnosti za novi početak pregovora, a ne kao prema povodu za nove konfrontacije. Takav konstruktivni rezultat postao je aktuelniji nego ikada uzimajući u obzir novu geopolitičku realnost na Bliskom Istoku poslije Arapskog proljeća.“
Teško je, smatra Evans, zamisliti da će izraelsko rukovodstvo promijeniti kurs u ovoj etapi, i možda je prekasno da Obamina administracija izbjegne politički krug kojeg se po ovom pitanju drži.
„A stajanje na pogrešnoj strani historije nikada nije ugodna pozicija. I upravo će se u tom položaju naći SAD, Izrael i najbliži prijatelji – uključujući i moju zemlju, Australiju – ako budu proturječili današnjem talasu međunarodnog raspoloženja koje se kreće u pravcu priznanja palestinske države“- piše Evans.
