Stripom protiv nove generacije "mudžahedina"

Nedavno sam na H-Alter-u sklopu redovnog pisanja u rubrici E_ropa/regija pisao o ratu za dušu i misli evropske omladine na primjeru Njemačke. Ovo je tekst.

Stripom protiv nove generacije mudžahedina

Ideološki rat za dušu i misli evropske omladine: prosvjetne vlasti u Njemačkoj publicirale su strip protiv radikalizacije mladih muslimanskih imigranata i za njihovu lakšu integraciju. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost ovoga poduhvata.

U Evropskoj Uniji u je toku politička i kulturna evolucija. Taj proces ne ide ni brzo ni lako. Sve češće se kao jedno od poprišta tog procesa, ne samo u zemljama članicama EU, javlja pitanje sve većeg prisustva muslimana u onim evropskim zemljama u kojima oni nisu autohtono stanovništvo. Evidentno je kako se otvorena pitanja oko tog prisustva, naročito javnog manifestovanja vjere, rijetko gledaju u kontekstu jednog šireg procesa konstituisanja evropskog identiteta, a najčešće kao nasrtaj na nikada do kraja preciziranu evropsku kulturu i identitet.
I dok se unutar muslimanskih zajednica u Evropi vodi žestoka debata (nerijetko i pravi mali ideološki rat) o tome kako definisati islamski identitet u evropskom kontekstu, čitav proces se odvija daleko od očiju evropske javnosti i predstavnika države. Rijetki su primjeri konstruktivne interakcije i zajedničkog traganja za efikasnim rješenjima. U međuvremenu svaka od, uslovno rečeno, strana samostalno pokušava da nađe rješenja i modele konstruktivne interakcije.
To se vidi i na primjeru naznaka radikalizacije dijela imigrantske populacije muslimanskog porijekla, te sve sporiji proces njihove integracije za koji evropski zvaničnici nemaju jasnu strategiju prevencije. Znatna sredstva koja se izdvajaju za različite procese suzbijanja ekstremizma prema kritičarima najčešće se koriste u banalne i beskorisne kampanje koje ne daju nikakve rezultate. Većina oponenata, bez obzira da li dolaze iz imigrantskih zajednica ili ne, tvrde da bi daleko bolje bilo novac trošiti na poboljšanje životnog standarda useljenika i omogućavanje pristupa kvalitetnijem obrazovanju novoj generaciji mladih Evropljana.
Sličnu debatu pokrenuo je i posljednji projekt Ministarstva unutrašnjih poslova u njemačkoj Saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna koji ima za cilj skrenuti pažnju mladih na uspon radikalnih islamističkih ideja. Radi se o drugom nastavku stripa za mlade Andi i prijatelji pisanog slengom kojeg mladi ljudi u Njemačkoj danas koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost koja ovoj državnoj instituciji ne nedostaje. Inače, ovo ministarstvo je i ranije pokazalo da ima sluha za nove trendove i kreativno sučeljavanje sa njima. Pokazali su to štampanjem Vodiča za roditelje kroz muziku, modu i obilježja, knjige od 174 stranice koja daje odgovor na najčešća pitanja roditelja o tome kojem pravcu tzv. pop kulture njihova djeca pripadaju i šta to znači. Akcenat je stavljen na desničarske grupacije, njihov stil muzike, obilježja i ideologiju. Nisu rijetki slučajevi da roditelji, pa i nastavno osoblje, ne primjećuju očite znakove koji govore o tome da je dijete postalo žrtva neke od opasnih ideologija. I dok u Njemačkoj država pomaže roditeljima da prepoznaju nove i manje poznate simbole nacističkih, radikalnih i netolerantnih ideologija, kod nas roditelji, uz svestranu pomoć obrazovnih institucija i vjerskih zajednica, mirne duše šalju svoju djecu na koncerte na kojima fašističkih obilježja ne nedostaje, a okretanje netolerantnom i militantnom islamizmu se smatra povratkom tradiciji i simbolom duhovne nadgradnje i pobožnosti.
Uposleni u Ministarstvu tvrde da ne očekuju previše, ali da je prvi dio Andija u kome se isti likovi suprotstavljaju napadima neonacističke ideologije na njihovu multietničku družinu, dobro primljen od ciljne publike. To je očito i iz uvodnika stripa kojeg je napisao ministar unutrašnjih poslova Sjeverne Rajne- Westfalije Ingo Wolf: „Kao što su u prvom izdanju stripa Andi neonacistički ekstremisti pokušali omladini poput vas namamiti svojom propagandom, ovaj put su radikalni islamisti ti koji Ajši, Andiju i prijateljima prave probleme. Pritom se ne radi o islamu kao religiji nego o vjerskim ekstremistima jedne opasne manjine. Ovaj strip sam po sebi ne može ponuditi nikakva gotova rješenja protiv ekstremizma. On bi trebao informisati i potaći diskusiju. Čitajte i sami doživite šta konkretno islamizam znači za ljude vašeg uzrasta", tvrdi karikirani lik ministra unutrašnjih poslova na prvoj stranici.
Glavni lik je njemački tinejdžer Andi koji ima djevojku Turkinju Ajšu (Ayshe). Ajša je karakter za sebe, pokrivena maramom (hidžabom), dobro upućena u Kur'an, pobožna a ipak otvorena, hipi i odana tekovinama liberalne demokratije.
Poenta stripa bi trebala doći preko lika Ajšinog brata i Andijevog prijatelja Murata. Zaplet je jednostavan: Murat ne može dobiti posao, pa, naravno potpuno neopravdano (?!), počinje sebi umišljati kako je to posljedica njemačke ksenofobije i odbojnosti prema imigrantima. Onda se na igralištu pojavljuje negativac Harun, islamista koji emotivno posrnulog Murata uvjerava kako ga društvo diskriminira zbog njegovo vjere koja je time napadnuta pa bi je on kao trebao braniti. Ubrzo Harun uspijeva uvjeriti Murata kako, kao pravi musliman, ne smije imati nijednog prijatelja nevjernika. I košarka postaje tabu. Ne znam otkud to, jer nismo čuli da postoje fetve protiv košarke, ali vjerovatno da bi poenta bila očitija.
Murat je ubrzo dobio priliku da upozna korijen problema, ratobornog šejha duge brade i velikog stomaka koji ga podučava da „Bog zapovijeda muslimanima da se ne druže, niti da prijateljuju sa nevjernicima". Harun Muratu pokazuje i web-stranice napada iračkih pobunjenika na koalicione trupe u Iraku. Valjda kao poruku djeci imigranata da odanost novoj domovini znači i odanost njenoj vanjskoj politici. Murat se u jednom momentu koleba i kaže: „Ali u tim napadima gine jako puno muslimana." Šejh je beskompromisan: „Svi su oni licemjeri i lažljivci. Ako među ubijenim i bude muslimana, onda oni umiru kao šehidi. A šta bolje čovjek može poželjeti." Ovdje se mora odati priznanje da je izvrnuta logika islamističkih ekstremista odlično oslikana, a uvid u more propagandnog materijala koje proizvodi on-line islamistička produkcija to dokazuje.
Zatim, kao vrhunac zapleta dolazi Harunovo insistiranje na tome kako mora spriječiti Ajšu da odlazi u kino sa kafirom Andijem.
Nakon trideset i osam kolor stranica kvalitetnog crteža dolazi happy end. Murat se pokajao („došao tobe") ovaj put u drugom pravcu, i od državnog neprijatelja broj jedan postao je ponovno živahni dečko i uz to politički i ideološki podoban. Iznenada je dobio i posao, valjda kao dokaz neutemeljenosti tvrdnji imigranata da su u Njemačkoj izloženi konstantnoj diskriminaciji.
Debata koju bi među učenicima trebao pokrenuti ovaj strip štampan u 170 hiljada primjeraka koji će se besplatno distribuirati u svim školama u pokrajini (već je i Hamburg najavio da će ga koristiti u svojim školama) ogleda se u raspravi koju vode u samom stripu učiteljica i islamista Harun. Harun iznosi argumente islamista prema kojima „Demokratija ne donosi slobodu i jednakost. Demokratija uopšte ne funkcioniše zato što ju je čovjek izmislio. Samo Allah zna šta je najbolje za ljude. Sve ostalo dovodi do nejednakosti. U islamu čovjek ne smije razdvajati vjeru i državu. Jer to dvoje uvijek ide zajedno." A učiteljica brani stajalište koji bi na kraju trebao pobiti islamističke argumente, a prema kojem „Ipak mi ne živimo u Božjoj državi gdje se zakoni usklađuju prema njegovoj volji. Kada čovjek ne bi razdvajao vjeru i državu onda različite vjere nikada ne bi mogle ravnopravno koegzistirati. Zato što bi uvijek jedna dominirala nad ostalima."
Čitav strip je prožet pojašnjenjima koja dodatno trebaju uvjeriti čitaoca u apsurdnost islamističkih stavova i pojasniti razliku između islama i islamizma.
Nakon Francuske, Njemačka u kojoj živi 82,4 miliona stanovnika ima najbrojniju muslimansku zajednicu- od 3,2 do 3,4 miliona - u Zapadnoj Evropi. Ta zajednica je izrazito raznolika i daleko od homogenosti, a skoro tri četvrtine- 2,5 do 2,6 miliona, čine useljenici iz Turske. Upravo zato glavni likovi u stripu Andi dolaze iz te populacije, iako je upravo turska muslimanska zajednica pokazala najveću otpornost na infiltraciju ekstremnih islamističkih ideologija militantnog kova. Možda upravo zato što se sve takve interpretacije islama temelje, u manjoj ili većoj mjeri, na selefizmu ili vehabizmu sa kojim su Turci preko osmanskog hilafeta bili u političkom i ideološkom sukobu od samog njegovog začetka.

Ako želite napraviti kratak pregled kroz strip pogledajte ga ovdje:

Kulturološko krštenje Kosova

U prošlom broju Preporoda pisao sam o vjerskoj dimenziji kosovskog problema. Kosovo je danas uz našu domovinu ne samo jedno od najvećih otovrenih pitanja u regionu nego, sada je već očito, zaleđeni konflikt koji opterećuje međunarodne odnose. Međutim, na Kosovu tinja jedan drugi sukob koji ne dobiva medijsku pažnju, a u kojem se oslikava sva apsurdnost fenomena „balkanizacije religije“. U središtu ovog tihog rata je vjerska pripadnost i vjerska ubjeđenja stanovnika ove najmlađe evropske države. Tačnije, politizacija istih za nacionalne, ali i globalne interese. Kao toliko puta do sada na Balkanu religija se odrodila od svoje iskonske poruke i pretvorila u oruđe podjele i instrument mobilizacije masa zarad jačanja kohezije nacionalne ili političke zajednice. Tekst je na ovom linku:

Kulturološko krštenje Kosova

Koliko američkih para, toliko borbe protiv El-Kaide

Jemen, nova mora Zapada

Koliko američkih para, toliko borbe protiv El-Kaide

Piše: Muhamed Jusić (Start, br. 289)
Za sve koji prate situaciju na Bliskom istoku, Jemen je već godinama klasičan primjer propale države i jedan od zasigurno najvećih regionalnih problema. Ono što je donedavno bilo specifično za ovo bliskoistočno krizno područje je da se sva patnja jemenskog naroda odvijala daleko od očiju svjetske, pa i arapske javnosti. To je država u kojoj je u proteklih nekoliko desetljeća izbilo više građanskih ratova nego bilo gdje drugo na Bliskom Istoku. Već duže od godinu dana u njenoj pokrajini Sada vodi se bjesomučni rat između vladinih snaga i šiitskih pobunjenika poznatih kao El-husijjun. Nezadovoljstvo na jugu Jemena, gdje je građanski rat prije nekoliko godina jedva zaustavljen, sve je veće, pa nikoga ne bi iznenadila nova eskalacija nemira.

Država na lakim drogama
Do sada su samo rijetki upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje MMF-a o tome kako ovoj državi sa 75% ljudi mlađih od 25 godina, prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj. Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zasluživali svjetsku pažnju, sve dok se oni nisu prelili i direktno ugrozili neku od zapadnih zemalja, a taj momenat se desio kada je za Božić mladi Nigerijac bezuspješno pokušao detonirati bombu skrivenu u donjem vešu na letu američke kompanije Delta- Northwest Airlines iz Amsterdama za Detroit. Mladog Nigerijca Abdul Faruka Abdul Mutaliba, studenta iz Londona, koji je već duže vremena bio osumnjičen za povezanost s teroristima, obavještajne službe su povezali sa ogrankom El-Kaide na Arapskom poluotoku ((El-Kaida fi el-Džeziretil-Arab) koja djeluje u Jemenu. Naime, on je priznao kako je u Jemenu prošao obuku u jednom od brojnih kampova u pokrajini Shabwa, da je tamo zadužio bombu i savladao terorističke tehnike. Tek tada je Jemen došao na naslovnicu svih svjetskih i lokalnih medija, ali ponovo samo u kontekstu borbe protiv El-Kaide i njene opasnosti. Ponovo, kao i toliko puta dosad, uzroci i stvarni kontekst problema nikom nije bio interesantan.

Umjesto intervencije pomoć diktatoru
Američki desničari su ponovo počeli prizivati još jednu intervenciju po uzoru na onu u Afganistanu i Iraku, ali je Obamina administracija barem u ovoj fazi pokazala da je nešto naučila od avanturističkih intervencija Bushovih neokonzervativaca. Svi razumni eksperti iz Obamine administracije (za razliku od 69 % ispitanika ankete koju je provela Fox News agencija koji su bili za novi vojni angažman) savjetovali su ga da bi direktna američka intervencija u Afganistanu protiv El-Kaide samo pogoršala američku poziciju i otvorila još jednu frontu u kojoj bi El-Kaida dobila više pristaša nego što bi američke trupe, uz vjerovatno brojne žrtve, uspjele „eliminisati“. Umjesto toga, američki predsjednik Barack Obama i britanski premijer Gordon Brown odlučili su zajednički finansirati jednu antiterorističku jedinicu Jemena. Obama je od Kongresa zatražio 63 miliona dolara pomoći za Jemen u 2010. Međutim najveći dio pomoći i dobar dio zajedničkih akcija, naročito onih obavještajne prirode, iz razumljivih razloga ostaje daleko od očiju javnosti.
Javno, trenutna američka administracija odlučila se samo na snažnu finansijsku, vojnu i stručnu pomoć režimu jemenskog predsjednika Ali Abdala Saliha, kako ne bi dodatno iritirali jemensku javnost koja je izrazito antiamerički raspoložena i koja, iako ne daje podršku El-Kaidi, kada mora birati, kao i brojne druge arapske nacije, između Amerika i El-Kaide, bira El-Kaidu iako nisu naklonjeni njenim stavovima i takvoj interpretaciji islama.

Sukob sunita i šita
Međutim, ponovo su Amerikanci u Jemenu upali u istu zasjedu u koju su padali toliko puta u arapskom svijetu, a to je, da su opet morali dati podršku jednom u vlastitom narodu nepopularnom diktatorskom režimu u borbi protiv direktne terorističke opasnosti, čime možda mogu dobiti jednu bitku protiv terorizma, ali ne i rat. A da stvar bude još zamršenija, treba imati na umu da uloga vladajućeg jemenskog režima, sa „zaštitnikom demokratije“ (ra`i ed-demokratijje“, kako sebe naziva, i kako ga nazivaju državni mediji) predsjednikom Ali Abdala Salihom, u jačanju pozicije El-Kaide ne smije nikada biti zanemarena. Naime, javna je tajna u militantnim islamističkim krugovima, da je Jemen već dugo bio baza u kojoj su se militanti obučavali i pohađali radikalne medrese i univerzitete, odakle su odlazili na džihadska ratišta od Afganistana od Alžira. Sve to se odvijalo uz prešutnu suglasnost vladajućeg ražima koji je militantne selefije koristio u svrhu suzbijanja jačanja nezadovoljne šiitske populacije. Naime, Jemen je država u kojoj živi 53% sunita i 47 % šiita čiji dobar dio čini šiitska sekta Zejdija. Ali vlast i nacionalno bogatstvo, kao i donedavno u Iraku, u najvećem dijelu je u rukama sunita, zbog čega je šiitska manjina uz svestranu podršku Irana, vodila i ovih dana vodi otvorenu borbu sa vladom u Sani i sa Saudijskim vojnim snagama koje su se pridružile u borbi protiv pobunjenika na svojoj granici. U toj konfrontaciji Ali Abdala Salih je često koristio militantne islamiste da vode proxy ratove u buffer zonama, zbog čega je Jemen postao jedno od posljednjih utočišta El-Kaidinim ideologa i militanata naročito nakon što su oni protjerani iz Saudijske Arabije, o čemu je Start ranije pisao.
Nisu rijetki ni oni koji, iako nemaju dokaza, naslućuju kako neuspjeli napad Nigerijca na američki zrakoplov nije bio mrzak ni jemenskoj vojsci i političkom vrhu koji je nakon njega dobio tako nužnu finansijsku i vojnu podršku, baš u vrijeme kada je postalo izvjesno da neće dobiti rat protiv sve bolje naoružanih i opremljenih husijskih pobunjenika, koje svestrano podržava Iran. Nikada se vjerovatno neće moći dokazati u kojoj mjeri su sigurnosne službe Jemena znale i da li su mogle spriječiti neuspjeli napad ili su ga pak priželjkivale, jer nije prvi put da brojni despotski režimi svoju borbu protiv El-Kaide koju su sami izrodili dobro naplaćuju novcem, vojnom i neupitnom političkom podrškom Amerike.
Ono što ostaje kao neminovna činjenica je to da se i danas, kada je Jemen napokon dobio nešto svjetske pažnje, niko ponovo ne bavi razlozima nego posljedicama ne ulijevajući nadu da će se problem El-Kaidinom militantizma riješiti u bilo kakvo dogledno vrijeme.

BBC-ijev pregled desetljeća napada u Jemenu (vidi kartu na engleskom):

Prilog u Novom Muallimu o "medijskoj pismenoti" imama

Već nekoliko brojeva Časopis za odgoj i Obrazovanje Novi Muallim pokrenuo je rubriku Forum u kojoj se diskutuju različita aktuelna pitanja u (i oko) Islamske zajednice. U zadnjem broju koji je do mene došao diskutovalo se o vjeri i medijima. Ja sam pisao o konceptu „medijske pismenosti“ imama.
Na Rijasetovoj stranici slijedeće sadržaje iz Novog Muallima br. 39. možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klik > Save As):
· Uvodnik
· postFORUM
· Forum
· Putokazi

A evo i čitave moje diskusije:

„Medijska pismenost“ imama

Muhamed Jusić (Novi Muallim, br.39.)

Medijska pismenost (media literacy) je dio komunikologije, koji se sve više razvija kao posljedica šoka od komunikacijske revolucije i globalnih medijskih trendova. Danas se ovaj obrazovni proces definiše kao"sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" i u većini razvijenih zemalja svijeta je sastavni dio nastavnog procesa. Ta društva ne ostavljaju pojedincima da se samostalno brinu i nesistemski snalaze u stjecanju tih znanja, nego potiču različite društvene strategije „medijskog opismenjavanja“, slijedeći pozitivne međunarodne primjere i preporuke.
Autor sugeriše da u odsustvu inicijative države da počne raditi na polju „medijske pismenosti“ njenih građana, IZ zbog osjetljivosti medijskog imidža imama i neophodnosti korištenja medija i novih komunikacijskih tehnologija u uspješnom obnašanju imamske misije u XXI stoljeću, naročito sa mladima, treba napraviti prve korake ka uvođenju principa „medijske pismenosti“ u svoj obrazovni proces. Također, on ostavlja mogućnost da se u sklopu jedne šire strategije odnosa sa javnošću/ javnostima Islamske Zajednice u BiH počne kroz specijalističke seminare (kakvi su sa drugim temama već redovni u IZ) počne raditi na „medijskom opismenjavanju“ već angažiranih imama, vjeroučitelja, pa čak i džematlija.

Medijska pismenost (media literacy) je dio komunikologije, koji se sve više razvija kao posljedica šoka od komunikacijske revolucije i globalnih medijskih trendova. To je pojam koji se u svijetu koristi već neko vrijeme, a definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. godine (National Leadreship Conference on Media Literacy, 1992) kao "sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" (Aufderheide, 1992).Prema mišljenju Nade Zgrabljić Rotar (Zgrabljić Rotar, 2005): „ova definicija je usmjerena na koncept medijske pismenosti koji polazi od medija kao pozitivnih izvora informacija i zabave, a za njih treba usvojiti ili osvijestiti mnoga različita znanja i vještine. Razvijenija društva ne ostavljaju pojedincima da se samostalno brinu i nesistemski snalaze u stjecanju tih znanja, nego potiču različite društvene strategije medijskog opismenjavanja, slijedeći pozitivne međunarodne primjere i preporuke. UNESCO je još sedamdesetih godina prošloga stoljeća potaknuo pitanje obrazovanja za medije. Temeljeći ideju na važnosti koju mediji imaju u životu pojedinaca i porodice, zatražili su da se na međunarodnom nivou sastanu naučnici kako bi istražili načine uključivanja medijskog odgoja u obrazovne sisteme svih razvijenih, pa i manje razvijenih, zemalja.“

I dok u brojnim društvima svijeta, uključujući i naše okruženje, država, uviđajući svu ozbiljnost problema „medijske pismenosti“, kroz svoj obrazovni sistem radi na „medijskoj edukaciji“ građana, kod nas su građani prepušteni sami sebi da se nose sa fenomenom ekspanzije medija. U državama kao što su Australija, Finska, Danska, Kanada, Mađarska, Njemačka, Norveška, Irska, Slovenija, Švedska i Velika Britanija medijska pismenost je dio nastavnog plana i programa. U nekim drugim zemljama postoji minimalna uključenost medijske pismenosti u školske časove: kao što su susjedna Hrvatska, Austrija, Holandija ili SAD.
U odsustvu državne inicijative koja bi za cilj imala „medijsko opismenjavanje“ građana, IZ i Ilmija bi mogle zbog osjetljivosti medijskog imidža imama i činjenice da oni sve češće i mimo svoje volje postaju, nerijetko zlonamjerno, uvučeni u medijske vode, ali i radi uspješnosti njihove misije, poduzeti prve korake na dodatnom upoznavanju sadašnjih, a naročito budućih imama i vjeroučitelja, sa principima „medijske pismenosti“.
Bilo da se to radi kroz nastavni plan i program obrazovnih institucija IZ ili kroz specijalističke seminare, ima dovoljno prostora da se ne čekajući društvo i državu da to urade sa svim građanima još u godinama obaveznog obrazovanja, kod imama razviju "sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" .
Naravno, trebamo napomenuti, a kao što se vidi i iz uvoda, da se „medijska pismenost imama“ ne postavlja kao jedini imperativ za nas, nego da se to odnosi na sve slojeve društva, pa čak i na djecu. Ali, tema foruma nas navodi na to da akcenat stavimo na odnos imama i medija, odnosno ljudi koji u kontaktu s javnošću predstavljaju islam i IZ. Raditi na konceptu „medijske pismenosti“ imama ne znači nastojati da se od imama napravi novinar, nego razvijati refleksivne i produktivne sposobnosti za korištenje medija, te razvijati analitički i kritički pristup medijskim sadržajima.
Već dugo vremena, neophodnost poznavanja medija i novih tehnologija nije samo za uski krug specijalizovanih zvanja. Mediji su postali dio naše svakodnevnice i oni već dugo vremena „ne odražavaju našu stvarnost nego je konstruišu“. Uzme li se u obzir značajna uloga koju imami obavljaju u našem društvu i utjecaj koji imaju u narodu, gdje se nerijetko od imama traži da- naročito među slabije obrazovanim džematlijama i u ruralnim sredinama- bude tumač događaja u duhu islamskih vrijednosti, od suštinske je važnosti da imam ima sposobnost analitičkog, kritičkog i kontekstualnog razumijevanja vijesti i događaja o kojima obično informaciju dobije samo preko medija. Uzmemo li u obzir da je u većini naših džemata trend da se hutba koncipira tako da bude „aktuelna“ tj. da se bavi trenutnim događajima, a ne samo univerzalnim moralnim porukama ili tradicionalnim vjerskim naukom, postaje nam jasno zašto je u današnjem vremenu nezamislivo imati uspješnog imama koji ne barata osnovnim vještinama „medijske pismenosti“ ili ga prepustiti da samostalno stiče te vještine.
Da ne govorio o tome kako je već sada u bh društvu da bi se stekla tačna slika čak i o svakodnevnim događajima i da bi se prikupile najosnovnije informacije iz dnevne štampe, neophodno poznavati sve od vlasničke strukture novine do ličnih razmjerica među akterima pojedinih „sarajevskih krugova moći“.
Kod budućih imama, ali i onih koji to već jesu, mora se razvijati svijest o tome da današnji mediji žude za senzacionalnošću i da su rijetki oni koji vijest provjeravaju i koji razmišljaju o posljedicama koje netačne vijesti ili medijske konstrukcije mogu imati po nečiji privatni život i profesionalnu karijeru. U tom smislu, svaki postupak imama koji se na bilo koji način može dovesti u vezu sa neprimjernim ponašanjem s obzirom na poziciju koji oni imaju u društvu, za većinu je medija senzacija i oni će je rado iskoristiti. Kako mediji dobijaju na značaju u svjetskoj, ali i lokalnoj, ekonomiji tako se naglasak premješta sa njihove kulturne i obrazovne dimenzije na ekonomsku. O tome šta je ispravno, a šta ne, sve manje se u svijetu medija govori. Trka da se bude prvi koji je nešto saopštio daje prednost brzini preuzimanja informacija nad tačnošću, provjerom činjenica i upotrebom većeg broja izvora.
Osim toga etnička i vjerska „naelektrisanost“ ovih naših medijskih prostora još više svjetla stavlja na imame čiji se svi postupci, naročito u islamofobičnom svijetu nakon 11. septembra, pokušavaju prikazati u kroz prizmu „islamske prijetnje“ s ciljem produbljivanja brojnih stereotipa o muslimanima.
Nadalje, poznavanje komunikacijskih tehnologija i komunikacijske prakse postali su temelj za uspjeh misije IZ naročito u radu sa mladim generacijama gdje je imam ponovo u prvom planu. Mladi danas sve više žive u vlastitom virtualnom svijetu digitalnih tehnologija i zato je neophodno ne samo poznavati taj svijet kako bi se mladi ljudi razumjeli i kako bi se jaz između njih i njihovih odgajatelja (bilo da se radi o roditelju, vjeroučitelju ili imamu) ne bi još više produbio. Danas, mladi ljudi sve više vremena provode u virtualnim paralelnim životima poput društvene platforme Second Life ili društvenih mreža Facebook ili Twitter. Na forumima i blogovima mladi više uče o svijetu nego možda od svojih roditelja i učitelja. Na internetu vlada pravi mali ideološki rat oko interpretacije islama i sve sljedbe koje su se u BiH pojavile nakon rata imaju svoje portale i aktiviste koji uporno promovišu fetve i stavove svojih mentora. Zato ne samo da je neophodno taj novi virtualni svijet razumjeti nego bi se u njemu trebalo i učestvovati. Barem bi nova, mlađa, generacija imama moglo biti prisutna u tom virtualnom svijetu, a za to je neophodno ovladavanje osnovnim vještinama, na čemu koncept „medijske pismenosti“ insistira.
Proces medijske pismenosti kod građana treba razviti svijest o tome da se komunikacijska prava smatraju temeljnim ljudskim pravima. Imam, kao i svaki građanin, treba biti svjestan da on ima “pravo na tačnu informaciju, pravo na sudjelovanje u medijima i pravo na privatnost“. Usto je svakome ko se bavi bilo kakvim javnim poslom bitno da poznaje osnovnu zakonsku regulativu koja uređuje medijski prostor. Današnji imam bi trebao poznavati procedure kojima se reaguje na ono što on smatra da su neprimjereni sadržaji na javnim servisima, privatnim TV i radio stanicama ili pak printanim medijima. Živimo u društvu u kojem bi svako ko je društveno aktivan trebao biti upoznat sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, Zakonom o zaštiti od klevete FBIH, pa nerijetko i osnovnim postulatima u radu Vijeća za Štampu BiH i Regulatorne agencije za komunikacije.
Prostor predviđen za ovaj prilog raspravi na zadatu temu ne daje mogućnost da se sagledaju svi aspekti eventualnog uvođenja u obrazovni proces IZ BiH koncepta „medijske pismenosti“, ali doprinos raspravi možemo reći da umjesto straha od medija i „moralne panike“, te proglašavanja čitavog novinarskog esnafa kao neprijateljskog prema islamskim vrijednostima, te često i nepotrebne konfrontacije sa određenim medijima, treba uraditi više na izgradnji vlastite strategije odnosa s javnošću i stvoriti uslove za otpočinjanje procesa „medijskog opismenjavanja“ imama, a kasnije i džematlija. Mediji nisu ni dobri ni zli, oni su ono što mi od njih napravimo.

Korištena literatura

AUFDERHEIDE, P. (1992) A Report of the National leadership conference on media literacy. http.//www.interact.uoregon/MediaLit/FA/aufderheide/report.html.
ZGRABLJIĆ ROTAR, NADA (2005). Mediji - medijska pismenost, medijski sadržaji i medijski utjecaji (Media - Media Literacy, Media Content and Media Effects), Mediacentar, Sarajevo

Summary
„Media literacy“ Among the Imams in Bosnia
Media literacy is part of communicology, which is increasingly developing as consequence of the shock of communication revolution and global media trends.
Today, this educational process is defined as the “ability to access, analyse, evaluate, and send messages through the media”, and I the majority of developed countries af the world it is an integral part of the teaching process. Those societies do not leave it to individuals to independently care for and unsystematically cope in the acquisition of that knowledge, but instead give impetus to different social strategies of “media literacy” by following positive international examples and recommendations.
The author suggests that in the absence of state initiative to become active in the sphere of “media literacy” of its citizens, the Islamic community, due to the sensitivity of the media image of imams and the indispensability of the use of media and new communication technologies for successfully carrying out the mission of the imam in the 21st century, especially with the youth, should be the first to take steps toward introducing the principles of “media literacy” into the educational process. Furthermore, the author leaves the possibility to, within a wider strategy of public relation of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina and through specialist seminars (which regularly occur in the Islamic Community when it comes to other topics), begin activities in “media literacy” of the already employed imams, religious instructors and even jamat (congregation) members.

تعليم الإمام إعلاميا
محمد يوسيتش
الموجز
يعتبر التعليم الإعلامي جزءا من علم التواصل, و يتزايد نمو هذا الفن نتيجة للصدمة الناجمة عن ثورة الاتصالات و الصرعات الإعلامية العالمية. و تعرّف هذه العلمية اليوم "بالقدرة على الوصول إلى المعلومات, و تحليلها و تقويمها و تبليغها بواسطة وسائل الإعلام", و هي في معظم دول العالم المتطور جزء من العملية التدريسية. و لا تترك تلك المجتمعات للأفراد أن يهتموا باكتساب هذه العلوم بأنفسهم و بأساليب غير منهجية, ولكنها تطلق العديد من الإستراتجيات الاجتماعية "للتعليم الإعلامي", متّبعة في ذلك الأمثلة و التوصيات الدولية الإيجابية.
وفي ضوء غياب المبادرة الحكومية لبدء العمل في ميدان تعليم المواطنين إعلاميا, و نظرا لحساسية الصورة الإعلامية لإمام المسجد و لضرورة الاستفادة من وسائل الإعلام و تكنولوجيات الاتصال الجديدة في أداء رسالة الإمام في القرن الحادي و العشرين , خاصة في العمل مع الأطفال و الشباب , فإن الكاتب يقترح أن المشيخة الإسلامية باتخاذ الخطوات الأولى لإدراج مبدأ "التعليم الإعلامي" في نظامها التعليمي. كما يترك للمشيخة الإسلامية في البوسنة و الهرسك ـ ضمن إستراتجية واسعة لتطوير العلاقات مع الرأي العام ـ إمكانية البدء بعقد حلقات دراسية (على غرار الحلقات الدراسية الدورية في المشيخة الإسلامية حول قضايا مختلفة), من أجل تعليم الأئمة و معلمي الدين, و حتى باقي المسلمين إعلاميا.