Piše: Muhamed Jusić (Objavljeno u magazinu Start)
Kada su nakon Velike arapske pobune protiv Osmanlija (1916.) i konačne propasti islamskog Osmanskog hilafeta na području Bliskog istoka počele nicati nacionalne države po nikad razjašnjenim kriterijima, jedan narod ili nacija se u čitavom procesu nije baš najbolje snašao. Bili su to Kurdi, koji su imali svoj zaseban nacionalni identitet, jezik i kulturu, ali nisu dobili zasebnu državnu nego su se preko noći našli kao manjina u četiri nezavisne države, Turskoj Kemala Ataturka u kojoj dominira turski nacionalizam, Siriji i Iraku koje će se kasnije ustrojiti na temeljima arapskog nacionalizma, te šiitskom Iranu. Od tada pa do danas traju napori Kurda da se izbore za svoju nezavisnu domovinu i da sačuvaju svoj identitet i kulturu priklješteni između dva nacionalizma.Socijalistički Kurdistan
Sve to vrijeme oni na svim stranama granica vode borbu za nezavisnost ili barem autonomiju. Nijedan od tih kurdskih pokreta, poput onog kojeg je u Iraku predvodio Mullah Mustafa Barzani iz Kurdistanske demokratske partije ili onog u Iranu koji je rezultirao kratkotrajnim proglašenjem nezavisnosti u Mahabadu, nije dao željene rezultate, a iza sebe je ostavio desetine hiljada ubijenih i još više protjeranih Kurda.Danas u regiji živi oko 26 miliona Kurda od čega u Turskoj oko četrnaest, i upravo je u Turska već desetljećima najznačajnije poprište kurdske borbe za nezavisnost. Turska je desetljećima svoj odnos prema kurdskoj zajednici temeljila na sporazumu iz Laussane, koji je cjelokupno muslimansko stanovništvo Turske smatrao jedinstvenim narodom. Ankara je poticala migracije Kurda iz ruralnih područja sa istoka zemlje u gradove na zapadu Turske, a sve s ciljem njihove asimilacije. Ovo je za rezultat imalo da danas na domicilnom kurdskom području na jugoistoku živi tek trećina turskih Kurda, ali i stvaranje neprijateljstva i nepovjerenja Kurda prema turskoj državi. Kao reakcija na ovu politiku 1978. godine je osnovana prokomunistička Kurdska radnička partija (PKK). Nakon što je početkom osamdesetih godina vodstvo organizacije preuzeo karizmatični Abdullah Öcalan, PKK je djelomično redefinirala svoju političku zadaću s ideološkog ka nacionalnom oslobođenju, da bi nestankom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih gotovo u potpunosti odbacila marksističku ideologiju te čak prihvatila vjerske elemente.
Stranka je 1984. počela oružani sukob na jugoistoku Turske s ciljem osnivanja socijalističke države Kurdistan. Zbog svojih separatističkih težnji Turci su ih smatrali prijetnjom teritorijalnom integritetu države, a turski saveznici u NATO-u su se plašili širenja socijalističkih ideja tako da je odgovor turske vojske bio nemilosrdan. Pretpostavlja se kako je do 2007. godine u sukobima između turske vojske i PKK-a poginulo oko 40.000 osoba.
Nesposobna da se nosi sa vojno nadmoćnijim neprijateljem PKK se okrenula gerilskom stilu ratovanja, a vremenom je sve više prerastala u terorističku organizaciju koja se sve češće služila terorizmom, pa i samoubilačkim napadima, kako bi skrenula pažnju na svoje ciljeve postavljajući bombe širom Turske ubijajući stotine nevinih.
Stigao je i taj dan
Propašću SSSR-a i žestokim udarcem kojeg je kurdskim pobunjenicima u Iraku zadao režim Sadama Huseina PKK se našla još u težoj poziciji. Kada je 1998. Sirija popustila pod pritiskom Ankare i zabranila PKK-u da na njenoj teritoriji ima svoje baze, Öcalan je bio prisiljen krenuti svijetom u potrazi za azilom stalno bježeći od turskih sigurnosnih agencija. Međutim, taj bijeg je okončan nakon što je u februaru 1999. turska obavještajna služba, uz pomoć izraelskog MOSADA u glavnom gradu Kenije uhapsila Öcalana. Öcalan je 1999. godine osuđen na smrtnu kaznu, što je kasnije promijenjeno za kaznu doživotnog zatvora. Tada se činilo da je zadat posljednji udarac kurdskom snu o vlastitoj državi. Onda je uslijedio američki napad na Irak, nakon kojeg je irački dio Kurdistana dobio značajnu autonomiju i relativnu ekonomsku stabilnost što je ponovo osnažilo ne samo kurdski nacionalni identitet u regionu, nego je ponovo vratilo PKK na vojnu i političku scenu. Od tada je već nekoliko puta turska vojska prelazila granicu sa Irakom poduzimajući operacije protiv kurdskih pobunjenika koji od tamo izvode akcije u dubini turske teritorije. Međutim, svima je već duže vremena jasno kako čitav konflikt ne može imati vojno rješenje, te da će morati doći dan kada će svi morati sjesti za pregovarački sto. Kako sada stvari stoje, moglo bi biti da je, ako ne taj dan, onda prvi dan jednog dugog procesa napokon stigao.Dvadeset pet godina od početka pobune Kurda na jugoistoku Turske iz ovog dijela svijeta dolaze rijetke dobre vijesti o mogućem početku mirovnog procesa. Prijedlog je, ni manje ni više, došao, barem tako pišu turski i svjetski mediji, od Abdullaha Öcalana, koji se već deset godina nalazi u turskom zatvoru na otoku Imrali kod Istanbula.
Erdoganova akcija
Mnogi analitičari smatraju kako je Öcalan u javnost izašao sa ovom inicijativom kako bi i dalje ostao politički relevantan, znajući da sadašnja turska vlada sa islamskim korijenima već neko vrijeme nastoji na principima zajedničke vjere Kurda i Turaka odlediti odnose. I uistinu u međuvremenu iz turske vlade premijera Recepa Tayyipa Erdogana je saopšteno kako „Turska priprema veliku akciju usmjerenu na rješavanje kurdskih pitanja i okončavanje višedecenijske napetosti i nasilja. Njome se za cilj ima proširenje kulturnih prava etničkih Kurda u zemlji i osiguranje kraja terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK)“.Öcalanov advokat Irfan Dundar je za radio DW izjavio „kako vođa Kurda ispituje može li igrati ulogu posrednika, ali i kako ne očekuje da ga se u pregovorima prihvati kao partnera“.
Bez obzira od koga inicijativa dolazila, i koju će ulogu u tom procesu igrati Öcalan, ona je dobrodošla za sve i nadati je se da će dati željene rezultate.
Ali kako sada stvari stoje, čitav proces neće ići baš tako lako, ne samo zbog tvrdolinijaša u kurdskom korpusu koji ne žele ništa ispod pune nezavisnosti za čitav Kurdistan, nego i zbog opozicije u Turskoj, prije svega nacionalističkih snaga, koje odbacuju svaku pomisao na projekt „nacionalnog jedinstva“, pogotovo ne na temeljima vjerskog jedinstva. Dvije vodeće opozicione stranke, Republikanska narodna stranka i Stranka nacionalističke akcije već su unaprijed odbile sudjelovati na sastanku s vladom (najavljenom za 10. august) na kojem je se trebalo razgovarati o mogućnosti pružanja većih prava kurdskoj manjini. Turski list Zaman je prenio izjave lidera ove dvije stranke koji su ustvrdili da se vlada priprema pružiti ustupke Kurdima, za koje kažu da bi mogli rezultirati daljnjom etničkom podjelom.
