O izraelskim naseljima na okupiranim palestinskim teritorijamaIzrael skreće udesno gazeći svaku šansu za mir
Piše: Muhamed Jusić
Najveću prepreku dugo očekivanom miru u izraelsko-palestinskom konfliktu, to je sada već svima jasno, čak i novoj administraciji u Washingtonu, predstavlja nastavak izraelske okupacije arapskih teritorija i nastavak gradnje izraelskih nastambi na okupiranoj teritoriji. Čini se da su jevrejski „vjerski fanatici“ u cionističkim nastambinama na okupiranoj palestinskoj zemlji veća prepreka miru od „vjerskih fanatika“ iz Hamasa koji se u zapadnim medijima predstavljaju kao jedina prepreka miru.
Upravo se zbog planova širenja izraelskih nastambi na okupiranoj Zapadnoj obali novi izraelski premijer Benjamin Netanyahu našao u jako teško poziciji. Po prvi put Izrael se našao pod ozbiljnim pritiskom svoga najvećeg saveznika i zaštitnika, Sjedinjenih Američkih Država da zaustavi ilegalnu gradnju novih i širenje već postojećih naselja. U isto vrijeme, on je na vlast došao uz podršku ekstremne izraelske vjerske desnice koja na njega vrši pritisak da ne popusti pred pritiscima Obamine administracije bez obzira na cijenu. I dok se Netanyahu nalazi između čekića i nakovnja, sve više Palestinaca ostaje bez svoje vjekovne zemlje, a izgledi za postizanje trajnog mira postaju sve manji. Svima koji poznaju stanje na terenu je jasno da čak i da Amerika uspije izvršiti pritisak na Izrael da zaustavi širenje naselja, problem neće biti riješen i da ta divlja naselja ostaju, uz status Jerusalema i pravo palestinskih izbjeglica na povratak, najveća prepreka konačnom miru.
Izraelski useljenici, naročito oni ultra- ortodoksni, ne namjeravaju napustiti svoje nove domove bez borbe i prijete svakoj izraelskoj vladi koja ih planira iseliti, jasno dajući do znanja svima da oni nikada neće napustiti niti jedan pedalj okupirane zemlje za koju smatraju da im je od Boga dodijeljena kao sveta zemlja sinova Izraelovih. Nedavni izvještaj Krizne grupe od 20. jula 2009. (Israel’s Religious Right and The Question of Settlements) upozorava upravo na ovu promjenu unutar izraelskog društva o kojoj se do sada rijetko govorilo. Oni primjećuju kako je došlo do bitne promjene u strukturi useljenika u korist religiozne i nacionalističke desnice.
Nastojanje da se izraelskim doseljenicima nastane okupirane teritorije su godinama predvodili sekularni cionisti. Kako primjećuje Krizna grupa, to više nije slučaj. Danas taj proces sve više vodi religiozna desnica. Desetine hiljada „nacionalno i vjerski osviještenih“ Izraelaca sada nastanjuju te gradove i sela. Oni uživaju političku, logističku i svaku drugu podršku stotina hiljada Izraelaca sa onog dijela teritorije na kojoj je 1948. proglašen Izrael, ali i svijeta. Postepeno im se počeo u naseljeničkim aktivnostima pridruživati sve veći broj ultra-ortodoksnih Jevreja koji u početku nisu dijelili viziju nacional-religioznih
Jevreja o potrebi širenja izraelske države na susjedne arapske teritorije. Čak štaviše, među ortodoksnim Jevrejima bio je značajan broj onih koji su se otvoreno suprotstavljali cionističkom projektu stvaranja jevrejske države u Palestini smatrajući to „suprotstavljanjem volji Božijoj, jer Bog je raselio narod Izraela i vraćanje u obećanu zemlju bilo bi suprotstavljanje Njegovoj volji“.
Danas, zajedno „nacionalno i vjerski osvješteni Jevreji“ i oni ultra-ortodoksni čine većinu useljenika u okupiranim teritorijama i sa snažnom mrežom podrške u matičnom Izraelu predstavljaju snagu koju niko ne može ignorisati i bez koje će se teško postići održiv mir. Prema istraživanju Krizne grupe, oni danas osim svoje brojnosti drže i sve ključne pozicije u vojsci, vladi, obrazovnom sektoru i pravosuđu, te u različitim birokratskim nivoima. Ova radikalizacija i skretanje Izraela udesno prošla je skoro neprimjećeno, ali sada prijeti da za sva vremena osujeti palestinski san o vlastitoj državi, makar i na dijelu teritorije. Nova generacija useljenika nije spremna na kompromis i ne razmišlja o tome da se povuče sa okupiranih teritorija i da Palestincima vrati barem dio otete zemlje na kojima su napravili nove gradove, i kako sada stvari stoje, oni imaju mehanizme da to učine zvaničnim stavom Izraela, pa makar se trenutna američka administracija s tim ne slagala.
Kako bolno može biti iseljavanje useljenika iz njihovih kolonija pokazalo je iskustvo iz 2005. kada je Tel Aviv donio odluku da se povuče iz Gaze i da iseli nekoliko židovskih naselja koja su u međuvremenu bila tamo sagrađena. Svi se još uvijek sjećaju snimaka zabarikadiranih izraelskih porodica kojima su se pridružili istomišljenici iz čitavog Izraela kako silom pokušavaju spriječiti deložaciju i deportaciju. Naselja su ipak tada ispražnjena, ali u međuvremenu useljenici su naučili lekciju. Puno bolje su se organizovali i postigli prije svega bolju poziciju u strukturama vlasti, ali i na proteklim izborima, kako bi prije svega osigurali da se u Tel Avivu više nikada ne donese odluka o iseljavanju bilo kojeg naselja. A prema pisanju izraelskih medija i da u budućnosti dođe do pokušaja da se bilo koja od kolonija iseli, nova generacija desničarskih useljenika je spremna da se tome suprotstavi na efikasniji način od onoga u Gazi. Naime, useljenicima je, prema izraelskim zakonima, dozvoljeno da nose oružje i da se vojno organizuju kako bi se zaštitili od navodnih napada nezadovoljnih Palestinaca na čijoj zemlji i nerijetko u samoj njihovoj blizini grade svoje kolonije. Ovi su to iskoristili i stvorili prave paravojne formacije koje, ne samo da sve češće napadaju nedužne palestinske komšije, nego postaju prijetnja pravnom poretku samog Izraela.
Uz to desničari u Izraelu vjeruju kako je vrijeme na njihovoj strani, jer između ostalog demografski pokazatelji to i potvrđuju. Dok sekularni Izraelci imaju u prosjeku 2.5 djece po porodici, ultra-ortodoksne porodice imaju preko šestero djece. Procjenjuje se kako sada 300 000 Izraelaca živi u naseljima na Zapadnoj obali, dok još oko 180 000 njih živi u jevrejskim kvartovima u istočnom arapskom Jerusalemu. To je broj koji se više ne može zanemariti i bez čijeg pristanka teško da se može riješiti bliskoistočna jednačina. Zbog toga je sve veći broj sigurnosnih stručnjaka u Izraelu koji upozoravaju da bi svaki pokušaj iseljavanja kolonija sa okupiranih teritorija mogao dovesti do eskalacije dosad neviđenog nasilja ne samo između desničarskih Izeaelaca i Palestinaca, nego i među samim Jevrejima.
Kada je u petak 14. maja 1948, u 16 sati je u Gradskom muzeju u Tel Avivu David Ben Gurion proglasio nezavisnost Izraela vjerovatno nije mogao ni sanjati da će prijetnja cionističkoj tvorevini koju je stvorio u srcu arapskog svijeta postati useljenici koje su se sami mobilisali da nasele okupirane teritorije.
I pored svega, Krizna grupa smatra kako bi Izrael, barem onaj sekularni dio njegovog stanovništva koji želi vidjeti da Izrael napokon počne živjeti u miru sa svojim komšijama, a koji je do sada prećutno tolerisao i poticao aktivnosti desničarskih useljeničkih organizacija, trebao napokon postati svjestan opasnosti koju po budućnost imaju ta naselja, ali i nova generacija ljudi koja se na useljeničkoj ideologiji odgaja. Oni smatraju kako je za mnoge mjere već sada kasno i da se stvari ne mogu vratiti na početnu poziciju. Predugo je Izrael davao podršku kolonizatorima okupiranih teritorija i sada je vrijeme, tvrdi se u preporukama Krizne grupe, da se ti izvori podrške, barem oni zvanični, zavrnu. Iako se znalo desiti da vlasti reaguju u slučajevima kada su religiozni militanti pravili određene incidente, češće su izraelske strukture ignorisale nasrtaje militanata na Palestince stavljajući se uvijek na stranu useljenika. Rabini koji su javno pozivali vojnike da odbiju naređenja da isele neke od izraelskih kolonija i koji su otvoreno opravdavali korištenje sile za ostvarenje svojih ciljeva i dalje primaju državnu platu. Vjerske škole za koje je dokazano da podučavaju militantizam i dalje nesmetano djeluju širom Izraela. Huškački materijali se nesmetano dijele unutar vojnih kasarni. Krizna grupa smatra kako sve ovo treba prestati odmah, radi budućnosti Izraela i ako se želi sačuvati perspektiva za mir.
U međuvremenu situacija postaje sve teža na obje sukobljene strane. Jer nije samo da Izrael skreće udesno, i među Palestincima je malo izvjesno da će Hamas, barem iz Gaze, biti potisnut sa političke scene. Pedeset godina sukoba je dovelo do onoga čega su se svi plašili- dodatne radikalizacije koja ne ostavlja mnogo prostora za mir. Ono što bi trebala biti pouka jest da, što se duže oteže sa postizanjem mira, to će on biti teže ostvariv. U ovakvim okolnostima teško je vjerovati da će i pritisak Obamine administracije i stvarna želja Washingtona da se postigne mir biti dovoljne. Možda je i za to već kasno.
Još jedna bitka za Kuds
Problem sa agresivnim izraelskim imigrantima nove generacije je naročito izražen u najosjetljivijoj tački na svijetu, u Jerusalemu. U ovom 5 000 godina starom „gradu molitvi“ Izraelci pokušavaju preuzeti svaki pedalj teritorije. Nastojanja da se čitav Jerusalem judaizira i pretvori u glavni grad jevrejske države traju još od kad su anektirali istočni Jerusalem 1967. godine, nakon što su ga okupirali u Bliskoistočnom ratu u junu iste godine. Od tada su međunarodne i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava konstantno upozoravale na etnički inžinjering kojim se Jerusalem otima njegovim vjekovnim stanovnicima uz brojna kršenja ljudskih prava i imovinskih zakona. Svi napori da se takva praksa zaustavi nisu urodili plodom. Već sada je čitav istočni Jerusalem duboko u teritoriju Zapadne obale opasan izraelskim kolonijalnim naseljima kako bi se ubio san o nezavisnoj palestinskoj državi sa Jerusalemom kao glavnim gradom. Od propalih pregovora u Annapolisu iz 2007. do danas skoro da nije bilo dana da arapski i svjetski mediji nisu izvijestili o nekom imovinskom sporu u i oko Jerusalema. Rat za najsvetiji grad na svijetu se i dalje nastavlja, ali ovaj put bez moćnih vojni na njegovim zidinama.
Najveću prepreku dugo očekivanom miru u izraelsko-palestinskom konfliktu, to je sada već svima jasno, čak i novoj administraciji u Washingtonu, predstavlja nastavak izraelske okupacije arapskih teritorija i nastavak gradnje izraelskih nastambi na okupiranoj teritoriji. Čini se da su jevrejski „vjerski fanatici“ u cionističkim nastambinama na okupiranoj palestinskoj zemlji veća prepreka miru od „vjerskih fanatika“ iz Hamasa koji se u zapadnim medijima predstavljaju kao jedina prepreka miru.
Upravo se zbog planova širenja izraelskih nastambi na okupiranoj Zapadnoj obali novi izraelski premijer Benjamin Netanyahu našao u jako teško poziciji. Po prvi put Izrael se našao pod ozbiljnim pritiskom svoga najvećeg saveznika i zaštitnika, Sjedinjenih Američkih Država da zaustavi ilegalnu gradnju novih i širenje već postojećih naselja. U isto vrijeme, on je na vlast došao uz podršku ekstremne izraelske vjerske desnice koja na njega vrši pritisak da ne popusti pred pritiscima Obamine administracije bez obzira na cijenu. I dok se Netanyahu nalazi između čekića i nakovnja, sve više Palestinaca ostaje bez svoje vjekovne zemlje, a izgledi za postizanje trajnog mira postaju sve manji. Svima koji poznaju stanje na terenu je jasno da čak i da Amerika uspije izvršiti pritisak na Izrael da zaustavi širenje naselja, problem neće biti riješen i da ta divlja naselja ostaju, uz status Jerusalema i pravo palestinskih izbjeglica na povratak, najveća prepreka konačnom miru.
Izraelski useljenici, naročito oni ultra- ortodoksni, ne namjeravaju napustiti svoje nove domove bez borbe i prijete svakoj izraelskoj vladi koja ih planira iseliti, jasno dajući do znanja svima da oni nikada neće napustiti niti jedan pedalj okupirane zemlje za koju smatraju da im je od Boga dodijeljena kao sveta zemlja sinova Izraelovih. Nedavni izvještaj Krizne grupe od 20. jula 2009. (Israel’s Religious Right and The Question of Settlements) upozorava upravo na ovu promjenu unutar izraelskog društva o kojoj se do sada rijetko govorilo. Oni primjećuju kako je došlo do bitne promjene u strukturi useljenika u korist religiozne i nacionalističke desnice.Nastojanje da se izraelskim doseljenicima nastane okupirane teritorije su godinama predvodili sekularni cionisti. Kako primjećuje Krizna grupa, to više nije slučaj. Danas taj proces sve više vodi religiozna desnica. Desetine hiljada „nacionalno i vjerski osviještenih“ Izraelaca sada nastanjuju te gradove i sela. Oni uživaju političku, logističku i svaku drugu podršku stotina hiljada Izraelaca sa onog dijela teritorije na kojoj je 1948. proglašen Izrael, ali i svijeta. Postepeno im se počeo u naseljeničkim aktivnostima pridruživati sve veći broj ultra-ortodoksnih Jevreja koji u početku nisu dijelili viziju nacional-religioznih
Jevreja o potrebi širenja izraelske države na susjedne arapske teritorije. Čak štaviše, među ortodoksnim Jevrejima bio je značajan broj onih koji su se otvoreno suprotstavljali cionističkom projektu stvaranja jevrejske države u Palestini smatrajući to „suprotstavljanjem volji Božijoj, jer Bog je raselio narod Izraela i vraćanje u obećanu zemlju bilo bi suprotstavljanje Njegovoj volji“.
Danas, zajedno „nacionalno i vjerski osvješteni Jevreji“ i oni ultra-ortodoksni čine većinu useljenika u okupiranim teritorijama i sa snažnom mrežom podrške u matičnom Izraelu predstavljaju snagu koju niko ne može ignorisati i bez koje će se teško postići održiv mir. Prema istraživanju Krizne grupe, oni danas osim svoje brojnosti drže i sve ključne pozicije u vojsci, vladi, obrazovnom sektoru i pravosuđu, te u različitim birokratskim nivoima. Ova radikalizacija i skretanje Izraela udesno prošla je skoro neprimjećeno, ali sada prijeti da za sva vremena osujeti palestinski san o vlastitoj državi, makar i na dijelu teritorije. Nova generacija useljenika nije spremna na kompromis i ne razmišlja o tome da se povuče sa okupiranih teritorija i da Palestincima vrati barem dio otete zemlje na kojima su napravili nove gradove, i kako sada stvari stoje, oni imaju mehanizme da to učine zvaničnim stavom Izraela, pa makar se trenutna američka administracija s tim ne slagala.
Kako bolno može biti iseljavanje useljenika iz njihovih kolonija pokazalo je iskustvo iz 2005. kada je Tel Aviv donio odluku da se povuče iz Gaze i da iseli nekoliko židovskih naselja koja su u međuvremenu bila tamo sagrađena. Svi se još uvijek sjećaju snimaka zabarikadiranih izraelskih porodica kojima su se pridružili istomišljenici iz čitavog Izraela kako silom pokušavaju spriječiti deložaciju i deportaciju. Naselja su ipak tada ispražnjena, ali u međuvremenu useljenici su naučili lekciju. Puno bolje su se organizovali i postigli prije svega bolju poziciju u strukturama vlasti, ali i na proteklim izborima, kako bi prije svega osigurali da se u Tel Avivu više nikada ne donese odluka o iseljavanju bilo kojeg naselja. A prema pisanju izraelskih medija i da u budućnosti dođe do pokušaja da se bilo koja od kolonija iseli, nova generacija desničarskih useljenika je spremna da se tome suprotstavi na efikasniji način od onoga u Gazi. Naime, useljenicima je, prema izraelskim zakonima, dozvoljeno da nose oružje i da se vojno organizuju kako bi se zaštitili od navodnih napada nezadovoljnih Palestinaca na čijoj zemlji i nerijetko u samoj njihovoj blizini grade svoje kolonije. Ovi su to iskoristili i stvorili prave paravojne formacije koje, ne samo da sve češće napadaju nedužne palestinske komšije, nego postaju prijetnja pravnom poretku samog Izraela.
Uz to desničari u Izraelu vjeruju kako je vrijeme na njihovoj strani, jer između ostalog demografski pokazatelji to i potvrđuju. Dok sekularni Izraelci imaju u prosjeku 2.5 djece po porodici, ultra-ortodoksne porodice imaju preko šestero djece. Procjenjuje se kako sada 300 000 Izraelaca živi u naseljima na Zapadnoj obali, dok još oko 180 000 njih živi u jevrejskim kvartovima u istočnom arapskom Jerusalemu. To je broj koji se više ne može zanemariti i bez čijeg pristanka teško da se može riješiti bliskoistočna jednačina. Zbog toga je sve veći broj sigurnosnih stručnjaka u Izraelu koji upozoravaju da bi svaki pokušaj iseljavanja kolonija sa okupiranih teritorija mogao dovesti do eskalacije dosad neviđenog nasilja ne samo između desničarskih Izeaelaca i Palestinaca, nego i među samim Jevrejima.
Kada je u petak 14. maja 1948, u 16 sati je u Gradskom muzeju u Tel Avivu David Ben Gurion proglasio nezavisnost Izraela vjerovatno nije mogao ni sanjati da će prijetnja cionističkoj tvorevini koju je stvorio u srcu arapskog svijeta postati useljenici koje su se sami mobilisali da nasele okupirane teritorije.
I pored svega, Krizna grupa smatra kako bi Izrael, barem onaj sekularni dio njegovog stanovništva koji želi vidjeti da Izrael napokon počne živjeti u miru sa svojim komšijama, a koji je do sada prećutno tolerisao i poticao aktivnosti desničarskih useljeničkih organizacija, trebao napokon postati svjestan opasnosti koju po budućnost imaju ta naselja, ali i nova generacija ljudi koja se na useljeničkoj ideologiji odgaja. Oni smatraju kako je za mnoge mjere već sada kasno i da se stvari ne mogu vratiti na početnu poziciju. Predugo je Izrael davao podršku kolonizatorima okupiranih teritorija i sada je vrijeme, tvrdi se u preporukama Krizne grupe, da se ti izvori podrške, barem oni zvanični, zavrnu. Iako se znalo desiti da vlasti reaguju u slučajevima kada su religiozni militanti pravili određene incidente, češće su izraelske strukture ignorisale nasrtaje militanata na Palestince stavljajući se uvijek na stranu useljenika. Rabini koji su javno pozivali vojnike da odbiju naređenja da isele neke od izraelskih kolonija i koji su otvoreno opravdavali korištenje sile za ostvarenje svojih ciljeva i dalje primaju državnu platu. Vjerske škole za koje je dokazano da podučavaju militantizam i dalje nesmetano djeluju širom Izraela. Huškački materijali se nesmetano dijele unutar vojnih kasarni. Krizna grupa smatra kako sve ovo treba prestati odmah, radi budućnosti Izraela i ako se želi sačuvati perspektiva za mir.
U međuvremenu situacija postaje sve teža na obje sukobljene strane. Jer nije samo da Izrael skreće udesno, i među Palestincima je malo izvjesno da će Hamas, barem iz Gaze, biti potisnut sa političke scene. Pedeset godina sukoba je dovelo do onoga čega su se svi plašili- dodatne radikalizacije koja ne ostavlja mnogo prostora za mir. Ono što bi trebala biti pouka jest da, što se duže oteže sa postizanjem mira, to će on biti teže ostvariv. U ovakvim okolnostima teško je vjerovati da će i pritisak Obamine administracije i stvarna želja Washingtona da se postigne mir biti dovoljne. Možda je i za to već kasno.
Još jedna bitka za Kuds
Problem sa agresivnim izraelskim imigrantima nove generacije je naročito izražen u najosjetljivijoj tački na svijetu, u Jerusalemu. U ovom 5 000 godina starom „gradu molitvi“ Izraelci pokušavaju preuzeti svaki pedalj teritorije. Nastojanja da se čitav Jerusalem judaizira i pretvori u glavni grad jevrejske države traju još od kad su anektirali istočni Jerusalem 1967. godine, nakon što su ga okupirali u Bliskoistočnom ratu u junu iste godine. Od tada su međunarodne i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava konstantno upozoravale na etnički inžinjering kojim se Jerusalem otima njegovim vjekovnim stanovnicima uz brojna kršenja ljudskih prava i imovinskih zakona. Svi napori da se takva praksa zaustavi nisu urodili plodom. Već sada je čitav istočni Jerusalem duboko u teritoriju Zapadne obale opasan izraelskim kolonijalnim naseljima kako bi se ubio san o nezavisnoj palestinskoj državi sa Jerusalemom kao glavnim gradom. Od propalih pregovora u Annapolisu iz 2007. do danas skoro da nije bilo dana da arapski i svjetski mediji nisu izvijestili o nekom imovinskom sporu u i oko Jerusalema. Rat za najsvetiji grad na svijetu se i dalje nastavlja, ali ovaj put bez moćnih vojni na njegovim zidinama. 