Stanje poricanja: bh uloga u ilegalnom transportu i tajnom pritvaranju

Piše: Muhamed Jusić
Prije nekoliko je dana FTV (24.06.2008.) saopštila kako je Tužilaštvo Kantona Sarajevo pokrenulo istragu protiv Zlatka Lagumdžije, bivšeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, Tomislava Limova, bivšeg zamjenika ministra u Federalnom MUP-u i više neimenovanih uposlenika Centralnog zatvora i MUP-a Federacije BIH. U naredbi koju je potpisao glavni kantonalni tužilac Branko Šljivar, stoji, između ostalog, kako su navedene osobe zajednički i u dogovoru, državljane BiH, takozvanu Alžirsku grupu, protupravno uhapsili i isporučili vlastima SAD-a. I to sve na osnovu namjere zasnovane na temelju razlike u etničkoj pripadnosti. Tužilaštvo Kantona Sarajevo je navodno još 3. juna ove godine donijelo Naredbu o provođenju istrage protiv navedenih osoba.
I dok se kod nas raspravlja o političkim motivima iza ovakve akcije Tužiteljstva i spekuliše o tome ko bi još trebao od osoba NN biti obuhvaćen istragom, međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava sa sjedištem u Londonu, Amnesty International, poziva i ostale evropske zemlje na čijem teritoriju su zabilježene slične povrede ljudskih prava da provedu nezavisne istrage i procesuiraju odgovorne kako se nešto slično nikada više ne bi ponovilo.

Amnesty International u svom junskom specijalnom izvještaju naslovljenom Stanje poricanja: evropska uloga u ilegalnom transportu i tajnom pritvaranju (State of denial: Europe's Role in Rendition and Secret Detention) upozorava kako niti jedan konkretan korak nije poduzet kako bi se spriječilo da Evropa ikada više bude upetljana u ilegalni transport ili tajno pritvaranje lica osumnjičenih za međunarodni terorizam. U izvještaju, koji u prvoj rečenici Uvoda kao primjer takve prakse navodi našu zemlju i hapšenje Mustafa Aďt Idira zajedno sa još petoricom osumnjičenih za terorizam, traži se provođenje nezavisne istrage o svim do sada zabilježenim slučajevima kidnapovanja osumnjičenih za terorizam na evropskom tlu. U istom izvještaju objavljenom 24. juna 2008. godine daje se dosta novih detalja o samim dokumentovanim sličnim slučajevima, kao i o umiješanosti evropskih vlada u takve nezakonite aktivnosti.,
„Evropske vlade se nalaze u stanju poricanja i predugo izbjegavaju da se suoče sa istinom“- tvrdi Amnesty Inteernational, te dodaje kako je „njihovo učešće u ilegalnom transportu i tajnom pritvaranju u potpunoj suprotnosti sa njihovim tvrdnjama kako su evropske vlade odgovorni učesnici u borbi protiv terorizma.“
Na sedamdeset i šest stranica teksta dokumentovano je šest spornih slučajeva u kojima su, prema mišljenju ove organizacije povrijeđena prava trinaest individua. Za svaki pojedinačni slučaj obrazložena je uloga evropskih vlada, od toga da su neke od njih dozvolile prelijetanje i slijetanje aviona na svojoj teritoriji u kojima su se nalazile osobe za koje su mogli znati da su odvođene na „tzv crne tačke“ ili mjesta gdje su držane u pritvoru u nekoj vrsti pravnog vakuuma, do toga da su neke od država čak dozvolile privremeno osnivanje takvih nezakonitih pritvora na svojoj teritoriji. Danas se šestorica (i to upravo oni iz BiH) od njih još uvijek nalaze u zatvoru Guantanamo Bay, jedan je još uvijek u zatvoru u Egiptu gdje je prema tvrdnjama Amnesty-a prošao nefer sudski proces pred vojnim sudom. Sve žrtve sa kojima su uposlenici i aktivisti Amnesty Internationala razgovarali, a koje su oslobođene, tvrde da su bili podvrgnuti torturi ili nekom drugom obliku nekorektnog ponašanja.
Organizacija je javnost podsjetila na to da je svaka država odgovorna za kršenje međunarodnog prava ukoliko su njeni organi svjesno pomogli drugoj državi u kršenju ljudskih prava. Prema njima to znači da je svaki evropski agent (operativac ili bilo koji drugi državni službenik) koji je svjesno učestvovao u nekom od CIA-inih programa ilegalnog transporta i tajnog pritvaranja prekršio svoju zakonsku ovlast, bez obzira da li je uloga koju je imao bila aktivna ili pasivna, i bez obzira da li su drugi u vladi ovlastili takvo njegovo ponašanje ili ne.
S obzirom da zemlje Evropske unije nisu smogle snage da se sa ovim navodima suoče na način da prihvate odgovornost i procesuiraju odgovorne, brojni aktivisti za zaštitu ljudskih prava se plaše da bi se slična praksa mogla ponoviti u nekom slučaju koji ne bi imao veze sa islamističkim terorizmom. Činjenica da su se takva kršenja ljudskih prava dešavala na teritoriji Evrope i uz znanje države govori kako je sistem njihove zaštite još uvijek nedovoljno efikasan, te da se na njemu još mora raditi. Upravo zato ovi slučajevi nezakonitog hapšenja i deportacije, iako bi to mnogi voljeli, jednostavno ne smiju biti zaboravljeni niti opravdavani izvanrednim okolnostima koje su nastupile nakon 11. septembra.


Kako se slična praksa više ne bi ponovila Amnesty International je objavio plan od šest tačaka koji bi trebao osigurati da nijedna od evropskih zemalja nikada više ne bude uključena u ilegalan transport uhapšenih i njihovo tajno pritvaranje. Ovim planom pozivaju se države da osude transport i tajna pritvaranja; pokrenu nezavisne istrage svih slučajeva u koje su upleteni europski agenti ili teritorij; privedu počinitelje pravdi; osiguraju nadzor nad obavještajnim službama; odbiju prevoziti ili potpomagati prijevoz svih uhićenika u drugu državu bez odgovarajućeg sudskog nadzora; i osiguraju naknadu za žrtve.
Ostale preporuke uključuju zahtjeve da bilo koji avion koji traži dopuštenje da leti preko europskog teritorija ili da sleti na njega navede je li bilo koji od putnika lišen slobode i ako jest, da iznese njegov status, odredište i pravnu osnovu za njegov prijevoz.
Amnesty International je još jednom naglasio da su vlade obavezne štititi ljude od terorističkih napada, ali to moraju činiti u okviru ljudskih prava i vladavine međunarodnog prava. Transport uhapšenih i tajna pritvaranja potkopavaju takve mjere ograničavajući mogućnost država da odgovorne za teroristička djela privedu pravdi - navodi se u saopštenju koje je uz objavljivanje izvještaja ova organizacija izdala medijima.

Kao i u ranijim osvrtima na stanje ljudskih prava u Evropi koje redovno izdaje ova organizacija BiH se spominje, zajedno sa Makedonijom, Njemačkom, Italijom, Švedskom i Britanijom, kao zemlja saučesnica u pritvaranju i skrivanju američkog prebacivanja osumnjičenih za terorizam u zemlje u kojima se prakticira mučenje, zatvor Guantanamo ili na nepoznate lokacije u svijetu u kojima se pretpostavlja da se na njima nalaze tajni CIA-ini zatvori.
Bosni i Hercegovini se stavlja na teret izručenje tzv. Alžirske grupe američkim vlastima suprotno važećem domaćem zakonodavstvu i ustaljenoj metodi deportacije. Mustafa Aďt Idir, Belkacem Bensayah, Lakhdar Boumediene, Boudella El Hadj, Nechla Mohamed i Saber Lahmar Mahfoud su, navodi se u izvještaju kao i u posebnoj brošuri koju je Amnesty štampao u sklopu svoje kampanje Antiterorizam uz poštivanje prava, svi iz Alžira došli u BiH od početka do sredine devedesetih. Svi su se u međuvremenu oženili i imaju djecu. Na dan kada su uhapšeni, četvorica su imali bh državljanstvo, jedan je imao regulisan boravak, a jednom je oduzeto državljanstvo.
17. januara 2002. šestoricu je uhapsila Policija Federacije BiH pod optužbom da su pripremali napad na američku ambasadu u Sarajevu i uz pomoć Policije Kantona Sarajevo izručila ih, rano sljedećeg jutra, američkim snagama koje su bile raspoređene u BiH u sklopu NATO-ove operacije očuvanja mira (SFOR). Prema saznanjima Amnesty-a američke trupe su ih zatim iz svoje baze u Tuzli prebacili u vojnu bazu Indžirlik (Incirlik) u Turskoj. Iz ovog aerodroma kojeg koriste američke snage, oni su prebačeni u zatvor Guantanamo Bay na Kubi gdje se i danas nalaze. Za vrijeme transporta ljudi su vezani (okovani), oči su im prekrivene neprozirnim naočalama, a na ruke su im bile navučene rukavice sa jednim prstom- što je ustaljena praksa prilikom izručenja u Guantanamo.
Šestorka se u zatvoru nalazi već šest godina bez da je protiv njih podignuta optužba. Prema svjedočenju njihovih advokata svi su loše tretirani ili su bili podvrgnuti nekom obliku torture počevši od predugog boravka u samici pa do uskraćivanja sna i izlaganja visokim temperaturama. Mustafa Aďt Idir je optužio američke vlasti da su ga za vrijeme pretresa njegove ćelije 2004. čuvari oborili na zemlju i da je jedan od njih skočio na njegova leđa i glavu. U optužbi koju su njegovi zastupnici podigli u aprili 2005. navodi se kako je „jedna strana njegovog lica ostala paralizovana (zbog tog udarca). Osjeća konstantan bol. Ne može normalno jesti, niti piti na usta koja više nisu u funkciji. Stražari ga zbog toga provociraju. Kao posljedicu napada doktori su mu konstatovali facijalnu paralizu (Bell’s palsy).“
Sve do aprila 2008. Saber Lahman Mahfoud se nalazio u izolaciji koja je trajala preko 22 mjeseca. Njegovi advokati tvrde da su zbog ograničenog prostora i nemogućnosti da trenira mišići njegovih nogu ozbiljno oštećeni kao i nervi. Kada su ga njegovi advokati posjetili u aprilu 2008. bio je prema njihovom svjedočenju u jako lošem psihičkom stanju i osjećao je konstantan bol u nogama. Prema istom izvoru nije mu dozvoljeno da šalje ili prima pisma od svoje porodice, a često mu se uskraćuje papir i olovka.
Za Lakhdar Boumedienea izvještaj navodi kako štrajkuje glađu još od decembra 2006. Prema svjedočenju njegovih advokata čuvari ga dva puta dnevno vežu za stolicu, stavljaju mu masku preko lica i prisilno ga hrane kroz cijev uguranu kroz njegovu nosnicu. Što se tiče trojice ostalih, autori izvještaja kažu kako nemaju nikakvih relevantnih informacija o njihovom stanju.
Za sav ovaj navodni nehumani tretman Alžirske grupe Amnesty International smatra odgovornim i vlasti u BiH koje su ovu šestorku suprotno odlukama Ustavnog suda FBiH i svim lokalnim i međunarodnim pravnim procedurama izručile u Guantanamo i nisu učinile ništa značajno kako bi osigurale kod američkih vlasti njihovo oslobađanje.
Pravne bitke koje oni sa sličnim iskustvima vode protiv evropskih zemalja nakon što su bili oslobođeni govore da će i u BiH neko morati odgovarati, te da će naša zemlja, prije ili kasnije, tim ljudima, ukoliko se uistinu dokaže da su nevini i mimo zakona izručeni- a tako sada stoje stvari, morati platiti kompenzaciju. Nadati se da će pritisak koji vrše međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, porodice uhapšenih, kao i najavljeni procesi koji se vode u Tužiteljstvu ukoliko se dokaže da nisu čisto politički motivisani, biti pouka onima koji sada obnašaju vlast da okončaju agoniju tih ljudi i da stvore zakonske mehanizme koji će spriječiti da se nešto slično nikada ne ponovi nikome u ime građana BiH.

Anterfile I

Amnesty International je uputio pismo Predsjedavajućem Vijeća Ministara BiH Nikoli Špiriću i Ministru vanjskih poslova BiH Svenu Alkalaju sa preporukama šta bi bh vlast trebale učiniti odmah kako bi se, prema njihovom mišljenju, ispravila greška počinjena prema tzv. Alžirskoj grupi. U preporukama se između ostalog navodi i procesuiranje odgovornih. Istraga koju vodi Tužiteljstvo Kantona Sarejevo bi trebala pokazati ko su ti odgovorni i da li je izručenje izvršeno kroz institucije sistema ili van njega, po političkim direktivama jedne, ili više, političkih opcija.
Faksimil pisma na engleskom jeziku je prelomljen u obliku letka i može se naći na web stranicama ove organizacije. U pismu se kaže:

Djelujte odmah!
Bosanskohercegovačke vlasti bi trebale:
- osigurati potpunu implementaciju odluka Doma za ljudska prava za BiH, kao i Komisije za ljudska prava, te sve eventualne presude Evropskog suda za ljudska prava koje će možda biti izrečene u ovom slučaju
- izvesti pred lice pravde sve odgovorne za kršenje međunarodnog prava kao i lokalnih zakona koji su učestvovali u deportaciji ovih ljudi
- ponovo analizirati i izmijeniti sve procedure koje su omogućile izručenje ovih ljudi američkim vlastima.
- poduzeti sve neophodne mjere kako bi osigurale da vlasti SAD-a istraže sve optužbe o mučenju i da oslobode šestoricu ljudi ukoliko se neće protiv njih podići optužnica za prepoznatljiva krivična djela i biti im organizovano fer suđenje i to bez odgađanja.
- poduzeti sve moguće mjere kako bi se zaštitila prava šestorice ljudi
- osigurati da se, ako budu pušteni, šestorka može vratiti u BiH ukoliko to žele
- dodijeliti šestorici punu odštetu, uključujući kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, zadovoljštinu i garancije da se nešto takvo neće ponoviti, zbog kršenja ljudskih prava kojem su bili izloženi zbog postupaka BiH.
- insistirati, preko diplomatskih predstavništava, i ako je neophodno, preko međunarodnog pravnog zahtjeva, na tome da SAD osiguraju punu odštetu, uključujući kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, zadovoljštinu i garancije da se nešto takvo neće ponoviti, zbog kršenja ljudskih prava kojem su bili izložen kao građani BiH.




Anterfile II

U svom godišnjem izvještaju, Amnesty International- organizacija za zaštitu ljudskih prava sa sjedištem u Londonu, navodi da se mučenja još uvijek prakticiraju u 81 zemlji, 77 države onemogućavaju slobodu govora, a u 54 zemlje nema uvjeta za poštena suđenja. Organizacija navodi da postoje sve veći zahtjevi za pravdom širom svijeta, ali da je kršenje osnovnih ljudskih prava još uvijek rašireno- prenosi Glas Amerike na bosanskom jeziku.U istom godišnjem izvještaju Amnesty Internationala o stanju ljudskih prava u svijetu poimenično se navodi i Bosna i Hercegovina, kao zemlja koja bi, uz Španiju, Rusiju, Ukrajinu i Moldaviju, trebala da neodložno i temeljito istraži sve incidente i slučajeve zlostavljanja i mučenja kriminalaca.

Muslimani i antisemitizam

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Bh mediji su sa oduševljenjem prenijeli vijest o uspješno okončanoj akciji Medžlisa IZ Bugojno kojom su muslimani ovog srednjobosanskog grada uz podršku lokalne vlasti odlučili konzervirati staro i zapušteno jevrejsko groblje u bugojanskom naselju Donjići. Vijest je došla kao dašak iz nekih davnih vremena kada je duh suživota još lebdio nad ovom zemljom. Iako po svojoj formi protokolaran događaj, bio je osvježenje u uzavreloj atmosferi čestih napada na vjerske građevine drugih i drugačijih što je skoro pa svakodnevnica ovih prostora.
I pored historijskog i kulturološkog značaja koje je sam gest imao za prisutne predstavnike Jevrejske zajednice, njegova poruka muslimanima nije ništa manje bitna. Ona je dokaz da muslimani mogu smoći snage da i pored nerazumijevanja i netrpeljivosti kojoj su kroz historiju na ovim prostorima izloženi, stanu u odbranu onoga za što vjeruju da je islamsko učenje i njihova tradicija. To je poruka muslimanima da krivotvorenje islamskog učenja i muslimanske tradicije neće uroditi plodom i da teorija o sukobu muslimana sa drugima „u ratu do istrebljenja“ nikada neće savladati tolerantni duh islama kojim se muslimani i danas ponose.
Danas kada se među nekim muslimanima stepenom antisemitizma dokazuje vlastita predanost Bogu, oživljavanje zajedničke historije više je nego potrebno kako se ne bi odrodili od duha islama.
A tih nekoliko nadgrobnih spomenika u Bugojnu nas vraća u vrijeme kada su Jevreji zbog svoje vjerske pripadnosti zajedno sa muslimanima 1492. protjerani iz katoličke Španije. Mnogi od njih su našli utočište u islamskoj Osmanskoj carevini. Sultan Bajazit II je, ovim povodom, izdao dekret svim osmanskim provincijskim guvernerima na osnovu kojeg su oni dužni ove izbjeglice «ljubazno prihvatiti». Brodove na kojima su se nalazili Jevreji Sefardi sultan Bajazit II poznat po svojoj pobožnosti i predanosti učenju islama lično je dočekivao u istambulskoj luci. Dobar broj njih poznatih pod nazivom Sefardi ili Španci nastanio se upravo u Bosni i to u njenim većim gradovima. Drugi val će uslijediti nakon austrougarske aneksije BiH kada se u našim krajevima nastanjuju Jevreji Aškenazi ili Nijemci. I jedni i drugi će stradati u fašističkim logorima tokom Dugog svjetskog rata, a malobrojni preživjeli će se raseliti širom svijeta.
Historija je neumoljiva i ona je zapisala kako je godine 1454. rabin Yitzhak Sarfati iz osmanskog grada Edirne poslao pismo svojoj braći po vjeri koji su živjeli u Evropi gdje su patili zbog srednjovjekovnog antisemitizma u kojem je napisao: „Napustite patnju kojoj ste izloženi u zemlji kršćanstva i tražite sigurnost i prosperitet u Turskoj.“ Ova muslimanska zemlja je raj za Jevreje, tvrdio je rabin i dodao kako „ovdje svaki čovjek živi u miru pod svojom lozom i smokvinim stablom.“
Činjenica da je osmansko muslimansko carstvo bilo u to vrijeme daleko tolerantnije od kršćanskih evropskih monarhija ima, pored političkih, ekonomskih i drugih državničkih motiva, dosta veze i sa teologijom. Naime, kršćani su u to vrijeme Jevreje još uvijek smatrali „ubicama Krista“ koje su često optuživali za svako zlo koje bi zadesilo društvo. Brojni su bili zaključci crkvenih ekumenskih koncila i sinoda koji su trasirali protujevrejsku politiku nekih papa. U tom kontekstu ostao je zapamćen Justinijanov Corpus iuris civilis koji je postao uzor antisemitskom zakonodavstvu u kršćanskim državama Evrope.
Islamsko je učenje u isto vrijeme kršćanima i Jevrejima priznavalo status sljedbenika knjige (ehlul-kitab). Iako je naučavao da su oni iskrivili originalnu Božiju poruku priznavao im je status zimija koji uživaju vjersku autonomiju i pravnu zaštitu muslimanske države. Tačno je da se ne može govoriti o potpunoj vjerskoj slobodi prema kriterijima današnjeg društva (vidi pod Omerovi uslovi ili šurut omerije) ili nekoj društvenoj idili u muslimanskim zemljama, ali u muslimanskim društvima tog vremena, posebno u Osmanskom hilafetu, nije bilo izraženog antisemitizma kakav je u Evropi bio normiran.
Na Bliskom Istoku gdje je antisemitizam kao paranoični strah i mržnja prema svemu što je jevrejsko danas možda i najevidentniji, ovaj fenomen u takvom značenju po prvi put dolazi iz Evrope. U islamskim zemljama tzv. kleveta prve krvi- suludo vjerovanje da Jevreji koriste krv male djece za „obred macoa“, beskvasnog hljeba na pashu- dosegla je svoj vrhunac u Damasku 1840. Vrlo brzo je postalo jasno da je konstrukciju plasirao francuski konzul u gradu Monsieur Ratti Menton. Nakon nekoliko mjeseci ludila i širenja huškačke propagande sultan Abdulmedžid je izdao dekret poznat kao „Dekret o lažnim optužbama za krv“ u kojem se između ostalog kaže: „Mi ne možemo dozvoliti jevrejskoj naciji, čija je nevinost u pogledu optužbi očita, da bude zabrinuta niti da ih se bihuzuri.“ .
Međutim danas je slika u potpunosti obrnuta. Bliski Istok, ali i muslimanske zajednice širom svijeta, vjerovatno su zajednice sa najvećim stepenom antisemitizma. Dok se Evropa na sve načine, u čemu nerijetko i pretjeruju, pokušava otkupiti za svoje grijehe prema Jevrejima, na Bliskom istoku antisemitski istupi nisu rijetkost ni u mainstream tokovima društva, pa čak i u obrazovnim i vjerskim institucijama.
Nije potrebno naglašavati kako je val muslimanskim društvima nepoznatog antisemitizma posljedica izraelsko-arapskog sukoba, te zločina cionističkog režima nad Palestincima. Do početka dvadesetog stoljeća Arapi su na Jevreje gledali kao na vjersku zajednicu čija su prava zagarantovana Šerijatom. U dvadesetom stoljeću oni su postali agresivni okupatori koji ih izgone iz njihove zemlje. Nikada od osnivanju države Izrael arapske, ali ni muslimanske mase nisu napravile jasnu razliku između anticionizma i antisemitizma. Tome doprinose i politički centri moći iz Izraela koji svaku kritiku izraelske politike ili svaki znak solidarisanja sa palestinskim narodom podvode pod ogavni antisemitizam čime, svjesno ili ne, samo jačaju antisemitska osjećanja širom svijeta. U isto vrijeme zulum kojeg trpe Palestinci ne može biti razlogom da se islamsko učenje mijenja ili da se baca mrlja na dugu historiju dobrih odnosa muslimana i Jevreja. Svaka generalizacija je štetna, pa i Kur`an nas upozorava da ne dozvolimo da nas neprijateljstvo prema nekom narodu ne navede da budemo nepravedni.
Arapski vjerski autoriteti potisnuli su stoljeća muslimanske tradicije i vratili se iz konteksta izvučenom tekstu Kur`ana kako bi našli bilo šta što bi moglo barem djelomično opravdati njihov antisemitizam i problem izraelske ekspanzionističke politike poistovjetiti sa navodnim „prokletstvom svih Jevreja“.
Izdvojeni su ajeti iz Kur`ana koji govore o neposlušnosti sinova Israilovih u slijeđenju Božijih poslanika, o čemu govori i Stari zavjet, ali sa ciljem da se za te grijehe osude svi Jevreji, pa i oni koji žive hiljadama godina nakon njih. Zapostavili su i osnovne kur`anske principe da „niko ne može nositi breme drugoga“i da „nijedan narod ne odgovara za ono što su radili njihovi preci“.
Zato oni nakrivljeni spomenici na bosanskoj ledini u Bugojnu sa hebrejskim natpisima koje u tom gradu više niko ne zna pročitati trebaju ne samo malobrojnoj jevrejskoj zajednici u BiH, nego i muslimanima čitavog svijeta.
A svako neka mete ispred svoje avlije.

Američki proturaketni štit i sukob interesnih zona iznad BiH

Piše: Muhamed Jusić (Start Magazine, 22.07.2008. br. 251)

Nakon što je, prije dvije sedmice, Condoleeza Rice u Pragu potpisala ugovor sa Češkom o postavljanju radara za američki raketni štit u toj bivšoj članici Varšavskog pakta, postalo je očito da republikanska administracija nije odustala od kontraverzne ideje izgradnje sistema proturaketnih i radarskih baza koje bi bile raspoređene na teritoriju Češke i Poljske. Naprotiv, čini se da odlazeća administracija Busha Mlađeg pokušava čitav proces ubrzati, te forsiranjem ovakve vrste bilateralnih sporazuma novu administraciju dovesti pred svršen čin. Međutim, samo potpisivanje i ne mora biti neka garancija uspjeha Bushovoj administraciji koja se plaši da iza sebe neće ostaviti završen niti jedan strateški posao i koja je duboko zabrinuta za svoje nasljeđe ili ono što Amerikanci nazivaju president’s legacy, a o čemu svaki američki predsjednik itekako brine. S obzirom na negodovanje lokalne javnosti u Poljskoj i Češkoj većina analitičara smatra da su veliki izgledi da takvi ugovori, i ako budu ratificirani u Kongresu (što je također vrlo upitno) možda ne dobiju saglasnost u konkretnom slučaju češkog parlamenta, a kada za to dođe vrijeme i onog poljskog. Sami pregovori sa Poljskom su u jednom momentu zapali u slijepu ulicu jer su Poljaci u pregovorima od
Amerikanaca pokušali izvući puno više nego što su ovi bili spremni ponuditi.

Rusko njet Amerikancima
Ukoliko sve spomenute prepreke budu prevaziđene, ostaje problem žestokog negodovanja Rusije u čijem dvorištu se štit gradi i koja je odlučna da učini sve kako bi čitav proces zaustavila. Upravo je ovo pitanje kao možda ni jedno do sada, osim možda daljnjeg proširenja NATO saveza na istok, dovelo Washington i Moskvu do granice geopolitičkog sukoba čije posljedice se već osjećaju na globalnom planu. Od ruskog i kineskog veta u Savjetu bezbjednosti UN na nametanje sankcija predsjedniku Robertu Mugabeu zbog gušenja demokratskih sloboda u Zimbabveu i lažiranja predsjedničkih izbora do ruskog neslaganja sa odlukama Vijeća za implementaciju mira u BiH, što mi na svojoj koži osjećamo ovih dana u povampirenom pohodu Milorada Dodika koji se uzda u neupitnu podršku probuđenog ruskog medvjeda, očito je rusko idenje Amerikancima uz nos.
Odmah po potpisivanju sporazuma u Pragu, zvanična Moskva je otišla i korak dalje saopštivši da Ruske vlasti smatraju kako SAD čine sve da bi poremetile odnos sigurnosnih snaga u Europi, a uspostavu raketnog štita u Češkoj i Poljskoj tumače kao neprijateljski potez. Bit ćemo prisiljeni reagirati, ne samo diplomatskim, već i vojno-tehnološkim sredstvima, izjavio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tom prilikom. Ministar kao ni njegovo ministarstvo još nisu objasnili detalje svog plana, niti šta podrazumijevaju pod odgovorom vojno-tehnološkim sredstvima. Ruski čelnici su u prošlosti, kako je to prenio BBC, upozorili da će u slučaju izgradnje američkog proturaketnog štita postaviti svoje rakete bliže granicama sa susjednim zemljama, odnosno da će svoje balističke projektile ponovo usmjeriti prema onim evropskim zemljama za koje procijene da predstavljaju prijetnju. Još za vrijeme predsjednikovanja Vladimira Putina, Rusija je najavila da obustavlja primjenu Sporazuma o konvencionalnom oružju u Europi (CFE), sporazuma koji ionako nikada nije ispoštovan niti ratificiran od obje strane. Svima je jasno da to i nije neki vojni odgovor i da je Rusija daleko od toga da se, kao za vrijeme hladnog rata, vojno i tehnološki nosi sa Amerikom, ali simbolična poruka takvog jednog poteza je dalekosežnija.
Administracija Georgea W. Busha uporno insistira na tome kako je proturaketni štit namijenjen suzbijanju prijetnje koja stiže iz Sjeverne Koreje i Irana. Robert Gates, američki sekretar (ministar) za odbranu je nakon ruskog negodovanja otputovao u Moskvu kako bi nedvosmisleno izjavio kako “antiraketni štit u srednjoj Evropi nije usmjeren protiv Rusije”. Ali naivno je bilo povjerovati da će novi Car Rusije, a bivši KGB-ovac Vladmir Putin, povjerovati u takve priče Bushovih kauboja. Rusi vjeruju kako im Ameri prodaju maglu. Njima je, ali i čitavom svijetu, jasno da iranske balističke rakete Shahab 3 i Fajr 3 nemaju domet koji bi im omogućio da napadnu Evropu, a kamoli Ameriku. Same američke tajne službe su nedavno ustvrdile kako je Iran još 2003. godine prestao s proizvodnjom atomskih projektila. Sjeverne Koreja je, kako bi izbjegla potpunu glad i osigurala minimalnu pomoć u hrani, obustavila svoj nuklearni program i povinovala se američkoj volji. Osim toga, Sjedinjene Američke Države raspolažu sa sofisticiranom tehnologijom nadzora i dovoljnim brojem letjelica i oružja da “preventivnim udarom” onesposobe oružanu silu svake iole manje zemlje koja bi se usudila razviti u stvarnu raketnu prijetnju Americi. Za to joj, a osobito za Iran ili Sjevernu Koreju, ne trebaju rakete u Poljskoj, ni radarski sistem u Češkoj. Zato se Rusi, možda i s pravom pitaju, zbog koga se i protiv koga taj sistem uistinu gradi.
Vladimir V. Putin je u više navrata javno ustvrdio šta on misli o tome ko je cilj: dovoljno je baciti pogled na karte pa da shvatite kako su rakete u Poljskoj daleko od Pyongyanga i Teherana, ali su na njihovu dosegu ne samo Kijev i Minsk, nego i Moskva i Senkt Peterburg. Zaključak je za njih očit sistem se gradi zbog Rusije kako bi se u budućnosti anulirali njeni raketni potencijali.
Iste stavove je iznio i njegov ministar vanjskih poslova. Ministar Lavrov je naglasio kako je Moskva uvjerena da je, kako se izrazio, zamišljena prijetnja od raketnog napada iz Irana, samo izgovor za odbrambeni štit kojem se Rusija snažno protivi. A to što je Iran isti dan kada je potpisan ugovor u Pragu testirao svoje projektile i pokrenuo masivnu vojnu vježbu za ministra Lavrova je samo dokaz protiv američke argumentacije, a nikako za, jer nedavne probe raketa koje je izvršio Iran ukazuju na ograničeni domet tog oružja te da pokazuju da su američki planovi za izgradnju raketnog odbrambenog štita nepotrebni.
Ustvari, Rusiju kod samog sistema posebno ljute radari za koje vjeruju da omogućavaju Amerikancima da prate svaki njihov pokret. Što se tiče raketa one zaista jesu odbrambene i služe samo za presretanje. Mada u vojno-strateškom smislu ni to nije bezazleno s obzirom da takvi projektili neutraliziraju ruske raketne potencijale. Ali dok god Rusija ne misli nekome prijetiti tim projektilima to i nije neki problem. Zato je Moskva Amerikancima nudila kompromisno rješenje, a to je da umjesto da grade novo radarsko postrojenje u Češkoj koriste postojeću, nekada tajnu, sovjetsku bazu Qabala u sjevernom Azerbejdžanu koja ima ogromne ratno-obavještajne kapacitete, a koju Rusi još kontrolišu. Time bi i Rusi imali uvid u rad radara i ne bi bilo razloga za sumnju. Kada su Ameri ovaj Putinov prijedlog odbili, Ruske sumnje u njihovu dobronamjernost su se samo povećale.


Uloga NATO-a
Zato za Ruse drugog objašnjenja nema. Oni su cilj. Jedino bi pored njih cilj mogla biti i Kina kad se eventualno pridruži klubu zemalja sa takvom vojnom tehnologijom da može ugroziti gradove u Evropi ili SAD-u. Ali Amerika koja sa ovim stasavajućim globalnim silama ima formalno dobre odnose ne želi to jasno kazati, nego svoju snagu pokazuje na daleko slabijem Iranu i Sjevernoj Koreji.
Sadašnja američka administracija kojom dominiraju jastrebovi je od začetka ideje o antiraketnom štitu željela da se i NATO uključi u čitav proces. Međutim, Sjevernoatlantski savez je dugo, za razliku od nekih svojih članica, ostao imun na pritiske, jer mu, čini se, nije ni na kraj pameti bilo da se u periodu kada se sve više širi na Istok i sve više zbija Rusiju u ćošak i na ovaj način zamjeri Rusima. Međutim, američki pritisci su urodili plodom tako da je u aprilu na najvećem samitu NATO-a u povijesti održanom u Bukureštu napokon data podrška američkom štitu u Poljskoj i Češkoj. Istom prilikom je najavljeno da će savez razmotriti načine kako cijeli saveznički teritorij i stanovništvo "pokriti" proturaketnom zaštitom. O čemu se radi možda možemo naslutiti iz nekih ranijih skupova koji su se održavali pod pokroviteljstvom neke od članica NATO-a. Naime, Rumunija je jedno vrijeme bila najglasnija u zagovaranju ideje da NATO savez počne raditi na vlastitom raketnom štitu jer je tvrdila kako onaj američki ne štiti dovoljno NATO članice u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi. Pomorski radarski sistem AEGIS o kojem je bilo razgovora na skupu “Transatlantske aspiracije na crnomorsku regiju” održanom prošle godine u Bukureštu trebao je biti smješten na brodu ili platformi u Crnom moru ili na ulazu u Jadran i pokrivao bi i BiH kada ona ubrzo uđe u NATO. Ne treba ni napominjati da je Rusija iskazala identičan skepticizam i prema ovom planu kojeg vodi NATO koristeći istu argumentaciju kao i u slučaju planiranog sistema u Češkoj i Poljskoj.

Bosansko ne Rusima?
Da li će proturaketni štit biti izgrađen i da li će pokrivati i našu zemlju za nas je krajnje nebitno u ovoj fazi naše sigurnosne politike. Za BiH je možda bitnije kako će se sukob interesnih sfera, između nekadašnjih hladnoratovskih vojnih rivala, koji očito nema izgleda da preraste u bilo kakav vojni konflikt, odraziti na našu zemlju u političkom smislu. S obzirom na ulogu koju međunarodna politika ima u našoj zemlji i na nastojanje određenih političkih opcija iz manjeg bh entiteta da zarad dnevnopolitičkih interesa ponovo na ove prostore prizovu rusko pokroviteljstvo, kojem je još 1948. Tito rekao „ne“, postoji ozbiljna opasnost da BiH postane samo još jedno bojno polje u sukobu interesnih sfera SAD i Rusije. Libanizacija BiH je ceh koji bi naša zemlja mogla da plati ukoliko vožd iz Laktaša ne shvati da koketiranje s ruskom politikom neće dovijeka moći ostati neprimijećeno u Washingtonu i Bruxellesu i da će se od BiH kao i do Srbije tražiti da se odredi kojoj interesnoj sferi pripada. Nije tajna da neki bošnjački politički centri priželjkuju rusko savezništvo sa RS-om, jer misle da bi time oni postali američki saveznici i favoriti, te ponovo pridobili njihovu podršku u slamanju „srpskog separatizma i ideje etnički čistih država“. Međutim, ono što bi svi trebali imati na umu jeste da tamo gdje se bore slonovi strada trava.

Nije popularno solidarisati se sa muslimanima (Preporod)

Xinjang- muslimanski Tibet


Piše: Muhamed Jusić
Nikada olimpijska vatra na svome putu po svijetu nije izazvala toliko kontraverzi kao što je to bio slučaj ove godine. Ovogodišnja olimpijska baklja je na svome proputovanju do Pekinga, umjesto da osvijetli duh nacija kroz koje je prolazila porukama mira i natjecanja u sportskom duhu, palila čitavim svojim putem požare nezadovoljstva i bijesa prema komunističkoj diktaturi u Kini. Konkretan povod za bijes brojnih demonstranata koji su činili sve da zaustave baklju na njenom putu kroz skoro sve veće metropole svijeta, bila je kineska politika prema okupiranom Tibetu i solidarnost koju su građani globalnog sela bili spremni pokazati sa onim Tibetancima koji još uvijek žive u toj okupiranoj pokrajini. Demonstranti svih vjera, životnih filozofija i nacija su pokrenuli čitav jedan globalni pokret koji je uspio skrenuti svjetsku pažnju na njihove zahtjeve i napraviti takav pritisak na kinesku vladajuću oligarhiju kakav nisu u stanju, ili ne smiju, izvršiti ni SAD-e, ni EU. Čak su se pod pritiskom javnosti morali oglasiti i brojni svjetski politički moćnici, dok su neki čak najavili kako u znak protesta protiv konstantnog kršenja ljudskih prava u Tibetu neće prisustvovati ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu. Kineski zvaničnici su takvu odluku osudili nazvavši je nedopustivom politizacijom sporta i plemenite ideje Olimpijskih igara. Dok nisu imali načina da spriječe organizovanje demonstracija širom svijeta, Kinezi su u krvi ugušili proteste iz solidarnosti koje su u isto vrijeme organizovani na samom Tibetu. Medijima nije bio dopušten pristup gradovima Tibeta i sve što se moglo vidjeti bili su snimci koje su prokrijumčarili tibetanski demonstranti, a na kojima se vidi brutalno korištenje sile i odvođenje demonstranata na kamionima na nepoznate lokacije. Iako će globalna kampanja podrške Tibentancima imati malo koristi za one koji su prisiljeni svakodnevno trpjeti komunističku diktaturu u svojoj zemlji, ona je postigla svoj cilj. Skrenula je svjetsku pažnju na tešku situaciju koja vlada u ovoj zemlji. Prisilila je vladu u Pekingu da shvati da, ako želi biti prihvaćen dio globalnog društva, mora poštovati univerzalne norme koje u njemu vladaju i da se ne može ponašati van svih kriterija poštivanja ljudskih prava i sloboda. Tek nakon dosad rijetko viđenog internacionalnog revolta te iste vlasti su najavile da su spremne pregovarati sa Dalai Lamom- duhovnim vođom Tibetanaca čime su po prvi put indirektno priznale da na Tibetu postoji problem, što je doskora bilo nezamislivo.E sada, ne želeći na bilo kakav način umanjiti patnju kroz koji prolaze stanovnici Tibeta, kako oni u matici, tako i milioni onih u prinudnom egzilu koji danas žive od susjedne Indije do daleke Amerike, ne možemo a da ne primijetimo kako jedna druga kineska pokrajina koja se nalazi vjerovatno i u težoj poziciji nikada nije dobila toliku svjetsku pažnju niti je svijet ikada, niti bi u ovakvim okolnostima čini se ikada mogao, pokazati sličan stepen solidarnosti. Radi se, naravno, o muslimanskoj pokrajini Ujguristanu ili Istočnom Turkistanu kojeg zvanične kineske vlasti danas zovu Xinjang ili Sinkyang.

Xinjang- muslimanski Tibet


Kineske vlasti nikada nisu iznijele podatak o broju muslimana u Kini. Sa sigurnošću se zna da su 1963. muslimani činili desetinu ukupnog stanovništva tadašnje Kine ili nekih 47 i po miliona. Međutim, prema zvaničnom popisu iz 1953. broj muslimana je iznosio samo deset miliona. U statističkim godišnjacima, poslije 1963. godine, broj muslimana je varirao između 10 i 20 miliona. Nasuprot ovim zvaničnim podacima muslimanski izvori govore o brojki od 100 do 150 miliona muslimana u Kini koji su izloženi konstantnim pritiscima komunističkih ideologa i sputavanju osnovnih vjerskih i ljudskih sloboda. Najveća muslimanska etnička grupa su kineski Huji (kineski muslimani) koji čine preko pola muslimanske populacije, ali su rasuti širom zemlje. Međutim, najbrojnija muslimanska zajednica na jednom prostoru živi na sjeverozapadu Narodne Republike u teritorijalno najprostranijoj kineskoj pokrajini (640,000 kvadratnih kilometara) Xinjang koju lokalni muslimani nazivaju Ujguristan. Radi se o muslimanima turskog etničkog porijekla koji sebe nazivaju Ujgurima.
Prema izvještajima Društva za ugrožene narode (Society for Threatened Peoples) preko 700 politički motivisanih smrtnih kazni je izrečeno i izvršeno među pripadnicima Ujgur naroda od polovine devedesetih. U isto vrijeme samo jedna smrtna kazna je s identičnim opravdanjem izvršena na Tibetu. Prema pisanju iste organizacije, brojne džamije i škole Kura`na se zatvaraju bez ikakvog opravdanja. Zabranjeno je u opticaj puštati vjersku i kulturološki osjetljivu literaturu, kao i javno obilježavanje vjerskih praznika. Imami su obavezni pohađati kurseve za preškolovavanje koje organizuje Komunistička partija Kine, a čak i rad Kineske islamske organizacije koju je osnovala Komunistička partija kako bi imala potpuni uvid u vjerski život muslimana i kako bi ih na taj način kontrolisala, pod konstantnim je pritiskom vlasti. Kako bi osigurali svoju apsolutnu kontrolu nad ovom većinski muslimanskom pokrajinom i kako bi osujetili bilo kakve eventualne pokušaje secesije ili zahtjeva za autonomijom komunističke vlasti su, isto kao i na Tibetu, pokrenule kampanju naseljavanja Kineza- nemuslimana. Prema autorima priloga u Atlasu islamskog svijeta (ILMIJA 2004) godine 1949. Ujguri su brojali 93% regionalnog stanovnioštva, dok je Kineza bilo 6-7% . Do 1997. godine, prema oficijelnim statistikama, od ukupnog broja stanovnika (17 miliona), 47% čine Ujguri, a 42% Kinezi.Komunistički režim iz Pekinga u strahu da ne izgubi dominaciju nad ovom naftom i plinom najbogatijom pokrajinom u Kini već desetljećima krši sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, čak i na daleko brutalniji način nego što to čini na Tibetu ali, za razliku od te budističke pokrajine, svjetska javnost jako malo zna o tome.
Razloga može biti više od toga da Ujguri muslimani nisu dovoljno dobro organizovani, za razliku od Tibetanaca, pa do toga da nemaju jednu karizmatičnu ličnost kao što je to slučaj sa duhovnim vođom Tibetanaca- Dalai Lamom. Međutim, teško je povjerovati da su za apsolutnu medijsku blokadu pod kojom se nalaze Ujguri muslimani, pored njihovih progonitelja, krivi jedino oni, jer nisu našli načina da skrenu pažnju na svoje probleme. Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava godinama upozoravaju na tešku situaciju u kojoj se ta populacija nalazi i onaj ko želi da sazna šta se tamo dešava to može učiniti. Ali za razliku od Tibeta, ovo žarište nije uspjelo zaokupiti pažnju svjetske javnosti ni pred nadolazeću Olimpijadu.
Želimo vjerovati da to nema veze sa njihovom vjerskom pripadnošću i činjenicom da su muslimani koji žive u vremenu kada se nije popularno suosjećati sa muslimanima, jer se lahko može biti svrstano među one „koji podržavaju terorizam“. A kineske vlasti nakon 11. septembra čine upravo to, koristeći svaku priliku da svoje ugnjetavanje muslimana u svjetskoj javnosti predstave kao još jednu uspješnu akciju u borbi protiv terorizma.

http://www.preporod.com/nije-popularno-solidarisati-se-sa-muslimanima.html