Zabilješke iz Arabije: Za žene Meke Dan Arefata je bio Dan jetima
Deveti dan hidžretskog mjeseca zul-hidže je poznat kao Dan Arefata tj. dan boravka hadžija na Arefatu. To je vrhunac hadžskih obreda. Ali je manje poznato da je kroz historiju ali i danas ovaj dan imao i ima posebno značenje za žene Meke.
Naime, na taj dan kao i dan prije kada hadžije kreću prema dolini Mina na putu ka Arefatu (poznat kao dan tervije, napajanja, jer se taj dan pojila stoka kako bi izdržala put ka Arefatu, boravak tamo i povratak na Minu prvog dana Bajrama, 10 zul-hidže) žene su ostajale skoro same u Meki. Skoro svi muškarci osim onih starih i bolesnih bili su ili među hadžijama, koji obavljaju hadž za sebe ili za druge (bedel) ili onima koji su služili i pomogali hadžijama u obavljanju hadža. I žene su obavljale hadž, ali rjeđe i manje su bile angažovane u organizaciji hodočašća.
Zato su ta dva dana one imale Meku ali i mekanski harem samo za sebe. U davnim vremenima, kako bilježe hroničari historije Meke, one su razvile posebne običaje, naročito na Dan Arefata kojeg su prozvale Jaumu-l-hulejf ili Jaumu-l-jetim ili Dan nasljednika ili Dan jetima. Tako su zvali ove dane jer su u njima čitave četvrti Meke ostajale bez muškaraca i hranitelja.
Zato su žene Meke uobičajile organizovati posebna druženja u polupraznim četvrtima. Odlazile su i do Kabe i obavljale dobrovoljni tavaf. S obzirom da je sunnet Poslanika, a.s. da se posti Dan Arefata one su u haremu organizovale i zajedničke iftare.
Dosta ovih običaja zadržalo se i danas i žene Meke pokušavaju da očuvaju tradiciju. U živom prijenosu Kabe i harema na TV snimcima vidi se kako je harem naročito na dan Arefata i žene Meke su te koje brinu da se tavaf ne prekine ni na trenutak. O obzirom na stroge mjere koje se primjenjuju u zadnje vrijeme prema kojima ni stanovnici Meke ne mogu obavljati hadž bez dozvole a kako bi se smanjile gužve, sve češće su tu i muškarci.
Ipak, žene se i danas okupljaju i organizuju iftare kod Kabe i posebne programe u praznim naseljima Meke. Ono što danas ne rade a što su historičari zabilježili da je bila njihova praksa stoljećima jeste da posebnim pjesmama prozivaju, zadirkuju i ruže one muškarce koji bi ta dva dana ostali u Meki.
Neki od stihova su zapisani ili ih stare nene Meke još pamte. U svima su onoga ko je ostao u Meki da smeta nazivali Kajs pa su pjevale
O Kajs, o Kajs, idi kolji jarca svi muškarci obaviše hadž a ti ne obavi“ ili“ O Kajs, o Kajs, ljudi odoše na hadž, a ti što sjediš ovdje!“
"يا قيس يا قيس.. قوم أذبح التيس، كل الناس حجوا وانت ما حجيت"
"ياقيسنا ياقيس، الناس حجت، وانت هنا قاعد ليش"،
Kad sam na dan Bajrama prije dvije godine otišao kao ambasador da obiđem naše hadžije bez da sam obavio hadž, uživao sam u polupraznom haremu i iftaru, ali ne znajući da sam narušio običaj. Tek kasnije su mi rekli za ovaj običaj a onda ja malo iščitao i shvatio da sam dobro prošao što me mekanske hanume nisu s pravom naružile.
