Sabor opasnih namjera

Piše: Muhamed Jusić

Održavanje onoga što su organizatori nazvali "Svesrpskim saborom" i usvajanje deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda s pravom je izazvalo burne reakcije domaćih i međunarodnih aktera zabrinutih za mir i stabilnost na Balkanu. I bez dublje analize jasno je kako okupljanja i ono što je usvojeno u deklaraciji ukoliko se na vrijeme ne zaustavi prijete uvlačenjem ovog dijela Evrope u novu spiralu nestabilnosti i napetosti.

Dodik i Vučić su politički dotrajali i srpskom narodu ali i onima koji žive s njima ili u njihovom okruženju, ne nudeći nikakvu viziju bolje, prosperitetnije i pravednije budućnosti u kojoj su naučene lekcije iz prošlosti. Ukoliko deklaracija zaživi i pretvori se u politike a to se već dešava, bit će to povratak na srednjovjekovne koncepte i politike koje su toliko zla nanijele ovim prostorima i ljudima. Oni su očito svojim neodgovornim politikama doveli srpski narod u poziciju da nemaju odgovore na svijet u kojem žive, za novo vrijeme, za nove izazove zato sve nas pokušavaju vratiti u srednji vijek i natjerati nas da prihvatimo neke njihove igre vjere, krvi i tla za koje oni imaju dobro oprobane politike hegemonije, progona i genocida.

Ta njihova nesposobnost da odgovore izazovima vremena i da svome narodu ponude humanističku, progresivnu viziju budućnosti umjesto hegemonističke politike nametanje srpstva, prekrajanja međunarodno priznatih granica, negiranja zločina, sukoba sa svijetom i svojim komšijama dovela ih je u poziciju u kojoj se ne ostavlja puno prostora njenim protagonistima osim da je brane jer tako brane svoj ostanak na vlasti. Zato uz uzimanje u obzir duga koji, a između ostalog i zbog plaćanja računa diplomatskih usluga pokušaja zaustavljanja usvajanja Rezolucije o Srebrenici, moraju platiti svojim međunarodnim mentorima ne čudi zašto su krenuli ovim putem. Ali to ovu avanturu ne čini ništa manje opasnom.

To da se sada vraćamo na pozicije devedesetih u kojima Srbija odnosno Beograd govori u ime bosanskih Srba, da se negira realnost nezavisnosti Kosova kao i genocid u Srebrenici a da se izmišlja nekakva "državnost" entiteta RS, da se glumi tobože nekakva nesvrstanost dok se daje za pravo Srbiji strateškim dokumentima da brani Srbe ma gdje živjeli i mnogo toga još su uključeni alarmi ne samo za one države koje su direktno pogođene ovom hegemonističkom politikom nego za sve one koje interesuje stabilnost i prosperitet Balkana. I dok se iščekuje odgovor domaćih, regionalnih i međunarodnih aktera koji će, nadati se, uslijediti nakon što se završe izdavanja saopćenja i osuda valja primijetiti da je iz većine analiza događaja izostala analiza uloge Srpske pravoslavne crkve.

A upravo je ta uloga crkve posebno zabrinjavajuća i šalje dugoročno opasnu poruku za suživot naroda i međureligijski dijalog. Iako su poznati stavovi njenih sadašnjih i ranijih lidera po svakoj od tačaka deklaracije, pa to i nije neko iznenađenje, ipak čudi i zabrinjava da u čitavoj SPC ni danas nema onih izraslih lidera koji su svjesni autodestrukcije koja se krije u ovakvim politikama i svog zla koje sadrži i koje se sprema ako principi deklaracije zažive.

Nastranu odnos srpske političke elite i države Srbije prema principima sekularizma, zabrinjavajuće je da iza čitavog sabora i svega što je tamo rečeno pa i teksta deklaracije stoji „blagoslov, molitveno i saborno učešće“patrijarha srpskog Porfirija i arhijereja i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve.

Jer teško je osim poziva na zaštitu porodice i ulogu crkve u državi prepoznati išta od vjerskih "vrijednosti" i moralnih načela iza kojih bi crkva trebala stajati. Čak i saosjećanje sa svim žrtvama ratova je kontekstualizirano tako da služi negaciji genocida u Srebrenici i relativizaciji sistemskih zločina devedesetih, te izjednačavanja žrtve i zločinca.

Najveći dio teksta deklaracije ali ono što se moglo čuti od govornika na saboru u konfliktu je s crkvenim kanonima i sa svim onim što bi pravoslavlje trebalo promovisati. Sve na tom skupu odiše etnofiletizmom koji je kanonski proglašen jeretičkim na Svepravoslavnom saboru u Carigradu 1872. godine.

Ne smije se olahko preći preko tačke devet deklaracije u kojoj se govori o "srpskom narodu drugih veroispovesti" što budi strahove od ponovnih pokušaja asimilacije Bošnjaka ali i drugih naroda i potiranja njihove nacionalne posebnosti.

Ništa u deklaraciji nema pomiriteljskog. Nema ni traga preuzimanju odgovornosti za ratove devedesetih za zločine koji su činjeni u ime srpstva i vrijednostima koje se navodno pokušavaju zaštititi deklaracijom. I dok se ime bosanskohercegovačke administrativne jedinice entiteta Republike srpske spominje bezbroj puta, ni riječi nije napisano o tome kako je ona nastala, ni riječi o historijski utvrđenim činjenicama pred međunarodnim sudovima i stotinama godina izrečenih zatvorskih kazni lidera projekta koji se sada predstavlja kao nešto na što Srbi ne samo da trebaju biti ponosni nego i kao najveće ostvarenje i princip svih budućih politika u regionu.

I ne samo da u deklaraciji nema bilo kakvog istinskog suočavanja s prošlošću nego se ponovo insistira i potcrtava negiranje genocida u Srebrenici, sada kao temelj identiteta i političke korektnosti novog političkog programa u nastajanju.

Zato se s pravom trebamo zapitati kako jedna vjerska zajednica ili crkva može stati iza jednog ovakvog projekta i kako će se druge vjerske zajednice i crkve u okruženju u budućnosti moći odrediti prema međureligijskom dijalogu i saradnji s njenim svećenstvom i institucijama.

(IIN Preporod)

Zabilješke iz Arabije: Za žene Meke Dan Arefata je bio Dan jetima

 

Zabilješke iz Arabije: Za žene Meke Dan Arefata je bio Dan jetima

Deveti dan hidžretskog mjeseca zul-hidže je poznat kao Dan Arefata tj. dan boravka hadžija na Arefatu. To je vrhunac hadžskih obreda. Ali je manje poznato da je kroz historiju ali i danas ovaj dan imao i ima posebno značenje za žene Meke.

Naime, na taj dan kao i dan prije kada hadžije kreću prema dolini Mina na putu ka Arefatu (poznat kao dan tervije, napajanja, jer se taj dan pojila stoka kako bi izdržala put ka Arefatu, boravak tamo i povratak na Minu prvog dana Bajrama, 10 zul-hidže) žene su ostajale skoro same u Meki. Skoro svi muškarci osim onih starih i bolesnih bili su ili među hadžijama, koji obavljaju hadž za sebe ili za druge (bedel) ili onima koji su služili i pomogali hadžijama u obavljanju hadža. I žene su obavljale hadž, ali rjeđe i manje su bile angažovane u organizaciji hodočašća.

Zato su ta dva dana one imale Meku ali i mekanski harem samo za sebe. U davnim vremenima, kako bilježe hroničari historije Meke, one su razvile posebne običaje, naročito na Dan Arefata kojeg su prozvale Jaumu-l-hulejf ili Jaumu-l-jetim ili Dan nasljednika ili Dan jetima. Tako su zvali ove dane jer su u njima čitave četvrti Meke ostajale bez muškaraca i hranitelja.

Zato su žene Meke uobičajile organizovati posebna druženja u polupraznim četvrtima. Odlazile su i do Kabe i obavljale dobrovoljni tavaf. S obzirom da je sunnet Poslanika, a.s. da se posti Dan Arefata one su u haremu organizovale i zajedničke iftare.

Dosta ovih običaja zadržalo se i danas i žene Meke pokušavaju da očuvaju tradiciju. U živom prijenosu Kabe i harema na TV snimcima vidi se kako je harem naročito na dan Arefata i žene Meke su te koje brinu da se tavaf ne prekine ni na trenutak.  O obzirom na stroge mjere koje se primjenjuju u zadnje vrijeme prema kojima ni stanovnici Meke ne mogu obavljati hadž bez dozvole a kako bi se smanjile gužve, sve češće su tu i muškarci. 

Ipak, žene se i danas okupljaju i organizuju iftare kod Kabe i posebne programe u praznim naseljima Meke. Ono što danas ne rade a što su historičari zabilježili da je bila njihova praksa stoljećima jeste da posebnim pjesmama prozivaju, zadirkuju i ruže one muškarce koji bi ta dva dana ostali u Meki.

Neki od stihova su zapisani ili ih stare nene Meke još pamte. U svima su onoga ko je ostao u Meki da smeta nazivali Kajs pa su pjevale

O Kajs, o Kajs, idi kolji jarca svi muškarci obaviše hadž a ti ne obavi“ ili“ O Kajs, o Kajs, ljudi odoše na hadž, a ti što sjediš ovdje!“

"يا قيس يا قيس.. قوم أذبح التيس، كل الناس حجوا وانت ما حجيت"

 "ياقيسنا ياقيس، الناس حجت، ‏وانت هنا قاعد ليش"،

Kad sam na dan Bajrama prije dvije godine otišao kao ambasador  da obiđem naše hadžije bez da sam obavio hadž, uživao sam u polupraznom haremu i iftaru, ali ne znajući da sam narušio običaj. Tek kasnije su mi rekli za ovaj običaj a onda ja malo iščitao i shvatio da sam dobro prošao što me mekanske hanume nisu s pravom naružile.

Svesrpski sabor i ostale Vučićeve kampanje

Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja

Piše: Muhamed Jusić- Oslobođenje Oslobođenje 

Kampanja koju je režim Aleksandra Vučića neuspješno vodio protiv usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda obilovala je nizom nedosljednih tvrdnji, konstrukata i sukobljenih strategija koje ukazuju na neodrživost srbijanske trenutne politike ne samo kada je riječ o suočavanju sa prošlošću nego i uopće na međunarodnom planu. 

Tzv. svesrpski sabor i sve što se tokom njegove pripreme i na sam dan moglo čuti ukazuje da trenutne srpske elite ništa nisu naučile iz svojih poraza, nego, nažalost, kreiraju novu mitomaniju i stvaraju sebi novu izmišljenu realnost koja postoji samo za njih i koju podržavaju samo oni koji preko nje mogu ostvariti kratkoročne destruktivne ciljeve na Balkanu. 

Ali krenimo redom. 

Vjerovatno savjetovan od svojih globalnih mentora, u jednom trenutku kampanje Beograd je prestao temeljiti svoje protivljenje Rezoluciji na negiranju genocida. To su nastavili na domaćem planu, ali su na međunarodnom pažnju skretali na navodno nepostojanje konsenzusa u Bosni i Hercegovini i okruženju. Ne objašnjavajući da konsenzusa nema samo sa nosiocima iste one politike koja je počinila genocid. Drugi razlozi osporavanja temeljili su se na navodnoj argumentaciji kako usvajanje Rezolucije neće doprinijeti pomirenju i da će čak destabilizovati BiH i region i možda čak dovesti do sukoba. Opet nisu rekli da su oni ti koji prijete sukobima i “razdruživanjem”, “nedisanjem istog zraka” i koji nisu spremni suočiti se sa prošlošću. 

Ali možda najbezočnija konstrukcija kojom je Beograd pokušao zaustaviti uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici bio je narativ o tome kako se Srbija bori protiv hegemonističkih sila koje čine globalnu nepravdu i poništavaju volju malih. Dobro je to poznati mitomanski pogled na Srbiju koja “jeste mala, jeste mala, al’ je triput ratovala”. Međutim, sada je ovaj imidž trebao biti dorađen kako bi poslužio i pridobijanju zemalja trećeg svijeta i zemalja Juga. Čak je bilo pokušaja da se usvajanje Rezolucije minira amandmanima koji bi se dodali, a koji bi se referirali na situaciju u Ukrajini i Gazi, koji su trebali govoriti o drugim pred međunarodnim sudovima nepresuđenim genocidima, pa čak i zločinima imperijalnih i kolonijalnih sila. Naravno da ta taktika nije urodila plodom i da se sve u konačnici vratilo na pritiske koje su vršile Rusija i Kina ili kupovinu glasova koliko je to Srbija mogla svojim finansijskim mogućnostima osigurati. Osim pritisaka i straha od Rusije, neke države su bile suzdržane zbog principa da ne žele, zbog svojih internih razloga, da se ovakve teme otvaraju pred Generalnom skupštinom. Bitno je da su sve te države u izlaganju pred Skupštinom priznale genocid, osudile počinioce i pozvale na odavanje počasti žrtvama. Zato je značajan broj zemalja koje su ostale suzdržane nemoguće pripisati uspjesima srbijanske strategije ili djelovanju njihove diplomatije ma koliko su se oni uistinu trudili. 

Iz izlaganja predstavnika država koje su bile suzdržane pa čak i onih koje su bile protiv bilo je jasno da se nisu “upecali” na priču o Srbiji koja predvodi obespravljene i koja se bori za “istinu”. Jer čak i one malobrojne zemlje koje su bile protiv, bile su to zbog svoje ovisnosti o Rusiji ili iz svojih unutrašnjih razloga, tereta prošlosti ili nesporazuma. Jer, kakva borba za istinu može biti potiranje historijskih činjenica koje su kao nikada u historiji dokazane pred međunarodnim sudovima? Kakvo je to pozivanje na međunarodno pravo kroz negiranje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova? I na kraju, kako neko misli održati sliku Srbije kao slobodarske nacije i države kad se njeni politički, akademski, medijski i vjerski lideri i institucije utrkuju u podaništvu prema režimu u Moskvi, vrlo često donoseći odluke koje od njih traži Moskva, a koje su štetne po vlastite građane? Kako će Srbija biti lider antifašističkog pokreta kad su rehabilitovali sve saradnike nacista i sve kvislinške lidere? Kako će biti nasljednici Pokreta nesvrstanih kad se jasno svrstavaju na jednu stranu, stranu istočnih autokratija, dok prijete da će i Titov grob izmjestiti iz Beograda? 

 Kako neko može osmisliti strategiju o tome kako je navodno Srbija lider borbe protiv hegemonije kada se ponaša kao mali hegemon na Balkanu? Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja, naravno, gdje to mogu. I na kraju, lideri slobodnog svijeta, borci za pravdu i istinu mogu biti samo oni koji su na strani žrtve, ne dželata. 

 (Autor je bivši ambasador BiH)

Zašto je Rezolucija o genocidu u Srebrenici pobjeda istine i pravde a poraz politika koje su do njega dovele

 

Piše: Muhamed Jusić Preporod.info

Debata o usvojenoj Rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici kojom se ustanovljuje "Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“ očekivano je izazvala burnu reakciju, ne samo prije, nego i nakon njenog usvajanja.

Ali u Bosni svaka vijest traje najviše tri dana. Već je neka nova tema preotela primat u javnom prostoru. Ipak, vrijedi zastati malo nad svim što se dešavalo u proteklih godinu dana, a naročito u finišu napora da se Rezolucija usvoji i onome što je uslijedilo.

Kao i obično, predatorski karakter nacionalističke srpske politike u tome što su se u Bosni i Hercegovini svjesno suzdržali od likovanja nad usvojenom Rezolucijom vidio je još jednu slabost. Vidjelo se, kako reče onaj jedan, da je "Sarajevo umuklo". Ista je to matrica koja se viđa kod svih nasilnika koji dobrotu vide kao slabost i koji žrtvu uvijek krive za svoje nasilje nad njom.

Očito je da političke, akademske, medijske, a nažalost ni vjerske srbijanske elite nisu u ovoj rezoluciji prepoznale priliku da skinu moralnu kolektivnu krivnju sa srpskog naroda i da se jasno ograde od genocidnih politika i njenih aktera.

Naprotiv, oni su učinili upravo suprotno. Ustrajno nastavljaju zalagati čitav srpski narod u odbrani genocidnih politika i nastavak negiranja genocida. Ovo treba jasno naglasiti i potcrtati te stalno ponavljati da režim u Beogradu i njegovi sateliti drže hipoteku kolektivne odgovornosti srpskog naroda za genocid, makar one moralne, sve dok se institucionalno od njega ne ograde.

Jasno je bilo od prvog dana kada se čulo za inicijativu o usvajanju Rezolucije o genocidu u Generalnoj skupštini UN-a koja će biti strategija režima u Beogradu. Napraviti sebe opet žrtvom, učiniti sve kako još jedan međunarodni poraz ne bi doveo do gubitka vlasti, odnosno učiniti sve kako se nosioci politike koja je organizovala i počinila genocid ne bi suočili s posljedicama svojih odluka i bili prisiljeni priznati poraz takve politike. Svaki značajan događaj u historiji, a usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici to zasigurno jeste, ima sliku po kojoj se pamti, svaki proces isto tako. Zato možda ilustracija čitave sramne kampanje protiv odavanja počasti žrtvama genocida u Srebrenici može stati u dvije slike, ili kako to u mimovima na društvenim mrežama kažu, "kako je počelo i kako je završilo".

Prva je slika Vučića za govornicom skupštine kada izgovara "stotinu muslimana za jednog Srbina", a druga slika njegovog performansa u Generalnoj skupštini UN-a kad u očaju grize srbijansku zastavu. U ove dvije slike staje sve što trebamo znati o politikama koje su počinile genocid i koje su doživjele poraz i pred Skupštinom UN-a u nastojanju da se taj zločin sakrije ili da mu se promijeni karakter.

Nadalje, očekivano je bilo da će u odluci Srbije da učini sve kako bi se zaustavilo usvajanje Rezolucije, Rusija ali neke druge države vidjeti svoju priliku da nastave vlastite ratove duž geopolitičkih linija podjela i produbljivanje tih polarizacija, da će Ruska Federacija vidjeti još jednu priliku za skretanje pažnje s agresije na Ukrajinu, da potkopa jedinstvo Evrope i kolektivnog Zapada i da pokuša stvoriti još jednu krizu na Balkanu kako bi strateški prenapregnula politički Zapad i ojačala svoju poziciju u ratu s Ukrajinom i njenim saveznicima.

Treba znati da je zbog toga uspjeh onih koji su radili na usvajanju Rezolucije i koji su bili njeni sponzori utoliko veći. To što je Srbija kupovala glasove nekih manjih država čak i novcem, o čemu će tek isplivati dokazi, je pokazatelj očaja onih koji su pod svaku cijenu pokušali da zaustave usvajanje Rezolucije. O cijeni koju će plaćati drugim moćnicima čija je diplomatija radila mjesecima za njih možemo samo slutiti. Ceh će sigurno biti visok i dugo će se plaćati bez znanja srbijanske javnosti, a znajući kako stvari funkcionišu s takvim sponzorima vjerovatno i na štetu građana Srbije.

Svašta je tu još bilo očekivano, ali ne i toliko nejedinstvo u Bosni i Hercegovini - unutar probosanskih i bošnjačkih aktera. Do sada je barem genocid u Srebrenici bio natkrovljujući faktor svih politika. Sada smo vidjeli kako su mnogi zarad očitih sitnih političkih ili ideoloških "ideala" ili ciljeva bili spremni prvo sabotirati samu Rezoluciju (svjesno ili ne) prije njenog usvajanja, umanjujući njen značaj, skrećući je na neke slijepe kolosijeke, a onda poništavati rezultate i značaj njenog usvajanja. I prvi i drugi dio "napora" stručnjaka i medijskih aktera je bez sumnje bio na korist onih koji su činili sve da se jedna ovakva rezolucija ne usvoji i da se ona relativizira i obesmisli nakon što je usvojena.

Ali bez obzira na sve, iz ovoga valja izvući neke lekcije i usmjeravati narativ u pravcu suštine Rezolucije i njezinih efekata. Mi sebi moramo objasniti šta nam znači ova Rezolucija. To se ne smije prepustiti Beogradu da čini, niti onima koji zbog vlastitog ega i dnevnopolitičkih interesa ne vide veliku sliku svijeta.

Velikosrpska nacionalistička i mitomanska politika počiva na pretvaranju poraza u pobjede. Vuku to još od Kosovskog boja. Ali bošnjačka pa i bosanska politika sve više klizi ka tome da joj prepoznatljiva odrednica postaje pretvaranje pobjeda u poraze i pravljenje veresije od sigurnog dobitka. Zato što nismo dobili sve, ne valja ništa - je najgora politika. Još su nas u fikhu učili da (ما لا يدرك كله لا يترك جله) odnosno da što se ne može potpuno ostvariti ne treba ga potpuno ni ostaviti.

Još jedno zapažanje je možda pažnje vrijedno. Znamo da veliki broj država nije izdržao nezapamćeni pritisak ruske diplomatije i da su se rukovodili vlastitim interesom prije nego visokim moralnim principima i presudama međunarodnih sudova. Ali isto tako znamo da mnoge od suzdržanih država ne bi bile suzdržane da nisu bile sigurne da će Rezolucija biti usvojena.

Ne znam kako bi se moglo nazvati nastojanje da one države koje su jasno priznale genocid u Srebrenici tokom diskusije u Generalnoj skupštini i koje su čak bile za to da se uspostavi dan sjećanja ali koje nisu navodno bile zadovoljne načinom na koji je Rezolucija predložena, sada svrstavaju u neprijateljske, da ih se targetira ili proziva. To nije pametno niti ima veze s ozbiljnom diplomatijom. Umjesto toga, te države treba hitno pozvati da ako to već nisu u svojim nacionalnim parlamentima usvoje rezolucije o genocidu u Srebrenici i da se sada pridruže u obilježavanju uspostavljenog "Međunarodni dana refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“, odnosno da u svom zakonodavstvu zabrane negiranje genocida i veličanje zločina, da u svoje obrazovne sisteme uvrste izučavanje genocida u Srebrenici. Njih ne treba gurati u ruke negatora genocida već s njima treba nastaviti raditi na svim poljima kako bi i ove države odale dužnu počast žrtvama genocida.

U uvjetima polarizacije svijeta koja je mnogo složenija od one hladnoratovske, svijeta podijeljenog oko rata u Gazi i ubijanja hiljada djece i žena, međunarodne politike u kojoj nema ni traga moralu, izvojevati pobjedu u kojoj samo 19 država glasa protiv Rezolucije, a svaka suzdržana država jasno iskaže stav da je genocid u i oko Srebrenice počinjen, pokazuje koliko je važno igrati bijelim figurama i njegovati strateška prijateljstva.

Poricatelji ove pobjede suštinski priželjkuju da nastavimo biti reaktivni, te da rezultati usvajanja Rezolucije, koji nam uz potrebno znanje i lukavstvo uma daju mogućnost da nastavimo igrati bijelim figurama, budu utopljeni u njihovim egocentričnim salvama kritike svakoga ko pokuša našu politiku iz reaktivne transformirati u aktivnu, kreirajuću.

Jasno je da su mnoge zemlje iz geopolitičkog oportunizma ili možda čak straha od onih koji su prijetili sukobima i destabilizacijom regiona i svijeta, sebi tražile opravdanje u tome da Rezolucija kojoj se protivi Rusija i njeni sateliti u ovako uzavreloj geopolitičkoj situaciji ne doprinosi stabilnosti. Ali dosljednom implementacijom odredbi Rezolucije treba pokazati upravo suprotno. Zato tek sada predstoji borba za to da Rezolucija zaživi i tu će svi dobronamjerni moći dati svoj doprinos.

Mora se naglasiti u ovoj kakofoniji oko Rezolucije da je čitav svijet mogao čuti da se nijedna država tokom diskusije u Generalnoj skupštini, bez obzira na to kako je glasala ili je bila suzdržana, nije protivila kvalifikaciji zločina kao genocida, a pogotovo ne odavanja počasti žrtvama i osude zločina.

Vidjeli smo kako Ruanda i Kongo vode neke svoje bitke koje nemaju veze s Bosnom. Vidjeli smo neke koji su spominjali da bi uz ovaj genocid u Srebrenici trebalo odati priznanje nekim drugim nepravdama u davnoj historiji ili trenutnoj situaciji u svijetu. Vidjeli smo kako neke države vraćaju dugove a druge čuvaju dobrosusjedske odnose i ne čačkaju "rusku" mečku. Sve smo vidjeli ali nismo vidjeli negiranje genocida osim od naših komšija koji su ga počinili i koji se njime žele nastaviti hvaliti kao otadžbinsko-oslobodilačkim ratom, a presuđene ratne zločince veličati kao heroje i uzore budućim generacijama.

Zato je besmisleno pitanje i skandalozna konstrukcija o tome da usvajanje Rezolucije nije jasna pobjeda i da je išta drugo do pokušaj žrtava da u podijeljenom i okrutnom svijetu pokušaju isposlovati makar simbolično priznanje za svoju žrtvu kao osnovu za pravdu i bolju budućnost. Još je besmislenije uvjeravanje kako je to nekakva pobjeda Vučićeva režima. Znamo zašto to govori Vučić i njegovi sateliti, ali ne znamo zašto to čine neki "naši".

Koliki utjecaj će Rezolucija imati u svijetu zavisit će više od nas nego od onih koji je nisu uspjeli zaustaviti, ali pod uslovom da ne nasjednemo na njihov narativ, što, nadam se, neće biti teško.

(Preporod.info)