U Arabiji prošlost je uvijek prisutna,
ne toliko u građevinima jer su u pustinjskim prostranstvima i modernim gradovima
sa arhitektonskim čudima izgrađenim nakon otkrića nafte, rijetki ostaci starih
građevina i ionako rijetkih drevnih nastambi.
Prošlost je prisutna u kolektivnom
pamćenju naroda koji se ponosi svojim korijenima, svojom prošlošću i koji je
doskora bio okrenut više slavnoj prošlosti nego budućnosti. Arapi ne bježe od
prošlosti, oni s njom žive i vrlo je često glorificiraju i žele je oživjeti i
ponovo proživjeti. Ta sveprisutna želja ide od nastojanja da se oživi zlatno
doba islama, pa do prisjećanja na očeve i djedove i to kakvi su bili, ili kako
ih barem oni zamišljaju da su bili.
Neko je rekao da kada bi se izmislila
mašina koja bi nas mogla voditi kroz vrijeme, svi bi narodi poželjeli otići u
budućnost, a samo Arapi u prošlost.
I dok su neki sa Zapada pisali kako je Arapima vrijeme stalo, prije će biti da je ono toliko isprepleteno sa
sadašnjošću da ih je teško razlikovati. Prošlost je prisutna u sadašnjosti i
ona se priziva po potrebma trenutka.
Možda je najbolja ilustracija ovoga
predaja koju su zabilježili evropski kolonijalni autori a koja svjedoči o snazi
kolektivnog arapskog pamćenja i tome koliko je za njih sadašnjost određena
prošlošću. Naime, sredinom dvadesetog vijeka seoski šejh (poglavar, starac,
učen čovjek, ajan, uglednik ili vođa) zahtijevao je od britanskih kolonijalnih
vlasti u jemenskom Adenu da plate ponovno kopanje i obnovu starog izvora kojeg
je stoljećima ranije, 26. godine p.n.e. srušila i zakopala rimska ekspedicija
koja je tada izviđala mogućnosti širenja rimske imperije. Kada je kolonijalni
britanski upravitelj željan dobrih osnosa sa lokalnim stanovništvom ostao
zbunjen zahtjevom, šejh mu je objasnio da oni sa generacije na generaciju
prenose sjećanje na taj događaj i da su vrelo zatrpali Frendž (Franci), kako su
Arapi nazivali sve Evropljane, i da su Britanci od njih i da valja vratiti hak
i pravo koje su im uzurpirali i koje oni nisu, niti će zaboraviti.
