Zabilješke iz Arabije: O arapskoj kahvi

Arapska kahva koja se priprema od kahve arabike (arabica kahva čije sjeme izvorno potiče sa planina Etiopije ali se stoljećima uzgaja u južnim brdskim predjelima Arabije i koja ima veću koncentraciju kofeina) i začina od kojih je najčešći hel ili kardamon, a ponekad i cimet, šafran i ko zna šta sve ne zavisno od područja gdje se sprema, nezaobilazan je dio svakodnevnog života Arapa i njihove kulture. Kahva koja će vas dočekati čim uđete u kraljev ili sultanov dvor, bilo koje ministarstvo, kompaniju ili bilo koje domaćinstvo izraz je arapske dobrodošlice. Odoljela je i odolijeva brojnim promjenama u stilu života i društvenim normama arapskog svijeta.

Centralno mjesto u beduinskom šatoru ili svakoj tradicionanoj arapskoj kući bilo je ognjište na kojem je stalno krčkao ibrik kahve koja se satima ukuhavala. Uskratiti gosta za kahvu znači ne iskazati mu dobrodošlicu. Odbiti uvijek i isključivo gorku kahvu bez truna šećera, nasutu iz prepoznatljive džezve dugog kljuna a nekada i ekstremno duge drške zvane ed-della je jednako uvredljivo i na granici ekscesa. Kahva se pije gorka, ali se zato uz nju uvijek poslužuju hurme, po mogućnosti svježe, što je odlična kombinacija.

Nedavno mi ispriča jedan od ljudi koji je bio uz rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića na njegovim putovanjima po arapskim zemljama kako on baš i nije bio oduševljen arapskom kahvom jer mu je bila neslatka i prezačinjena, ni nalik onoj bosanskoj. Kaže, tek godinama kasnije neko mu je tokom boravka u Meki predložio da proba kahvu sa hurmom. Reče da ih je dobro naružio što ga ranije nisu posavjetovali.

Helem, Arapi svoju tradicionalnu kahvu prave od biranih zrna kahve koja nazivaju el-bun tako što je slabo prže na otvorenoj vatri a onda je tucaju u duki, džurnu i mihbadžu, slično tucanoj sarajevskoj kahvi iz dibeka. Kažu da bi birvaktile, domaćin kad završi sa sitnjenjem kahve udario jako o metalni dio dibeka kao znak komšijama i prolaznicima da je kahva spremna. Svi koji čuju prepoznatljivi zvuk smatrani su pozvanim na friško tucanu kahvu.

Ispijanje arapske kahve ima svoje rituale i običaje koje valja slijediti. Npr. kada vam momak koji toči kahvu iz džezve nudi još kahve bez obzira koliko ga uvjeravali da ne želite više i da je dosta on će sipati jer se valjda podrazumijeva da vas je stid i da samo onako govorite da je dosta a da zapravo nemate ništa protiv još kojeg fildžana. Jedini način da momak ili domaćin koji vas služi prestane sa sipanjem kahve jeste da vi fildžan nježno zaljuljate desno lijevo što je znak da stvarno nećete više.

Revnosno sam se uvijek pridržavao ovog običaja nikad ne razmišljajući o njegovim korijenima. Tek nedavno sam čuo da se fildžan trese i da se ne oslanja na ono što se govori zbog toga što je praksa bila da oni koji služe kahvu kod šejhova (vođa plemena), sultana, emira i drugih glavešina budu gluhi. Naravno gluhi da ne bi čuli što ne treba od razgovora na divanima. Samo se u takve imalo povjerenja da ulaze na mjesta na kojima se odlučuje i na kojima se vode tajni razgovori.

Naravno, ne treba vas iznenaditi što će momak koji vas služi kahvom, ponekad samo to je glava kuće, stajati pored vas u stavu mirno dok vi ispijate vruću i prearomatiziranu kahvu ma koliko to trajalo. Nikad vam neće nasuti kahvu i ostaviti vas da ćejfite. Isto tako, vrlo često će onaj ko sipa kahvu pokazati svoje vještine u tom poslu tako što će se potruditi da sa što veće visine sipa kahvu u jednom mlazu u mali fildžan.

Postoje i specifični običaji serviranja i pijenja arapske kahve koji se razlikuju od jedne arapske zemlje do druge, od plemena do plemena. Ali su glavni elementi skoro pa identični. Negdje su fildžani toliko mali da ih jedva možete uzeti u ruku, negdje su pak ogromni, ali je uvriježeno pravilo kod većine da ako vam domaćin naspe pun fildžan to znači „popij svoju kahvu i razguli, nisi dobrodošao“, ako ti pak, kao što čine širom arapskog svijeta napune pola ili manje to znači „dobro došao si, neka te, traži koliko hoćeš kahve mi ćemo stajati pored tebe i sipati dok te volja“.  Zato, ako vas kad Arap domaćin posluži kahvom, prvo zavirite u fildžan, jer više nije uvijek bolje.

E sada da globalizacija nije zaobišla ništa pa ni kompleksnu kulturu ispijanja arapske kahve dokaz je što danas u svakoj boljoj radnji možete kupiti Nescafe instant arapsku kahvu koja se sprema u minuti i pije s nogu i koja ne poručuje ništa osim da vam se žuri, jer pijenje kahve nije više izraz ni dobrodošlice, ni društvene kohezije, ni izražavanja kompleksnih društvenih odnosa, već zadovoljenje potrebe.

Ali ne daju Arapi lahako da se ovaj običaj izgubi, i ne odustaju od svoje tradicije, ne samo u svojoj svakodnevnoj praksi, nego i države počinju brinuti o ovom nasljeđu.

Tako je 2022. godina obilježena kao „Godina saudijske kahve“ i država je uložila u brojne projekte koji imaju za cilj očuvanje ovih običaja, njihovu promociju, brendiranje u svijetu, ali i nastavak uzgoja tradicionalnih sorti u selima juga Arabije. Prošlog mjeseca je Ministarstvo životne sredine, vode i poljoprivrede potpisalo sporazum o uspostavljanju „grada za razvoj kahve“ u mjestima Mashuqa i Al-Qara u pokrajini Al-Baha. Grad će biti izgrađen na površini od ukupno 1.600.000 kvadratnih metara i imaće operativni kapacitet da obezbijedi 1.000 radnih mjesta, a biće zasađeno novih 300.000 stabala kahve.

Al-džahilijjah i antiintelektualizam suvremenog svijeta

 

Zadovoljstvo mi je da s prijateljima mogu podijeliti esej na kojem sam radio sa suprugom Mersiha Jusic, a koji je objavljen u novom broju časopisa za novu misao Illuminatio/Svjetionik, Al-Manar (Volume 3, No 1; Year III; Spring MMXXIII https://svjetionik.cdv.ba/inde.../en/illuminatio/20-volume-5 ).

Tekst o Džahilijjetu i antiintelektualizmu savremenog svijeta analizira pitanje odnosa prema konceptu antiintelektualizma u postmodernim društvima tragajući za njegovom povezanošću s tradicionalnim konceptom al-džāhilijjah unutar muslimanske tradicije.

Posebno se fokusira na manifestacije i moguće uzroke savremenog el-džāhilijjta i posebnosti, ali i posljedice, odnosa postmodernih društava, kako na Zapadu tako i u većinski muslimanskim državama, prema učenosti i neprimjetnom usponu općeg antiintelektualizma.

Tekst u pdf. na bosanskom možete pročitati na ovom linku:

https://svjetionik.cdv.ba/images/edition05/ba5_jusic.pdf

A na engleskom jeziku na ovom linku:

https://svjetionik.cdv.ba/images/edition05/en5_jusic.pdf

Zahvaljujem se uredniku akademiku Dr. Mustafa Cerić, akademiku Mehmed Akšamija, zbog kojeg ne znam bih li radije čitao tekstove ili ih gledao, kao i čitavom uredništvu na uloženom trudu.

O prozoru koji četrnaest vijekova nije zatvoren –zabilješke iz Arabije

U Poslanikovoj, a.s. džamiji, kao i samoj Medini, stalno nas iznenade sitni detalji iz bogate historije koji su preživjeli brojna proširenja kako džamije tako i njenog okruženja. Jedan takav detalj je i priča o prozoru koji se nalazi nasuprot mezara Poslanika, a.s. i kojeg mogu vidjeti svi oni koji nazivaju selam pored vadžihe (prostorije u kojoj je mezar Poslanika, a.s., Ebu Bekra i Omera, r.a.) a za kojeg stanovnici Medine vole kazati kako nije zatvoren već četrnaest vijekova. 

Imam Ez Zehebi u knjizi Siyar A'lam al-Nubala i Es-Sujuti u Tarihu-l-hulefa donose dijelove kazivanja o ovom prozoru koji je skoro pao u zaborav.

Prema ovoj i drugim predajama u muslimanskoj tradiciji i kazivanjima stanovnika i historičara Medine, u vrijeme vladavine halife Omera, r.a. ukazala se potreba za proširenjem Poslanikove, a.s. džamije, ali i hudžre, prostora u kojem se nalazio mezar Poslanika, a.s. Prema halifinom planu bilo je potrebno izmjestiti kuću ili sobu u kojoj je živjela njegova kćerka, a Poslanikova, a.s. supruga Hafsa, koja se nalazila pored Aišine sobe i mjesta na kojem je tokom svoje bolesti ležao Poslanik i gdje je i ukopan. Poslanik, a.s. je na tom mjestu ukopan jer je na smrtnoj postelji saopćio ashabima da je praksa ranijih poslanika bila da se ukopaju na mjestu na kojem su preselili na bolji svijet, ali i kako bi se izbjegli sukobi sljedbenika oko toga gdje će biti njegov mezar. 

Hafsa je odbijala svaku pomisao da se udalji od voljenog Muhameda, a.s. i nije pristajala na nagovor brojnih ashabijki i članova svoje porodice. Nije htjela da se udalji od njega, jer ju je od njegovog kabura dijelio samo zid, niti je htjela da napusti kuću u kojoj je živjela s njim i za koju je vežu brojne uspomene. Tek kada su je njen otac i brat Abdullah bin Omer zamolili da pristane da se premjesti u bratovu kuću koju će joj ustupiti i koja je bila samo nekoliko metara ispred, ona je to prihvatila ali pod uslovom da joj ostave prozor koji se neće zatvarati i koji će gledati na mezar Poslanika, a.s. Tako je i bilo i to je taj prozor koji i danas stoji otvoren kao svjedočanstvo ljubavi supruge prema svome mužu, ali i ashabijke prema voljenom Poslaniku. Ovaj prozor je svjedočanstvo značaju koji su muslimani pridavali obećanju i datoj riječi. 

NAPOMENA: Na šemi sam pokušao približiti kako je izgledao raspored kuća ashabijki i ashaba oko Poslanikove, a.s džamije i gdje se nalazila kuća majke pravovjernih Hafse, r.a. kao i mjesto na kojem se nalazi prozor danas. 

Postoje i druge slične predaje o historiji ovog prozora koji se naziva i Huhatu Al Omer (prolaz, otvor porodice Al Omer) ali je gore navedena dominantna. 

Arapima je bitan put do pijace koliko i pijaca- zabilješke iz Arabije

Orijent se, naročito onaj arapski i islamski, u Evropi uvijek predstavljao kao trom i statičan. Slika koju mnogi  imaju o Arapima je da su oni „prirodno statični“, jer u pustinjskim prostranstvima vrijeme ne znači puno i malo šta se mijenja.

Ipak, Arab i Aarab su imena koja su se dominantno vezivala za nomadske narode. Mobilnost je bila glavna karakteristika čak i onih plemena koja su se vremenom naselila i prešla u hadar (naseljene ili civilizirane nastambine). Ta mobilnost i urođena sklonost ka kretanju je postala vremenom dijelom njihovog kolektivnog duha i u značajnoj mjeri odredila je njihovu historiju, ali i društvene i političke odnose i, kao što je samo na prvi pogled pustinja jednoobrazna, tako je i arapska povijest sve samo ne statična.  

Kao što primjećuje Tim Mackintosh-Smith da je ta arapska nemirnost, taj osjećaj da se lokacija i lojalnost mijenjaju, dobrim dijelom razlog zašto je arapska historija epska, ali epska u pokretu, više Odseja nego Ilijada. I uistinu, kao i Odiseja, najveći dio nje je o susretima, nekim produktivnim, nekim destruktivnim. 

U svojim najnovijim poglavljima, ona je o protagonisti koji traži put kući, put ka identitetu koji ga definiše da bi se kao i Odisej vratio domu koji se promijenio. I kod Arapa je pitanje svih pitanja isto ono Odisejevo o tome da li se dom kojem teže promijenio ili je njih promijenio put. I davno su za Arape rekli da je njima put do pijace (suka) važan koliko i pijaca sama.

I čak kada se učini da je kretanje zastalo, potencijalna energija je tu, što može biti jedan od razloga zašto je arapsko eksperimentisanje sa teritorijalno ograničenim državama, u početku,  bilo tako bremenito. Jer šta je država ako ne statičnost. Granice i radoznalost ne idu zajedno.

Zukino pismo s hadža- zabilješke iz Arabije

Jučer je bila godišnjica rođenja Zuke Džumhura (24. septembar 1920 – 29. novembar 1989.), nenadmašnog putopisca, karikaturiste, ali i bekrije i boema. Njegova djela, a posebno putopisi, i danas nadahnjuju željom da se obiđe svijet, da se susreću druge kulture i civilzacije, da im se ne sudi, da se ibreti i uči.

Globalizacija, koja nam ostavlja lažni dojam da sve znamo i da smo sve vidjeli, i koja unificira svijet je takvu želju za spoznajom dobro načela, ali zato ja imam zbirku njegovih djela, mislim u izdanju sarajevske Svjetlosti na svojim policama i uvijek kad poželim otići negdje gdje još ima nešto što nas može zadiviti i začuditi, pročitam pokoju Zukinu zabilješku iz nekog dalekog grada.  I sam sam od one generacije koja je odrasla na njegovim Hodoljubljima koja su nas prikovanim držala uz TV. To su bili naši prvi prozori u svijet, naročito onaj istočni, daleki i drugačiji, a opet po mnogo čemu nama tako blizak. Naročito volim kad piše o mjestima u kojima sam i sam bio ili se susretao s tamošnjim narodima, jer još jednom dokazuje da je sve u oku posmatrača. To što je Zuko znao vidjeti i zapaziti govori da je bitniji musafir od mjesta u koje dolazi.

Kažu da je pravilo da se ne piše putopis o mjestu kojeg su mnogi pohodili, ali put u Meku nije običan put i brojni su naši ljudi ostavljali zapise sa svog putovanja na hadž. Prvi takav poznat je hadži Jusuf Livnjak još iz davne 1615. godine. 

Tako je i naš Zuko, sin hafiza Abduselama ef. Džumhura, gradonačelnika Konjica, imama Bajrakli-džamije i vrhovnog starješine/vojnog muftije vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ostavio nam je svoj, po mnogo čemu poseban, zapis sa putovanja u Meku. Ovih dana je u digitalnoj džungli isplivalo njegovo pismo koje šalje svojima iz Meke na već otprintanom obrascu za pisma koja su kupovale tadašnje hadžije, a u kojem piše o tome kako je naša naše hadžije, kako polaze za Arefat i kako je uzeo bedela za oca i još neke. Ovo pismo baca posebno svjetlo na već publikovani putopis i još je jedno vrijedno svjedočenje o susretima Bosne i Arabije. 

Arapi daju imena svojim sinovima imajući na umu svoje neprijatelje- zabilješke iz Arabije

Kažu da prvi pisani spomen Arapa datira iz 853. godine p.n.e. i to u zapisu kojeg je ostavio asirski kralj Shalmaneser III o tome kako je te godine vodio bitku i pobjedio asirsko-palestinsku koaliciju u kojoj je ratovao i prvi zapisani Arap, Gindibu sa svojih hiljadu kamila.

Nakon ovog datuma često se u bitkama počinju spominjati arapski ratnici i njihove deve, kako u antičkim tako i u hebrejskim pisanim izvorima. Ustvari, ovo prvo zapisano arapsko ime do kojeg su historičari došli je Džundub, ime koje nije bilo rijetko među Arapima u milenijima koji će uslijediti. Džundub znači cvrčak ili skakavac i ukazuje na drevnu arapsku tradiciju da djecu nazivaju po imenima životinja, koja nije strana ni drugim narodima. Historičari će primijetiti kako su imena plemena poput Kalb (pas) i Asad (lav) možda čak totemskih korijena, dok imena životinja koja su davana pojedincima apotropejskog značenja (apotropej, starogrčki: ἀποτρέπειν = odvraćati) jeste predmet ili postupak za koji se, prema narodnom vjerovanju, smatra da može "odbiti" zlo ili zle uticaje, npr. da može "skrenuti nesreću" ili "odvratiti urokljivo oko").  

Kad smo već kod starih arapskih imena, dobro je primjetio historičar drevne Arabije Ibn el Kalbi, „Arapi daju imena svojim sinovima imajući na umu svoje neprijatelje“.

Nije bila rijetkost da se u historiji spominje beduin sa imenom Vaki' (snažni konj) ili da tu bude lisica, vukova, pustinjskih miševa, pa čak i gorkih pustinjskih biljki.

Danas kada se i arapska društva mijenjaju sve je manje ovih drevnih arapskih imena koja mijenjaju imena zvijezda realilty show-ova i zvijezda sa natjecanja arapskih talenata sa „Arab idols“.

Ne bi se veliki Ibn Haldun ovome začudio. Naprotiv, on bi našao samo još jedan dokaz svojoj teoriji kako okolnosti društvene norme naroda, pa i imena koja daju svojoj djeci.

Kad su hadžije nosili oko Kabe u drvenim nosiljkama- zabilješke iz Arabije

Ovih dana dok se hadžije iz čitavog svijeta spremaju da ponovo, nakon dvije godine restrikcija uzrokovanih globalnom pandemijom, obave petu islamsku dužnost svakog muslimana, a tokom mog nedavnog boravka u Haremu Meke, sjetih se kako sam upamtio vrijeme kad sam kao dječak dolazio u Meku, da su hodočasnike oko Kabe nosili u drvenim nosljkama, haman nalik košarama. Te nosiljke su zvali šabrijeh (الشبرية) i bile su napravljene od drveta i konopaca, poput malih kreveta.

Mekanski hroničari su zabilježili kako je početkom dvijehiljaditih godina i prije nego će se donijeti odluka da se šabrije zamijene kolicima u svetoj džamiji u Meki bilo evidentirano i registrovano 650 nosiljki. Većina od nekada registrovanih 2500 nosača u Haremu bili su afričkog porijekla, snažni muškarci obično sličnog rasta, od kojih su neki čitav život proveli noseći bolesne i starije hadžije na svojim glavama za određenu naknadu koju su s njima dogovarali. Nekada su šabriju nosila dvojica, a nekada četvorica. Nosiljke su češće nosili na glavama nego na ramenima i sjećam se da su se kretali u kolonama jedna nosiljka iza druge, probijajući se kroz gužve uz povremene uzvike „hašeb!“, „hašeb!“, („drvo, drvo!“) upozoravajući hadžije koji su im bili na putu da se pomjere.

Prvi pisani tragovi o korištenju ovih nosiljki su stari tri stotine godina i kažu da su ih nazvali šabrije/šibrije od et-tešbir tj. od mjerenja šibrom ili pedaljom, odnosno da su pedljima mjerili  ljude kako bi prema njihovoj mjeri pravili nosiljke. A zabilježeno je i to kako se cijena određivala i po veličini odnosno težini onoga koga se nosilo u njima.

Nosiljke kojih se ja sjećam su bile zelene, a nosači su pored Safe ispod brežuljka Ebu Kajs imali svoju bazu gdje su čekali red i da pogode cijenu nošenja. Na glavama su imali debele čvrsto svezane turbane “kamve” koje su trebale da ublaže pritisak nosila kada ih nose na glavi. Pamti se i to da su imali svoj esnaf i šejha koji je uredovao odnose među vlasnicima nosiljki i rješavao sporove.

Danas tog prizora više nema, a uprava Harema je odnedavno uvela sistem električnih kolica koja hadžije i mutemiri mogu samostalno upravljati ili će neko od osoblja to za njih uraditi. Predviđen je poseban prostor za tavaf (obilazak oko Kabe) i saj (ritualno kretanje između brežuljaka Safa i Merva) kojim se oni neometnao kreću. Danas je hodočasnicima na raspolaganju 5000 običnih i 3000 ovih električnih kolica kako bi se bolesni, stariji i osobe sa posebnim potrebama pripomogli tokom obavljanja obreda.

Tako će šabrije postati samo još jedna iščezla tradicija drevne Meke koju vrijedi makar negdje zabilježiti, a meni nije baš po volji što već pamtim stvari koje nestaju i postaju dijelom tradicije.

Intervju Preporod

Bosnia and Herzegovina again stands at a crossroad

 

Muhamed Jusić (Arab News)

On March 1 this year, Bosnia and Herzegovina is celebrating 30 years of re-established independence. The Kingdom of Saudi Arabia was one of the first countries to recognize it on April 17, 1992.

Unfortunately, soon after its independence, the Serbo- Croatian conflict spilled over the border into what became a four-year long aggression.

This attack was an attempt to divide the country, its multicultural society and eliminate Bosniaks, not only from the political sphere as a sovereign European nation, but also to subject them to annihilation.

During the war, Saudi Arabia played a key role in supporting people of Bosnia and Herzegovina, especially refugees and victims of the genocide. Then US President Bill Clinton said: “The only world leader out there really plaguing a way to get us (the US and international community) involved was King Fahd. They were not Arabs, they did not have any money, they did not have any power, but they were his fellow Muslims and they were being oppressed in Europe.”

His Majesty King Salman, the governor of Riyadh at the time, was personally involved in supporting Bosnia and Herzegovina and its people. He headed the Saudi High Commission for the Relief of Bosnia and Herzegovina, and visited the country twice.

Saudi Arabia was pushing for a peace agreement, and always looking for a fair and just resolution of the conflict.

Under international pressure, the General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina, also known as the Dayton Agreement or the Dayton Accords, was finally reached. Having been initiated in Dayton, Ohio, on Nov. 21, 1995, the full formal agreement was signed by Bosnian President Alija Izetbegovic, Serbian President Slobodan Milosevic, and Croatian President Franjo Tudman in Paris on Dec. 14 that year.

After the war, Bosnia and Herzegovina went through a process of reconstruction and reconciliation, which was not always smooth and without objection, especially from those political players who feared taking responsibility for ethnic cleansing, genocide and other crimes they planned, committed or supported.

However, with international commitment, and the key role in prosecuting war criminals by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in The Hague, Bosnia and Herzegovina managed to achieve remarkable success in reintegration, facing the past, reconciliation, and economic development.

With a lot of obstruction and in a very complex system, the country managed to build state institutions and move from the Dayton phase to the Euro-Atlantic integrations. A land known for war and atrocities became a favorite tourist and student destination, and started attracting investments from all around the world.

Amid the challenges of complex decision-making mechanisms and constitutional reforms, things have continued forward. At one point there was a consensus on EU and even NATO membership. On those paths, significant achievements have been made.

Even at this stage, Saudi Arabia plays an important role, making sure that it acts in the interests of all Bosnian citizens, not only Bosniaks, while providing financial support for reconstruction and state building efforts. All these years, the Saudi Fund for Development has financed various projects in Bosnia, especially in infrastructure and housing programs for thousands of internally displaced people who remained homeless after the war.

Unfortunately, this progress is under threat.

Bosnian-Serb leader Milorad Dodik, who currently serves as the Serb member of Bosnia’s tripartite inter-ethnic presidency, and who openly advocates for the secession of the Serb-dominated region from Bosnia, announced recently that the leadership of one of Bosnia and Herzegovina’s entities,  the Republic of Srpska, will take measures aimed at unravelling key institutions of the state.

He is moving forward with plans to withdraw from the army, judiciary and tax systems, which has drawn criticism from the international community. For almost half a year representatives from the Republic of Srpska have blocked state legislative and executive institutions, except when in their interests, have denied the genocide at Srebrenica, and defied the amendment made by the former high representative on Bosnia and Herzegovina’s criminal code outlawing the public denial, condoning, trivialisation or justification of genocide, crimes against humanity or war crimes in a way that is “likely to incite to violence or hatred.”

With the deteriorating security situation in Eastern Europe, especially after the Russian invasion on Ukraine, it is time to bring international focus to Bosnia and Herzegovina with a clear goal of preventing it from becoming object of a new struggle between the East and the West.

The international community should send a clear message to regional hegemons and local separatists that their destructive agenda in Bosnia and Herzegovina will not be tolerated, and global

The horrible pictures from the war, and all the progress that has been made since then, should serve as a warning, but also as encouragement not to repeat mistakes from the past throughout the region.

We are sure that Bosnia and Herzegovina can count on Saudi Arabia’s constructive and consistent support as we have these last 30 years, especially in light of growing economic and tourist interests from both countries.

Three decades of re-established independence is seen by most citizens of Bosnia and Herzegovina, and their friends all around the world, as an inspiration for new challenges and opportunities to come.

• Muhamed Jusić is the ambassador of Bosnia and Herzegovina to the Kingdom of Saudi Arabia.