Zamislite Dačića u Višegradu: 'Bosna nikada nije i neće biti muslimanska'

Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu pobijeni su da bi bila stvorena Republika Srpska.

Bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahkoAnadolija / Al Jazeera

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Imao sam davno ideju za rubriku u kojoj bi svaki dan izjave nekih političara i javnih ličnosti stavljao u kontekst nekog drugog događaja koji se desio istog dana samo na drugom mjestu. Mislio sam kako bi nam to pomoglo da sagledamo sva značenja te poruke i da je stavimo u tako potrebnu širu perspektivu. Isto sam planirao i sa događajima i postupcima. U međuvremenu je neko počeo fotografije stradanja iz Sirije, i drugih stratišta i kriznih područja smještati u kontekst svakodnevnice zapadnih metropola. Svjestan sam svih mogućih kontroverzi i neprimjerenosti, ali samo tako možemo shvatiti sve razmjere iščašenosti realnosti koju živimo i na koju nas tjeraju da se naviknemo.

Danas mi se samo nametnulo jedno takvo poređenje. Na portalu s kojeg uzimam vijesti jedna pored druge pojavile su mi se dvije vijesti, dva naslova: "Dačić na saboru SNSD-a: BiH nije i nikada neće biti muslimanska, kako to hoće Bošnjaci” i "S mosta Mehmed-paše Sokolovića u Drinu bačeno 3.000 ruža: Sjećanje na ubijene Višegrađane”.

Hajde ti sad pa se ne zapitaj da li bi on ovo što je rekao dodvoravajući se Dodiku i pripremajući srbijansku i srpsku javnost na definitivno gubljenje Kosova ponovio i pred majkama i djecom nedužno umorenih civila u Višegradu. Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu (1991. Muslimani su činili 63,54 posto stanovništva) su pobijeni da bi bila stvorena RS i da bi Dačić uz oduševljenje prisutnih i gromoglasne aplauze tvrdio kako svi ti gradovi širom Bosne pa i sama Banja Luka nikada nisu bili muslimanski. Oni koji su te zločine, pa i genocid u Srebrenici, osmislili i počinili su upravo to tvrdili i dokazivali.

Tamo gdje se to nije podudaralo sa realnošću ona se ispravljala zločinom. Da Bosna ne bi "bila muslimanska" i da bi se stvorili "srpski" a kasnije i "hrvatski" historijski prostori činjeni su zločini koje bi sada zarad pomirenja trebali zaboraviti i prihvatiti novu realnost. Sad bih i ja valjda trebao prihvatiti da je moj rodni Kotor Varoš samo srpski i da u mojoj školi u Vrbanjcima nema mjesta za bosanski jezik. Zato su porušene sve one silne džamije, zato je srušena Ferhadija, Aladža i Arnaudija. Sve masovne grobnice i počinjeni urbicid su tu da bi Dačić mogao reći da Bosna nikad nije bila muslimanska i da zaprijeti da neće biti. Drugim riječima, ako bi se kojim slučajem desilo da se prognani vrate i da, kako je Dodik jednom rekao, "zaprijete Drini" znamo šta ih čeka.

Zemlja svih građana

Nikad niko u Bosni, barem relevantan nije rekao da je Bosna i Hercegovina samo muslimanska ili samo bošnjačka, nego se do perverzije ponavlja ono da je ona svih njenih građana i podjednako i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Jer samo takva ne podrazumijeva progone, etničko čišćenje, pa  genocid, ili u najmanju ruku diskriminaciju i isključivanje onih koji zločine prežive i odluče živjeti na zemlji svojih pradjedova na pogrešnoj strani. Zato Dačićeve poruke sa SNSD-ovog skupa posebno odjekuju u Višegradu na mostu Mehmed-paše Sokolovića.

Svjesni su mnogi u Bosni opasnosti da se nasjedanjem na ovakve provokacije Bosna i Hercegovina i region drže dalje od evroatlantskih integracija i bliže ruskom utjecaju što je zadaća trenutnih političkih elita Srba s obje strane Drine.

Jasno je i to da je njima očita namjera da se RS predstavi kao nešto na čemu će propale nacionalističke srbijanske politike od Miloševića, preko Koštunice, Šešelja pa do Vučića kompenzirati sve svoje poraze. Čak u Bosni ima onih koji kažu da im to treba pustiti jer svi znaju da iza Kosova, kao što je posao skoro pa već završen u Makedoniji i Crnoj Gori, slijedi i Bosna i Hercegovina. I kao što ti neki tvrde da na ove izjave ne treba obraćati pažnju i da treba Vučiču, Dačiću, Miletu pa i onom Vulinu i njima sličnima dati prostora da se ispušu, ima i onih koji znaju da su se kroz historiju kola više puta lomila na Bosni i da je Bosna i njen najbrojniji narod plaćao cijenu i bio moneta za potkusurivanje.

Šovinističke provokacije

Zato sam skromnog mišljenja da bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahko. Kao što olahko ne treba prelaziti preko šovinizma i uvreda koje u kontinuitetu izriče vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve. To posebno kada znamo koju ulogu SPC igra u srbijanskoj politici. Jer kako bi trebali razumjeti poruke poglavara ove vjerske zajednice, Irineja koji u svome sukobu sa državom Crnom Gorom kaže da su "njihove prizrenske komšije" zato što su prešli na islam "izgubili sve iz srpskog naroda" i da je "poturica gori od Turčina".

Besmisleno je navoditi sve implikacije ove izjave, svu mržnju prema islamu i muslimanima i komšijama muslimanima koji su mjera zla… To je "etička" i "moralna" podloga za genocidnu ideologiju. "Bosna nije bila i neće biti muslimanska" je politički program, a rezultat 3000 ruža bačenih u Drinu dok i to ne uspiju zabraniti i preko raznih međunarodnih komisija ponovo ispisati historiju.

Tada će greblje u Potočarima biti samo još jedno "tursko groblje" i "mirna Bosna".

To što je ove uvrede izrekao "vrhovni vjerski autoritet crkve" ne čini ih ispravnim nego naprotiv govori o moralnoj krizi ovih politika. A ove njegove izjave još jednom dokazuju i  spomenuto iskustvo da i kada Srbi i Crnogorci ratuju opet stradaju muslimani i Bošnjaci.

Ako ovako govore politički i vjerski zvaničnici srpskog naroda u Bosni i Srbiji kako onda očekivati da oni osude ili zaustave kontinuirane napade na malobrojne povratnike u bosanskohercegovački entitet RS? Kako očekivati da oni osude morbidne plakate "Nož, žica, Srebrenica" polijepljene samo koji dan ranije (11.i 12. juna) na Atik džamiji u Bijeljini, kojima se ne samo negira zločin genocida, veličaju njegovi počinioci, priznaju njegovi rezultati nego i poziva ne nove zločine po sada već artikulisanom genocidnom projektu?

To nisu ispadi pojedinaca, to nisu incidenti, to je nakon govora Dačića u Banja Luci i brojnih sličnih drugih zvaničnika Republike Srbije i predstavnika nacionalističkih opcija bosanskih Srba nacionalna politika koju vode vladajući režimi u susjednoj državi i na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini. Znamo mi to, ali je vrijeme da se to i kaže i da se tako počnemo ponašati a ne da se od nas očekuje da zbog već sada zaboravljenog uslova EU "o regionalnoj saradnji" glumimo kao da imamo posla s ozbiljnim i civilizovanim politikama i političarima. Valjalo bi i da međunarodna zajednica shvati da se u Bosni i Hercegovini na ovo ne gleda kao na normalnu stvar i da nam to, jer smo svakako zavađena plemena, ne smeta. Naprotiv, suprotstavljanjem ovakvim politikama gradi se evropski put ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Evrope.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?

Autor:  Muhamed Jusić (Preporod)

Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.

I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.

Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.

Šta je problem s populistima?

Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.

Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.

Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.

U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.

Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.

Centar udesno

Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.

Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.

Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.