Evropska perspektiva Balkana nije u krizi zbog islama pa ni "radikalnih muslimana"

Piše: Muhamed Jusić- Preporod

 „Ako ste zabrinuti za ovaj region, prvo pitanje nije ni Sjeverna Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina je tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku. Ona se suočava s problemom džihadista povratnika“, upozorio je predsjednik Francuske Emmanuel Macron u opsežnom intervjuu za britanski magazin The Economist. Ova izjava uslijedila je nakon što je na oktobarskom samitu Evropske unije u Briselu Macron uložio veto na otvaranje pregovora o pristupanju Albanije i Sjeverne Makedonije Uniji. U odbijanju Albanije pridružili su mu se i lideri Danske i Holandije.

 Strah od muslimana – džoker u rukavu

 Izjava francuskog predsjednika o Bosni i Hercegovini za ”The Economist” ne može se razumjeti, jer je u tom kontekstu i izrečena, bez uzimanja u obzir njegove odluke da blokira daljnje proširene EU na Balkanu. Jasno je da Macronovo traženje razloga da opravda svoju odluku i posezanje za vrlo problematičnom konstrukcijom o Bosni i Hercegovini koju već neko vrijeme ponavljaju desničarski ekstremisti u okruženju i EU. A izjava je sporna, jer jednostavno ne odgovara stvarnosti.

Iz BiH je na sirijsko-iračko ratište otišlo nešto više od 300 građana (većinu su činili žene i djeca), a iz Francuske preko 1900, duplo više nego iz ijedne druge zapadnoevropske države. Samo ovih dana se očekuje povratak preko 450 njih u Francusku. Problem stranih boraca i povratnika sa sirijsko-iračkog ratišta je ozbiljan izazov za većinu evropskih država i ne znam zašto bi to samo za Bosnu trebao biti dokaz da joj nije mjesto u sjedinjenoj Evropi. Bosna i Hercegovina se s ovim problemom suočila u skladu sa svojim mogućnostima i kapacitetima, pa i njena Islamska zajednica, što znaju svi oni koji žele da znaju. Da je predsjednik Macron kojim slučajem rekao da je Bosni teže nositi se s ovim izazovom zato što nema efikasnu državu, što ima podijeljene policijske strukture, ratne zločince koji su na slobodi i zvanične politike koje ih veličaju istovremeno negirajući zločine što može biti osnov za neku novu radikalizaciju i da je, kojim slučajem, imenovao krivce za takvo stanje, ova njegova izjava bi se mogla shvatiti i dobronamjernom. Ovako ne.

Moglo bi se reći da su se «kola opet slomila na Bosni». Jer iz intervjua se vidi da je Macron itekako svjestan kako će njegove poruke biti percipirane na Balkanu. Dodik se sa crne američke liste pobrinuo da u to ne bude nikakve sumnje. Predsjednik Macron je, govoreći o protivljenju Francuske da se Sjevernoj Makedoniji i Albaniji odobri početak pregovora o ulasku u Evropsku uniju, ustvrdio da se “polovina država Unije protivi tome da pregovori počnu s Albanijom”.

„Oni hoće da se to otvori sa Sjevernom Makedonijom. To je mala zemlja, promijenila je ime i to je zaista historijsko ostvarenje. Nikome ne predstavlja opasnost. Realnost je da, ako pregovore ne otvorimo s Albanijom, izazvat ćemo užasnu traumu cijelom regionu. Albanske zajednice su svuda. Ako ponizite Albaniju, trajno ćete destabilizirati region“, kazao je u The Economist-u.

Zato je očito krenuo linijom manjeg otpora i odlučio priču skrenuti na Bosnu i Hercegovinu i ponuditi odgovor koji populisti u Evropi nude već neko vrijeme kao odgovor na sve: za sve probleme Evrope kriv je islam, odnosno «radikalni islam», «politički islam» koji je, najveća opasnost za svijet. Zato su upravu oni koji su u ovoj poruci prepoznali očiti populizam i podilaženje radikalnoj desnici u okruženju i Evropi.

Kao što je upravu i pomoćnik američkog državnog sekretara Philip Reeker koji je prije spornog Macronovog intervjua izjavio kako su SAD razočarane odlukom evropskih čelnika o nepokretanju pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, ocijenivši da neki čelnici EU-a imaju "pogled iz 19. stoljeća na Zapadni Balkan". Kada sam pročitao ovaj komentar sjetio sam se karte iz jednog francuskog udžbenika iz 1977. na koju sam nedavno naletio, a koja pokazuje „evropsko jezgro“, a ustvari „nivoe evropejstva“, tu ukorijenjenu predodžbu o tome kako svi narodi nisu dovoljno evropski. Sada se ti duboki stereotipi pokušavaju pretočiti u političke programe, kroz vizije ujedinjene Evrope različitih nivoa integriranosti ili „različitih brzina“. Daleko je to od one slike Evrope koja je ujedinjena u svojoj različitosti. One koja i svoj istok i zapad, i sjever i jug podjednako cijeni i smatra i pored svih posebnosti podjednako evropskim.

Ova slika koju sada kreiraju evropske elite teško da će očuvati Evropu ne samo kao političku, ekonomsku i sigurnosnu organizaciju, što Macron tvrdi da je bio cilj njegovog intervjua, nego i kao ideju. Jer ta i takva Evropa je uvijek, barem na istoku, granice imala u Zemunu. Sve preko toga je bila Divlja Evropa. Ne znam kome bi mogla biti privlačna ideja jedinstva u kojoj ćeš morati dokazivati svoje evropejstvo pred imaginarnim sudom evropskih vrijednosti i u kojem će čitavi narodi pristati na to da budu članovi drugog ili trećeg reda.

 Balkanski vakuum

Znamo mi već neko vrijeme da je Evropa u krizi i da trenutno ne postoji volja većine članica i mnogih u briselskoj birokratiji da se proširenje EU nastavi. Strategija o kojoj se nije htjelo javno govoriti počivala je na taktici da se za neuspjeh krive korumpirane političke elite zemalja Balkana koje nisu provodile reforme. Na taj način održavana je ideja članstva živom s ciljem da se spriječi utjecaj vanevropskih, prije svega istočnih globalnih igrača koji vrebaju priliku da popune balkanski vakuum. Mnogi su vjerovali da je to dovoljno, samo malobrojni su upozoravali da se ta nada o članstvu ne može otezati do u nedogled.

Karta stepena evropejstva iz francuskog udžbenika štampanog 1977.

Političke elite su svoju ulogu igrale više nego savjesno. Stalno stvarajući krize i blokirajući reforme oni su sebi održavali sistem u kojem su politički, ali kroz široko rasprostranjenu korupciju i na svaki drugi način, profitirali. Zauzvrat su kroz razne inicijative dobijali sredstva iz evropskih fondova koje su trebale čuvati socijalni mir. Ne treba zaboraviti da je ta klima osigurala i stalni priliv mlade i obrazovane radne snage velikim evropskim ekonomijama. I ta 'idila' bi trajala još ko zna kako dugo. Svako malo bi Brisel mijenjao viziju budućnosti, svako malo mijenjao prioritete i uslove, a lokalci bi pokazali svoju, sve veću, kreativost u stvaranju novih kriza i napetosti. Sve se urušilo kada su dvije zemlje iz famozne «evropske regate» napravile male korake ka EU i napokon nekim čudom ispunili dio onoga što se od njih tražilo da urade, a molilo Boga da ne urade. Macronu je pripala neslavna uloga da saopći bolnu istinu i tako ogoli propalu strategiju.

Sada je očito, maske su pale i teško da će se i lokalni političari i evropski «zvaničnici» moći služiti istom taktikom. Ono što je apsurdno jeste da su ipak uspjeli, barem djelomično, skrenuti priču sa suštine na strah od islamskog identiteta velikog broja građana zemalja Balkana i prebrojavanje ko ima više radikala. Ali to neće riješiti probleme zbog kojih je Evropa, ali i njeno proširenje u krizi. Naprotiv.

(Preporod)

Tribina u Brčkom

Godišnjica genocida u Srebrenici

Al Jazeera Balkans

Zamislite Dačića u Višegradu: 'Bosna nikada nije i neće biti muslimanska'

Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu pobijeni su da bi bila stvorena Republika Srpska.

Bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahkoAnadolija / Al Jazeera

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Imao sam davno ideju za rubriku u kojoj bi svaki dan izjave nekih političara i javnih ličnosti stavljao u kontekst nekog drugog događaja koji se desio istog dana samo na drugom mjestu. Mislio sam kako bi nam to pomoglo da sagledamo sva značenja te poruke i da je stavimo u tako potrebnu širu perspektivu. Isto sam planirao i sa događajima i postupcima. U međuvremenu je neko počeo fotografije stradanja iz Sirije, i drugih stratišta i kriznih područja smještati u kontekst svakodnevnice zapadnih metropola. Svjestan sam svih mogućih kontroverzi i neprimjerenosti, ali samo tako možemo shvatiti sve razmjere iščašenosti realnosti koju živimo i na koju nas tjeraju da se naviknemo.

Danas mi se samo nametnulo jedno takvo poređenje. Na portalu s kojeg uzimam vijesti jedna pored druge pojavile su mi se dvije vijesti, dva naslova: "Dačić na saboru SNSD-a: BiH nije i nikada neće biti muslimanska, kako to hoće Bošnjaci” i "S mosta Mehmed-paše Sokolovića u Drinu bačeno 3.000 ruža: Sjećanje na ubijene Višegrađane”.

Hajde ti sad pa se ne zapitaj da li bi on ovo što je rekao dodvoravajući se Dodiku i pripremajući srbijansku i srpsku javnost na definitivno gubljenje Kosova ponovio i pred majkama i djecom nedužno umorenih civila u Višegradu. Svi oni koji su ubijeni u većinski muslimanskom i bošnjačkom Višegradu (1991. Muslimani su činili 63,54 posto stanovništva) su pobijeni da bi bila stvorena RS i da bi Dačić uz oduševljenje prisutnih i gromoglasne aplauze tvrdio kako svi ti gradovi širom Bosne pa i sama Banja Luka nikada nisu bili muslimanski. Oni koji su te zločine, pa i genocid u Srebrenici, osmislili i počinili su upravo to tvrdili i dokazivali.

Tamo gdje se to nije podudaralo sa realnošću ona se ispravljala zločinom. Da Bosna ne bi "bila muslimanska" i da bi se stvorili "srpski" a kasnije i "hrvatski" historijski prostori činjeni su zločini koje bi sada zarad pomirenja trebali zaboraviti i prihvatiti novu realnost. Sad bih i ja valjda trebao prihvatiti da je moj rodni Kotor Varoš samo srpski i da u mojoj školi u Vrbanjcima nema mjesta za bosanski jezik. Zato su porušene sve one silne džamije, zato je srušena Ferhadija, Aladža i Arnaudija. Sve masovne grobnice i počinjeni urbicid su tu da bi Dačić mogao reći da Bosna nikad nije bila muslimanska i da zaprijeti da neće biti. Drugim riječima, ako bi se kojim slučajem desilo da se prognani vrate i da, kako je Dodik jednom rekao, "zaprijete Drini" znamo šta ih čeka.

Zemlja svih građana

Nikad niko u Bosni, barem relevantan nije rekao da je Bosna i Hercegovina samo muslimanska ili samo bošnjačka, nego se do perverzije ponavlja ono da je ona svih njenih građana i podjednako i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Jer samo takva ne podrazumijeva progone, etničko čišćenje, pa  genocid, ili u najmanju ruku diskriminaciju i isključivanje onih koji zločine prežive i odluče živjeti na zemlji svojih pradjedova na pogrešnoj strani. Zato Dačićeve poruke sa SNSD-ovog skupa posebno odjekuju u Višegradu na mostu Mehmed-paše Sokolovića.

Svjesni su mnogi u Bosni opasnosti da se nasjedanjem na ovakve provokacije Bosna i Hercegovina i region drže dalje od evroatlantskih integracija i bliže ruskom utjecaju što je zadaća trenutnih političkih elita Srba s obje strane Drine.

Jasno je i to da je njima očita namjera da se RS predstavi kao nešto na čemu će propale nacionalističke srbijanske politike od Miloševića, preko Koštunice, Šešelja pa do Vučića kompenzirati sve svoje poraze. Čak u Bosni ima onih koji kažu da im to treba pustiti jer svi znaju da iza Kosova, kao što je posao skoro pa već završen u Makedoniji i Crnoj Gori, slijedi i Bosna i Hercegovina. I kao što ti neki tvrde da na ove izjave ne treba obraćati pažnju i da treba Vučiču, Dačiću, Miletu pa i onom Vulinu i njima sličnima dati prostora da se ispušu, ima i onih koji znaju da su se kroz historiju kola više puta lomila na Bosni i da je Bosna i njen najbrojniji narod plaćao cijenu i bio moneta za potkusurivanje.

Šovinističke provokacije

Zato sam skromnog mišljenja da bosanskohercegovačka javnost, ali i zvanične politike preko ovih provokacija ne trebaju prelaziti olahko. Kao što olahko ne treba prelaziti preko šovinizma i uvreda koje u kontinuitetu izriče vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve. To posebno kada znamo koju ulogu SPC igra u srbijanskoj politici. Jer kako bi trebali razumjeti poruke poglavara ove vjerske zajednice, Irineja koji u svome sukobu sa državom Crnom Gorom kaže da su "njihove prizrenske komšije" zato što su prešli na islam "izgubili sve iz srpskog naroda" i da je "poturica gori od Turčina".

Besmisleno je navoditi sve implikacije ove izjave, svu mržnju prema islamu i muslimanima i komšijama muslimanima koji su mjera zla… To je "etička" i "moralna" podloga za genocidnu ideologiju. "Bosna nije bila i neće biti muslimanska" je politički program, a rezultat 3000 ruža bačenih u Drinu dok i to ne uspiju zabraniti i preko raznih međunarodnih komisija ponovo ispisati historiju.

Tada će greblje u Potočarima biti samo još jedno "tursko groblje" i "mirna Bosna".

To što je ove uvrede izrekao "vrhovni vjerski autoritet crkve" ne čini ih ispravnim nego naprotiv govori o moralnoj krizi ovih politika. A ove njegove izjave još jednom dokazuju i  spomenuto iskustvo da i kada Srbi i Crnogorci ratuju opet stradaju muslimani i Bošnjaci.

Ako ovako govore politički i vjerski zvaničnici srpskog naroda u Bosni i Srbiji kako onda očekivati da oni osude ili zaustave kontinuirane napade na malobrojne povratnike u bosanskohercegovački entitet RS? Kako očekivati da oni osude morbidne plakate "Nož, žica, Srebrenica" polijepljene samo koji dan ranije (11.i 12. juna) na Atik džamiji u Bijeljini, kojima se ne samo negira zločin genocida, veličaju njegovi počinioci, priznaju njegovi rezultati nego i poziva ne nove zločine po sada već artikulisanom genocidnom projektu?

To nisu ispadi pojedinaca, to nisu incidenti, to je nakon govora Dačića u Banja Luci i brojnih sličnih drugih zvaničnika Republike Srbije i predstavnika nacionalističkih opcija bosanskih Srba nacionalna politika koju vode vladajući režimi u susjednoj državi i na jednom nivou vlasti u Bosni i Hercegovini. Znamo mi to, ali je vrijeme da se to i kaže i da se tako počnemo ponašati a ne da se od nas očekuje da zbog već sada zaboravljenog uslova EU "o regionalnoj saradnji" glumimo kao da imamo posla s ozbiljnim i civilizovanim politikama i političarima. Valjalo bi i da međunarodna zajednica shvati da se u Bosni i Hercegovini na ovo ne gleda kao na normalnu stvar i da nam to, jer smo svakako zavađena plemena, ne smeta. Naprotiv, suprotstavljanjem ovakvim politikama gradi se evropski put ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Evrope.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?

Autor:  Muhamed Jusić (Preporod)

Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.

I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.

Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.

Šta je problem s populistima?

Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.

Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.

Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.

U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.

Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.

Centar udesno

Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.

Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.

Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.