Svaka analiza razloga koji su doveli do pada Halepa može se
razumjeti kao skretanje pažnje s izvršioca zločina.
 |
Cilj je bio uništiti svaku ozbiljnu i politički artikuliranu
opoziciju sirijskog naroda-Reuters
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
U trenutku kada se u Halepu dešava stravičan zločin nad
nedužnim civilima ništa ne može biti važnije od osude samog zločina i globalne šutnje
onih koji su ne samo moralno odgovorni za ono što se tamo dešava nego su
doskora bili ključni akteri svih procesa. Svaka analiza razloga koji su doveli
do pada Halepa može se razumjeti kao skretanje pažnje s izvršioca zločina koji
čine paravojne snage iz Irana, Iraka, Libana, Afganistana i brojnih zapadnih
zemalja koje su se pridružile ostacima vojske Bashara al-Assada. Ali to se ne
bi trebalo desiti.
Ali bez ove analize priča o Halepu, ali i sirijskoj
revoluciji nije kompletna. Naravno da je najveći krivac za sve ono što se
dešava u Siriji režim, koji je na mirne proteste građana, koji su u početku
tražili samo više slobode, pravde i manje korupcije vladajuće elite, odgovorio
vojnom brutalnošću, kao i oni koji su podrškom tom režimu podijelili arapska
društva po sektaškim linijama i počeli provoditi vlastite vizije sektaške
dominacije. Dok jedni preko mrtvih tijela muslimana i drugih koji s njima žive
stoljećima sanjaju obnovu nekog šiitskog fatimijskog ili buvejhijskog halifata,
drugi sanjaju obnovu sunitskog hilafeta, ali sa dominacijom njihove
interpretacije islamskog učenja i tradicije kao jedine ispravne. Oni su uz
svestranu pomoć bogatih monarhija koje su se prepale dešavanja naroda u
vlastitim državama i globalnih igrača, zajedno s Izraelom, vidjeli jedinstvenu
priliku da urušavanjem arapskih država i društava osiguraju svoju dominaciju u
tom dijelu svijeta.
Zato se odgovornosti ne mogu osloboditi svi oni koji su
legitimne zahtjeve sirijskog naroda zloupotrijebili kako bi oteli njihovu
revoluciju i pretvorili je u vlastiti ideološki rat za neku svoju viziju obnove
hilafeta u kojem bi njihova interpretacija islama i ulema vladala u Božije ime.
Svi oni koji su mirno gledali, ali i pomagali, dok se
uništavala Slobodna sirijska vojska kako bi njeno mjesto zauzeli radikali, koji
su svojom vizijom svijeta, tumačenjem vjere, ali i vezama s terorističkim
organizacijama sirijske građane vodili u sukob sa čitavim svijetom, upali su u
zamku koju im je režim u Damasku postavio od početka i na kojoj je radio od
početka. Cilj je bio uništiti svaku ozbiljnu i politički artikuliranu opoziciju
sirijskog naroda. Mnogu su uradili sve što su mogli kako bi na strani opozicije
ostali samo oni koje će moći okarakterizirati kao teroriste i koji su sami sebe
doveli u izolaciju. Znaju svi na terenu da oružje, ali ni bilo koji drugi oblik
pomoći ne dolazi ostacima sirijskih vojnih frakcija koje su odbile bilo kakvu
koordinaciju i zajednički nastup.
Ujedinjenje, kad je gotovo
Jadno je bilo vidjeti kako su se prije nekih deset dana sve
frakcije opozicije odlučile ujediniti u jednu vojnu organizaciju. To je s
pravom izazvalo bijes ne samo u Halepu nego i širom svijeta. Ljudi su shvatili
da se trebaju ujediniti tek kad je bilo izvjesno da je sve gotovo. Dotad su
odbijali svaku priču o tome da se stave pod jedinstvenu komandu i uspostave
institucije države, priznaju političke predstavnike koji bi ih predstavljali u
pregovorima i na međunarodnom planu. Umjesto toga svaka frakcija vodila je
vlastiti rat, vrlo često protiv drugih frakcija koje nisu bile dovoljno
"islamske", osnivala svaka za sebe neke "šerijatske sudove"
i odbila se ograditi od fronta El-Nusra, koji je ideološki bio povezan s
Al-Qaedom.
Sada se bune što u Siriji nema neke misije UN-a koja bi
nadgledala izvlačenja civila, a upravo su neke od tih frakcija, sastavljenih
najvećim dijelom od stranih boraca, kojima ni zločini kakve čini režim nad
neistomišljenicima nisu bili nepoznati, odbijale dozvoliti djelovanje
"križara" u "islamskoj Siriji". Oni su otimali strane
humanitarce, oružje koje je dolazilo Slobodnoj sirijskoj vojsci i činili sve da
stvore što više neprijatelja sirijskoj opoziciji i u svijetu i u regionu.
Sada su ostali sami i pitaju se zašto.
Ali to je jedno, a opravdanje zločina režima i prošiitskih
milicija pogreškama nekih koji su preoteli sirijsku revoluciju drugo. A upravo
je to ovih dana na sceni. Dok jedni pod tepih guraju greške gospodara rata i
razjedinjene sirijske opozicije, drugi ubijanje civila nazivaju pobjedom nad
teroristima.
Razlika između SAD-a i Rusije
Ne mogu razumjeti sve ove lijeve i antiglobalističke autore,
intelektualce i analitičare koji pušu u jedra Putinovim kvaziimperijalnim
ambicijama. Stvarno ne znam kakva je razlika između američke i Putinove
dominacije i hegemonije? Samo zato što prva ne valja ne znači da je ova druga
bolja ili poželjnija. Isto tako ne znam kako ti isti mogu promovirati Iran i
njihove vanjskopolitičke ciljeve, a kritikovati, recimo, one saudijske. Zar za
njih i jedna i druga država nisu neslobodne teokratije i klerokratske
diktature?
Kako je moguće da nas ti pojedinci, koji bi da ih
istovremeno doživljavamo kao liberale i zagovornike ljudskih prava i sloboda,
uvjeravaju da je svijet u kojem bi male zemlje i narodi tavorili pod
dominacijom ruskog hegemonizma i diktata iz Moskve bio bolji od onoga koji se
već dugo saginje pred voljom Washingtona? Zašto bi svijet u kojem, recimo,
tradicionalne muslimanske zajednice mijenjaju svoj kulturni i vjerski identitet
po ideološkoj matrici politički kontroliranog i instrumentaliziranog šiizma bio
bolji od onog u kojem se isto tako ideologiziran i instrumentaliziran selefizam
nameće od Saudijske Arabije tim muslimanskim zajednicama širom svijeta? Zar
barem za njih to ne bi trebalo biti isto?
Na primjeru Halepa vidimo da to nije tako i da i oni, kao i
oni koji su se zgražavali nad ISIL-ovim egzekucijama zarobljenika, sada takve
postupke veličaju kao oslobođenje i trijumf antiglobalizma.
Ali svi oni koji misle da je pad gradske jezgre Halepa pod
kontrolu prorežimskih snaga kraj sirijskog rata očito ne znaju šta se na terenu
dešava. Prije će biti da će zločini, koji su i prema izvještaju UN-ovih
agencija, ali i svjedočenjima s terena već počinjeni, samo još više podgrijati
mržnju u sirijskom društvu i ovu zemlju još više udaljiti od bilo kakvih šansi
za mirovno rješenje i tranziciju.
Istovremeno, nadati se, ali je to, kako sada stvari stoje,
malo vjerovatno, da će preostale frakcije opozicije izvući pouku iz poraza u
Halepu i uključiti se u izvodljiv, održiv i realan politički projekt kojem će
cilj biti da se u Siriji sačuva ono što je preostalo od sunitskog stanovništva
i zaustavi daljnje uništenje države i društva. Nastave li se ponašati kao
paravojne formacije koje koketiraju s radikalnim ideologijama koje opravdavaju
nasilje nad neistomišljenicima i terorizma, bitka će biti izgubljena, a pitanje
je samo koliku će cijenu platiti oni u čije ime ovi navodni borci za islam i
sunite nastupaju. Za ove antiglobaliste ionako je kasno. Dok druge optužuju za
služenje imperijalističkim silama, sami grade novu imperiju dominacije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
