Na djelu je sukob za dušu selefizma, konzervativne
interpretacije islama, učenja na kojem počiva vlast u Saudijskoj Arabiji.
 |
| Vlasti u Rijadu su bile svjesne da će pogubljenje Nuimra al-Nimra izazvati burne reakcije i posljedice [AP] |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Nakon pogubljenja saudijskog šiitskog disidenta Nimra
al-Nimra i zaoštravanja odnosa između Saudijske Arabije i Irana, čule su se
brojne analize i predviđanja o tome kako bi se ovaj sve otvoreniji sukob koji
polarizira muslimanski svijet mogao odraziti na dešavanja na ionako uzavrelom
Bliskom Istoku.
Međutim, nekoliko implikacija i detalja u čitavom sukobu je
ostalo neizrečeno. Naprimjer, da li je Nimr pogubljen uz 46 pripadnika Al-Kaide
i simpatizera oružane grupe Islamska država Irak i Levant kako bi se pokazalo
sunitskoj javnosti kako je država podjednako odlučna razračunati se sa šiitskim
ekstremistima kao i s onim sunitskim? Ili je, pak, bilo obrnuto? Da li je
pogubljenje sunitskih militanata trebalo samo prikriti "političko
ubistvo"?
Kakogod, to taktiziranje ukazuje na jednu drugu dimenziju
čitave krize, koja je promakla mnogima. Čak i onima koji površno prate
situaciju u svijetu i na Bliskom Istoku jasno je da tamo već dugo bjesni prvo
tihi diplomatski, a sada i rat posredništava između dvije regionalne sile -
Irana i Saudijske Arabije. Taj rat se u vrijeme uspona ideja arapskog
nacionalizma, u periodu Iračko-iranskog rata (1980-88), pokušavao predstaviti kao
arapsko-perzijski rat.
Rat posredništava dvije sile
Slabljenjem ideja arapskog nacionalizma i kolapsom arapskih
nacionalnih država i režima počeli su jačati partikularni identiteti, prije
svega oni vjerski, sektaški, pa i plemenski. U toj novoj paradigmi odnosa i
ovaj sukob se počeo predstavljati kao sunitsko-šiitski.
Dok je forsiranje sukoba po mezhebskoj pripadnosti očito od
Sirije, Iraka, preko Bahreina do Jemena, malo ko je u odluci Rijada da prvog
dana nove godine pogubi 47 osuđenih na smrt zbog terorizma vidjelo jedan drugi
sukob koji dvor Sauda vodi, a koji za njih nije ništa manje bitan.
Radi se o sukobu za dušu selefizma, konzervativne
interpretacije islama (pežorativno nazivanog vehabizam), koja je zvanično
religijsko učenje na kojem počiva vlast u Saudiji. Dok "šiitski Iran"
predstavlja otvorenu opasnost za saudijske geostrateške interese u regionu, pa
i čak i za samu stabilnost Kraljevine zbog pokušaja da se tamošnja šiitska
manjina iskoristi kao element destabilizacije zemlje (scenarij već viđen od
Libana do Jemena), sukob oko toga ko će predstavljati selefizam, što se
pokušava prenijeti i na čitav sunitski islam, za Saudiju nije ništa manje bitan
izazov.
Iran može imati utjecaj na šiitsku populaciju na Bliskom
istoku, sljedbe bliske šiizmu (poput nusejrija, ili alevita, ili, pak, zejdija)
i tek na koji politički pokret poput Hamasa, ali je njihov utjecaj na sunite
zbog mezhebske netrpeljivosti ograničen. Zato je za Saudiju bitno da budu
viđeni kao zaštitnici sunitskog islama i da na tom polju nemaju konkurencije.
Zato su se i tokom takozvanog arapskog proljeća tako brutalno, ponekada čak i u
interesu samog Irana, obračunali s političkim idejama Muslimanske braće i
takozvanog političkog islama, u kojima su vidjeli izazov svom modelu uređenja
vjere, države i društva.
ISIL-ov propagandni i teroristički rat
Propagandni, ali i teroristički rat koji ISIL vodi protiv
vladajuće saudijske porodice i njihove interpretacije selefizma, koja je - i po
jednima, i po drugima - jedina ispravna interpretacija islamskog učenja, pa
samim time i modela vladavine, prijetnja je legitimitetu same saudijske vlasti.
S obzirom da je Saudija teokratska apsolutistička monarhija, legitimitet njenih
vladara ne počiva na volji naroda koji ih je izabrao, nego na činjenici da oni provode
Šerijat i, uz konsultacije s ulemom, štite interese islama, konkretno onog
sunitskog, i muslimana.
Optužiti ih za krivovjerstvo i djelovanje suprotno
interesima muslimana, što ISIL svakodnevno čini svojom medijskom mašinerijom,
znači osporiti sam legitimitet njihove vladavine.
Selefije (ar. selef, prve generacije muslimana), ili
islamski tradicionalisti, pokret je nastao oko učenja i djelovanja reformatora
sa Arabljanskog poluotoka, šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba (1703-87). Sami
začeci pokreta se vežu za dogovor koji su sklopili Muhamed bin Abdulvehab i
Muhamed bin Saud, vladar male dinastije iz Deraije (mjestašce u Arabiji). Prema
ovom savezu iz 1744. godine, njih dvojica su se jedan drugom zavjetovali na
vjernost kako bi, makar i oružjem, uspostavili vladavinu Božije riječi i
očistili islam od svih inovacija.
Savez je jako brzo počeo davati svoje rezultate. Selefijsko
učenje je davalo Saudima lojalne sljedbenike, a zauzvrat selefizam se širio
kako su se pomjerale granice buduće kraljevine. Kroz seriju vojnih pohoda, oni
su proširili svoju vlast i svoje učenje u najvećem dijelu centralne i istočne
Arabije, ali i dalje, sve do u dubinu Plodnog polumjeseca, koji se nalazio pod
direktnom Osmanskom administracijom.
U jednom trenutku su uspjeli doći čak i do šiitskog svetog
grada Kerbele u Iraku. Međutim, nakon pohoda na Kerbelu, pažnju su ponovo
usmjerili ka Hidžazu, tako da su u periodu od 1804. do 1806. pod svoju upravu
stavili svete gradove Meku i Medinu.
Slanje poruke Iranu
ISIL danas čini sve da pokaže kako su njegovi sljedbenici
istinski sljedbenici selefizma i jedini ispravni muslimani, a da je saudijski
model selefizma iznevjerio temeljne principe "čistog učenja islama" i
"vladavine po Božijim zakonima". Uspiju li u tome i preotmu li
selefizam od saudijske uleme, koju optužuju za podaništvo korumpiranim
vladarima, ISIL će saudijskoj vladajućoj porodici, čiji vladari nose počasnu
titulu "sluga dvaju harema" (zaštitnika svetih gradova islama Meke i
Medine), izmaknuti temelj na kojem njihov politički sistem počiva i oni to ne
smiju dozvoliti.
Vlasti u Rijadu su bile svjesne da će pogubljenje ajatullaha
Nimra izazvati burne reakcije, pa i posljedice, čak i u međunarodnim krugovima.
Zato se sigurno na taj potez nisu odlučili bez dobrog razloga. A jedan od njih
je, zasigurno, osim slanja poruke Iranu i šiitskoj manjini da država neće
tolerirati bilo kakvu destabilizaciju unutrašnjih prilika, i onaj koji je
trebao pokazati da nije samo ISIL spreman suprotstaviti se šiitskoj dominaciji
nad sunitima u regionu, nego da će to efikasno učiniti i Kraljevina.
Na isti način se predstavlja i intervencija u Jemenu i
podrška proselefijskim vojnim frakcijama pobunjenika u Siriji koje se bore
protiv ISIL-a i od Irana podržanog režima u Damasku.
Prijetnje smrću selefijama
Ukoliko se želi suprotstaviti iranskom projektu u regionu,
Saudija ne smije izgubiti svoj selefijski legitimitet, na kojem je osnovana,
kao ni primat u svijetu sunizma. Možda baš zato imamo snažno insistiranje
saudijske diplomatije da se svim njihovim potezima na međunarodnom planu pridruži
što više muslimanskih država. Vidjelo se to na primjeru formiranja koalicije
koja je intervenirala u Jemenu, međunarodne koalicije muslimanskih zemalja u
borbi protiv terorizma i prekidanju diplomatskih odnosa s Iranom onih država
koje imaju bliske ili zavisne odnose sa Saudijom nakon što je ona to uradila.
Ta borba za duh selefizma i politički i ideološki primat u
svijetu sunizma prevazilazi i granice Saudijske Arabije, pa se osjeti čak i na
ovim našim prostorima, gdje ideolozi ISIL-a vode kampanju protiv predstavnika
tradicionalnih selefija, kojima u posljednje vrijeme upućuju i prijetnje smrću.
Taj sukob unutar selefizma, pa ako hoćete i samom sunizma,
nije ništa manje bitan od otvorenog sukoba sunita i šiita, koji se, sigurno ne
u interesu muslimanskih naroda, svakodnevno forsira.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
