Destabilizacija Pakistana bi tu geostrateški osjetljivu
regiju mogla gurnuti u nepredvidivi haos.
 |
Svi s pažnjom i zabrinutošću gledaju šta se dešava u toj
strateški bitnoj većinski muslimanskoj zemlji [AP]
|
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Ionako uzavreloj globalnoj političkoj i sigurnosnoj
situaciji samo je nedostajalo još jedno potencijalno žarište i izvor
nestabilnosti kakvo eskalira ovih dana u Pakistanu.
Demonstracije, pa i sukobi između demonstranata i policije,
nisu u većini država razlog za paljenje alarma, ali kada je riječ o
"krhkoj demokratiji" kakva je ona pakistanska, to sigurno jeste - ako
ne razlog za paniku onda sigurno za oprez. Ako se tome doda činjenica da se ta
zemlja kao atomska sila nalazi u nikad zvanično okončanom sukobu sa svojim,
također nuklearnim susjedom Indijom, i da zemlja graniči sa hronično
nestabilnim Afganistanom, demonstranti na ulicama i u vladinim institucijama u
Islamabadu se ne mogu doživljavati kao samo još jedan dokaz demokratske
vitalnosti društva, što bi trebalo da je slučaj. Kada demonstranti zauzmu
državnu televiziju i kada ih iz nje izbace provladine paravojne formacije, a ne
državne sigurnosne snage, tu onda nešto nije uredu.
Geostrateški osjetljiva regija
Ne treba zanemariti ni opasnost koja Pakistanu vreba od
njihovih i talibana iz susjednog Afganistana, kao i drugih sličnih vjerom
inspirisanih militantnih organizacija koje su ohrabrene usponom njima ideološki
bliskih organizacija u Siriji, Iraku, pa i Libiji, kao i drugim područjima
Sjeverne Afrike. A šta bi pakistanska politička scena bila bez vojske koja ju
je tako dugo određivala i za čije se generale mnogi plaše da čekaju "kao
zapete puške" da iskoriste svaku eskalaciju nasilja i blokadu demokratskog
procesa da ponovno preuzmu vlast. Za sada vojska obećava da to neće činiti, ali
poručuje da će "štititi demokratski proces", a to je, kako znamo iz
iskustva brojnih zemalja trećeg svijeta, upravo što oni misle da rade kada
izvedu puč i "privremeno suspenduju ustav" te organizuju izbore iz
kojih obično jedan od njih koji "nabrzaka" skine uniformu i stavi
kravatu izađe kao pobjednik.
Zato svi sa pažnjom i zabrinutošću gledaju šta se dešava u
ovoj strateški bitnoj većinski muslimanskoj zemlji. Zemlji sa gotovo 200
miliona stanovnika u kojoj, kako neki koji ne paze na političku korektnost
kažu, vlada "poredak koji se s pravom može opisati kao feudalistički"
jer, prema njima, "zemljom zapravo vladaju moćne zemljoposjedničke
porodice kojih prema nekim procjenama ima 5.000 i koje drže većinu nacionalnog
bogatstva. Destabilizacija Pakistana bi tu geostratešku osjetljivu regiju mogla
gurnuti u nepredvidivi haos, a tzv. muslimanski svijet preko ivice internih
sukoba.
Trenutno na ulicama protestuju pristaše stranke Pakistan
Tehreek-e-Insaf’s (PTI) koju predvodi karizmatični Imran Khan i sljedbenici
vjerskog lidera Tahira Qadirija okupljeni oko stranke Pakistan Awami Tehreek’s
(PAT). Oni zajedno traže ostavku premijera Nawaza Sharifa i njegove vlade.
Ali brojni analitičari primjećuju kako osim ovog zajedničkog
zahtjeva te dvije političke struje nemaju mnogo zajedničkog, te je vrlo teško
garantovati da bi ostavka premijera bila rješenje, jer antivladina koalicija
ima oprečne stavove o tome kuda država treba ići u budućnosti.
Prema izvještaju Međunarodne krizne grupe, Qadiri traži
ostavku vlade, ali i raspuštanje svih zakonodavnih tijela te formiranje
nacionalne vlade koja bi provela brze ustavne reforme koje bi "zamijenile
parlamentarnu demokratiju sa neoteokratskim poretkom".
Istovremeno, Khan, koji ima ambicije da postane premijer,
optužuje vladajuću stranku trenutnog premijera Pakistana Muslima League -
Nawaza (PML-N), ali i Izbornu komisiju, tadašnjeg vrhovnog sudiju Iftikhara
Chaudhryja, neke medije i brojne druge institucije i pojedince da su
učestvovali u organiziranoj prevari kako "bi ga pokrali" na državnim
i lokalnim izborima u maju 2013. godine.
On uz ostavku premijera zahtijeva i to da svi oni povezani
sa navodnim lažiranjem izbornih rezultata odgovaraju i budu procesuirani za
veleizdaju, ali i da bude raspušten državni parlament, formirana neutralna
prijelazna vlada i organizovani novi izbori. I dok prijeti povlačenjem svojih
zastupnika iz parlamenata u provincijama Sindh i Punjab, u kojima ima minoran
broj članova, čini se da ne bi bio saglasan sa njihovim povlačenjem ili čak
raspuštanjem parlamenta u provinciji Khyber Pakhtunkhwa, u kojoj je njegova PTI
vladajuća stranka.
Prema istom izvještaju, sve veće političke stranke u
državnom parlamentu, pa i stranka PPP ili Pakistan Peoples Party, koja predvodi
opoziciju i koja je bila na vlasti sve dok je 2013. nije zamijenila PML-N,
strogo se protive bilo kojim potezima koji bi ugrozili demokratski proces. Ovo
i suzdržanost koju još pokazuje vojska mogu biti dobri indikatori ukoliko ne
dođe do ozbiljnije eskalacije nasilja. Naime, ove stranke traže od Qadirija i
Khana da svoje nesporazume sa vladom riješe mirnim putem, istovremeno otvoreno
odbijajući inicijativu o raspuštanju državnog i lokalnih parlamenata. Izabrani
predstavnici iz Sindha i Balochistana smatraju tu trenutnu krizu unutrašnjim
sukobom između Sharifa, Khana i Qadirija, koji svi dolaze iz Punjaba, a koji
prijeti da zemlju uvuče u vrtlog sukoba i ugrozi izgradnju demokratskih
institucija.
Ali ovaj sukob ima i jednu sasvim drugu i ništa manje bitnu
implikaciju koja se promiče zapadnim medijima, a kojima se ona u ovom trenutku
ne čini bitnom.
Naime, ukoliko bi pakistanski alim
sunitsko-sufijsko-hanefijske provinijencije Muhamed Tahir Qadiri ostvario
značajniji politički utjecaj, to bi vjerovatno imalo posljedice ne samo na
uređenje države nego bi bio značajan iskorak na polju unutarmuslimanskih
ideoloških previranja ili konkretnije u krugovima koji se povezuju sa tzv.
"političkim islamom".
Paravojne organizacije
Naime, Qadiri se smatra jednim od najistaknutijih autoriteta
barelvijskog reformističkog pokreta koji je na Indijskom poluotoku osnovao
Ahmad Riza Khan (1856-1921), a koji je od svog osnivanja u sukobu sa rivalskim
deobandi pokretom. Barelvije su bliski sufijskoj interpretaciji islama i
pripadnici su maturidijske teološke škole, dok su deobandi simpatizeri
ehlul-hadiskog učenja, danas poznatog kao selefijsko (tzv. vehabijsko). Sukobi
među te dvije frakcije među pakistanskim i indijskim muslimanima traju godinama
i nisu bili rijetki slučajevi da su jedni i drugi izdavali fetve u kojima se
pripadnici drugog pravca proglašavaju nevjernicima. Teško je vjerovati da bi
eventualni Qadirijev uspon na vlast ostao bez odgovora koji bi došao iz kruga
njegovih ideoloških oponenata, koji također imaju vlastite političke, ali i
paravojne organizacije.
Ovo je samo još jedan potencijalni konflikt u nastajanju u
ionako politički, etnički, vjerski i sektaški podijeljenom Pakistanu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
