Međureligijski dijalog i upoznavanje s
različitim religijama su bitni faktori prevencije zločina, jer proces
demonizacije drugoga prethodi svakom sukobu.
Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera)
Religija je "tiha snaga" u
brojnim današnjim konfliktima. Na različite načine ona je oblikovala
razumijevanje vojne etike državnih i paravojnih formacija i utječe na stavove
velikog broja onih koji su danas uključeni u debatu o humanitarnim i mirovnim
intervencijama, ali i o formuliranju i implementaciji Međunarodnog humanitarnog
prava.
Ovaj utjecaj se nekada osjeća na
suptilan način, kroz religijske tradicije koje oblikuju poimanje sekularne,
univerzalne ili pragmatične etike - kao što je to naglasila Međunarodna
komisija o intervencijama i državnom suverenitetu (ICISS) u svom okviru
djelovanja naslovljenom "obavezom da se zaštiti" - ili kroz
sekularizirane rituale kroz koje se legitimne akcije danas poduzimaju.
U tom smislu, uloga koju religija može
imati u procesu pomoći i zaštite civila u konfliktima slabo je istražena tema i
zahtijeva ozbiljniju međunarodnu analizu svih ključnih faktora.
Radionica u Edinburghu, koju su ovog
mjeseca zajednički organizirali Projekat o religiji i etici u stvaranju rata i
izgradnji mira te institut Pravedni svijet sa Univerziteta u Edinburghu,
osmišljena je s ciljem da istraži kako dijalog između različitih aktera društvenih
procesa, tzv. stakeholdera, može pomoći kredibilnom i ozbiljnom istraživanju
ove teme, a u konačnici i poduzimanju konkretnih mjera.
Jedno od ključnih pitanja konferencije
bilo je o tome šta humanitarne organizacije i one koje se bave zaštitom
ljudskih prava trebaju uraditi kako bi se pozabavile utjecajem vjerskih aktera
i zajednica na njihov rad te apostrofirale isti. Osim toga, razgovaralo se i o
tome kako se postaviti prema vjerskim komponentama društva u onim zajednicama i
slučajevima kada je neophodno praviti kompromise kako bi se humanitarno
djelovalo.
Izgradnja mira
Na posebnoj sesiji tretirano je i
pitanje načina na koji vojske i vlade reagiraju na utjecaj koji vjerske i
postvjerske podjele imaju na humanitarne misije te misije izgradnje i očuvanja
mira, čiji je cilj zaštita civila.
Religija, a daleko preciznije rečeno,
vjera i vjerska etika, imaju itekako bitnu ulogu u zaštiti civilnog
stanovništva u vrijeme sukoba. Nije to samo zbog toga što svaka religija od
svojih sljedbenika traži da poštuju svetost života, koji je prema učenju svih
vjera dar Božiji, nego i zbog toga što je zaštita života nevinih jedna od
temeljnih vrijednosti vjerskih etičkih sistema.
Međutim, kroz historiju je taj sistem
toliko puta iznevjeren, pa se možda baš danas o njemu u sekularnim krugovima
međunarodnih aktera gotovo i ne govori.
Zato je konferencija u Edinburghu bila
prilika da se o ovom zapostavljenom pitanju progovori u akademskom okruženju,
ali u prisustvu ljudi kojih se to itekako tiče, prije svega onih iz međunarodnih
humanitarnih organizacija.
Očito je da se uloga religija u
sukobima, ali i angažman brojnih organizacija koje su motivirane vjerom, a koje
rade na izgradnji mira, povratku povjerenja ili humanitarnom radu, više ne može
ignorirati. I sekularne vlade, ali i međunarodne organizacije su sve više
spremne, naravno svjesne svih izazova koje takav angažman sa sobom nosi,
propitati svoj odnos prema ovim društvenim faktorima koji mogu biti izvor
sukoba, ali i izgradnje mira.
Kakvi će ti modeli saradnje biti, ostaje
da se vidi, a na konferenciji su se čuli brojni pozitivni primjeri iz kriznih
područja svijeta, ali i izazovi sa kojima se "praktičari" sa terena
uključeni u humanitarni i mirovni rad susreću radeći na zaštiti civilnog
stanovništva i pomoći istom.
U tom smislu, međureligijski dijalog
se pojavljuje kao vrlo bitan faktor tog procesa u jednom sasvim novom svjetlu.
Potreban dijalog
Naime, o međureligijskom dijalogu i
upoznavanju sa različitim religijama može se govoriti i kao o bitnom faktoru
prevencije zločina, ako se uzme u obzir proces demonizacije drugoga koji, uči
nas tome historija, uvijek prethodi svakom sukobu.
Zaraćene strane u svakom sukobu
sistematski, nerijetko najprizemnijim tehnikama manipulacije i propagande,
stvaraju imidž drugoga kao manje vrijednog, zlog i barbarina koji ne dijeli naš
sistem vrijednosti, koji ne vjeruje u "našeg Boga", čime se opravdava
svaki zločin nad njima jer "mi se samo branimo od strahota i zla koje bi
oni nanijeli nama". Druga strana je uvijek brutalna i zločinci koji ne
cijene tuđi, a nerijetko i vlastiti život.
Podučiti ljude da sve vjere dijele
isti sistem vrijednosti (barem u načelu) i da su svi oni koji se na njih
pozivaju obavezni poštovati svaki nevini život; naučiti ljude da svačiji život
ima vrijednost i da "druga strana" ima iste strahove, ali i žudnje i
ambicije, znači zaustaviti proces dehumanizacije koji neminovno vodi u zločine,
a nerijetko i u genocid.
Prisjetimo se samo ratova na Balkanu
devedesetih i toga kako su vjerski simboli zloupotrebljavani da se njima
opravda nasilje, najstravičniji zločini pa i zločin genocida, umjesto da
religija bude u službi zaštite života civila i nevinih, promocije dobra i
pomoći obespravljenim, što je intencija svih vjerskih tradicija.
Na tom planu se treba i može uraditi
više.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su
autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
