O sličnosti između bosanskog ljeta i arapskog proljeća

Kako ušutkati građansko nezadovoljstvo

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje)

Trakavica o „sigurnosnim propustima“ tokom nedavnih protesta na Trgu BiH nazvanih "Bebolucija" nastavlila se u  ponedjeljak kada je Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH razmatrao informacije o sigurnosti rada u institucijama BiH i odlučio da je potrebna zajednička sjednica oba doma da usaglasi stavove. Predstavnički dom je dao svoje mišljenje o ovoj temi 8. jula i tada, kao i na sjednici Doma naroda, smo smo mogli čuti niz zahtjeva da se kazne „odgovorni“ u sigurnosnim agencijama, ali i prijetnji tužbama medijima. Tako je Drago Kalabić iz SNSD-a rekao za portal eTrafika.net da će klubovi poslanika SNSD-a i SDS-a tužiti javne emitere BHT i FTV te portal Klix.ba za "huškanje naroda na srpske poslanike i onemogućavanje rada i kretanja poslanika u zgradi institucija BiH". Njegova stranačka kolegica Milica Marković je za parlamentarnom govornicom ustvrdila kako je nakon iskustva od 6. juna jasno da bi Republici Srpskoj bilo puno bolje da napusti BiH "koja je na aparatima" i nastavi samostalno djelovati. Najviše je srdžbe javnosti na sebe privukla Aleksandra Pandurević  iz SDS-a koja je na svom Twitter profilu u jeku protesta pred bh. institucijama kojima se tražilo hitno rješenje pitanja jedinstvenog matičnog broja (JMB), poručila kako se protestima želi linč Republike Srpske (RS) i da se prozivaju samo Srbi.

Ipak je najdalje u svom izjavama, kao što se moglo i očekivati, otišao predsjednik RS-a Milorad Dodik koji je u svom stilu zahtjeve građana da se omogući tek rođenim bebama da dobiju JMB nazvao smišljenom “građanizacijom” Bošnjaka i da Srbi i Hrvati, kako je rekao, valjda nisu toliko politički i historijski naivni da bi takve stvari prihvatili.

"Ono što su tražili takozvani građani iz Sarajeva vidljivo je u zahtevima svih političkih partija iz Federacije BiH. Oni su sastavni deo politike Bošnjaka već duže vreme s ciljem da se razgradi dejtonska struktura i da se napravi unitarna BiH”, rekao je tada Dodik. 

Uzalud su predstavnici demonstranata ukazivali da ništa nacionalističkog nema u njihovom zahtjevu da se tek rođenoj bebi omogući liiječenje van države i zahtjevu da političke elite počnu raditi svoj posao. Uzalud su ukazivali na to da među onima koji su protestovali nisu samo Bošnjaci i da su slični protesti održani širom BiH. Nije pomogla ni podrška veterana rata Armije BiH, vojske Republike Srpske i pripadnika HVO-a, niti mladića i djevojaka iz Banja Luke koji su se pridružili demonstrantima na Trgu BiH. 

Nema vlasti koja se ne bi trebala plašiti nezadovoljstva svojih građana, ali su protesti za JMBG nacionalističke elite, čini se, posebno uplašile da bi mogli ogoliti njihovu političku demagogiju na kojoj jašu desetljećima pokazujući da većina problema građana u BiH nisu nacionalne nego životne prirode.

Protesti koji su počeli spontano kada je tromjesečnoj bebi zatrebao JMBG (koji se nije izdavao zbog nesposobnosti političara da se dogovore) kako bi dobila pasoš i mogla otići u Njemačku na terapiju koja bi joj mogla spasiti život ulili su nadu mnogima u BiH ali i međunarodnoj zajednici da su se građani BiH napokon počeli buditi iz dugogodišnje letargije i shvatili da nije smisao demokratije da sebi svake četiri ili dvije godine biraju despote koji će njima vladati bez ikakve odgovornosti.

Mnogi su tada govorili o „bosanskom arapskom proljeću“, ali kao što se arapsko proljeće sve više pretvara u „Arapsku zimu“, tako se i građanski bunt u BiH polako počeo gasiti dok je politička i medijska mašinerija nastavila sa njegovom „nacionalizacijom“ i utjerivanjem građanskog nezadovoljstva u nacionalne torove.

Međutim, ima jedna sličnost između bosanskog ljeta i arapskog proljeća, tačnije onog možda najkrvavijeg poglavlja u njemu, onog sirijskog. Naime, Dodik i njegovi stranački izvršioci kao da su učili od Bešara al Asada, kada su u Siriji počeli mirni građanski protesti koji su zahtijevali više sloboda, manje korupcije i bolje uslove života u kojima su podjednako učešće uzeli sirijski suniti, šiiti, Kurdi, nusejrije ili aleviti, kršćani ali i većina sekularne, pa i ateističke intelektualne elite Al Asad je bio siguran da je nakon što brutalnom vojnom silom nije uspio slomiti želju naroda za promjenama, najbolji način za ostanak na vlasti bio da proteste pretvori u etnički, vjerski ili barem mezhebski (sektaški) sukob kako bi sebi osigurao bazu i podršku jedne od skupina. I upravo je, kažu poznavaoci prilika u Siriji, na tome neumorno radio. Njegova medijska mašinerija, kao i ona njegovih saveznika u regionu, upozoravala je na etničko čišćenje alevita i kršćana u slučaju da sunitski ekstremisti preuzmu vlast zanemarujući činjenicu da su tada vodeći lideri sirijske opozicije priapadali ovim dvjema skupinama.

Od aprila do septembra 2011. u jeku antivladinih protesta režim u Damasku je iz zatvora pustio 960 Al-Kaidi ideološki bliskih militantnih ekstremista, među njma i 47 lidera današnje fronte El-Nusra koji su ubrzo počeli sa napadima na šiitska sela i arapske kršćane. Tako je Bešar, dekalrisani baasist, samim time sekularist i arapski nacionalist postao zaštitnik šiita kojeg podržava teokratski Iran. Tačno je da on pripada sekti nusejrija koja se smatra ogrankom šiizma, ali historijski i teološki to su i dalje dva jako udaljena pravca, a osim toga on kao i vaćina članova Baas stranke su bili prije svega Arapi i socijalisti dok se vjerskoj pripadnosti nije pridavao poseban značaj.

I kao što se Milorad Dodik iz socijaldemokrate pretvorio u srpskog nacionalistu kako bi sebi osigurao političku bazu koja će ga održati na vlasti, tako je i Al-Asad mlađi od nasljednika svoga oca Hafeza u vođenju basisitičke socijalističko- nacionalističke revolucije postao pulenom teokratskog šiizima.

E upravo taj sirijski recept koristi Dodik i zastupnici SNSD-a u državnom parlamentu koji tvrdnjama da se radi o bošnjačkim protestima i da su meta bili Srbi odnosno zastupnici iz RS-a pokušavaju skrenuti pažnju javnosti sa legitimnih zahtjeva građana i usto u nedostatku argumenata za sve gore stanje u kojem se građani BiH nalaze, kao i Bešar govoriti o međunarodnoj zavjeri protiv njegove vladavine.  Zato građani BiH prije svega trebaju naći načina da razluče šta su njihovi partikularni nacionalni i etnički interesi a šta životna pitanja kako da ne dozvolili da se njihovim razlikama manipuliše. A vrijeme će pak pokazati može li se u jednoj nacionalizmom opterećenoj zemlji iskazati građansko nezadovoljstvo ili će Srbi iz Sarajeva morati kada su gladni, nezaposleni, ili nemaju prijevoza ići protestovati u Banja Luku, a Bošnjaci iz Banja Luke, valjda „svojima“ u Sarajevo.

Generali rashodovalo još jednog predsjednika

Svrgavanje Mursija: Da li je u pitanju nastavak revolucije ili najobičniji vojni puč

Piše: Muhamed Jusić (Magazin START, broj 379, datum 09.07.2013.)

U vrijeme kada se Arapsko proljeće u Siriji pretvorilo u Arapsku zimu i građanski rat koji prijeti da poprimi regionalni karakter , mnogi od onih koji u čitavom procesu buđenja arapske ulice i dalje vide nešto pozitivno ukazivali su na primjer  Egipata, Tunisa, Libije i Jemena gdje su dugogodišnji despoti skinuti s vlasti, a relativno slobodni i fer izbori organizovani i gdje su uz sve porođajne muke počele stasavati demokratske državne institucije i nevladin sektor.

Čekajući Snowdena

Posebno se sa velikim očekivanjima gledalo u Egipat koji je i pored duboke ideološke, ekonomske i vjerske podijeljenosti uspio organizovati izbore, donijeti,uz sve kontraverze, novi ustav  i, na trenutak se učinilo, dati priliku pobjednicima iz tog procesa predvođenim političkom Strankom slobode i pravde  koja ima korijene u pokretu Muslimanske braće, da se pokušaju do idućih izbora uhvatiti ukoštac sa nagomilanim problemima.  A onda je sve krenulo po zlu.

Predsjednik Muhamed Mursi i vlada premijera Hišama Kandila su presporo rješavali životne probleme građana. Situacija na brojnim poljima od nezaposlenosti, poštivanja ljudskih prava, borbe protiv korupcije do sistema socijalne i zdravstvene brige nije se poboljšavala, a nerijetko je postajala i gora. Predsjednik Mursi je povlačio poteze koji se teško mogu smatrati prioritetnim, a koji su kod velikog broja građana stvarali strah da Muslimanska braća imaju tajnu agendu i da jednu diktaturu pokušavaju zamjeniti drugom. Neke njegove odluke poput one da sebi da ovlasti koje ne može osporiti ni najviša sudska vlast u državi su se pretvarale u ubojitu municiju koju je opozicija koristila da svakodnevno podgrijava atmosferu nepovjerenja prema prvom slobodno izabranom predsjedniku. Sekularna opozicija je usto koristila svaki nepromišljeni Mursijev potez ili izjavu da uvjeri egipatsku i svjetsku javnost kako je Braći bitnije da se bave pitanjima kako će država utjecati na promociju onoga što oni smatraju da su islamske vrijednosti i kako da država definiše šta znači biti dobar musliman nego da rješavaju životne probleme građana kao što su nezaposlenost, redovna opskrba pitkom vodom, strujom i plinom. Mursi očito nije prihvatio onu marksističku da prvo ide materijalna baza pa onda duhovna nadgradnja.  

Uloga koju su u svemu imale neke svjetske sile je priča za sebe i jako je teško bilo šta staviti na papir jer je jako malo dokaza za ono što se u egipatskim političkim kuloarima govori, ali nerijetko i piše u nekim egipatskim novinama. Zato ćemo taj dio slagalice morati ostaviti dok Wikileaks ili neki novi Edward Snowden ne odradi svoj dio posla.  

Nakon što se učinilo da su se nemiri oko kontraverzne predsjedničke odluke i izmjena ustava smirili, opozicija je optužila predsjednika da je oteo revoluciju i da su on i njegov mandatar u vladi nesposobni, te da egipatski narod ne može čekati da njihov mandat  istekne već da svoj legitimitet mora vratiti egipatskom narodu koji ga je izabrao i dati ostavku. Rok je bio 30.6.2013. a iz opozicije su izjavili da su ukoliko se predsjednik ne povuče spremni na sve, pa i nasilje. Krugovi bliski Muslimanskoj braći i nekim drugim islamističkim opcijama su uzaludno upozoravali da oni koji su izgubili na slobodnim izborima ne mogu prijetiti nasiljem i dešavanjem naroda kako bi na ulici nadoknadili ono što su izgubili na glasačkim mjestima. Kada su na ulice Kaira i drugih egipatskih gradova počeli izlaziti milioni pristalica i oponenata predsjednika i kada su počele padati mrtve glave, Abdulfetah Es-Sisi, ministar odbrane i glavnokomandujući vojske je predsjedniku dao ultimatum da nađe rješenje za eskalaciju nasilja ili da se povuče i otvori prostor za prijevremene izbore.

Neprikosnovneni vladari

Kada je ultimatum istekao a Mursi odbio da odstupi, vojska je „suspendovala predsjednika“ i imenovala Adlija Mensura vršiocem dužnosti predsjednika Egipta.

Prije nego mu je vojska dodijelila ovu tešku ulogu Mensur je samo dva dana obnašao poziciju predsjednika Vrhovnog ustavnog suda. Da ironija bude veća na tu ga je poziciju imenovao sam Mursi. Ovaj šezdesetsedmogodišnji pravnik je od 1992. bio podpredsjednik ovog vrhovnog sudskog organa. U egipatskoj javnosti nije posebno poznat i o njemu se zna samo da se školovao na prestižnom francuskom institutu Ecole de l`Administration i da  je godinama bio sudija za vrijeme režima svrgnutog Hosnija Mubaraka. Možda je upravo ta njegova javna neeksponiranost i bila presudna kada je vojska tragala za nekim ko bi se većini građana Egipta ali i poziciji i opoziciji učinio nepristranim u vođenju procesa tranzicije. On je zatim raspustio Vladu, Šuru ili Parlament, izabrao nove savjetnike i pokrenuo pregovore oko formiranja prijelazne vlade dok se ne stvore uslovi da se održe prijevremeni izbori. Ali sudeći po sve žešćim sukobima između pristalica svrgnutog predsjednika i pristalica opozicionog pokreta Temerud (građanski neposluh), ali i vojske koja za simpatizere Muslimanske braće više nije tako nepristrana kao što je to bilo u prošlom prijelaznom periodu kada su u vrijeme tranzicije upravljali državom.

Danas se situacija na egipatskim ulicama čini gorom nego u danima kada je svrgavan režim Hosnija Mubaraka. Protivnici predsjednika Mursija sebe smatraju revolucionarima optužujući njega i Muslimansku braću da su njihovu revoluciju pokušali preoteti za vlastitu ideološku agendu. Muslimanska braća tvrde da je ovo klasični vojni puč i da je njihova zadaća da sačuvaju ustavni poredak i vladavinu prava.

U toj prvoj revoluciji je situacija bila puno jasnija: na jednoj strani je bio narod, a na drugoj mala vladajuća oligarhija. Danas je situacija daleko kompleksnija jer su na ulicama i desetine hiljada Mursijevih pristalica, a Egipat je podijeljen kao nikada do sada. I jedni i drugi su se zarekli da će krvlju braniti svoje političke pozicije a to nikad nije dobro, tu onda prostora za kompromis i dogovor nema.

Opozicija je ovaj put iskoristila vojsku da sa vlasti skine predsjednika Mursija i vladu premijera Kandila, ali bi se vrlo lako moglo ispostaviti da je vojska iskoristila njih. Jer na ovaj način oni su još jendom pokazali da su jedini neprikosnoveni vladari Egipta i da se svi moraju kretati u granicama koje oni zacrtaju.

Međutim, Egipat kao i svaka druga država nije ni blizu demokratskog uređenja sve dok je vojska iznad Ustava i dok može „rashodovati“ predsjednika kad god to poželi. Svakako, to je samo jedan, možda i najveći, problem koji će egipatsko društvo i svaka vlast koja dođe prije ili kasnije morati riješiti. Ali sigurno će još puno vode proteći moćnim Nilom prije nego egipatska vojska postane tek oružanom silom države uz sav neophodni parlamentarni i politički nadzor , ali tek tada moći će se reći da je Egipat na sigurnom putu ka demokratskom i slobodnom društvu.

Anterfile:

Sukob islamista i sekularista?

Iako neki svjetski mediji pokušavaju predstaviti da se u Egiptu danas radi o sukobu islamista i sekularista situacija na terenu je daleko složenija. Tačno je da i sa jedne i sa druge strane ima pokušaja da se ovaj sukob predstavi kao takav; tako bi Ihvani (Muslimanska braća) rado željeli uvjeriti svoju bazu kako je napad na njih ustvari napad na islam, a mnogi bi iz opozicije u zapadnim centrima moći sebe rado predstavili kao jedinu alternativu „političkom islamu“ Muslimanske braće koji u Egipat želi uvesti Šerijat. Ti i takvi namjerno prešućuju činjenicu da su na prijevremene izbore pozvali i Mursijevi poliitčki saveznici iz selefističke stranke En-Nur, ali i neke političkom krilu ultrakonzervativne El-Džemae el-islamijie. Istovremeno, ni opozicija koju čine ljevičari, nacionalisti, pripadnici bivšeg režima, islamisti, liberali i drugi,  nije jedinstvena i do sada su se složili samo oko toga da žele svrgnuti Mursija. Već oko pregovora o prijelaznoj vladi se pokazalo svo njihovo nejedinstvo, isto ono koje je i na prošlim izborima Muslimanskoj braći dalo prednost.

Moja izjava za današnje izdanje Avaza o dešavanjima u Egiptu

Moja izjava za današnje izdanje Avaza o dešavanjima u Egiptu