Oguglali na patnju Palestinaca

Kako objasniti indolentnost prema izvještaju UN-a koji optužuje Izrael za zlostavljanje palestinske djece.

Piše: Muhamed Jusić

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/oguglali-na-patnju-palestinaca

Sjećam se kako mi je još dok sam bio student jedan kolega iz Saudijske Arabije, dok smo komentarisali neku od tada aktuelnih regionalnih ili svjetskih nepravdi u nizu prema palestinskom narodu, rekao kako mu  je „više dosta Palestine“ i kako je prvo što mu na um padne kada se prisjeti svoga prvog dana u školi to da im je učitelj rekao da sutra trebaju donijeti po rijal za djecu Palestine.

Sjećam se da su me  tada iznenadile, pa i šokirale, očito iskrene riječi tog dvadesetgodišnjaka. Ali, on mi je tada otvorio oči i pomogao da shvatim gorku činjenicu da je najveći dio svijeta, pa i onog arapskog, jednostavno oguglao na patnje palestinskog naroda.

Desetljeća patnje ovog naroda u Izraelu, onome što se nazivaju palestinske autonomne teritorijeili izgnanstvu širom svijeta su nešto što više nije vijest i što se uzima zdravo za gotovo.

Odrastao sam sa palestinskim izbjeglicama u Jordanu, gdje čine polovinu stanovništva i znam da njihov tretman u nekim arapskim zemljama nije bio puno bolji od onog kojeg su imali oni koji su ostajali pod izraelskom okupacijom i znam koliko ih boli sva ta neosjetljivost svijeta, pa i njihove braće po vjeri i naciji.

Brutalnost prema djeci

Volio bih da nisam u pravu, ali kako drugačije objasniti svu indolentnost svjetske medijske i političke javnosti prema posljednjem izvještaju Odbora UN-a za prava djeteta u kojem se optužuju izraelske snage za zlostavljanje palestinske djece, uključujući mučenja onih koji su u pritvoru i korištenje drugih za ljudski štit.

Desetljeća okupacije, otimanje zemlje, ograničavanje kretanja, zatvaranje onih koji se usprotive okupaciji su jedno, ali takva brutalnost prema djeci koja se opisuje u ovom UN-ovom izvještaju su nešto drugo.

U dokumentu kojeg je sastavilo 18 nezavisnih stručnjaka navodi  se kako se "palestinska djeca, koju je uhapsila [izraelska] vojska i policija, sistematski podvrgavaju ponižavajućem postupanju, i to često mučenjima. Ispitivanje se provodi na hebrejskom, jeziku koji ne razumiju, i oni potpisuju priznanja na hebrejskom kako bi ih pustili na slobodu.“

Osim toga, izvještaj upozorava da se palestinskoj novorođenoj djeci u Gazi i na Zapadnoj obali, koju je okupirao Izrael u ratu 1967. godine, često ne dozvoljava da se registruju i dobiju zdravstveno osiguranje, obrazovanje i čistu vodu.

Palestinska djeca se rutinski hapse u noćnim racijama, ruke im se vežu na bolan način, a oči prekrivaju povezima. Vlasti često maloljetnike prebacuju u zatvore, a da i ne obavijeste njihove roditelje.

Živi štit

Djeca koja se drže u pritvoru redovno su izložena „fizičkom i verbalnom nasilju, ponižavanju, bolnom sputavanju... prijeti im se smrću, fizičkim nasiljem i seksualnim napastvovanjem prema njima ili članovima njihove porodice“, navodi se u izvještaju.

Dodaje se i to da se svi ovi i drugi zločini „dešavaju od trenutka hapšenja, tokom transfera i ispitivanja kako bi se iznudila priznanja, ali i tokom pritvora i izdržavanja kazne“, a sve prema svjedočenju nekoliko izraelskih vojnika.

Dokumentovano je i četrnaest slučajeva između januara 2010. i marta 2013. u kojima su palestinska djeca korištena kao živi štit kada su izraelski vojnici ulazili u potencijalno opasne zone i kada su djecu stavljali ispred oklopnih vozila kako bi spriječili Palestince da bacaju kamenje na njih.

Posebno je zabrinjavajući dio izvještaja koji govori o procjeni da se u izraelskim zatvorima  nalazi 7.000 djece u dobio od 12 do 17 godina, a neka i u dobi od devet godina. Od 2002. u prosjeku je dvoje djece dnevno privedeno ili uhapšeno. Većina njih je uhapšena pod optužbom da su bacali kamanje na izraelske vojnike, za što mogu dobiti kaznu od 20 godina zatvora.

U Izraelu su priznali da jeste bilo propusta u odnosu prema maloljetnicima i da su oni, nakon što je martovski izvještaj UNICEF-a ukazao na njih, poduzeli niz mjera kako bi se stanje popravilo.

I dok Izraelci tvrde da su ovo stare optužbe koje za cilj imaju da „osvoje naslovne strane“, autori izvještaja tvrde da se  radi o nepristranom izvještaju „koji je zasnovan na činjenicama, a ne političkim stavovima autora.“

Nije pomoglo ni to što je ovaj poduži izvještaj „politički korektan“ i priznaje da postoje problemi u izraelskoj nacionalnoj sigurnosti, navodeći da su djeca na obje strane ubijana i ranjavana, ali da među žrtvama ima daleko više palestinske djece.

Ipak to nije spriječilo mnoge u Izraelu i izvan njega da umjesto da se pozabave njegovim zabrinjavajućim sadržajem ustvrde da se ovi i slični izvještaji koriste samo kako bi se šikanirao Izrael.

Takvi zaboravljaju da ovo nisu prvi, i kako sada stvari stoje, neće biti ni zadnji izvještaji koji dokumentuju brutalnost izraelske države i sigurnosnih agencija nad palestinskom djecom i ne samo nad njima.

Možemo se prisjetiti Izvještaja posebnog UN-ovog Odbora za istraživanje izraelskih postupaka koji pogađaju ljudska prava Palestinaca i drugih Arapa na okupiranim područjima iz avgusta 2008. koji opisuje tešku situaciju u kojoj se nalaze građani koji su pod izraelskom okupacijom ili pod blokadom Izraela, uključujući i sirijske teritorije na okupiranom Golanu.

U tom se izvještaju, između ostalog, navodi kako su tokom prva tri mjeseca 2008. godine izraelske vlasti zbog neposjedovanja građevinskih dozvola srušile 124 građevine. U 61 od tih srušenih kuća stanovali su ljudi i njihovim je rušenjem raseljeno 435 osoba, uključujući 135 djece.

U Gazi, koju je Izrael tada, kao i danas, držao pod blokadom, izvještaj je dokumentovao hroničnu pothranjenost djece mlađe od pet godina u procentu od 13 posto. Jedno na svakih 10 djece je zaostalo u rastu.

Izvještaj je još tada dokumentovao brojne druge primjere nehumanog odnosa izraelskih vlasti prema Palestincima, a naročito djeci.

Nehumani odnos

Zato svako pravdanje neljudskog i nehumanog odnosa prema palestinskoj djeci i predstavljanje istih tek kao incidente, nekorektno je i najblaže kazano nemoralno.

Nehummani odnos prema Palestincima, pa i onim najmlađim među njima, nije izuzetak ili incident nego, čini se, pravilo Izraela u odnosu prema onima čiju zemlju naseljavaju. 

Izraelu bi, više nego Arapima, trebao mir u nestabilnom i trusnom Bliskom istoku, ali to sadašnjim liderima Izraela očito nije cilj.

U međuvremenu, izvještaji poput ovog samo služe da se njima hrani antisemitizam širom muslimanskog svijeta i da se stvaraju osnovi za trajni rat umjesto trajnog mira.

Oni koji nisu spremni uhvatiti se u koštac sa stravičnim UN-ovim izvještajem i onim što se u Palestini dešava trebaju da se zapitaju kako planiraju graditi mir i budućnost s onima koji odrastaju u uslovima u kojima odrastaju djeca Palestine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

CNS-ov saradnik u muslimanskoj delegaciji koja je posjetila Dachau i Auschwitz

U koncentracionom kampu Auschwitz II-Birkenau , Muhamed Jusić,saradnik CNS-a sa gospodinom Ira Formanom, američkim specijalnim izaslanikom za za praćenje i suzbijanje antisemitizma

CNS.ba- Saradnik Centra za napredne studije Muhamed Jusić je u periodu od 18.5. do 24.5. 2013. godine bio član delegacije intelektualaca, alima i vjerskih lidera iz muslimanskog svijeta (Saudijske  Arabije, Jordana, Bosne i Hercegovine, Palestine, Indonezije, Indija, Nigerije, Turske i Amerke)  koji su u organizaciji američkog State Departmenta i Centra za međureligijsko razumijevanje (CIU) bili u studijskoj posjeti stratištima holokausta kako bi se iz prve ruke uvjerili u sve strahote koje netrpeljivost i  mržnja mogu uzrokovati.

U delegaciji su također bili i tek imenovani specijalni izaslanik državnog sekretara Johna Kerrya za praćenje i suzbijanje antisemitizma, Ira Forman, State Department-ov i zamjenik pomoćnika državnog  sekretara za demokratiju, ljudska prava i rad ambasador Michael Kozak, te Rashid Hussain, američki specijalni izaslanik pri Organizaciji za islamsku saradnju (Organization of the Islamic Cooperation - OIC).

Neki mediji su ovu posjetu nazvali historijskom, a učesnici su raspravljali i o mogućnosti da se slična posjeta iduće godine organizuje u Srebrenici.

Više o posjeti u brojnim svjetskim medijima u linkovima koji slijede:

SAD.:

Imams visit Auschwitz, Nazi death camp, pray for Holocaust victims (Huffington Post)

Imams pay tribute to Holocaust victims (HuffPost Live)

Muslims reflect on the Holocaust (Washington Post)

When the imams went to Auschwitz (Miami Herald)

Muslim Imams pray at Auschwitz for Holocaust dead (NBC News/Atlanta)

Newly appointed U.S. Ambassador joins unprecedented global Muslim delegation at Auschwitz (Catholic News)

Muslim religious leaders meet with Holocaust survivors in Poland (The Raw Story)

Semites’ poignant walk in an infamous place of anti-Semitism (MENASA World)

Muslim clerics reach out with tolerance on trip to Jewish Holocaust sites (Women’s News Network)

Muslim leaders condemn Holocaust deniers (Drudge Report)

Izraelski i jevrejski mediji:

Holocaust sites moves Muslim leaders profoundly (Jerusalem Post)

Muslim clerics learn lessons of Auschwitz firsthand (Jewish Daily Forward)

Rabbis and Imams visit Nazi death camp together (Jewish News One)

Traveling to the past to build bridges to the future (Tikkun Daily)

Imam speaks at shul after visiting Auschwitz (The Jewish Chronicle)

Muslim leaders condemn Holocaust denial (Israel National News)

Muslim Clerics who visited Auschwitz and Dachau slam Holocaust denial (Jewish Daily Forward)

Muslim religious leaders denounce Holocaust denial (Times of Israel)

Muslim leaders condemn anti-Semitism, Holocaust denial (World Jewish Daily)

Muslim leaders condemn Holocaust denial (Israel Frontline)

Imams who toured Auschwitz denounce Holocaust denial (Jewish Telegraphic Agency) 

Arapski i muslimanski mediji:

Show of good faith: Muslim imams pray at Auschwitz (Al Arabia)

Muslim leaders pray at Auschwitz in interfaith move (Arab News)

Muslim leaders pray at Auschwitz (Arabian Business)

Muslims visit Holocaust camp for awareness (On Islam)

Muslim religious leaders condemn Holocaust deniers (Al Arabia)

California Islamic scholar posts statement on Holocaust denial (The Global Muslim Brotherhood Daily Report)

Muslim imams slam Holocaust deniers (On Islam)

Velika Britanija:

Muslim leader’s Auschwitz visit boosts Holocaust knowledge (BBC)

Turska:

Muslim religious leaders visit Auschwitz (Hurriyet Daily News)

Auschwitz Gorunce Holokost’u Bilmedigimi Anladim (Salom)

İmamlar Nazi kampı Auschwitz’de namaz kıldılar (Radikal Dunya)

Nazi kampında namaz kıldılar (HaberTurk)

Francuska:

Pologne: des imams rencontrent des survivants de l’Holocauste (Yahoo France)

Des imams rencontrent des survivants de l’Holocauste à Varsovie (Agence France-Presse)

Poljska:

“Wszyscy przywódcy powinni odwiedzić to miejsce”. Muzułmanie w Auschwitz oddali hołd ofiarom (TVN24)

India:

Muslim Imams pray at Auschwitz for Holocaust dead (Siasat Daily)

Muslim leaders urge world to oppose anti-Semitism, Islamophobia (Matters India)

Holocaust awareness program: Muslim clerics to visit Auschwitz (Zee News)

Pakistan:

Rabbis and Imams visit Nazi death camps together (Weekly Press Pakistan)

Muslim religious leaders to visit Auschwitz (Pakistan Affairs)

Nigeria:

Nigeria Muslim leaders visit Auschwitz (Vanguard News)

Australia:

Muslim Imams Pray At Auschwitz For Holocaust Dead (Yahoo7)

Čile:

Líderes musulmanes visitan Dachau y Auschwitz para conocer los horrores del Holocausto (BBC Mundo)

Bugarska:

Muslim Leaders Make Unprecedented Auschwitz Visit (Sofia News Agency)

Šejh diplomata

Šta pobjeda 'umjerenog' Hassana Rouhanija znači za Iran i svijet

Piše: Muhamed Jusić, Al-Jazeera

Ministarstvo unutrašnjih poslova Irana je zvanično saopštilo da je „umjereni kandidat“, kako ga opisuju zapadni svjetski mediji, Hassan Rouhani pobjednik izbora za predsjednika Islamske Republike. Nakon što je osvojio više od 18 miliona glasova ovaj umjereni šiitski klerik koji važi za jednog od najboljih iranskih stručnjaka za međunarodne odnose će za mjesec i po dana, koliko je ostalo njegovom prethodniku Mahmoudu Ahmadinejadu, preuzeti predsjedavanje Republikom u izrazito teškom periodu.

Pod teškim sankcijama

Iran se nalazi pod teškim ekonomskim sankcijama međunarodne zajednice zbog svog nuklearnog programa i zbog toga što zvanični Teheran ne želi odustati od razvoja nuklearne tehnologije u mirnodobske svrhe i pored toga što ih neke zapadne sile i Izrael optužuju da bi taj program mogli iskoristiti kako bi se domogli nuklearne bombe.

Istovremeno, Iran je i pored negodovanja arapskih i sunitskih zemalja otvoreno stao na stranu sirijskog režima Bashara al-Assada što je dovelo do toga da su odnosi između Irana i brojnih drugih zemalja Bliskog istoka, a naročito onih na obalama Perzijskog zaljeva, zaoštreni u mjeri u kojoj nisu bili ni u vrijeme iračko-iranskog rata.

Možda baš zato svjetsku javnost najviše zanima kakvu će poziciju novi predsjednik kojeg iranski mediji nazivaju „Šejhom diplomatom“ zauzeti baš glede ova dva međunarodna pitanja.

Ako je suditi po predizbornoj kampanji predsjenik Rouhani jeste, za razliku od drugih kandidata, pokazao spremnost da u nekoj mjeri koriguje dosadašnji tvrdi stav administracije predsjednika Ahmadinejada u pregovorima oko nuklearnog programa. On je to nazvao politikom „korak za korak“ ili, kako je pojasnio, politikom u kojoj će i predstavnici međunarodne zajednice morati pokazati dobru volju ukidanjem sankcija prema njegovoj zemlji.

Poruke na Twitteru

Tu razliku sam i sam primjetio još kada sam prvih dana nakon što je obznanio svoju kandidaturu počeo preko Twitera pratiti njegovu kampanju. Bilo je više nego očito da on, osim što uživa veću podršku u virtualnom  svijetu, što je pak znak podrške mlađe i obrazovanije populacije, koristi i drugačiji diskurs. Tako je na jednom od svojih predizbornih skupova obećao da će „Iran izvući iz diplomatske izolacije“ i da će se „rukovoditi politikom pomirenja i izgradnje mira“. Njegovi oponenti su najčešće držali ostrašćene govore o tome kao se „iranski narod neće ni pred kim pokoriti“ i kako „neće ni za pedalj odstupiti od svojih pravednih zahtjeva“.

Pravdi na volju, i on je u svim svojim govorima tokom čitave kampanje naglašavao da neće nikada pristati na poniženje Irana pred svijetom i da neće prihvatiti bilo kakav dogovor koji će biti protiv interesa iranskog naroda, što definitivno znači da neće niti nekih spektakularno drugačijih poteza i stavova Irana. Slutnju da bi do nešto drugačijeg pristupa u pregovorima oko nuklearnog programa ipak moglo doći u skorije vrijeme ako se samo Rouhani bude pitao neki vide i u činjenici da je upravo on u periodu 2003-2005. dok je  bio glavni iranski pregovarač u pregovorima s Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom pristao suspendovati obogaćivanje urana i smanjiti zapadni pritisak. Zato se vjerovatno od „Šejha diplomate“može očekivati pragmatičniji stav, ali ne i suštinski drugačiji.

Oni koji u pobjedi Rouhanija vide nagovještaj potpune promjene dosadašnje politike ili čak znak odustajanja Irana od tekovina Islamske revolucije, a ima i takvih, vjerovatno će ostati razočarani.

Što se tiče Sirije, brojni arapski lideri su uz čestitke na izboru Rouhaniju uputili i poziv da promijeni poziciju njegove zemlje prema sirijskom ratu i da „umjesto na stranu režima stane na stranu naroda“.

Ipak, po ovom pitanju je najmanje vjerovatno da će novi predsjednik i njegova administracija imati nešto drugačiju poziciju, barem ako je suditi po njegovim dosadašnjim istupima. Osim toga, smatra se kako će o tom pitanju vjerovatno odlučivati Čuvari revolucije, posebno tijelo u komplikovanom političkom sistemu Irana koje se rukovodi doktrinom vilajtul-fekiha, i sam Vrhovni vođa jer se radi o strateškom interesu Irana u regionu.

'Popravljanje medija'

Što se tiče njegove unutrašnje politike, koja je za one koji su za njega glasali vjerovatno bitnija od međunarodne, stiče se dojam da većina u Iranu shvata da je unutrašnja politika, naročito u domenu ekonomije, razvoja i kreiranja novih radnih mjesta, itekako povezana sa međunarodnim problemima i novim setom sankcija koje je osmislila administracija Baracka Obame, a koje su prema svim pokazateljima strahovito oslabile ukupnu iransku ekonomiju. Možda je i zbog toga Rouhani bio izbor 50.7 posto Iranaca što mu je bilo dovoljno da izbjegne drugi krug. Jednostavno, bez uspjeha na međunarodnom planu, teško da će iko pa i novi predsjednik postići uspjeh na domaćem terenu.

Zato će mnogo šta, pa i uspješan oporavak iranske ekonomije,  zavisiti od uspjeha politke omekšavanja stava u pregovorima oko nuklearnog programa i pokušaja skidanja ili barem ublažavanja sankcija.

Na domaćem planu on je obećao još i „reformu i ili popravljanje medija“ iako mnogi još nisu sigurni u kojem pravcu bi to „popravljanje“ moglo krenuti. Njegova kampanja će između ostalog ostati zapamćena i po tome što se on na skupovima pojavljivao noseći veliki ključ kao poruku da on i njegovi birači drže ključ rješenja nagomilanih iranskih problema. Da li će taj ključ biti pravi i da li će njime otvoriti neka nova vrata u odnosu Irana prema svijetu, ali i vrata nagomilanih unutrašnjih problema ostaje da se vidi.

U međuvremenu, dok se njegova pobjeda u brojnim svjetskim medijima najavljuje kao trijumf reformista, pa čak i kao udarac vrhovnom vođi i istinskom vladaru Irana ajatolahu Aliju Hamneiju koji je nezvanično podržavao svakog od četvorice protukandidata, ali ne i Rouhanija, rijetki imaju na umu da novi predsjednik Irana nije reformista po svom političkom opredjeljenu. On je umjereni konzervativac ili neko ko dolazi iz iranskog političkog centra. Njega su podržali reformisti jer nisu imali drugog kandidata s obzirom da specijalizovano državno tijelo koje ovjerava kandidature nijednom od njh nije dalo saglasnost da nastavi izbornu utrku.

Ipak, činenica da je uz njega stao centristički bivši predsjednik Akbar Hashemi Rafsanjani, dugogodišnji Hamneijev suparnik, koji se nije smio kandidovati, i brojni drugi reformisti predvođeni bivšim predsjednikom Mohammadom Khatamijem (1997 -2005.), te da se njihov kandidat Mohammad-Reza Aref povukao iz utrke kako ne bi došlo do rasipanja glasova mnogim analitičarima ali i Irancima daje nadu da će Rouhani sa pozicije centra ipak biti bliži reformistima i da će državu povesti putem dugo očekivanih reformi koje su mnogi u Iranu očekivali i nakon prošlih izbora 2009. kada su nakon reizbora predsjednika Ahmadinejada izbili nasilni protesti u kojima su stradale desetine ljudi i koji su prijetili da destabilizuju čitav režim.

Vlast kod ajatolaha

Kakvi god bili lični stavovi Hassana Rouhanija i koliko god on bio spreman raditi na realizaciji predizbornih obećanja ostaje spoznaja da je ustavnim uređenjem Irana on tek druga politička funkcija i da istinska vlast ipak leži u rukama ajatolaha Alija Hamneija. Hamneija za kojeg mnogi vide da je jedini istinski pobjednik, jer je uspio iz predizborne utrke eliminisati sve one za koje je smatrao da su suviše skloni reformama i popustljivi prema „zahtjevima Zapada“, ali ipak ne okrenuti iransku ulicu protiv sebe.

Ti analitičari ustvari tvrde da vrhovni lider nije poražen, kako neki smatraju, pobjedom „umjerenog“ Rouhanija i porazom njegovih favorita jer je na taj način umirio iransku ulicu i reformiste, dobio vremena u pregovorima sa Zapadom i bacio loptu ponovo na njihovu stranu terena, a ipak na poziciji predsjednika dobio nekoga u čiju odanost tekovinama Islamske revolucije nimalo ne sumnja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Muslimani u BiH između države i društva

„Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju.“

John F. Kennedy

Piše: Muhamed Jusić- Preporod, 15. juni, 2013.

Nije potrebno dokazivati kako je današnja država BiH sa svim svojim nivoima vlasti i kompleksnim ustavnim uređenjem nefunkcionalna država koja godinama nakon rata ne može svojim građanima osigurati osnovne uslove za pristojan život i ekonomski prosperitet, ali još jedno lamentiranje nad našom političkom stvarnošću nije tema ovih redaka nego skroman pokušaj da se skrene pažnja kako pored „države“ postoji i „društvo“ sa svim svojim potencijalima koji se trebaju i mogu staviti u funkciju općeg napretka i blagostanja. Tačno je da je lakše kada država, što je ustvari njena istinska uloga, kreira uslove za ekonomski, kulturni, društveni i svaki drugi napredak, ali je neosnovano navikavati građane da očekuju od države da rješava sve njihove probleme. Prema političkoj teoriji uređenja savremenih demokratskih društva uloga onoga što se naziva nevladin sektor, institucija civilnog društva i građanskih inicijativa ključna je u izgradnji funkcionalnog, odgovornog, slobodnog, transparentnog društva, a samim time i države i njenih institucija.

Problem jeste kada država, zbog korumpirane i nekompetentne birokratije, postane preprekom razvoju. Kao što je ništa manji problem i to da nevladin sektor, a što je, plašim se, slučaj kod nas, postane sam sebi smisao i ništa manje korumpiran, iščašen iz realnosti i neefikasan nego je to slučaj sa onim vladinim.

Ali i pored toga, i uprkos tome, društvo može, i treba, mnogo toga uraditi ne čekajući državu. Naravno, poduzetnički duh građana i njihov društveni aktivizam ne treba amnestirati državu na svim njenim nivoima vlasti od odgovornosti, nego postati njenim korektivom i sredstvom „političkog pritiska“ na nju kako bi bila što efikasnija i kako bi služila građanima a ne sebi.

U tom smislu Islamska zajednica ne bi trebala biti sublimat države za Bošnjake koji se osjećaju muslimanima nego, i ona to na brojnim primjerima već jeste, pokretač pozitivnih društvenih procesa i potencijala društva. Kroz svoje obrazovne institucije i džamije ona treba da izgrađuje društveno odgovorne i moralne pojedince koji će onda graditi i društvo i državu.

A Islamska zajednica, i sa velikim i sa malim, to je kroz historiju činila, za što je jedan od najboljih primjera iz ukupne islamske tradicije pa i one bošnjačke u njoj, institucija vakufa koja je kroz historiju bila primjerom kako su muslimani gradili društvo i činili ga samodostatnim i funkcionalnim bez obzira kakva je država njima vladala.

Tako je na kolektivnom nivou vakuf kao legat utemeljen voljom vakifa čija se namjena nije mogla mijenjati čak ni odlukom države i vlasti, bio garant očuvanja slobode pojedinca ali i društva od dominacije države i način da se društveni potencijal stavi u službu napretka bez da se čeka da to učini država. Tako su se kao vakufi gradile i održavale brojne vjerske, obrazovne, humanitarne, socijalne i druge institucije koje su građanima nudile brojne usluge i rješavale brojne životne probleme.

Vakufi su kroz historiju islama bili način da se zaobiđu sve institucionalne, birokratske i političke prepreke na putu razvoja društvenih potencijala muslimanske civilizacije. Ali ovakvo razumijevanje uloge vakufa ima duboke korijene u samom poimanju odnosa između države i društva, te uloge koju vlast treba da ima u javnoj sferi a iz koje i današnji bosanski muslimani, naročito oni koju se na tradiciju pozivaju, mogu mnogo naučiti.

Tako, prema tumačenju profesorice Miriam Hoexter, sunitska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah. Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allah tradicionalno identificirala sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.

Svakako treba naglasiti kako, kada se govori o ovoj razlici, obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama i Ummetu. Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne na dominaciji države ili vladara, u javnoj sferi bilo je u korijenu islamske političke misli- tvrdi profesorica Hoexter. Ovo ne navodim kako bi minimalizirao ulogu države, naročito ne na način kako se ona definiše u savremenom svijetu, nego samo kako bi podsjetio da je država tek servis građana ili u slučaju islamske tradicije Zajednice vjernika i da ima smisao dok toj svrsi služi.

Možda se zbog toga što je državnost BiH tako često i tako brutalno dovođena u pitanje i što je njen najbrojniji narod Bošnjaci platio tako skupu cijenu njenog očuvanja ili zato što je njihova budućnost vezana za opstanak države i njih u njoj, stiče dojam da se mnogi prečesto pozivaju na državu i njene interese zapostavljajući interese građana, ali i da su se i sami građani previše počeli oslanjati na državu očekujući od nje da rješava probleme koje bi možda i oni sami uz malo dobre volje i organizacije mogli riješiti. Jak i društveno odgovoran pojedinac i efikasno društvo su najbolji garant izgradnje stabilne i efikasne države a ne obrnuto i možda je vrijeme da neko od naših političara umjesto da narodu obećava ono što ne može ispuniti jednom kaže ono što je John F. Kennedy rekao Amerikancima: „Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju. “

Muslim Clerics Learn Lessons of Auschwitz Firsthand

Imams Say Jews' Suffering Offers Universal Warning About Hate

By A.J. Goldmann

Published May 29, 2013, issue of June 07, 2013.

Krakow, Poland — When Muslims tour Auschwitz and other sites of the Jewish Holocaust, and encounter survivors of that genocide face-to-face, the points of connection they make can be quite unpredictable.

For Barakat Fawzi Hasan, a Palestinian assistant professor in Islamic Education at Al-Quds University in Jerusalem, a moment of clarity came as he and his co-religionists listened, spellbound, to Lidia Maksymowicz as she told her harrowing story of survival. Although she was only five years old when she was liberated from Auschwitz, Maksymowicz could still remember the taste of buttered bread and coffee with milk given to her by the Soviet soldiers who entered the camp.

“As Palestinians who have felt for 65 years the pain of being displaced, we feel the pain of the others,” said Hasan after hearing her talk. Seeing the children’s belongings at Auschwitz, reminded him of “some of the stories of the children of Palestine,” he added.

Hasan said that he would like to bring Holocaust survivors to Palestine to relate their stories. “I cannot hold back my tears when I see the tragedy that took place here in Europe, especially what happened to the Jews. I hope that Palestinians and Israelis take a lesson from all of this and that we both have a future of hope and peace.”

For Muhamed Jusic, a religious education teacher from Bosnia, the touchstone was his own first-hand experience of genocidal war in his native land during the break-up of Yugoslavia in the 1990’s.

“For many people to visit such places is just history,” said Jusic, who is also a public affairs commentator and interfaith activist back home. “For me it isn’t. The fact that I come from Bosnia affects everything that I saw here. My personal experience of the war and the things that I went through emphasize that we need to learn and study about what happened during the Second World War because what happened in Bosnia proves that it can happen again, maybe not on the same scale, but it can be repeated.”

Marshall Breger, an Orthodox Jew, has seen such reactions from Muslims before. In 2010, he and Rabbi Jack Bemporad, organized a similar trip for American Muslim leaders. But the trip Hasan and Jusic took part in, from May 17 to May 24, was designed by Breger, Bemporad and Suhail Khan, a senior fellow at the Institute for Global Engagement, to be international in scope.

“It’s the nature of religion in America to have a little more tolerance, and for clerics in America to know a little more about other religions,” said Breger, a former senior official in the presidential administrations of Ronald Reagan and George H.W. Bush. “Many of the people on this trip, frankly, at best knew nothing. I say ‘at best’ because they probably have read ‘Protocols [of the Elders of Zion’] or other things.”

The undertaking proved far more daunting than the previous trip for American Muslims. Just obtaining visas for some of the participants proved incredibly difficult. Several of the confirmed participants never showed up. Others arrived late, due to travel restrictions. Hasan, who as a Palestinian is stateless, with no passport of his own, was granted a visa to go abroad by Israel but denied passage through Ben Gurion International Airport. Instead, he had to travel to neighboring Jordan and fly from there to Germany.

“We moved heaven and earth to get them here. They’re heroic,” said Bemporad.

In the end, a dozen Muslims attended the week-long program — imams, educators, activists and scholars drawn from all over the Muslim world, including Saudi Arabia, Jordan, the Palestinian Authority, Bosnia, Turkey, Nigeria, Indonesia, India and the United States.

The tour, which included visits to concentration and extermination camps in Germany and Poland, was funded by the U.S. Department of State and S.A. Ibrahim, an Indian American businessman and interfaith activist. Additional support came from Poland’s Foreign Ministry.

“People use the Holocaust for all sorts of political and ideological purposes,” said Bemporad, explaining his rationale for the excursion. “If you want to change people’s ideas, you need to present them with the actual experiences of a person who went through it, you need to see the actual conditions and know something about the history.”

Bemporad, director of the New Jersey-based Center for Interreligious Understanding, which sponsored the trip, said he hoped the experience would inspire participants to speak out against Holocaust denial in their countries as well as help them understand that when it was happening, the Holocaust “had nothing to do with Israel.”

At several points, the participants made a clear connection linking the fates of Muslims and Jews. One such moment occurred inside of the crematorium at Dachau, where the participants recited the Janazah — the Muslim prayer for the dead — for Noor Inayat Khan, an Indian Muslim anti-Nazi spy who was murdered at Dachau in 1944.

The program also visited several sites of Muslim interest, including an excursion to the architecturally striking mosque in the Munich suburb of Penzberg, a rare success story in Germany, since it was built without any of the controversy that often accompanies such projects there today.

The group was also supposed to tour Munich’s grand Orthodox synagogue and meet Jewish community leaders, but community president Charlotte Knobloch flatly refused to welcome the delegation. In the city that was once Hitler’s ideological stronghold, Knobloch’s refusal to engage seemed particularly a missed opportunity.

“I thought it was very important for the imams to see that Jewish life — and in particular Jewish religious life — in Munich has not been destroyed,” a disappointed Breger said.

After Munich and Dachau, the group went on to Warsaw, where they toured the recently-opened Museum of Polish Jews and met with Holocaust survivors and with Righteous Gentiles, as non-Jews who saved Jewish lives are known. That night they dined with Poland’s chief rabbi Michael Shudrich and several Polish imams. The participants were impressed by the solidarity between Jewish and Muslim leaders, which has been strengthened by recent debates in Poland about hallal and kosher slaughtering.

From Warsaw, the group was driven to Auschwitz. There, they toured both the museum at Auschwitz 1 and Birkenau, many with tears in their eyes. As the group viewed the exhibitions housed in the former barracks, Imam Mohamed Magid, an American veteran from the first trip, routinely added commentary to the official guide’s explanations.

“I want everyone to know that behind every object here there was a real human being,” he said, stopping before a vitrine full of children’s shoes. “You can hear their footsteps,” he added chillingly. Before entering the gas chamber in Auschwitz I, he turned to the group:

“As you go in, I’d like you to imagine that screaming, to imagine the crying. We go here in a nice bus, we had a nice lunch and later we’re going back to the hotel,” he reminded his fellow visitors.

The most remarkable moment came when the group decided to take their afternoon prayers in front of the infamous “Wall of Death.” Imam Muzammil Siddiqi of the Islamic Society of Orange County, California, another participant in the 2010 trip, led the service. The participants kneeled down on the naked earth and genuflected repeatedly, the coarse dirt sticking to several foreheads. By the time the group reached Birkenau, they were running several hours behind schedule. But the participants collectively defied an irate bus driver in order to spend the extra time walking along the “Judenrampe” to the site of the crematoria.

“None of us is here out of curiosity,” said Safi Kaskas, a businessman and interfaith activist who was born in Lebanon, has U.S. citizenship and lives in Saudi Arabia. “We’re all here because we care deeply about human suffering and what happened to the Jews.”

“It’s important to understand what happened to the Jews, to understand and appreciate the suffering they’ve been through…in order to better communicate,” he explained, “in order to convince my Jewish neighbors that it is better to have peace than to have war [so] the suffering they experienced in Europe should not repeat itself in the Middle East.”

Echoing the sentiments of many of the other participants, Jusic, the Bosnian religious educator, said that the proper meaning of Auschwitz belongs not to the past, but to the future. “We cannot go back and help those children and women we saw and those innocent people being gassed and burned, but we can make sure that it doesn’t happen to anyone else,” he said.

Breger was pleasantly surprised at the trip’s end, when the participants all signed a public condemnation of Holocaust denial nearly identical to the one that was drafted by the 2010 group.

Breger added that he was now looking to organize a third trip that would bring rabbis and imams together to visit both Auschwitz and Srebrenika, the site of the July 1995 Serbian massacre of 8,000 Bosnian Muslims, which many Muslims perceive as an example of the West looking the other way while Muslims were slaughtered. “By speaking to that belief, you would go a great way towards making it easier to engage with the tragedy of the Shoah and Jewish pain and trauma,” said Breger.

Contact Adam Goldmann at feedback@forward.com.

Read more: http://forward.com/articles/177510/muslim-clerics-learn-lessons-of-auschwitz-firsthan/?p=all#ixzz2Vw7kvo41

Zašto je Qusayr važan

U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva.
Piše: Muhamed Jusić  AlJazeera

Sirijske vladine snage i pripadnici šiitske paravojne formacije Hezbollah sa juga Libana ovladali su strateški bitnim pograničnim gradom Qusayr koji su godinu dana, sve do prošle srijede, pripadnici Sirijske slobodne vojske i drugih pobunjeničkih formacija držali pod svojom kontrolom.
Pobunjenici protiv režima Bashara al-Assada su odmah nakon što su priznali da su se njihovi vojnici povukli iz grada zbog silnog bombardovanja artiljerije i avijacije, te žestokih napada pješadije na njihove položaje, podsjetili da su možda izgubili bitku, ali ne i rat. Ipak, pad Qusayra je težak udarac za revolucionare jer se radi, kako većina svjetskih agencija izvještava, o strateškom gradu. Ono što većina izvještaja ne spominje jeste zašto je ovaj mali gradić udaljen nekih desetak kilometara od libanske granice tako strateški bitan.
Vrata Homsa
Prije svega, radi se o pograničnom gradu koji je bio jedna od najbitnijih logističkih ruta za pobunjenike. Preko njega su iz Libana u Siriju ulazili dobrovoljci, oružje i hrana koja se onda utvrđenim rutama dostavljala sve do Homsa, pa čak i predgrađa Damaska. Istim putevima u većinski sunitska sela Libana, pa i Tripoli, odlazile su kolone izbjeglica i ranjenici iz čitave države. Osim toga, radi se o lako branjivom brdovitom terenu koji dominira nad većim brojem naseljenih pograničnih mjesta s kojima je povezan brojnim putevima.
Qusayr predstavlja i vrata Homsa, strateški bitnog i po broju stanovnika trećeg grada u Siriji, koji važi za jako uporište pobunjenika kojeg nazivaju „Glavnim gradom revolucije“ a čijim bi padom pod kontrolu režima u Damasku bila slomljena kičma otpora i stvoreni preduslovi da se prekine komunikacija antivladinih snaga koja sada postoji od Alepa (Haleba) na sjeveru do jordanske granice na jugu.
Međutim, u silovitom napadu koji je izveden na ovaj mali gradić neki vide neke sasvim druge razloge. Naime, prema nekim mišljenima koja se mogu čuti od političkih  predstavnika sirijske opozicije i ne tako malog broja bliskoistočnih analitičara, Qusayr je bitan jer povezuje Damask sa Mediteranom i tradicionalno alevitskim ili nusejrijskim područjima, odakle potiče i vladajuća porodica Al-Assad, te onim u Libanu nastanjenim šiitima, prije svega u dolini Bakaa.
Prema scenariju podjele Sirije o kojem se od izbijanja građanskog rata često spekuliše postoje krugovi bliski predsjedniku Al-Assadu koji bi u slučaju da njegov režim izgubi kontrolu nad Damaskom i većinski sunitskim područjima rado vidjeli uspostavljanje neke vrste alevitsko -šiitske države koja bi pokrivala područja gdje oni čine većinu. Taj „Plan B“ kako ga nazivaju oni koji o njemu javno govore trebao bi osigurati da u slučaju pada režima ne dođe do odmazde nad alevitima koje većinski sunitski pobunjenici sve češće povezuju sa vladajućim režimom, ali i osigurati utjecaj Irana u regiji, ako ne u čitavoj Siriji onda barem u onim dijelovima gdje šiiti čine većinu.
Ta država bi dala i sigurno zaleđe Hezbollahu i bila bi utočište za alevite, šiite, druze, kršćane i sve one sunite koji su lojalni režimu. U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva. Po ovom scenariju, predsjednik Al-Assad na ovaj način želi osigurati da od Damaska do relativno mirnog većinski alevitskog područja Tartusa na obalama Mediterana i gorju Latakije sa značajnom druskom i alevitskom većinom ima siguran prolaz.
To možda objašnjava i spremnost libanskog Hezbollaha da se i pored velike cijene koju nije platio samo u ljudstvu nego i rizikujući svoju političku poziciju u politički nestabilnom Libanu i imidž svearapskog i svemuslimanskog predvodnika otpora izraelskoj okupaciji, direktno uključi u sirijski rat. Bez obzira na to da li su ove spekulacije osnovane, ostaje činjenica da ovaj gradić u vojnom smislu i jeste bitan, ali ne toliko da bi odredio ishod rata. On svakako pokazuje da režim u Damasku pomognut Hezbollahom ipak nije na izdisaju kako se to činilo početkom zime, kada je režimska vojska bila blokirana u kasarnama i kada je djelovala samo avijacijom i dalekometnom artiljerijom po pobunjenim gradovima i selima.
Ali rat u Siriji se nastavlja i on ništa manje nije neizvjestan niti brutalan ni nakon pada Qusayra.
Zauzimanje Golanske visoravni
Možda baš kako bi povratili samopouzdanje i ojačali moral svojih vojnika i onih koji ih širom svijeta podržavaju pobunjenici su dan kasnije zauzeli granični prijelaz Quneitra prema Izraelu na okupiranoj Golanskoj visoravni. Zauzimanje Golanske visoravni koja graniči sa Izraelom nije strateški bitna pobjeda jer je sirijska vojska koja je držala pozicije prema od Izraela okupiranim sirijskim selima bila isključena iz sukoba sa pripadnima Slobodne sirijske vojske. Quneitra ne može u strateškom smislu zamijeniti Qusayr, jer bilo kakva pomoć koju bi pobunjenici eventualno primili preko Izraela bi mogla ozbiljno kompromitovati njihov imidž u domaćoj i arapskoj javnosti.
Zato se takav oblik saradnje teško može očekivati. Prije će biti da se mogu očekivati napadi nekih frakcija unutar pobunjenika na položaje izraelske vojske i UN-ove snage koje su na tom području raspoređene (a koje su već najavile povlačenje), što bi na jedan novi način Izrael moglo uvući u rat.
Ono što se u svim  analizama posljedica pada Qunaytire nerijetko zanemaruje, jesu razmjere humanitarne katastrofe i stvarne žrtve, kako među sukobljenim vojnicima tako i među civilima o čemu se samo nagađa.
S obzirom da iz grada izvještava tek državna sirijska televizija Al-Ahbarija, a iz obližnjih sela gdje su se smjestili oni koji su se uspjeli izvući iz grada, rijetki aktivisti među pobunjenicima, ili kako sebe nazivaju suvarima (ar. revolucionarima), teško je znati šta se dešava sa onima koji su preživjeli dvosedmičnu opsadu i koji su ili ostali u gradu ili su izbjegli u obližnja sela.
Ni Crveni krst niti Crveni polumjesec kao ni bilo koje druge humanitarne organizacije niti ljekari još uvijek nisu uspjeli ući u grad. Opoziciona sirijska Opservatorija za ljudska prava je saopćila kako je ovaj gradić gdje je nekada živjelo više od 25.000 ljudi sada potpuno uništen i pust i da su u njemu ostale samo stotine ranjenika koje Slobodna vojska nije uspjela izvući, te da su za njihovu sudbinu svi jako zabrinuti. Ista nevladina organizacije je saopštila kako je u borbama za grad poginulo 270 ljudi, od kojih je 110 pobunjenika, a ranjeno je 2.400 osoba.
Idealna meta režimu
Ne treba zaboraviti ni to da se bitka za Qusayr treba i mora sagledati i u kontekstu moguće međunarodne mirovne konferencije za Siriju koju pripremaju Rusija i SAD-e i toga da obje strane pokušavaju da ostvare napredak na terenu kako bi zauzeli što bolje pregovaračke pozicije. U tom smislu Qusayr se zbog blizine Libana i teritorija na kojima djeluje Hezbollah mogao učiniti idealnom metom režima u Damasku. Kakogod, sve se više čini kako je svima jasno da za sirijski problem nema samo vojnog rješenja, ali je to od male koristi svima onima koji su stradali u Qusayru i koji će stradati širom Sirije prije nego što se režim povuče pred zahtjevima naroda ili prije nego što svi iskreno sjednu za pregovarački sto.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera