Islamistička opozicija islamistima

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 7/993, 1. april, 2013)

I dok je fokus svjetskih medija na sukobu između egipatskih stranaka sa islamističkim korijenima s jedne strane i liberalnih, sekularnih i ljevičarskih političkih opcija s druge, malo ko obraća pažnju na jedan ništa manje bitan sukob koji bjesni unutar stranaka koje pretenduju da nastupaju sa pozicija onoga što se sve češće naziva „političkim islamom“. Na turbulentnoj političkoj sceni Egipta nakon svrgavanja režima predsjednika Hosnija Mubaraka, došlo je do raslojavanja među strankama i pokretima koji se u svom političkom i javnom djelovanju pozivaju na islam. I dok je najočitije rivalstvo u, uslovno rečeno, desnom političkom bloku između dvije najjače stranke u egipatskom parlamentu: Stranke slobode i pravde kao izdanka Muslimanske braće i stranke En-Nur bliske selefističkom pokretu, koje su istovremeno dva najutjecajnija islamistička pokreta koji se bore za primat u procesu „obnove islama“ i „islamskog buđenja“ u muslimanskom svijetu, malo je ko primijetio kako su u Novom Egiptu sve glasniji i neki drugi glasovi koji za sebe tvrde da ne samo da nastupaju u ime islama, nego i da je njihova vizija islama i njegove uloge u društvu jedina ispravna.

Naime, Egipat kao jedna od historijski najutjecajnijih zemalja muslimanskog i arapskog svijeta osim što je izrodila brojne pojedince, individue i organizacije koje su zagovarale različite modele obnove, modernizacije i preporoda muslimanskih društava izrodio je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća neke od najmilitantnijih i najradikalnijih ideologija s kojima se muslimanske zajednice širom svijeta suočavaju i danas.

«Džem'atu el-Muslimin»

Jedan od tih pokreta je i pokret «Džem'atu el-Muslimin» (Skupina muslimana) kojeg su drugi nazivali «Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra» (anatema i iseljenje) zbog njihovog insistiranja na učenju o tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička jer ne sude po Božijim zakonima, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene «prema volji Božijoj» po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Meke u Medinu (ar. hidžra).
Pokret je u Egiptu (najvjerovatnije 1975. god ili čak ranije) osnovao mladi inženjer agronomije Šukri Mustafa. Mustafa je svojevremeno bio član pokreta Muslimanske braće. Šukri je u egipatski zatvor ušao kao pripadnik Muslimanske brać,e ali je fizička i mentalna tortura koju je tamo pretrpio radikalizirala njegove stavove tako da je još za vrijeme svoga robijanja zbog stavova koje je zastupao izbačen iz bratstva kao „suviše“ ekstreman.
Nakon što je oslobođen 1971. Šukri je odmah počeo sa okupljanjem istomišljenika a tri godine kasnije kairska štampa će početi pisati o postojanju organizacije koja je skoro sve muslimane svijeta proglasila nevjernicima, a njihova društva i države neislamskim. Egipatsko društvo i država su se vrlo odlučno suočili sa ovom organizacijom, njihovom ideologijom i liderima, nakon ubistva ministra vakufa (vjerskih legata) dr. Ez-Zehebija koje su izvršili pripadnici ove organizacije objašnjavajući taj svoj morbidni čin time da je on onog momenta kada je pristao da kao ministar služi državi koja ne sudi po šerijatskim propisima počinio „ridet“ ili odmetništvo od vjere koje se po njihovom tumačenju šerijata kažnjava smrću. I kada se učinilo da je nakon toga došao kraj idejama tekfira ili proglašavanja drugih muslimana i njihovih zajednica nevjerničkim, tekfir je preživio u ideološkom prtljagu arapskih mudžahedina koji su učestvovali u afganistanskoj borbi protiv sovjetskog okupatora. Upravo u borbenim rovovima brdovitih afganistanskih vrleti ta ideja je našla plodno tlo među pripadnicima selefijskog pokreta čiji su sljedbenici bili najčešći dobrovoljci u afganistanskom ratu. Tekfir se reinkarnira ovaj put u odmetnicima od oficijelnog selefijskog učenja, a njegovi sljedbenici za sebe su počeli tvrditi da su jedini i istinski zagovornici beskompromisnog selefizma i islama uopće, što revnosno čine i danas. Čak su se i na ovim balkanskim prostorima počele javljati manje skupine onih koji imaju slične stavove i koji vjeruju kako muslimani ne mogu živjeti u demokratski uređenim društvima i kako ne mogu poštivati zakone tih država.

Simplistička argumentacija

Njihova argumentacija je teološki vrlo jednostavna i izrazito simplistički postavljena: Islam naučava da je Bog jedan, apsolutni Vladar i Gospodar, koji jedini propisuje šta je dobro, a šta zlo. Biti musliman znači biti predan Božijoj volji i uskladiti svoj život sa normama dobra i zla koje Bog propisuje. Ovo usklađivanje nije samo na nivou ličnog i privatnog, nego i kolektivnog života, što podrazumijeva ustroj društva tj. države u skladu sa normama šerijata. Iz ovog proizilazi da svaki musliman koji je zadovoljan da živi u društvu uređenom na normama drugačijim od onih koji oni vide kao islamske, prestaje biti musliman, jer je odabrao sistem vrijednosti koji nije muslimanski. Takav je prihvatio da mu neko drugi pored Boga propisuje norme dobra i zla, što je ravno herezi. Istovremeno, svako učestvovanje u demokratskim i političkim procesima bilo kroz nominovanje u političkim partijama ili puko podržavanje sistema kroz glasanje predstavlja uzurpiranje Božijeg prava da propisuje šta je dobro, a šta zlo (što se čini u parlamentarnoj proceduri kroz donošenje zakona o tome šta se smije a šta ne smije raditi).

Argument više da su ideje tekfira i korištenja nasilja nad neistomišljenicima stvar prošlosti barem u egipatskom kontekstu građani su dobili 1997. god. kada je “historijsko rukovodstvo” El-Džema’a el-Islamijje, pokreta koji je bio jedan od najžustrijih zagovornika ideja tekfira i korištenja nasilja, obznanilo da odustaje od korištenja nasilja u cilju promovisanja vlastite verzije islamizacije društva. U godinama koje su uslijedile ideološki nosioci tih ideja su iz zatvora izdali serijal od pet knjiga u kojima su istom argumentacijom utemeljenom na islamskoj tradiciji koju su koristili da opravdaju nasilje, osporili stavove onih koji korištenje nasilja pravdaju islamom.

Među autorima priloga u tom serijalu poznatom kao El-Muradžeat ili revizija stavova bio je i jedan od lidera El-Džema’ae Sejid Imam Eš-Šerif, poznat kao dr. Fadl, jedan od najistaknutijih lidera među radikalnim i militantnim grupacijama širom muslimanskog svijeta koji je napisao knjigu  Idadul-ude lildžihadi fi sebilillahi ili „Priprema za borbu na Božijem putu“ djelo koje se smatra početnicom islamističkog  militantizma.

Javni istupi dr. Fadla

Zato je ovih dana egipatska javnost bila posebno šokirana kada je dr. Fadl objavio tekst „Trgovci islamom“ u kojem optužuje vladajuću Muslimansku braću i druge političke opcije koje su uzele učešće u političkom životu Egipta nakon revolucije za izdaju islamskih načela. Ubrzo nakon prvog teksta uslijedio je i drugi pod naslovom „Možda su braća, ali nisu muslimani ni šehidi (mučenici)“ u kojem poimenično lidere vladajućih islamističkih stranaka optužuje za odmetništvo od vjere i nevjerništvo. Ovaj bivši pokajnik koji se očito ponovo vratio idejama tekfira za koje su mnogi u Egiptu vjerovali da su stvar prošlosti posebno se okomio na predsjednika Muhameda Mursija i Muhameda Bedia duhovnog vođu pokreta optužujući ih da više nisu muslimani. Ali on nevjernicima ne smatra samo političare koji nastupaju u ime islama nego i sve one koji ih podržavaju i koji služe u sistemu vlasti za koji smatra da nije islamski, kao i one koji su za njih glasali.

Ovi javni istupi dr. Fadla su izazvali zabrinutost ne samo u Egiptu, jer iskustvo iz sedamdesetih je pokazalo da nakon ovakvih stavova obično slijedi val nasilja kako protiv institucija države tako i protiv nevinih građana i zato su mnogi u ovim stavovima vidjeli još jednu opasnost u nastanku koja bi dodatno mogla zakomplikovati ionako tešku sigurnosnu situaciju u Egiptu. Retorika koju dr Fadl i njegovi istomišljenici koriste, a njih je sve više,  protiv vladajuće Muslimanske braće je identična onoj koju su koristili protiv režima Envera Sadata i Hosnija Mubaraka i koja ih je dovela u oružani sukob s njima. Ostaje da se svidi hoće li to što vladajuće stranke za sebe tvrde da su i same islamske biti dovoljno da spriječi novi val nasilja motivisanog radikalnim tumačenjem vjere koje je do sada odnijelo toliko života ne samo u Majci Svijeta- Egiptu nego i širom svijeta.