Strah od Irana okuplja Arape?

 Ujedinjenje Saudijske Arabije i Bahreina

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, br.350.)

Za svjetsku javnost koja pobliže ne prati političku situaciju u naftom bogatim monarhijama Arapsko- Perzijskog zaljeva vijest o mogućem ujedinjenju Kraljevine Saudijske Arabije i Kraljevine Bahrein došla je kao grom iz vedra neba.

Tri decenije CCASG-a

To je zato što je pažnja svjetskih medija usmjerena prema drugim kriznim područjima Bliskog istoka i što se i pored svih društvenih i političkih previranja u društvima bogatih zaljevskih država o njima najčešće izvještava u rubrikama infotejmenta i kroz priloge o raskošu i spektakularnim manifestacijama koje organizuju bogati šejkovi. Međutim, taj prostor je daleko od monotone i u raskošu petrodolarima uljuljkane svakodnevnice. Pored brojnih ideoloških, ekonomskih i društvenih izazova s kojima se ta društva susreću najprimjetniji je problem napetost koja vlada između arapskih sunitskih monarhija, nerijetko sa značajnom šiitskom populacijom, i perzijsko-šitskog postrevolucionarnog Irana. Ta napetost je ključ razumijevanja brojnih odnosa i procesa u regionu i upravo ona gura točak historije u ovom strateškom i naftom bogatom regionu u nepoznatom pravcu.

Zvaničnici Saudijske Arabije su izjavili da je ono što je u svjetskim medijima najavljeno kao ujedinjenje Saudije i Bahreina, a u iranskim medijima kao pripajanje Bahreina Saudiji, ustvari samo nastavak razvoja veza unutar Vijeća za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf –CCASG) poznatog kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council- GCC ) koje je osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države perzijskog zaljeva Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Ekonomski sporazum između ovih zemalja sklopljen je 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, koji je trebao biti platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije na vojnoj i političkoj osnovi, radilo na ujedinjenju arapskih zemalja. Od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju. Skepsa prema Vijeću je jačala i  zbog činjenice da njene članice nisu bile ni sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka kao ni siromašni Jemen koji vječito pregovara oko ulaska u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.

Do sada je Vijeće postiglo nekoliko dogovora koji su olakšali protok roba i građana, te organizovalo brojne naučne i kulturne  projekte od značaja za region, ali se dalje od osnivanja zajedničke interventne vojne formacije nije otišlo.

Ustvari, od nedavnog specijalnog samita Vijeća u Rijadu, nakon kojeg su svjetski mediji i počeli polemisati o ideji saudijsko- bahreinskog ujedinjenja, očekivalo se puno više. Ovaj samit je najavljivan kao onaj na kojem će se obznaniti da Vijeće prelazi iz faze saradnje u fazu ujedinjenja i da će prvi korak biti proglašenje ugovora o ujedinjenju Saudije i Bahreina kao probnog koraka kojeg bi kasnije napravile i druge članice.

Teheran gura Arape

Međutim, kao što znamo, to se nije desilo što je pokazalo da proces ujedinjenja neće ići tako lako. Umjesto toga, nakon sastanka u Rijadu, saopćeno je da je odluka o ujedinjenju odložena do slijedećeg sastanka Vijeća u decembru ove godine. Čak se nije ostvarila ni najava da će dvije države proglasiti bilateralnu uniju o čemu su, prema ranijim izjavama zvaničnika, obje države postigle načelni dogovor. Samit koji je opisan kako savjetodavan je završio preporukom da se „nastavi izučavanje prijedloga uspostavljanja zaljevske Unije“. 

Prema pisanju britanskog The Guardiana GCC-ov generalni sekretar Abdullatif el-Zajani je nakon rijadskog samita izjavio kako će svih šest članica na decembarskom sastanku u Manami potpisati ugovor o zajedničkoj odbrambenoj politici. Međutim, ni to neće ići baš tako glatko jer se čini da Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman, čiji lideri nisu prisustvovali samitu u Rijadu, imaju  rezerve. The Guardian piše kako i Katar i Kuvajt imaju primjedbe na ugovor.

Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavi razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali kako zapadni mediji pišu i strah od dominacije najjače članice Vijeća- Saudijske Arabije. Međutim, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji. Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.  

Regionalno sve utjecajniji Iran koji je u brojnim zemljama uzavrelog Bliskog istoka uspio izgraditi infrastrukturu vjerskih, društvenih i političkih organizacija i strah od ponavljanja scenarija arapske ulice možda u budućnosti bude presudan faktor koji će vladare Arapskog zaljeva, a naročito malih članica kakav je Bahrein, gurnuti u pravcu prevazilaženja svih nesuglasica i nepovjerenja koje vlada među njima i možda ih uistinu ponuka na prve korake ka istinskoj saradnji i nekom obliku ujedinjenja.

Ako i prevladaju problem već tradicionalne arapske razjedinjenosti i plemenske nesuglasice koje kao da vuku korijene iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta), Zaljevske zemlje će na putu svoga ujedinjenja kao ozbiljnog oponenta imati Iran koji se ne može oteti utisku da je ovo savez protiv njega i šiitskih zajednica u zaljevskim zemljama čijim se zaštitnicima predstavljaju.

Zaštitnici ili okupatori?

Zato i ne čudi da je najotvorenija opozicija projektu ujedinjenja, odmah nakon što je bila obznanjena, došla upravo iz Irana u kojem su naročito osjetljivi na situaciju u Bahreinu gdje sunitska vladajuća porodica vlada šiitskom većinom. Prošle godine je u ovu malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Upravo na osnovu sigurnosnih dogovora postignutih u okvirima GCC-a Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći Bahreinu upomoć.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je tih dana da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Tako je ostalo i do dan danas. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". Od tada se situacija u Bahrenu djelomično smirila ali su se politički sukobi šiitske opozicije i vladajućeg sunitskog režima nastavili, a nisu bili rijetki ni nasilni sukobi manjih skupina demonstranata sa policijom. Istovremeno, sve svjetske i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava govore o vrlo brutalnom slamanju svakog oblika opozicije režimu. Upravo zato se šiitska većina u Bahreinu protivi ujedinjenju i saudijske trupe smatra okupatorom koji je silom došao slomiti njihovu borbu za slobodu. U isto vrijeme sunitski predstavnici u Bahreinu tvrde kako je opozicija u ovu zemlju uvezena iz Irana koji želi da destabilizuje Bahrein radi vlastitih hegemonijskih regionalnih interesa i da je predvode „oni koji su izdali arapsku naciju zarad perzijskih interesa“.

U Iranu su otišli i korak dalje i povodom najava ujedinjena u Teheranu nakon džume namaza organizovali demonstracije na kojim su građani Irana iskazali svoje neslaganje sa idejom ujedinjenja njihovih susjeda. Demonstracije je organizovala režimu bliska Organizacija džume-namaza koja je u saopćenju, koje je objavio IRIB; osudila plan o ujedinjenju Bahreina i Saudijske Arabije, te poručio da će narod Islamske revolucije svojim demonstracijama podržati očuvanje suvereniteta Bahreina.

Ideje Arapskog proljeća

U saopćenju je spomenuto da zakleti neprijatelj Bahreina svojim zločinima i spletkama neće postići ništa, te da će se plan o ujedinjenu dviju država poništiti. „Revolucionarni pokreti na Bliskom istoku su omeli sve cionističko-američke planove, te stoga Washington i Tel Aviv pomažući preostale režime poput režima Saudijske Arabije nastoje nadoknaditi svoje poraze“- prenosi IRIB.

Takve postupke je, kako piše panarapski list Eš-Šerk el-Evsat, osudio Generalni sekretarijat Vijeće za saradnju arapskih zemalja Arapskog zaljeva, kritikujući odnos Irana prema Bahreinu kao „neprijateljski koji otkriva loše namjere“ te kao onaj koji „stvara zabrinutost i napetost“ u Arapskom zaljevu.

I Arapski parlament je osudio uplitanje Irana u unutrašnja pitanja zemalja Zaljeva. U priopćenju koje potpisuju predsjednik Parlamenta Ali Salim el-Dekbasi, „osuđuje se to što su neki zastupnici iranskog parlamenta osudili inicijativu Sluge dvaju harema kralja Abdullaha bin Abdulaziza Ali Sauda da zemlje Vijeće za saradnju arapskih zemalja u Arapskom zaljevu pređu iz faze saradnje u fazu ujedinjenja“. Ovakvo ponašanje Irana se ponovo i u ovom dokumentu naziva „očitim uplitanjem u unutrašnja pitanja suverenih zemalja“.

Također, princ Saud el-Feisal, saudijski ministar vanjskih poslova, je, kako su prenijeli saudijski mediji, osudio iranske „provokacije“ zbog okupacije tri zaljevska ostrva za koja Emirati tvrde da pripadaju njima, tvrdeći da su „bilo kakve prijetnje od Teherana neprihvatljive“.

Dani koji su pred nama će pokazati da li će nove realnosti na terenu stvorene jačanjem iranskog utjecaja i Arapskim proljećem biti povod stvaranja jedne nove arapske unije, možda po uzoru na onu evropsku. Isto tako ćemo morati sačekati na odgovor da li će arapske monarhije biti te koje će pokrenuti taj proces ili će pak nove demokratije, nastale nakon svrgavanja režima u nekim bitnim arapskim zemljama, poput Egipta i Libije, imati vlastitu viziju tog jedinstva na nekim drugim principima. Isto tako, s obzirom na protivljenje Irana, teško je znati da li će proces ujedinjenja Zaljevskih zemalja, ako do njega dođe, biti faktor stabilnosti, kako njegove arhitekte planiraju, ili pak dodatne destabilizacje i zaoštravanja odnosa u tom dijelu svijeta. U svakom slučaju posljedice razvoja situacije osjetit ćemo i mi ako nigdje drugo onda na benzinskoj pumpi.

Zar opet suniti i šiiti – Al Jazeera Balkan

Zbog "masakra nad sunitima" Front Al-Nusra je preuzeo odgovornost za prošlosedmične najsmrtonosnije bombaške napade u glavnom gradu Sirije Damasku, što je ponovno stavilo akcenat na najstariji unutarmuslimanski sukob
Piše: Muhamed Jusić

Vijesti koje nam dolaze iz Libana o sukobima i prvim žrtvama u Tripoliju između sunita koji podržavaju pobunjenike u Siriji i alevita kojima pripada porodica Al-Assad potvrdile su strahove da će se sukob u Siriji, koji sve više poprima elemente sunitsko-šiitskog, preliti preko svojih granica i ponovo otvoriti staru ranu unutarmuslimanskih odnosa.

Dobro je primijetio Timothy Garton, profesor evropskih studija na Univerzitetu Oxford, kada je u svom osvrtu objavljenom nedavno u britanskom The Guardianu , napisao kako je današnja Sirija poprište globalnih ideoloških trvenja na kojima snagu odmjeravaju šiitski postrevolucionarni Iran i reakcionistička Saudijska Arabija, ali i postimperijalna Rusija i neoosmanska Turska.

I uistinu, sve što se dešava ovih dana u Siriji i oko nje već odavno prevazilazi nastojanje njenih građana da se oslobode jednog despotskog režima. Ono što je počelo kao mirni protest građana koji su zahtijevali reforme i veće slobode, pretvorilo se zbog nasilnog i brutalnog pokušaja gušenja svakog oblika opozicije režimu u građanski rat koji se polahko pretvara u sukob u kojem se pomjeraju globalne tektonske geostrateške ploče „podmazane“ nekim novim ideologijama u povoju.

Korijeni podjele

U vrtlogu tih globalnih ideoloških i geostrateških sukoba koji ni na koji način ne pomažu Sirijcima da postignu svoj cilj i koji ionako kompleksnu situaciju čine još kompleksnijom, oživio je još jedan stoljetni sukob koji tinja unutar muslimanskog kulturno-civilizacijskog kruga. Naravno, radi se o najstarijem unutarmuslimanskom sukobu, onom sunitsko-šiitskom koji svoje korijene vuče još od prvih stoljeća islama.

Za početak, riječ sunnit u arapskom dolazi od termina ehlu-s-sunne ve el-džema`a, to jeste sljedbenici sunneta (Poslanikove, a.s., prakse) i većinske zajednice, dok šiizam dolazi od arapskog termina ši`at `Ali, što znači pristalica Alijje bin Ebi Taliba. Nakon smrti Poslanika islama, većina njegovih učenika je za vladara muslimanske zajednice izabrala Ebu Bekra.

Tako je Ebu Bekr dobio titulu halifatu resuli `llah, ili nasljednik Božijeg Poslanika, odakle dolazi naziv halifa, koji su uzeli ne samo prva četvorica halifa, koji se nazivaju „pravilno vođenim, upućenim“ (rašidun), već također i kasniji muslimanski vladari Emevijske, Abbasijske i Fatimijske dinastije, a čak su naziv halifa koristili i Osmanlije.

U tim presudnim momentima za muslimansku zajednicu jedan je broj ljudi smatrao da Alija treba postati Poslanikov nasljednik i okupljali su se oko njega, formirajući prvo jezgro šiizma. Sam je Alija odbio da se suprotstavi Ebu Bekru i, zapravo, sarađivao je blisko s njim i dvojicom njegovih nasljednika, Omerom i Osmanom, sve dok i sam nije postao četvrti „pravilno vođeni“ halifa sunitskog islama.

Tek je nakon Alijine smrti, koju je prouzrokovao jedan član havaridža, ekstremističke grupacije koja je odbila priznati za halifu kako Mu`aviju, koji je preuzeo hilafet od Alije, tako i samog Aliju, šiizam postao religijsko-politički pokret u Iraku. Barem tako ovaj sporni trenutak islamske historije opisuje profesor Sejjid Husein Nasr u svom za zapadne čitaoce pojednostavljenom uvodu u islam sabranom u djelu „Srce islama“.

'Višak historije'

I upravo se na primjeru Sirije još jednom vidi opasnost poigravanja identitetima i politizacije „viška historije“ kojim sva društva tog dijela svijeta, kao uostalom i naša na Balkanu, obiluju. Čak i površan pogled na historiju odnosa u Siriji među tamošnjim etničkim i vjerskim skupinama otkrit će svu kompleksnost tih odnosa i prostor za manipulaciju istima, na isti način na koji se to čini sa sunitsko- šiitskim odnosima- ako se ne iznađe kvalitetan mehanizam da se njima upravlja, a ne da ih se koristi kao osnovu za stvaranje novih antagonizama.

Kakogod, mi smo sada u poziciji u kojoj se brutalnost jednog totalitarnog režima prema vlastitom narodu sve češće doživljava, tumači i analizira isključivo kroz prizmu sunitsko –šiitskih odnosa. U to se može uvjeriti svako ko pogleda brojne arapske forume na kojima Arapi iz čitavog svijeta razmjenjuju informacije i komentarišu događaje u ovoj za „arapsko pitanje“ jednoj od historijski najbitnijih država. Tako se kroz odnose vladajuće alevitske elite prema većinski sunitskim pobunjenicima tumači i podrška većinski šiitskog Irana vladajućem režimu, a i podrška Turske i bogatih sunitskih zaljevskih zemalja pobunjenicima. Na isti način su polarizirani stavovi i u Bahreinu, Jemenu, Libanu i Iraku, bez da je iko ozbiljno sagledao kuda bi to moglo odvesti taj dio svijeta.

Aleviti ili nusejrije

Iako bi se lahko moglo upasti u zamku prihvatanja paradigme sunitsko-šiitskog sukoba u Siriji, historijska analiza odnosa između alevita, kojima se gleda u šiitske korijene i sirijskih sunita (a o ekonomsko-vojno-strateškim interesima država involviranih u konflikt da i ne govorimo) otkriva da se radi o daleko složenijem problemu od teološkog, ili čak vjerskog spora unutar islamske teološke misli.

Kao prvo, treba primijetiti da kada je riječ o analiziranju događaja u Siriji kroz prizmu sunitsko-šiitskih odnosa, preciznije kroz pripadnosti porodice Al-Assad alevitskoj sekti, da se ne radi o alawitima iz Turske, koji i pored nekih sličnosti, ne pripadaju istoj vjerskoj sljedbi.

Naime, aleviti u Siriji su pripadnici sekte poznate u sunitskoj literaturi kako nusejrije. Radi se o mističnoj religioznoj skupini koja se u stručnoj literaturi smatra ogrankom šiitskog islama.

Iako su u najvećem dijelu klasične islamske literature nazivaju nusejrijama, što referira na njih kao sljedbenike Abu Šu'ayba Muhammada ibn Nusajra (umro približno 270 hodžretske godine, odnosno 863.), za kojeg historičari ove sljedbe vjeruju da je učio u kružocima (halkama) zadnje trojice imama koje priznaje većina šiita kao nasljednike i potomke Poslanika, (a.s.).

Današnji sljedbenici nusejrije taj naziv ne prihvaćaju i smatraju ga uvredljivim. Oni se danas nazivaju alevitima i tvrde da to ime asocira na njihovu privrženost Aliji, r.a., prvom imamu prema šiitskom učenju i četvrtom pravednom halifi prema sunitskoj tradiciji. Ustvari, tek u septembru 1920. Francuzi su zvanično uveli naziv aleviti za ovu skupinu stanovnika Sirije koji su se našli pod mandatom francuske okupacione sile.

Nasr za njih, pak, veli da su oni prvobitno bili predislamska religijska sekta s korijenima u gnosticizmu i babilonskim religijama. Preživjeli su, kaže ovaj autor i sam šiitskom porijekla, kao škola šiizma a tokom nekoliko posljednjih desetljeća pokušavaju sa steknu više šiitske legitimnosti.

Iako je historija bila obilježena dugim periodima interakcije ili barem tolerancije među nusejrijama i drugim islamskim denominacijama, nisu bili rijetki ni periodi sukoba, ugnjetavanja i progona. U vrijeme osmanske uprave nusejrije su često dizali bune koje su kao i druge širom carstva gušene silom. Nakon sloma Osmanskog carstva, čemu su značajan doprinos dali i sirijski aleviti, uslijedio je period francuske okupacije. Nakon Prvog svjetskog rata i iskustava kolonijalne uprave u Alžiru i Tunisu Francuzi su htjeli da preduprijede uspon sunitskog arapskog nacionalizma za kojeg se ispostavilo da je najveća prepreka kolonijalnoj dominaciji i zato su alevitima dali potpunu autonomiju u Latakiji i Džebelu Druz (većinski nastanjenom jednom drugom batinijskom sektom- druzima) gdje su oni činili većinu kako bi ih odvojili od sunitskih Arapa u Damasku i tako učvrstili vlast u okupiranoj zemlji.

U to su vrijeme aleviti, druzi i druge manjine plaćali manje poreze od većinskih sunita i primali su veću pomoć za razvojne projekte što je dodatno stvaralo tenzije među sunitima i alevitima. Osim toga, ove skupine uz Kurde i Čerkeze su najčešće vojačene u specijalne snage koje su služile kolonizatorima poznate kao Troupes Speciales du Levant.

Saradnja sa okupatorom

Ovo je još više oblikovalo imidž nusejrija kao saradnika okupatora i neprijatelja islama i Arapa, ali je učinilo i da jedno od najperspektivnijih zanimanja za većinu siromašnih mladih alevitskih seljaka, kako piše Robert D. Kaplan u svom tekstu o krizi identiteta u Siriji objavljenom 1993. u časopisu The Atlantic, bude angažman u vojsci što će im osigurati kasniji značajan utjecaj u društvu u kojem će vojska nakon oslobođenja od kolonizacije igrati ključnu ulogu i izvoditi česte vojne udare.

Istovremeno, kolonijalna uprava je činila sve da sunite Arape drži pod opsadnim stanjem. Damask je tretiran kao okupirano područje sa brojnim vojnim prisustvom okupatorskih jedinica koje su najvećim dijelom činile trupe iz Senegala i već spomenuti alevitski i druski odredi.

Kada su se Sirijci uz velike žrtve izborili za svoju nezavisnost brojni aleviti su ostali omraženi kao saradnici okupatora i izdajice vlastitog naroda. San koji su već brojni alevitski autori počeli sanjati o nezavisnoj državi alevita ugašen je 28. februara 1937. kada je autonomna pokrajina Latakija pripojena onome što će postati nova Sirija. Sirija je i zvanično postala nezavisna 17. aprila 1946, ali su državu potresali stalni vojni udari i borba za vlast.

Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, serije državnih udara i dolaska Bas- partije na vlast 1949, došlo je, 1958. do ujedinjenja Sirije u Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Bilo je to zlatno doba panarapskih ideja i ideala. Međutim, Sirija je samo nakon tri godine istupila iz unije, nakon što je grupa vojnih oficira izvela državni udar i ponovo proglasila nezavisnost.

Tada se već vidjelo da je u Siriji došlo do jačanja alevitske zajednice, jer se kao ključni razlog nezadovoljstva unijom navodilo da je sunitski arapski Egipat dominirao odnosima.

Politička nestabilnost

Period političke nestabilnosti i čestih vojnih udara se nastavio sve dok tajna grupa u kojoj su značajan broj činili nezadovoljni alevitski oficiri, među kojima je bio i Hafez al-Assad i Salah Jadid, nije pomogla Bas-partiji da se ponovo vrati na vlast. Nakon toga je uslijedio period u kojem je ova grupa oficira postepeno preuzimala kontrolu nad vladajućom partijom.

Godine 1966. alevitski oficiri i njihovi prijatelji su slomili otpor i iz stranke izbacili sve one stare članove Basa koji su slijedili ideje i stavove arapskog kršćanina Michela Aflaqa i sunita Salahudina el-Bitara, ideologa i osnivača starog Basa. Oni su kao novog ideologa Basa nametnuli Zakija el-Aruzija proglašavajući ga Sokratom novog reformisanog Basa. Taj potez je ovoj skupini alevitskih oficira omogućio da svoju vojnu diktaturu zaogrnu plaštom političke i društvene sile koja će do danas krojiti glavne odluke u Siriji i čvrstom rukom vladati njenim stanovnicima.

Taj proces će i formalno biti uobličen kada na vlast 1970. godine bude doveden alevitski general vazduhoplovstva Hafez al-Assad, otac današnjeg predsjednika Sirije Bashara al-Assada.

Masakr u Hami

Većinski suniti Arapi su se ponovo osjetili prevarenim. Još jedna krvava stranica tih odnosa bit će ispisana u Hami. Ovaj grad je kroz historiju bio značajno uporište arapskih sunita i zato je bilo za očekivati da će upravo tu doći do pokušaja da se spriječi alevitska dominacija.

Pobuna u Hami je 1964. skoro svrgnula tada vladajući basistički režim, sa visoko pozicioniranim alevitima. Na kraju, u februaru 1982, sunitska arapska Muslimanska braća su preuzela kontrolu nad gradom i likvidirala njegove zvaničnike, koje su aleviti doveli na vlast.

Sunitski pobunjenici su prije toga izvršili napad na alevitske vojnike u Alepu. Bio je to odgovor na brutalnosti režima koji je već tada kovao svoje represivne metode vladavine čijoj kuliminaciji svjedočimo ovih dana, a sve to je u to vrijeme bilo pojačano i Assadovom podrškom maronitskim kršćanskim militantima u Libanu kasnih 70-tih, koju su sirijski suniti doživjeli kao još jedan dokaz alevitsko- kršćanske zavjere protiv njih.

Assad je reagovao slanjem 12.000 alevitskih vojnika u Hamu, koji su izmasakrirali 30.000 sunitskih civila i grad skoro sravnili sa zemljom. Hama je 1982. bila dokaz da ispod oklopa Assadove stabilne vladavine kipti prostor koji nije nimalo bliže nacionalnom jedinstvu, nego što je bio nakon odlaska Turaka i Francuza.

Ovih dana, nažalost, te stare nikad zacijeljene rane ponovo krvare i prijete da ovu prelijepu zemlju odvuku u strahote građanskog rata u kojem će cijenu platiti nedužni civili svojim životima, a nepromišljeno pretvaranje sukoba u sunitsko-šiitski rat može imati nesagledive posljedice na čitav muslimanski svijet i na taj način destabilizovati brojna društva i države daleko od zidina Šama.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Šta je istina o 'ratu protiv terorizma'- komentar za Al Jazeera Balkan

Šta je istina o 'ratu protiv terorizma'

Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni.

Piše: Muhamed Jusić

Vijest koju su prenijele svjetske agencije, a među njima i Al Jazeera, prema kojoj je CIA osujetila pokušaj podružnice Al-Kaide u Jemenu da uništi američki avion koristeći sofisticiranu verziju bombe koja se krije u donjem vešu, još jednom je skrenula svjetsku pažnju na opasnost od međunarodnog terorizma i potvrdila procjene analitičara da ubistvom Usame bin Ladina neće prestati i opasnost od Al-Kaide. Međutim, drugi dio informacije je prošao relativno nezapaženo u analizama čitavog događaja, kojem se pristupilo isključivo kroz sigurnosni aspekt čitavog fenomena i podsjećanje na godišnjicu ubistva lidera Al-Kaide.

Spomenuti događaj se desio desetak dana prije nego što su o tome izvijestili mediji, jer je AP, kao jedina agencija koja je do nje došla, u dogovoru sa američkim obavještajnim službama, pristala da tu vijest ne objavljuje u interesu istrage sve do prošlog ponedjeljka. AP je još sedmicu dana ranije saznao da je spomenuti napad osujećen, ali se ta agencija složila sa zahtjevima Bijele kuće i CIA-e da odmah ne objavljuju tu informaciju, zbog "osjetljive obavještajne operacije koja se upravo odvijala". Kada su predstavnici američke vlade rekli da su ti razlozi prestali postojati, AP je odlučio objaviti vijest o zavjeri i uprkos zahtjevu Bijele kuće da se sačeka do utorka, kada je trebalo izaći službeno saopštenje.

I tu je, ustvari, zapostavljeni segment čitave priče, koji je ne samo u ovom slučaju nego i tokom trajanja onog što se naziva "rat protiv terorizma" ostao nikada do kraja rasvijetljen. Radi se, naravno, o kompleksnom pitanju izvještavanja medija o "ratu protiv terorizma", odnosno o tome kakvu ulogu mediji imaju u čitavom procesu. Pravdi na volju, sporadično su rijetki, najčešće u akademskim krugovima, problematizirali ovo pitanje, dok su se brojne vlade, suočene s problemom terorizma, prije svega bavile pitanjem kontrole medija, ali je to, s obzirom na važnost teme, daleko od dovoljnog. Tako nikada do kraja nisu razjašnjena pitanja poput onog da li "u interesu istrage" mediji mogu sakriti informaciju od javnosti, te da li javnost ima pravo čuti drugu stranu u "ratu protiv terorizma", a da novinari ne budu optuženi za saradnju s teroristima. Naročito je bitno pitanje kako osigurati pravo javnosti da bude informirana, a da istovremeno mediji ne postanu instrument teroriziranja javnosti. I upravo je ovo posljednje možda najteže pitanje od svih.

Trijadu zamjenjuje kvartet

Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije upravo uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi - žrtve - vlast" danas zamjenjuje kvartet "teroristi - žrtve - vlast - masovni mediji" - barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu "Mediji i terorizam" iz 2004. godine. I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike, kojima je stalo do objektivnog izvještavanja, da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike vezane uz naglu ekspanziju terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.

Zato Anita Perašin u svom radu "Masovni mediji i terorizam" s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg i, ništa manje bitno, utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se, ustvari, treba bojati. Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu, te ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličavaju problem, oni samo idu naruku teroristima. Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos, jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima.

Ako ovom globalnom trendu simbioznog srastanja medija i terorizma dodamo politikantskim ciljevima motivirano izvještavanje o famoznom "islamskom terorizmu" na našim prostorima, čemu je naša javnost bila izložena u proteklih nekoliko godina, postaje nam jasno zašto bi se oni pojedinci iz novinarskog svijeta, koji se predstavljaju kao oni kojima je stalo do profesionalnosti esnafa, trebali zapitati koliko se oni svojim senzacionalističkim i preuveličavanju (da ne kažemo izmišljanju opasnosti) sklonim načinom pisanja, ustvari, bore protiv potencijalne opasnosti od terorizma na ovim prostorima, a koliko ga, ustvari, generiraju i prizivaju.

Žeđ za senzacionalizmom

Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja, za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci, često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o "islamističkom ekstremizmu" predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

U nekoliko navrata su evidentirani slučajevi u kojima su mediji pokazali ono što većina zaposlenih u njima smatraju odgovornošću prema javnosti, kada su se suzdržali od senzacionalističkog izvještavanja, naročito u onim slučajevima kada je teroristička prijetnja bila takva da ni sigurnosne agencije nisu znale kako se s njom nositi. Kada je tzv. shoe bomber pokušao uzrak dići avion noseći eksplozivne materije u cipelama, mediji su o tom napadu spektakularno izvještavali i od toga dana smo se svi naskidali cipela na aerodromima. Međutim, kada bi mediji na isti način izvještavali o tome da je Al-Kaida, kao što je to slučaj u ovoj jemenskoj priči, razvila bombu koju ne mogu otkriti detektori metala i da je pokušavaju unijeti u avion, pitanje je kakav bi efekat postigli - i vjerovatno je zato ovaj aspekt priče prešućen.

U isto vrijeme, opravdano je zapitati se da li javnost ima pravo znati za to, ako ništa onda radi vlastite sigurnosti ili je bolje da oni to prešute ili letimično prelete preko informacije kako ne bi samo pomogli teroristima u stvaranju nekontrolirane panike. Možda najbolji primjer ove dileme i načina na koji je ona prešućena u medijima imamo u slučaju samoubilačkog napada (27. avgust 2009. godine) na princa Muhameda bin Najifa, pomoćnika i sina ministra unutrašnjih poslova Saudijske Arabije. Za napad se doznalo iz saudijskih medija, nakon što ga je u bolnici posjetio kralj Abdullah bin Abdulaziz. Iz kratkog razgovora emitiranog preko saudijskih satelitskih nacionalnih kanala, moglo se razumjeti kako je Bin Najif preživio napad bombaša-samoubice i to u vlastitoj rezidenciji u Džidi. Danima nakon toga nije bilo nikakvih saopštenja Ministarstva ili bilo kakvih državnih institucija, iz kojih bi se moglo doznati više detalja o samom napadu. Ništa o tome ko je mogao biti napadač, niti kako je uspio doći u prinčevu kuću. Međutim, već tada je svima bilo jasno da je riječ o pripadnicima Al-Kaide, jer je napad imao obilježja njihove taktike, a odabir žrtve je to samo potvrđivao.

'Junak šehid'

Nekoliko dana kasnije te sumnje će se i potvrditi, nakon što je ogranak "Al-Kaide na Arapskom poluotoku" izdao saopštenje u kojem preuzima odgovornost za neuspješan pokušaj atentata. Međutim, ono što se moglo pročitati u tom saopštenju iznenadit će mnoge i upoznati lokalnu i svjetsku javnost sa do sada neviđenom taktikom Al-Kaidinih boraca. To saopštenje će otvoriti čitav niz novih pitanja zbog kojih vjerovatno nismo ranije imali zvanično saopštenje saudijske Vlade. Naime, u Al-Kaidinom saopštenju se napadač, kojeg nazivaju "junakom šehidom", imenuje kao dvadesettrogodišnji Abdullah Hasan Tali Asirij, Saudijac koji je u svoju samoubilačku misiju krenuo iz Jemena. Također, autori saopštenja tvrde kako se on lažno predstavio kao jedan od pokajnika Al-Kaide, koji je od jemenskih i saudijskih vlasti zatražio da se preda saudijskim vlastima, ali pod uslovom da se preda lično emiru Bin Najifu.

To nije neuobičajena praksa, s obzirom na to da je to dosad bila jedna od najuspješnijih taktika saudijskih vlasti i samog princa kao odgovorne osobe u borbi protiv Al-Kaidinih boraca, gdje im je uvijek ostavljana mogućnost da iskoriste kraljevsku amnestiju, ako se dobrovoljno predaju i uključe u program rehabilitacije i savjetovanja. Na ovaj način Al-Kaida je htjela zadati udarac tom programu i poljuljati povjerenje javnosti, ali i vladajućih struktura u njegovu djelotvornost. Al-Kaidi više odgovara brutalnost i primjena sirove sile, jer ona ne ostavlja prostora zavedenim mladićima, osim da se bore, žrtvuju kao samoubice ili da svakako budu uhvaćeni i osuđeni na smrt ili dugoročni zatvor. A nasilje, pogotovo u društvima kakvo je saudijsko, gdje je još uvijek u podsvijesti živa institucija krvne osvete, rađa samo novo nasilje, što Al-Kaidu drži u životu.

Brutalna taktika

Ono što je posebno zabrinulo eksperte za sigurnost i antiterorističku borbu u saopštenju Al-Kaide, a o čemu Saudijci nisu htjeli prije toga progovoriti javno, jeste tvrdnja da je eksploziv kojim je napadač htio raznijeti princa i sebe bio usađen (implantiran) negdje u njegovim unutrašnjim organima. Niko još nije saopštio detalje o tome kako je nešto takvo izvodljivo, naročito ako se zna da je napadač taj eksploziv, ali i mehanizam za aktiviranje (za koji se spekulira da je morao biti povezan s mobitelom) morao nositi od 24 do 48 sati, koliko je trajalo njegovo putovanje. Sa ovako brutalnom taktikom još se niko nikada nije susreo, te će se zasigurno još neko vrijeme o njoj raspravljati i ona će bez sumnje antiterorističku borbu morati podići na jedan sasvim novi nivo, ali i mjere sigurnosti na aerodromima i drugim kritičnim mjestima. To objašnjava i činjenicu kako je napadač uspio proći provjere na dva aerodroma kroz koja je prošao u Džidi i Nedžranu, ali vjerovatno i zašto su svjetski mediji tu informaciju "stišali" u eteru i tek je šturo i sa zakašnjenjem usputno spomenuli.

Međutim, ono što nikada nije razjašnjeno jeste da li su mediji tu odluku donijeli na osnovu vlastite procjene i osjećaja odgovornosti ili u dogovoru s nekom sigurnosnom agencijom. U oba slučaja postavlja se opravdano pitanje šta su nam još onda prešutjeli i koliko je javnost istinski informirana o borbi protiv terorizma. Ako je, pak, ovo potonje slučaj, kao što je to bilo kod sprečavanja napada u Jemenu, onda se postavlja pitanje ko odlučuje šta javnost može znati, a šta ne i koliko su mediji obavezni pridržavati se tih okvira.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Objavljen poziv na HADŽ 2012/1433

Rijaset Islamske zajednice u BiH, Ured za Hadž, objavio je Poziv na hadž za 2012-1433 godinu.
Cijena za odlazak na hadž avionom iznosi: 6250 KM
Cijena za odlazak na hadž autobusom iznosi: 5790 KM
Na priloženim linkovima možete preuzeti zvanični poziv na hadž sa planiranom maršrutom, terminima i cijenom, ovisno za koji se prevoz odlučite (avion ili autobus).
Također, možete preuzeti vrlo korisna uputstva o praktičnim stvarima koje će vam biti od koristi tokom ovog putovanja koja su pripremili članovi Asocijacije "Zul Hulejfa - Novo Sarajevo".

Maršruta, termini AVION

Maršruta, termini AUTOBUS

Potrebna dokumentacija za prijavu (upute i napomene)

Aplikacijski formular za odlazak na Hadž

Aplikacijski formular za odlazak na Hadž (bračni par)

Savjeti za ličnu higijenu

Roba koju hadžije ne smiju unositi u Saudijsku Arabiju

Tehnički savjeti za lakše obavljanje hadža (dokument Asocijacije "Zul Hulejfa - Novo Sarajevo")