Godina koja je iscurila na Wikileaksu

Wikileaks je još jednom pokazao da mediji sve češće kreiraju stavrnost, a ne samo da o njoj izvještavaju

Piše: Muhamed Jusić (www.rijaset.ba)

Ko zna kakvi će još dokumenti procuriti na „stranicama ogledalima" koje dupliciraju sadržaje famoznog Wikileaksa nakon blokiranja njihove domene. Kakogod, njen osnivač ­­­­­ Julian Assange, vidi se to i po tituli ličnosti godine koju je dobio u brojnim svjetskim medijima, sigurno je već sada zadao glavobolju brojnim svjetskim moćnicima, ali i otvorio brojna pitanja od regulisanja interneta, odgovornosti medija za ono što objavljuju do osnova na kojima počivaju međunarodni odnosi.
Prije svega treba imati na umu da je to što je, barem kada se radi o hiljadama objavljenih tajnih depeša iz američkih diplomatskih predstavništava širom svijeta (ranije objavljeni dokumenti o ratu u Iraku i Afganistanu i dokumenti o poslovanju nekih od najvećih banaka i korporacija koji se tek očekuju, su nešto drugo), do sada objavljeno možda iznenadilo samo one koji su skloni tome da često budu iznenađeni svijetom koji ih okružuje. Naime ,rijetko je u onome što smo do sada mogli pročitati procurila bilo koja informacija koja već nije bila poznata u javnosti zemlje o kojoj su američke diplomate prenosili svoje utiske. Naravno da je vrijedno imati potvrdu da su te „javne tajne" došle do međunarodnih diplomatskih krugova, te dobiti potvrdu brojnih špekulacija o stvarnim stavovima državnika i javnih ličnosti o kojima govore samo na zatvorenim sastancima, a koji su daleko od zvaničnih saopštenja i praznog diplomatskog jezika iz dnevne doze informacija koje smo prinuđeni konzumirati. Ali osim toga, teško da će se od čitavog skandala i najavljivanog „11. septembra" u međunarodnim odnosima koji je bombastično prognoziran na početku curenja tajnih dokumenta išta desiti. Naprosto, svima koji znaju išta o međunarodnoj diplomatiji malo šta je, od onoga što je procurilo kao tajni dokument američkog Ministarstva vanjskih poslova, došlo kao novost. Svi znaju da je posao svake ambasada u svakoj državi da, osim ustaljeniih konzularnih poslova, prezentovanja vanjske politike, izgradnje čvrstih ekonomskih, kulturnih i političkih veza sa zemljom domaćinom, prikuplja informacije o glavnim tokovima u političkim i društvenim strukturama.

Međutim, ono što može biti interesantno i što je curenje dokumenata na Wikileaks-u pokazalo, barem u slučaju BiH i onih nekoliko drugih zemalja i tema koje su predmet interesovanja potpisnika ovih redova, jeste način na koji te ambasade, u konkretnom slučaju američka, dolaze do informacija o tome šta se dešava u zemljama u kojima diplomate djeluju. Jadan dio informacija, jasno, dolazi iz direktnih kontakata diplomata sa relevantnim društvenim i političkim akterima, i oni će, čini se, barem u onim zemljama u kojima se na saradnju sa SAD-om ne gleda „blagonaklono", platiti najvišu cijenu. E sada, da li će se to desiti zbog neodgovornosti Wikileaksa, koji nije ukrao niti „haknuo" informacije, nego ih je samo objavio nakon što su im ih treća lica dostavila, ili američke administarcije koja je je dopustila da takvi podaci procure, priča je za sebe. Ali, ne može se oteti dojmu da, konkretno u slučaju BiH, najviše informacija dolazi iz dominantnih i printanih i elektronskih medija. I to još jednom potvrđuje onu poznatu tezu da mediji (naročito oni neprofesionalni) sve češće stvaraju stvarnost umjesto da o njoj izvještavaju.

Pogrešno je vjerovati, i to su u nekoliko navrata pojasnili i visoko pozicionirani zvaničnici administracije u Washingtonu, kako su dojmovi, ocjene i stavovi koje su američke diplomate dijelili sa svojom centralom u DC-u, zvanični stavovi američke administracije. To su tek „sirovi materijali" koji prolaze brojne analize i provjere prije nego postanu „politički stavovi". Ali, isto tako, niko ne negira da se upravo na osnovu tih analiza i stavova kreiraju političke odluke i grade stavovi o državama, narodima, pojedinim političarima i istaknutim ličnostima. Skoro pa da bi se mogao pratiti trag kako senzacionalistički natpisi u medijima i pored svih navodnih filtera, a to najbolje pokazuju brojni do sada objavljeni dokumenti Wikileaksa, nalaze svoj put do svih relevantnih institucija „najveće svjetske supersile" koje stoje u zaglavlju skoro svakog telegrama: od CIA-e, do brojnih odsjeka Ministarstva vanjskih poslova nadležnih, konresnih komisija i koga sve ne, gdje se upravo na osnovu njih kreiraju zvanični stavovi američke administracije, koji mogu biti presudni u brojnim otvorenim pitanjima u svijetu, a naročito kod nas u BiH, gdje SAD imaju ključnu ulogu u stabilizaciji prilika. Zato je fenomen Wikileaksa ne samo obilježio godinu iza nas kroz otkrivanje brojnih diplomatskih smicalica i „poslastica" nego, nadati je se, i kroz otvaranje diskusije o brojnim teškim pitanjima uključujući i pitanje o odgovornosti medija ne samo kroz to šta smiju ili ne objaviti, nego i o tome kako izvještavju o realnosti i da li svjesno ili ne skreću pažnju s krucijalnih pitanja na ona manje bitna i na taj način poturaju pogrešnu agendu i kreiraju iskrivljenu sliku stvarnosti.

Novi broj časopisa Demokratija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi

Atlanska incijativa predstavlja novi broj časopisa "Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi", broj 4-5. Tema broja je "Rusija i Zapadni Balkan. " Ja sam pisoa o situaciji u Helmandu i tome koji izazovi očekuju vojnike iz BiH u toj afganistanskoj pokrajini. Čitav broj preuzmite u pdf-u.
Ovdje možete preuzeti i englesku verziju časopisa.

Sutra se obilježava 100 godina od izlaska prvog broja časopisa Muallim

Sutra (24.12.2010) će se prigodnim programom obilježiti 100-ta godišnjica od izlaska prvog broja časopisa Muallim. Svečanost upriličena povodom ovog velikog jubileja održat će se na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu sa početkom u 15 sati.

Program će biti podjeljena u dva dijela. Na tribini u okviru prvog djela programa prisutnima će se obratiti: Mustafa Spahić „Muslimansko školstvo u BiH - kratak povijesni presjek" te prof. dr. Edina Vejo „Savremene pedagoške teorije i pedagoška praksa u muslimansom školstvu".

U okviru svečane akademije u drugom dijelu programa prisutnima će se obratiti: Meho Šljivo, glavni i odgovorni urednik „Novog muallima", zatim Muharem Hasanbegović, predsjednik Udruženja ilmijje IZ u BiH, prof. dr. Enes Karić - „Kulturni i odgojno prosvjetni značaj časopisa Muallim" te mr. hfz. Mevludin Dizdarević koji će govoriti o počecima i razvoju časposa „Muallim".

Meka koja nestaje

Meka koju ne vide hadžije

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Iza nas je još jedan uspješno organizovan hadž (hodočašće muslimana Meki) i sve bh hadžije, njih 1778, sretno se vratilo u domovinu. Saudijske vlasti su više nego zadovoljne ovogodišnjom organizacijom i u više navrata su preko svojih zvaničnika istakle da je to posljedica sistematskog ulaganja u postojeće kapacitete mjesta na kojima se hodočašće obavlja, te u nove tehnologije. Međutim, nisu svi oduševljeni Novom Mekom.

Koliko je hadžija
Hodočašće u Meku je prema učenju islama obaveza jednom u životu svakog muslimana koji za to ima fizičku i materijalnu mogućnost i ove godine se na tom najvećem skupu muslimana u svijetu okupilo, prema zvaničnim podacima, tri i po miliona ljudi. Naravno, to je broj izdanih viza za strance i saglasnosti za stanovnike Saudijske Arabije, koji po zakonu mogu samo jednom u pet godina obaviti hadž, ali stvarni broj je veći, prema procjenama, možda i za čitav milion. Tačan broj hadžija se ne može odrediti zbog toga što je nemoguće procijeniti koliko je stanovnika Meke i okolnih mjesta učestvovalo u obredima, a vrlo je teško i pored rigoroznih kontrola spriječiti one koji bez saglasnosti dolaze u Meku i učestvuju u obredima. Saudijske vlasti zato iz godine u godinu čine sve kako bi broj prisutnih držali u granicama postojećih kapaciteta, ali i kako bi te kapacitete proširili. S tim ciljem je Organizacija islamske konferencije donijela odluku kojom se kvota hadžija iz svake zemlje određuje po principu da na hiljadu muslimana jedan može obaviti hadž. I pored toga, prirodni rast stanovništva i nastanak novih muslimanskih zajednica u zemljama koje nisu tradicinalno muslimanske, te sve veće interesovanje za taj put, stvara stalni pritisak na Kraljevinu da osigura povećanje kapaciteta za sigurno obavljanje hadža. Međutim, povećanje broja hadžija moraju pratiti inovativna rješenja na vrlo ograničenom prostoru kako bi svi hodočasnici sigurno obavili vremenski vrlo ograničene obrede i kako se ne bi dešavalo da zbog stampeda i velikih gužvi na „uskim grlima“ stradaju ljudi. Prema postojećim planovima Ministarstva hadža Meka bi trebala do 2014. imati kapacitete da je tokom godine posjeti 14 milona hodočasnika koji će obaviti hadž ili umru- posjetu Svetom hramu (džamiji Mesdžidul-haram) mimo obreda hadža, tj. tokom ostatka godine. Zato je čitava Meka, ali i Medina- drugi sveti grad koji hadžije posjete prije ili nakon obavljenog hadža, u kome se nalazi grob Poslanika, te mjesta na kojima se obredi obavljaju, jedno veliko gradilište. Kranovi su posvuda, a građevinska čuda i megagrađevine nastaju na svakom koraku. Dok jedni u tome vide „neminovno kretanje u korak s vremenom“ i modernizaciju grada i načina na koji se obred obavlja, drugi u velikom broju megahotela, među kojima je i jedan uz samu Kabu, sa najvišom sahat-kulom na svijetu, te automatizaciji kretanja hadžija, vide ubijanje samog duha Meke.

Oko arhitekte

Jedan od onih koji ne prihvata argument da su svi dosadašnjih građevinski zahvati u Meki bili neophodni kako bi se umanjila opasnost od nesreća i kako bi se stvorili uslovi da što veći broj ljudi posjeti Meku je i arhitekt i osnivač Instituta za Hadž studij u Meki, Sami al Angawi. On je novinaru DW-a izjavio da se upravo ovim zdanjima i intervencijama izgubio i zadnji dašak spiritualnosti kojim je ovo mjesto prije zračilo. “Protivim se zapravo svemu što se trenutno u Meki i Medini gradi. Ova mjesta više nemaju ništa zajedničko s nekadašnjim karakterom i poviješću vezanima uz hadž. Sva ova ulaganja vode ka apsolutnoj mehanizaciji hodočašća koja je miljama udaljena od početnih misli poslanika Muhameda i Ibrahima”, kaže Al Angawi.
Ima i onih, poput kolumnistkinje dnevnih saudijskih novina Al-Watan, Maram Abdurahman Mekavi, koji upozoravaju kako se malo ko brine o tome kako žive Mekenlije i kako se sve te graditeljske intervencije i povećanje broja posjetilaca odražavaju na život njenih starosjedilaca. Ona u svojoj kolumni objavljenoj u dane hadža tvrdi kako oni dijelovi Meke na kojim ne borave hadžije u posljednjih trideset godina nisu dobili svoj dio naftnog bogatstva poput drugih saudijskih gradova. Oni smatraju kako privilegiju da žive u najsvetijem gradu svih muslimana, kojom se svi u Meki ponose, plaćaju visokom cijenom koja se ne ograničava samo na nezamislive gužve u vrijeme obreda hadža i umre u ramazanu.
I uistinu, u razgovoru sa mještanima Meke brzo se stiče dojam da postoji jedna druga Meka u kojoj žive njeni starosjedioci i koja ima malo zajedničkog sa onom Mekom kroz koju godišnje prođu milioni stranaca iz čitavog svijeta. Te stare mekanske porodice sve češće žive u novim četvrtima sve dalje od centra grada i gužvi koje tamo vladaju. Međutim, oni kao i Maram, koja trenutno živi u Londonu, upozoravaju kako u tim dijelovima nema svih onih pratećih sadržaja koje drugi saudijski gradovi imaju i da je u Meki sve podređeno hodočasnicma.

Gdje je birićet

U tim novim nastambama na obodima grada nema onog duha koji je nekada vladao u zbijenim četvrtima i sukovima uz samu Kabu. Zbog toga sve veći broj mekanskih porodica prelazi da živi u susjedni grad Džidu na obali Crvenog mora. Na taj način, tvrdi nostalgična Mekenlijka, ovaj grad, kojeg nazivaju Sveti glavni grad, ostaje bez nečega puno vrjednijeg od svojih stanovnika koji bivaju zamjenjeni imigrantima iz čitavog svijeta. On, tvrdi Maram ostaje bez svog duha. I usitinu, Meka je kroz historiju bila centar isamske duhovnosti, poezije i književnosti, a ne samo mjesto hodočašća na koje se sliju milioni ljudi iz čitavog svijeta da dožive iskustvo susreta sa Svetim hramom i Kabom, prvim hramom sagrađenim na zemlji u kojem se štuje samo jedan Bog. Tako Maram podsjeća da je taj duh bio prisutan donedavno u Meki i da smo s početka dvadesetog vijeka u njoj imali velikane pisane riječi poput El-Gazavija, Es-Sibaija, El-Ensarija, El-Fikija i drugih koji su još tada zagovarali društvenu, političku i svaku drugu reformu i preporod muslimanskih zajednica insistirajući na pravima žene. Dio tog vremena se i sada može naći u koricama knjiga poput one štampane 1936. „Nadahnuće pustinje“ (Min Vahji es-Sahara) dvojice mekanskih književnika, Muhameda Saida Abdulmaksuda Hodže i Abdullaha Omera Bilhejra. Skoro ništa od toga danas nije ostalo u Meki- tvrde oni.
Jedan taksista u Meki s kojim sam posljednjih dana hadža podijelio ova razmišljanja njegovih sunarodnjaka kako bi dobio još nekoliko detalja o tome kako žive stare Mekenlije, nije bio tako dramatičan oko svih ovih promjena i nije dijelio mišljenje svojih sugrađana. On mi je samo rekao kako duboko vjeruje da je Bog blagoslovio Meku još od vremena kada je za nju molio Božiji poslanik Ibrahim (Abraham) i da u Meki, dok god je u njoj Kaba neće nedostajati duhovnosti, te da megagrađevine nikada neće moći zasjeniti jednostavnost i snagu kojom Kaba zrači. On mi je samo dodao i to da mu je drago da se u Meku napokon počinje ulagati i da se nada da će dio tih investicija biti usmjeren ka poboljšanju životnog standarda njegovih građana, a ne samo kako bi se prihvatio što veći broj hodočasnika iz čitavog svijeta. A što se promjena tiče, on mi reče ono što sam toliko puta kod Arapa čuo: „el-bereke fil hareke“ - berićet je u kretanju, ili po naški „samo neka se nešto dešava“.

Meka Metro
Jedna od inovacija koju je ove godine implementirala saudijska vlada kako bi olakšala kretanje velikog broja ljudi na relativno ograničenom prostoru i u izrazito kratkom vremenskom roku je i "Mašair željeznica", poznata kao Meka Metro ili „Željeznica svetih mjesta“. Ove godine je pušten samo prvi eksperimentalni dio čitavog sistema i rezultati su, prema prvim analizama, zadovoljavajući, jer je samo u ovoj prvoj fazi iz upotrebe povučeno četiri hiljade autobusa što je znatno smanjilo gužvu. Eksperimentalna željeznička pruga s dvije trake, s početnim brojem od devet stanica, povezuje tri sveta mjesta - Mina, Muzdelifa i Arefat - područja u kojima vladaju velike gužve tokom petodnevnog hodočašća. Posao na izgradnji željeznice je dobila kineska firma, a francuska kompanija „Sistra“ je dobila posao da rukovodi konzorcijem britanskih i njemačkih kompanija koje će obavljati nadzor nad projektom.
Željeznica će raditi pet dana u godini, u vrijeme hadža, i ove godine je radila s kapacitetom od 35 %,, dok se u iduće dvije godine očekuje da sve hadžije putuju metroom i da se projekt nastavi tako da se spoje džamije u Meki i Medini, te hadžski terminal aerodroma u Džidi.