Iranska crvena krpa ZapaduPiše: Muhamed Jusić (Magazin Start, br.305.)
Neki stručnjaci upozoravaju kako Iran poprilično pretjeruje i preuveličava važnost novootvorene elektrane, jer je Bushehr, kako tvrde, zastarjela nuklearka čija je izgradnja počela prije više od 30 godina i koja iranskoj energetskoj mreži neće doprinositi onoliko koliko se to najavljuje
Iran je, u skladu sa ranijim najavama,, u subotu 21.8.2010. uz pomoć ruskih nuklearnih stručnjaka i službeno pokrenuo prvu nuklearnu elektranu Bushehr na jugu zemlje. Iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad ovaj potez svoje vlade želi predstaviti kao još jedan uspjeh iranskog nuklearnog programa i kao "veliku pobjedu Islamske republike protiv njezinih neprijatelja“. To se vidi i iz riječi prvog čovjeka iranskog nuklearnog projekta Ali Akbar Salehi, koji je prisustvujući pokretanju procesa punjenja reaktora novinarima izjavio kako je puštanje elektrane u rad "najveći simbol iranskih mirnodopskih nuklearnih aktivnosti, unatoč svim pritiscima sa Zapada, sankcijama i preprekama na razvojnom putu".
Pahlavi započeo posao
I dok Ahmadinejad koristi otvaranje centrale kako bi skupio političke poene i dodatno osnažio volju nacije da istraje na nametnutim sankcijama zbog toga što Iran ne želi odustati od obogaćivanja uranijuma vlastitim potencijalima i znanjem u, kako kažu, mirnodopske svrhe, neki stručnjaci upozoravaju kako Iran poprilično pretjeruje i preuveličava važnost novootvorene elektrane, jer je Bushehr, kako tvrde, zastarjela nuklearka čija je izgradnja počela prije više od 30 godina i koja iranskoj energetskoj mreži neće doprinositi onoliko koliko se to najavljuje.
Naime, izgradnja nuklearke je započeta još sedamdesetih godina za vrijeme Pahlavijevog režima uz pomoć Siemensa i nekoliko njemačkih kompanija koje su se, nakon Islamske revolucije 1979. godine, potaknute američkim embargom na izvoz visoke tehnologije Iranu, povukle iz čitavog projekta. Nakon gotovo 20 godina zastoja, posao dovršenja nuklearne centrale 1998. godine preuzeli su ruski stručnjaci iz kompanije Rosatom, a njezino pokretanje konačno je uslijedilo nakon gotovo trogodišnjeg odlaganja i probijanja ranije najavljenih rokova dovršetka.
I dok u Iranu slave otvaranje nuklearke kao veliki uspjeh, a Izrael koristi i ovu priliku da upozori na opasnost od „nuklearnog Irana“, činjenica je da je čitav projekt plod brojnih kompromisa obje strane, što se najbolje vidi po blagim reakcijama zemalja EU i Amerike na vijest o otvaranju nuklearke. Jer, kako dogovor između Irana i Rusije predviđa, čitav proces u postrojenju će biti pod direktnom kontrolom Moskve. Prema ranije potpisanom dogovoru Rusija će nadzirati rad nuklearke, zadužena je za isporuku goriva, a pružila je i garancije da će kompletne količine istrošenog goriva preuzeti i vratiti u Rusiju. Te su garancije donekle umirile Zapad, koji vjeruje da se, sve dok je nuklearka u rukama ruskih stručnjaka, istrošeno gorivo neće koristiti za proizvodnju nuklearnog oružja. To objašnjava i izjave zapadnih političkih predstavnika kako iransko nuklearno postrojenje u Bushehru „nije prijetnja širenju nuklearnog naoružanja“, te da Zapad poštuje iransko pravo na miroljubivo korištenje nuklearne energije u civilne svrhe.
Uz to su i inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) najavili da će usprkos međunarodnim sankcijama protiv iranskog nuklearnog programa pomno nadzirati centralu, kako u fazi punjenja goriva, tako i kod puštanja u pogon.
Obustava isporuke nafte
Međutim, spor oko čitavog iranskog nuklearnog projekta i dalje ostaje aktuelan. Jer Bushehr je samo dio iranskog nuklearnog programa i njegovi stručnjaci nastavljaju sa obogaćivanjem uranijuma. A upravo su vlastita znanja i kapaciteti iranskih naučnika u ovladavanju nuklearnom tehnologijom ono što brine Zapad, a Bushehr to zbog ruske kontrole nje.Iran tvrdi da je njegov nuklearni program isključivo u mirnodopske svrhe i da iransko vjersko vodstvo vjeruje kako posjedovanje nuklearnog oružja nije u skladu sa islamom pa samim time ni politikom Irana kao islamske države. Ali, nepovjerenje između stalnih rivala je do sada uspjelo srušiti sve pokušaje da se postigne bilo kakav oblik kompromisnog rješenja koje bi zadovoljile sve strane. Ništa bolje nije prošao ni nedavni pokušaj razmahane turske diplomatije da posreduje u jednom od najspornijih međunarodnih sporova.
Otud početak rada nuklearke Bushehr može imati samo simboličnu vrijednost kao još jedan dokaz iranske odlučnosti da nastavi sa vlastitim nuklearnim programom. I možda su se baš zbog te simbolične poruke, ovih dana brojni duhovi u regionu ponovo uznemirili.
Jedan od glavnih razloga uznemirenosti bile su medijske spekulacije o tome kako bi Izrael mogao napasti i uništiti samo postrojenje prije nego što bude napunjeno nuklearnim gorivom kao što je napao centralu Osirak u Iraku 1981. godine i jedno postrojenje u Siriji 2007. godine za koje se sumnjalo da je nuklearni reaktor. Iako su mnogi očekivali da bi se sličan scenario mogao ponoviti i u Bushehru, to se nije desilo, zbog američkog protivljenja ali i prijetnji Irana kako bi odgovor na bilo kakvu agresiju imao planetarne razmjere. A to u konkretnom slučaju Izraela znači da bi Iran vjerovatno iskoristio svoj utjecaj na Hamas i Hizbullah, ali i brojne druge arapske političke organizacije i vojne frakcije da nekonvencionalnim metodama napadnu Izrael, Ameriku i njihove interese u regionu. Iranci su već saopštili kako su rakete i torpeda postavili na najbrže britanske čamce Bladerunner što bi im u slučaju bilo kakvog napada na njih omogućilo da u potpunosti obustave prijevoz nafte iz Zaljeva. Iskustva Iraka i Afganistana su mnoge naučila da se sličan avanturizam ne isplati.
Nespokoj u Izraelu
Najveći nemir se ipak osjeti u Izraelu, jedinoj bliskoistočnoj zemlji za koju se zna, iako to ni nikada nisu javno priznali, da posjeduje nuklearno oružje, čiji zvaničnici konstantno tvrde kako bi Iran sa nuklearnim naoružanjem predstavljao prijetnju po opstanak Izraela. Istovremeno, Iran upozorava kako je licemjerno i nepravedno da se njima ne dozvoljava da nuklearnu tehnologiju koriste ni u mirovne svrhe i da se tome protivi upravo Izrael koji nikada nije dozvolio međunarodnu inspekciju svojih nuklearnih postrojenja ili nuklearnog arsenala.Međutim, poznato je da ni susjedne arapske, većinski sunitske zemlje Perzijskog zaljeva, i ne samo one, ne gledaju blagonaklono na pomisao da bi perzijsko-šiitski Iran mogao postati atomska sila. To bi, prema njima, dovelo do ozbiljnog poremećaja strateškog odnosa snaga u regionu.
Možda smo baš zbog toga u nekoliko zadnjih dana dobili informacije kako su skoro sve zemlje regiona potpisale ili su u fazi implementacije značajnih nabavki sofisticiranih oružja. Tako ovih dana Saudijskoj Arabiji stiže više od 80 vojnih aviona F-15, a Kuvajtu više od 200 proturaketnih sistema tipa Patriot. I dok se arapske zemlje Zaljeva snabdijevaju najsavremenijim oružjima od svojih saveznika sa Zapada, prije svega SAD-a, koje će po ko zna koji dobro zaraditi od krize u tom dijelu svijeta, Iran nastavlja razvijati vlastite vojne potencijale. Prošle sedmice je iranska vojska obavila testiranje rakete zemlja-zemlja "Fateh-110", nove generacije na čvrsto gorivo, Iranska televizija koja je emitovala i snimke čitave probe saopštila je kako je domet ove rakete povećan, a i preciznija je od prethodne generacije raketa "Fateh-110", također domaće proizvodnje, čiji je domet bio između 150 i 200 kilometara. Islamska republika trenutno ima više od deset raketa kraćeg i srednjeg dometa (do 2.000 kilometara) i aktivno radi na razvoju svog balističkog kapaciteta, što uz istrajnost na nuklearnom programu dodatno brine sve one kojima se tako jak Iran ne uklapa u vlastitu sliku svijeta. Samo sedmicu dana ranije iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad u nedjelju je službeno predstavio prvi bombarder bez posade domaće proizvodnje i nazvao ga "ambasadorom smrti za neprijatelje čovječanstva"."Avion, pored toga što predstavlja ambasadora smrti za sve neprijatelje čovječanstva, nosi i poruku mira i prijateljstva", rekao je tom prilikom Ahmadinejad.
I dok se čitav Bliski istok dodatno naoružava, situacija u Iraku je više nego neizvjesna nakon što je Obama održao svoje obećanje i iz ove ključne zemlje regiona povukao i posljednje borbene jedinice. Jedino što dolazi kao iole dobra vijest jeste pokušaj da se barem formalno nastave mirovni pregovori između Palestinaca i Izraelaca, iako su obje strane pokazale više skepticizma u uspjeh nego do sada toliko puta iznevjerene nade da bi se mir u ovom uzavrelom dijelu svijeta mogao postići.
