Nulta tolerancija na nultoj tački

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Žestoka rasprava koja je pokrenuta u Americi oko izgradnje islamskog centra koji bi u svom sklopu imao i džamiju u blizini mjesta terorističkog napada na New York 11. septembra 2001. poznatog kao Nulta tačka (Ground Zero) još jednom je pokazala da postoji značajan broj ljudi u SAD-u, ali i svijetu, koji islam poistovjećuju sa terorizmom i na taj način čine medvjeđu uslugu onima koji terorizam protiv civila pravdaju islamom.
Uzalud su članovi muslimanske zajednice koji žele na privatnom posjedu izgraditi moderni centar od 13 spratova koji bi sadržavao pozorište, bazen, restoran, školu kuhanja i brojne druge sadržaje ponavljali kako im je cilj pokazati pravu sliku islama, a ne onu koju su svojim postupcima kreirali bombaši samoubice na istom tom mjestu i da od centra žele da bude „most među religijama“. Džabe su ponavljali kako bi prostorija za obavljanje molitve bila bi samo jedan dio te multifunkcionalne građevine (kao da je i tu nešto sporno) te da bi ona bila na usluzi svima koji bi se htjeli upoznati sa islamom, njegovom historijom, kulturom i civilizacijom.
Imam Feisal Abdul Rauf, šef ovog 100 miliona dolara vrijednog projekta nazvanog Cordoba House je od samog početka za američke medije izjavljivao kako će centar funkcionisati kao i svi slični kršćanski ili jevrejski centri u tom gradu i da bi značajna bila poruka ukoliko bi se upravo na toj lokaciji izgradio jedan takav objekat, te da bi im to pomoglo u naporima za boljom integracijom muslimana u američko društvo. „Jedan od naših problema je u tome što nam je naš rad teško prezentirati javnosti.“ – ustvrdio je imam Feisal Abdul Rauf porijeklom Kuvajćanin koji je u tom gradu dobro poznat između ostalog i po tome što je osudio napad 11. septembra i što je sa FBI-em sarađivao kao predavač na specijalizovanim obukama.
Brojni zvaničnici i ugledni Amerikanci su stali u odabranu američkih vrijednosti slobode i ravnopravnosti svih građana među kojima je i gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg koji je u svojim javnim nastupima naslutio kakvu opasnu poruku nosi zabrana izgradnje muslimanskog vjerskog objekta u njegovom gradu i pravdanje toga zločinom kojeg su počinili neki od musliman u ime islama. Tako su američki i svjetski mediji prenijeli njegovu izjavu u kojoj kaže: „Nadam se da će džamija pomoći da se odbaci pogrešna i nepodnošljiva misao da je 11. septembar u skladu sa islamskom vjerom. Muslimani su dio našeg grada i zemlje, kao i svi ljudi bilo koje vjere". Ugledni novinar Fareed Zakaria je nedavno vratio nagradu i 10.000 dolara honorara za svoj rad jednoj fondaciji "zbog bizarnih protivljenja projektu džamiji na Manhattanu" dok je njegov kolega novinar Jeffrey Goldberg nedavno kazao kako Amerikanci koji traže marginalizaciju muslimana u SAD-u nesvjesno rade za islamističke ekstremiste.

Politizacija izgradnje
Ništa od toga i od ustaljenog imidža tolerantne Amerike i njenog ponosa kosmopolitske Velike Jabuke (New Yorka) nije bilo dovoljno da se razuvjere ksenofobični desničari koji su u tome vidjeli provokaciju i omalovažavanje žrtava stradalih 11. septembra. Neki od njih okupljenih u udruženja koja predstavljaju porodice žrtva stradalih 11. septembra, kao da među njima nije bilo na desetine muslimana (nepotpunu listu stradalih muslimana u rušenju Blizanaca pogledaj na http://islam.about.com/blvictims.htm ), pokrenuli su kampanju u kojoj su pokazali nevjerovatnu stopu islamofobije i čije parole graniče sa govorom mržnje. Tako je jedno od udruženja zakupilo reklamni prostor na New York- škim autobusima kako bi tamo postavili slike aviona koji se obrušavaju na tornjeve sa natpisom "Zašto tamo?." Prema pisanju Guardiana neki su otišli još i dalje, tako je jedna crkva na Floridi najavila da za 11. septembar planira "Dan spaljivanja Kur`ana", a na tratinu su već postavili znak na kojem piše "Islam je Đavo". Jedna organizovana grupa u Temeculi, Kalifornija, došla je jednog petka pred muslimanske vjernike s psima i antimuslimanskim parolama. A lista sličnih izljeva kreativnog šovinizma se može naći i u izvještajima brojnih nevladinih organizacija koje prate takve incidente.Ono što možda više brine od ovih fašističkih ispada manjih grupa fanatika jeste istraživanje javnosti koje je pokazalo kako većina Amerikanaca ne podržava izgradnju centra na tom mjestu.
Brojni vjerski službenici i aktivisti za ljudska prava se plaše da je ova kampanja samo dodatno rasplamsala islamofobične stavove koji značajan broj Amerikanaca ima još od 2001. Drugi u svemu ovome vide već duže vremena evidentan trend bujanja isključivih, fašističkih, netolerantnih i ideologija neprijateljski raspoloženih prema svemu što je drugačije, a koji nije ograničen samo na Sjedinjene Američke Države.
Ipak, čini se da se u čitavoj analizi događaja ne smije zapostaviti ni politizacija cijelog slučaja. Jer su upravo desničarski republikanski sokolovi najglasniji u suprotstavljanju izgradnji džamije. Među njima, naravno, i nesuđena potpredsjednica SAD-a Sarah Palin i New Gingrich, republikanski političari za koje se smatra da imaju predsjedničke ambicije

Obamina neodlučnost
U početku je predsjednik Obama ostao po strani u vezi sa izgradnjom centra. Iz Bijele kuće su govorili da je na lokalnim institucijama u New Yorku da o tome odluče, ali kako se debata rasplamsala Obama nije mogao ostati po strani. Tako je, govoreći na tradicionalnom iftaru u Bijeloj kući, rekao: "Kao građanin, i kao predsjednik, ja vjerujem da muslimani imaju ista prava da upražnjavaju svoju religiju, kao i bilo ko drugi u ovoj zemlji. I to uključuje i pravo na izgradnju mjesta za molitvu i kulturnog centra na privatnom vlasništvu, u saglasnosti sa lokalnim zakonima i propisima.“ Predsjednik Obama je tom prilikom pojasnio da razumije osjećanja podstaknuta planovima izgradnje džamije u blizini, kako je rekao, svetog zemljišta, ali je naglasio da El-Kaida ne predstavlja islam i da američku opredijeljenost ka religijskim slobodama ništa ne smije poremetiti
Dan kasnije, predsjednik Obama je dodatno objasnio podršku iskazanu na večeri koju Bijela kuća tradicionalno organizira tokom ramazana za predstavnike muslimanske zajednice u Americi i diplomate iz muslimanskih zemalja u Washingtonu. On je, naime, ponovio da podržava pravo muslimana da grade džamiju u blizini Nulte tačke, ali je rekao da ne želi komentirati koliko je pametno da se to uradi- izvijestio je Glas Amerike.
Mnogi evropski mediji, ali i neki američki, zbog ovoga su Obamu optužili za dvoličnjaštvo, kukavičluk, politikanstvo. List Frankfurter Rundschau o ovom Obaminom kalkulisanju je napisao: „Došlo je vrijeme da predsjednik zauzme jasan stav, upravo zbog toga što američki demagozi šireći strah od muslimana, ponovo tematiziraju staru temu koja je izazvala traume. Već odavno se ne radi samo o New Yorku i ‚svetom’ tlu Nulte tačke. Širom SAD su muslimanske zajednice konfrontirane s protestima, kada se donese odluka o gradnji džamije. Šta radi Obama? On brani religiozno pravo muslimana. Ali, istovremeno je i sam suzdržan kada je u pitanju gradnja džamije samo dvije ulice dalje od mjesta napada 2001. godine kada je uništen Svjetski trgovinski centar. Predsjednik taktizira i ne zauzima jasan stav. Time kukavički ostavlja na cjedilu sve one koji se već sedmicama trude da povedu objektivnu debatu.”
Ali Obama čija popularnost među građanima SAD-a rapidno pada nije spreman svoju poziciju dodatno ugroziti naročito kada mu istraživanja pokazuju da još uvijek jedna trećina Amerikanaca vjeruje da je 44. američki predsjednik i sam musliman, te da stoga podržava gradnju islamskog centra i džamije.
Prvu bitku su, ipak, dobili graditelji jer su protivnici izgradnje pokušali postojeću zgradu koja se treba srušiti proglasiti „spomeničkom baštinom“ i time spriječiti nastavak radova. Tvrdili su da je sadašnja građevina bila oštećena 11. septembra 2001 dijelovima letjelice koja se obrušila na jedan od tornjeva dva ulična bloka dalje. Međutim, ova pravna diverzija nije uspjela i predsjednik gradskog Odbora za spomenike je izjavio da se „jedino na temelju te činjenice ne može određivati je li neka građevina spomenik kulture ili ne“, jer bi onda isti status moralo dobiti na stotine zgrada na južnom Manhattanu.
Pravna zavrzlama, ali i žustra politička debata se nastavlja, a Nihad Awad iz Vijeća za Američko-Islamske odnose je za VOA pozdravio Obaminu makar rezervisanu podršku riječima: "Ustvari, ukoliko se centar ne izgradi, to je pobjeda terorista i to je pobjeda ekstremista koji ne smatraju da muslimani u Americi ne uživaju, ili ne bi trebali da uživaju, ista prava kao drugi Amerikanci."

Međuvjerska konferencija GRADEĆI MIR, SLAVIMO BOGA

"Mir nije odsustvo rata. Mir je vrlina...stanje duha" Spinoza

Od 13. do 17. oktobra 2010. godine, na Fruškoj gori (Srbija) bit će organizovana Treće regionalna međuvjernička mirovna konferencije GRADEĆI MIR, SLAVIMO BOGA – „ Živimo u društvu mira i nenasilja – sad nam treba tvoja pomoć “.
Organizacioni odbor konferencija čine brojen organizacje i pojedinci iz BiH i regiona među kojima su: RAND – Adresa za nenasilno djelovanje, Hrvatska, Ana i Otto Raffai, Mihal Sečan, Adnan Hasanbegović iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo, Amra Pandžo, iz Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali Koraci (Sarajevo), Randy Puljek-Shank iz Menonitskog centralnog komiteta, Želimir i Branka Srnec iz Tabite (Novi Sad), te Manda Piršing iz Ravangrada (Sombor), Igor Milanov iz KIFE (Skopje), Azra Ibrahimović iz Nahle (Sarajevo). Organizatori u pozivnom pismu tvrde kako ih niko nije imenovao, imenovali su se, kažu, sami, došli su tu zato što to treba njima, a ne da zadovolje nečije potrebe, političke programe ili ciljeve. Svjesni su i savjesni vjernici i vjernice koji svoj vjernički angažman vide prije svega u – izgradnji mira.
Jedna od organizatorica Amra Pandžo iz sarajevskog Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali Koraci je za Preporod izjavila kako „Balkan, katolici, muslimani, pravoslavlje...Zvuči kao ključne riječi nekog teksta koji najavljuje nove sukobe, nemire, neslaganja...taj nesigurni Balkan. Ipak, ovdje se radi o izgradnji mira, naporu da se izgradi društvo u kome će biti više pravde, više povjerenja i sigurnog prostora za suživot različitosti. Upravo tako, uporedo sa silama konflikta, mraka, nemira, podijela i nerazumijevanja, u posljednjoj deceniji jača pokret pojedinaca i pojedinki koji se zalažu za nenasilne metode rješavanja sukoba, igradnju mira i razumijevanja, te slave različitost i prosperiraju iz nje. Još čudnije je što ti ljudi sebe nazivaju muslimanima, katolicima, pravoslavcima, hrišćanima/kršćanima, protestantima, Jevrejima...te koriste svete spise abarahamskih religija, ne za teološke podjele i rasprave nego kao inspiraciju i nadahnuće za konkretne akcije dobra u svojim sredinama“.

Ovom novom konferencijom u Srbiji se nastava započeti niz sličnih okupljanja vjernika različitih konfesija. Godine 2006. na Krku (Hrvatska) održala se Prva mirovna regionalna međuvjernička konferencija kojoj je prisustvovalo više od sedamdeset pravoslavaca, muslimana, katolika, protestanata okrenutih aktivnom nenasilju u svojim zajednicama i sredinama u kojima žive. Američki mirotvorac Harky, suvremenik i suradnik M.L. Kinga, su za ovo okupljanje u više navrata rekli da je "historijska konferencija" i nakon nje će se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, Makedoniji desiti niz promjena, obrta, malih, ali značajnih, pojedinačnih i grupnih akcija koje nezaustavivo mijenjaju na bolje svijet u kome živimo. Druga konferencija je organizovana 2008. godine u Blagaju (Bosna i Hercegovina). U Blagaju se razgovaralo i o načelima božanskih objava koje ohrabruju odricanje od nasilja i njegovanje suživota, i to iz muslimanskog, katoličkog, pravoslavnog i protestantskog konteksta.
Ova Treća međuvjernička mirovna konferencija će, kažu organizatori, "slaviti Boga" na aktivan, savremen, nenasilan način. Teme koje će se brađivati će između ostalih biti: primjeri nenasilnog djelovanja inspiriranih vjerom, važnost izgradnje povjerenja u poslijeratnim zavađenim zajednicama, primjeri nenasilnih akcija u jugoistočnoj Europi, itd.
Vjerničko mirotvorstvo podrazumijeva živu vjeru, oživljavanje odgovornosti, emaneta prema Bogu, kako kažu muslimani, ili djelovanja na sliku Božiju, kako kažu kršćani. Slažu se da je obaveza izgradnje mira njihov dug prema Bogu- tvrdi mr. Amra Pandžo.

Poziv na konferenciju je otvoren za sve vjernike i vjernice različitih konfesija. Rok prijave je: 10. septembra 2010. a sve dodatne informacije možete se obratiti e-mailom:rand@rand.hr ili randnenasilje@inet.hr

Muhamed Jusić (Preporod)

Most Radija Slobodna Evropa: Koliko je vehabijski pokret jak u BiH

Koliko je vehabijski pokret jak u BiH - tema Mosta Radija Slobodna Evropa

Voditelj: Omer Karabeg - Most RSE

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o snazi radikalnog islama u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili islamski teolog Muhamed Jusić i Esad Hećimović, publicista koji se bavi fenomenom radikalnog islama u Bosni i Hercegovini. Bilo je riječi o raširenosti i masovnosti vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini, o odnosu Islamske vjerske zajednice prema vehabijama, o terorističkom napadu na policijsku stanicu u Bugojnu, o enklavama u kojima žive pripadnici radikalnih islamskih grupa, o novoj generaciji islamista koji ne prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu, o tome da li se pretjerano insistira na islamskom identitetu Bošnjaka, kao i o tome da li vehabije predstavljaju opasnost za Bosnu u Hercegovinu.

Karabeg: Koliko je vehabijski pokret raširen u Bosni i Hercegovini i ko su danas glavni njegovi glavni sljedbenici?

Hećimović: Ako govorimo u teritorijalnom smislu, on je raširen na većini teritorije Bosne i Hercegovine - od Brčkoga do Mostara. Što se tiče toga ko su njegovi pripadnici, tu je došlo do velike promjene nakon 2001. godine. Sada više ne možemo govoriti o strancima kao glavnim pripadnicima tog pokreta, već o Bošnjacima koji su prihvatili taj sistem vjerovanja.

Jusić: To što nazivamo vehabijskim pokretom - iako je to pojam koji oni ne prihvataju, oni sebe radije nazivaju selefijama - nije tako masovno. Ja čak imam osjećaj da se posljednjih godina broj njihovih pristalica smanjuje. To nije ni izbliza monolitna cjelina kako se to pokušava predstaviti. Tu treba prepoznati šta je to što možda i nije sporno i što se može podvesti pod neke granice prihvatljivog u jednom građanskom društvu, kao i stavove i učenja koji bi mogli biti sporni i naškoditi društvu u kome živimo. Za mene nije sporno ako neko odabere da živi načinom života za koji on misli da mu to njegova vjera nalaže, bez obzira koliko taj način bio konzervativan. To je nešto što se, po mom mišljenju, ne bi trebalo automatski uzimati kao dokaz radikalizacije ili nečega opasnog. Ono što je sporno jesu uticaji koji donose isključive, militantne, radikalne i ovom podneblju strane stavove. To nije nešto novo, što je specifično samo za Bosnu. Veza muslimanskog islamizma u Bosni sa ostatkom muslimanskog svijeta je neodvojiva. Ti procesi su i počeli tamo i oni su zapljusnuli obale bosanskog islama. Svi ti uticaji sručili su se na bosanske muslimane u vrijeme rata i tranzicije u kome smo izgubili sve društvene, pa i državne institucije. Ti uticaji nisu dolazili samo iz islamskog svijeta, jer mnogi od ovih ekstremnih stavova koji bi se mogli podvesti pod ono što bismo mogli klasificirati kao radikalni islam, dolazili su i sa Zapada, iz nekih zapadnih metropola i centara. To je jedan globalni trend bujanja radikalizma ne samo među muslimanskom nego i među zapadnom omladinom. Nekad se to pravda vjerom, nekad nacijom, nekad strahom od imigranata, ali to je jedan trend koji je našao pandan u islamskoj tradiciji pozivajući sa na neke stavove iz Kur’ana ili sunneta, najčešće izvađene iz konteksta. U tom smislu mi ne možemo razumjeti šta se dešava unutar bosanskih radikalnih i neradikalnih grupa ako ne razumijemo šta se dešava u matičnim pokretima u svijetu.

Karabeg: Da li tim radikalnim grupama stiže finansijska pomoć iz islamskih zemalja ?

Jusić: Ono što mi naslućujemo ili što možemo znati, iako nemamo operativnih saznanja, jeste da finansijska pomoć ne dolazi od država, niti od zvaničnih institucija, ona dolazi iz privatnih, nezvaničnih, neoficijelnih krugova istomišljenika kako sa Zapada, tako i sa Istoka.

Hećimović: Mislim da je došlo do velike promjene u načinu finansiranja. Značajan dio pripadnika tih grupa ili misionara uključio se u aktivnosti Islamske zajednice i unutar njenih ustanova pronašao načine djelovanja. To je veoma složen problem koji se ne može svesti samo na problem radikalizma ili terorizma, riječ je o islamizaciji društva o čemu nema slobodne debate. Ljudi iz Islamske zajednice često na svako kritičko promišljanje reaguju da je to nepoznavanje problema ili da je izraz islamofobije i onda se svaki pokušaj debate pretvori u sukob.

Karabeg: Gospodin Hećimović kaže da se unutar Islamske vjerske zajednice izbjegava diskusija o radikalnim islamskim grupama. Koliko znam, gospodine Jusiću, vrh Islamske zajednice nije se ogradio od onog militantnog što postoji u vehabijskom pokretu, iako vehabije žestoko kritikuju islam kakav se vjekovima praktikuje u Bosni i Hercegovini jer za njih bosanski muslimani nisu dobri vjernici.

Jusić: Ja se ne bih s vama složio. Koliko znam, vrh Islamske zajednice, i ne samo vrh, više puta se javno ogradio pogotovo od militantnog islama. U svim ozbiljnim analizama fenomena koji nazivamo radikalnim islamom Islamska zajednica se spominje kao jedan od ključnih faktora u spriječavanju da se takve ideje omasove, da one postanu mainstream u muslimanskom društvu, bilo da je je riječ o posljednjem izvještaju Sigurnosno-obavještajne agencija Bosne i Hercegovine ili analizama stranih stručnjaka. Islamska zajednica predstavlja jednu od najvećih prepreka širenju takvih ideja stranih bosanskim muslimanima. Islamska zajednica je jedna od glavnih meta tih radikalnih elemenata upravo zbog toga što je oni vide kao najveću prepreku nametanju njihove interpretacija islama i islamizacije društva onako kako ga oni vide.

Karabeg: Vi kažete da se vrh Islamske zajednice ograđuje od vehabizma, ali ja ću vam citirati poglavara Islamske zajednice reisa Mustafu Cerića koji kaže: “Nekima smetaju novi muslimani koje nazivaju vehabijama, a sve zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda“.

Jusić: Pazite, vi ste rekli da Islamska zajednica nije osudila militantne stavove. Ja sam rekao da je osudila one koji su militantni, znači skloni nasilju. Što se tiče ove konkretne izjave, ona je jako puno korištena u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je izdala nekoliko rezolucija u kojima obavezuje sve imame, medrese, i profesore vjeronauke da insistiraju na tradicionalnom učenju islama. Ono što Islamska zajednica može jeste da kroz svoje institucije insistira na naučavanju islama kakav se stoljećima interpretirao na ovim prostorima. Ono što ona ne može je da bude inkvizitor, da bude neko ko će propisivati jedinu ispravnu verziju islama, pokrenuti lov na vještice i progoniti one koji vjeruju drugačije. Ali ona ima obavezu da reaguje i osudi ako primijeti da se stavovi opasni po društvo pravdaju islamom. Ona ima obavezu da brani islam od toga da bude otet od nekih ljudi koji u njegovo ime nastupaju.

Hećimović: Vrh Islamske zajednice koristi vehabije na nekoliko načina. On se, recimo, predstavlja međunarodnoj javnost kao neko ko je u stanju da kontroliše vjerski radikalizam kod Bošnjaka, a kao osnov te kontrole ističe princip islamskog legitimiteta. I onda oni zapadnim diplomatama i vladama kažu: “Odriješite nam ruke, mi moramo zagovarati veću islamizaciju društva jer je to jedini način da kontrolišemo vjerske radikale“. To je samo jedan od načina na koji se koriste vjerske radikalne grupe. Te grupe se koriste i za različite političke i nacionalne sukobe oko ključnih tema uključujući i pitanje ustavnog uređenja u Bosni i Hercegovini. Za mene je veoma važno da pokažemo u kakvim su odnosima ove grupe sa strukturama Islamske zajednice i na koji način se eskploatiraju od različitih političkih i nacionalnih snaga u Bosni i Hercegovini.

Karabeg: Bombaški napad na policijsku stanicu u Bugojnu, koji se dogodio 27. juna ove godine, kada je je jedan policajac poginuo, a nekoliko ih je bilo povrijeđeno, pokazao je da pripadnici militantnog islama u Bosni i Hercegovini ne prezaju ni od terorizma. Neki su bugojanski napad nazvali bosanskim 11. septembrom.

Jusić: Ja sam se nadao da će se nakon ovog nemilog događaja u Bugojnu u Bosni i Hercegovini desiti ono što se desilo u Sjedinjenim Američkim Državama nakon 11. septembra ili u Saudijskoj Arabiji i Španiji nakon bombaških napada u Rijadu i Madridu, a to je da se sve sfere društva upitaju gdje su njihovi propusti. Ovdje je to bilo sasvim drugačije. Počela je igra upiranja prstom ko je kriv. Počelo je, prije svega, između sigurnosnih agencija i unutar njih, pa između sigurnosnih agencija i tužiteljstva, a u jednom momentu sve se pokušalo svaliti na Islamsku zajednicu i na čovjeka koji je predstavlja. Ja se ne bih složio sa gospodinom Hećimovićem da Islamska zjednica iskorištava te grupe. To je problem sa kojim je Islamska zajednica suočena ne svojom voljom i ona još uvijek traga za najboljim modelom kako se s tim izazovom nositi. Nakon ove igre upitanja prstom vjerovatno će se desiti da niko neće biti kriv i da se nikakav korak neće poduzeti kako se nešto slično ne bi ponovilo. Ja sam očekivao da će se sve sfere društva, ne samo državne institucije nego svi od škole i vjerske zajednice do medija, zapitati gdje su njihovi vlastiti propusti, ne s ciljem da se izjednači krivica, nego da vidimo gdje smo svi mi napravili propuste. Ja ipak mislim da Bugojno nije bio naš 11. septembar, iako smo trebali iskoristiti tu priliku da napravimo cjelokupnu reviziju, da vidimo šta nam nedostaje u zakonodavstvu. Mislim da je izvještaj State Departmenta došao kao dobronamjeran savjet šta treba uraditi. Međutim, vidjeli ste kako je on dočekan. Ponovo je ispolitiziran i čitava je priča krenula u pogrešnom pravcu koji neće ni na koji način pomoći da se ovaj problem riješi. Naprotiv, plašim se da će ga produbiti.

Hećimović: Za mene je bugojanski napad značio dolazak na scenu nove generacije islamista. To je generacija koja državu Bosnu i Hercegovinu ne doživljava kao svog saveznika, niti kao svoju državu i koja je spremna da se protiv nje bori. U ovom trenutku imamo tri grupe vehabija koje su pod istragom Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Te grupe su sa područja Bugojna, Sarajeva i sjeverne Bosne. Po prvi put se susrećemo sa mladim ljudima koji otvoreno kažu da ne prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu i njeno uređenje, ne žele čak ni da imaju njenu ličnu kartu i dokumente. Nema više one ratne solidarnosti koju je imala prethodna generacija islamista koja se zajedno sa Bošnjacima borila za Bosnu i Hercegovinu. Ova nova generacija je spremna da za svoja uvjerenja uđe u unutarmuslimanski i unutarbošnjački sukob. U tome je glavna opasnost od pojave nove generacije islamista.

Karabeg: Da li ta nova generacija dolazi iz onih izolovanih enklava u kojima žive pripadnici različitih islamskih radikalnih grupa koje ne priznaju zakone države Bosne i Hercegovine i čiji stanovnici žive aposlutno po svojim pravilima - ne dozvoljavaju čak ni policajcima da tamo uđu?

Hećimović: Jedna od grupa koja je pod istragom državnog tužilaštva upravo dolazi iz jedne takve enklave. U toku i poslije rata u Bosni i Hercegovini je bilo enklava u kojima se pokušavala nametnuti islamska vlast. Te zone su bile u planinskim područjima u okolici Travnika i Zenice ili kasnije u selu Bočinji kao jednoj vrsti dogovorene enklave u kojoj je pojedinim grupama bivših islamskih dobrovoljaca ustupljen teritorij gdje su nekada bila sela iz kojih su izbjegli Srbi. Na sličan način se radilo i u područjima iz kojih su izbjegli Hrvati. Sada ne možemo govoriti o postojanju takvih enklava. Sadašnje enklave se formiraju uglavnom u blizini međuentitetskih i međuetničkih linija razgraničenja, kao što je slučaj sa džamijom kralja Fahda u Sarajevu, ili se nalaze u onim selima srednje Bosne gdje je u toku rata bilo islamskih dobrovoljaca i misionara. Dakle, ne možemo govoriti o teritorijalnim enklavama, ali možemo govoriti o grupama i organizacijama koje pojačano djeluju na pojedinim područjima.

Jusić: Prema mom saznanju bilo je sporno samo selo Gornja Maoča gdje je izvedena policijska akcija “Svjetlost“. Ja ne znam da postoje slične enklave. Ali ono što postoji su manje skupine ljudi kojima više ne treba teritorij da bi se izolovali iz društva. Oni se izoluju na sasvim drugačiji način. Ti ljudi ne dolaze u džamije, ne održavaju kontakte s bilo kim iz vlastite vjerske zajednice - i to je ono što mene brine. Dokle god su oni dolazili u džamiju, Islamska zajednica je imala načina da možda nekog od njih razuvjeri, da s nekim od njih porazgovara da mu pokuša pokazati i drugačiju verziju islamskog učenja. Njih je, ponavljam malo, ali nije bitan broj, dokle god takvi ljudi postoje, dok god su oni spremni da se izdvoje iz društva, da se okrenu protiv države i protiv svega onoga što je krasilo bosansko društvo, njihovo prisustvo će biti problem.

Omer Karabeg: Gospodin Hećimović je pomenuo džamiju kralja Fahda u Sarajevu. Da li oni tamo dolaze?

Jusić: Ne. Oni, rekao sam, ne zalaze u bosanske džamije. Oni koji dolaze ne zagovaraju isključivost i upotrebu sile iako zastupaju stavove koji su strani bosanskim muslimanima i izgledom podsjećaju na ove o kojima govorimo. To je drugi ogranak selefija. Moramo imati u vidu da je selefijski pokret vrlo širok i raznolik. Tu imamo ljude koji su izrazito apolitični, koji na svoj način tumače vjeru, ali oni to zadržavaju za sebe. Za mene su sporni oni koji islamom pravdaju stavove koji su opasni kako za muslimane, tako i za sve ljude koji žive u Bosni i Hercegovini zato što su isključivi, netolerantni prema svakome ko ima drugačije mišljenje i spremni su da silom nameću svoje stavove.

Hećimović: Ekstremne, radikale grupe kontaktiraju moguće sljedbenike u blizini velikih džamija, a traže ih i na druge načine, uključujući i internet. Međutim, kako oni djeluju - to su pitanja za specijaliste i stručnjake. Ali ono što većinu ljudi u našoj zemlji i u okruženju zanima je kako će islamizacija uticati na međunacionalne odnose na ovom području. Ukoliko budemo naglašeno insistirali na islamskom identitetu Bošnjaka i značajnih dijelova društva, biće veoma teško održati Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku državu sa druga dva kršćanska naroda. Mislim će u tom slučaju i budućnost Bosne i Hercegovine kao zajedničke države Bošnjaka, Srba i Hrvata biti pod znakom pitanja. To pitanje je šire i važnije od samog djelovanja ovih grupa koje treba da budu pod nadzorom i kontrolom specijaliziranih policijskih i obavještajnih agencija.

Karabeg: Gospodine Jusiću, smatrate li da je naglašeno inisistiranje na islamskom identitetu Bošnjaka opasnost po Bosnu i Hercegovinu?

Jusić: Ne smatram. Ako se islam tumači onako kakav on u svojoj biti jeste i kako se ovdje stoljećima tumačio, ne bi bio nikakav problem da zadržimo duh tolerancije koji je vladao na ovim prostorima. To što neko manje ili više drži do svoje vjere, dok god je to njegov lični izbor i dok god on tim svojim izborom ne ugrožava drugog i drugačijeg, za mene je prihvatljvo. Ali, ponavljam, ako neko kroz taj svoj islamski identitet ili način na koji tumači svoju pripadnost vjeri naučava nešto što krši principe koji su tradicionalno bili ovdje prisutni, a to su tolerancija i spremnost da prihvatiš drugog onakvim kakav jeste, onda je to problem. Ono čega se ja, međutim, plašim jeste da se protiv jedne isključivosti ne borimo drugom isključivošću, protiv jedne netolerancije drugom netolerancijom.

Hećimović: Tolerancija je srednjevjekovni pojam, bosanskohercegovačkom društvu u 21. stoljeću potrebno je više pluralizma, a to znači - ne da trpimo druge, nego da im priznajemo da imaju ista prava kao i mi sami i da je njihovo tumačenje vjere i spasenja jednako legitimno kao i naše muslimansko i islamsko. Mi, međutim, sada imamo grupe koje nastupaju sa pozicije agresivnog prozelitizma, koje tvrde da je istina samo njihova, da je objava samo njihova i da su svi drugi u zabludi i koje agresivno nastoje da mijenjaju ovo društvo u pravcu njegove veće islamizacije. Oni od drugih traže da ih prihvate onakvi kakvi su, a sami nisu spremni da ta ista prava priznaju i drugima. Dakle, umjesto da trpimo druge, mi im moramo priznati puna prava, a ti drugi su prije svega pravoslavni Srbi i katolici Hrvati koji također traže da na ovom području razvijaju svoje identitete. I zbog toga je jedina mogućnost za opstanak Bosne i Hercegovine izgradnja zajedničke sekularne države koja će se na isti način ponašati prema svim nacionalnim grupama na ovom prostoru, a ne da mi polako pokušavamo graditi nacionalnu državu Bošnjaka u kojoj će dominantna društvena snaga biti Islamska zajednica.

Karabeg: I na kraju, da li vehabijski pokret predstavlja opasnost za Bosnu i Hercegovinu?

Jusić: Ja bih rekao da on predstavlja više izazov nego opasnost. Naravno, da izazov, ako se s njim pravilno ne nosimo, može prerasti u problem.

Hećimović: U ovom trenutku postoje tri grupe vehabija koje su pod istragom državnog tužilaštva i mislim da već ta činjenica govori da te grupe predstavljaju prijetnju sigurnosti u Bosni i Hercegovini.

Susjedi, a ne neprijatelji- brošura

Brošura u pdf formatu o regionalnoj konferenciji "Susjedi, a ne neprijatelji" koja je održana u aprilu 2010. u Sarajevu. Preuzmi ovdje.

Šta uraditi da nam se Bugojno ne ponovi

Upiranje prstom neće spriječiti novi zločin

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 303, 03.08.2010.)

Stravičan bombaški napad na policijsku stanicu u Bugojnu 27. juna 2010. godine u kojem je stradao policajac Tarik Ljubuškić, a nekoliko njegovih kolega povrijeđeno, potvrdio je da se terorizam može desiti i kod nas kao što se dešavao i dešava širom svijeta, od zapadnih prijestolnica do džamija muslimanskog svijeta. Jedina je, čini se, razlika između ovog terorističkog akta kod nas i sličnih u nekim drugim zemljama ta što je u većini zemalja od SAD-a, Španije, Saudijske Arabije, Turske i da ne nabrajamo, nakon prvog ozbiljnog terorističkog napada na njihovom teritoriju dolazilo do opsežne analize i reforme svih društvenih, sigurnosnih, zakonskih i političkih faktora i sistema kako se nešto slično ne bi ponovilo. Sudeći prema prvim reakcijama i načinu na koji se čitavom slučaju kod nas pristupa, takvog procesa kod teško da će biti.
Naprotiv, kod nas se sve svelo na igru „upiranja prstom“ i svaljivanja krivnje na drugoga. Tako političari traže smjenu odgovornih u sigurnosnim agencijama, policijske strukture krive političare da su im vezali ruke mizernim platama, lošom zakonskom legislativom i manjkom tehničkih sredstava, mediji krive Islamsku zajednicu, Zajednica medije i nesposobne političare. Sigurnosne agencije se, opet, između sebe okrivljuju koji nivo je zakazao, neki bi da se sve slomi na lokalnom komandantu policijske stanice, drugi kažu da je problem u Tužiteljstvu kojem su oni već neko vrijeme slali sve dokaze protiv ljudi koji se sada terete za teroristički napad u Bugojnu, a da oni nisu bilo šta poduzeli. I tako unedogled. Na kraju će vjerovatno ispasti da niko nije kriv, iako je bolna istina da smo svi mi, svi segmenti društva, manje ili više odgovorni. Naravno, odgovornost se ne može izjednačavati, nego je najbolji recept da se svi zagledaju u vlastite propuste i pokušaju otkriti šta su to mogli ili trebali uraditi kako bi se taj zločin spriječio i kako se ne bi ponovio.

Nažalost, toga nema ni na pomolu, jer niko nije spreman ponijeti svoj dio odgovornosti. Poznajući našu društveno-političku scenu teško da će se išta ozbiljno poduzeti kako se Bugojno ne bi ponovilo. Nakon 11. septembra svijet nije ono što je bio. Nakon našeg 11. septembra u Bugojnu sve će ostati kao što je i bilo, ako ne i gore. Umjesto ozbiljne analize koja bi za cilj imala pokušaj da se čitav fenomen razumije, propusti isprave i nađu adekvatni mehanizmi zaštite, teroristički napad u Bugojnu se pretvorio tek u još jedno „otvoreno pitanje“ na kojem se ubiru dnevnopolitički poeni u odavno zahuktaloj predizbornoj kampanji. On se koristi da se zadaju niski udarci već odavno zaraćenih medijskih, poslovnih i intelektualnih klanova. Bit problema i način na koji osigurati da se on ne ponovi nikoga ne interesuje i on je relevantan samo u onoj mjeri u kojoj se može koristiti kao municija u rovovskim borbama savremenog bosanskog rata drugim sredstvima.

Iako je jasno da niti jedna država ni uz sve zakonske i sigurnosne mjere ne može biti u potpunosti sigurna od terorističke prijetnje, to ni u kom slučaju to ne znači da se na njegovoj prevenciji ne može i ne treba (u)raditi mnogo toga. Terorizam, bez obzira da li se on pravda islamom, nekom drugom ideologijom ili političkim ciljem, po svojoj prirodi je takva pojava da se protiv nje nikada i nigdje nije izvojevala pobjeda samo represivnim i sigurnosnim mjerama.
Naravno, efikasne sigurnosne agencije su ključan faktor u toj borbi. Zato bi više pažnje trebalo biti posvećeno zaključcima Zajedničke komisije za obranu i sigurnost Parlamentarne skupštine BiH i čelnika Federalne uprave policije, Obavještajno sigurnosne agencije, Agencije za istrage i zaštitu, te Ministarstva sigurnosti i Tužiteljstva BiH, koji su se sastali nakon napada u Bugojnu i ukazali na brojne nedovršene poslove koji bi se što prije morali pokrenuti kako bi se spriječilo novo Bugojno. Među tim zaključcima mogli smo pročitati kako je neophodno ubrzati donošenje zakona ili dopune više zakona (o zaštiti tajnih podataka; o sprječavanju nereda na sportskim takmičenjima; o oružju; o prijevozu opasnih materija; o programu zaštite svjedoka; o dopunama zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti, itd.), te donijeti poseban zakon o prevenciji i borbi protiv terorizma u BiH. Tek u januaru 2010. godine usvojena je Strategija BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma 2010-2013. koja određuje opći okvir djelovanja BiH u borbi protiv terorizma, dajući smjernice za unapređenje postojećih i razvoj novih mjera, mehanizama i instrumenata prevencije i suzbijanja terorizma. Opažen je i nedostatak kapaciteta u agencijama za provođenje zakona, kao i izostanak koordinacije između tih tijela i tužilaštva, odnosno sudstva.
Od svih zaključaka i analiza koje su se mogle čuti na ovoj sjednici najviše je pažnje skrenuo komentar generalnog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Almira Džuve o tri hiljade potencijalnih terorista u BiH. I ponovo je priča krenula u pogrešnom pravcu dok se dokumentu naslovljenom sa Prijedlog mjera usmjerenih na suprotstavljanje ekstremizmu, radikalizmu i terorizmu kojeg je pripremila ista agencija, a koji se našao pred parlamentarcima, nije dao ni dio te pažnje. Naravno da se svi s razlogom plaše da se suzbijanje terorizma ne pretvori u lov na vještice koji bi vjerovatno stvorio više problema nego što bi ih riješio, zbog čega čitavom procesu treba pristupiti hladne glave i bez skrivenih agendi motivisanih sitnim politikantstvom, ali to ne smije skrenuti našu pažnju sa osnovnog cilja, a to je iznalaženje najadekvatnije metode u suprotstavljanju pošasti terorizma.
A u tom izvještaju dostavljenom na zahtjev Ministarstva sigurnosti BiH navodi se kako u OSA-i smatraju kako raniji slučajevi koji su se dovodili u vezu sa terorizmom, kao i najnoviji slučaj u Bugojnu predstavljaju produkt jedne pojave koja nadilazi formalno-pravni angažman, resurse i mogućnosti samo policijskih i Obavještajno- sigurnosne agencije BiH.
Cijenimo da se radi o pojavi koja zahtijeva ozbiljniji i organizovaniji angažman tzv. šire društvene zajednice, odnosno različitih organa, organizacija i institucija. Ukoliko se sav angažman s tim u vezi svede samo na policijske i obavještajno- sigurnosne agencije BiH, sasvim je izvjesno da ćemo se konstantno baviti samo posljedicama te pojave zbog čega će se, vrlo vjerovatno, različiti begtaševići, rustempašići, čauševići i slični slučajevi događati i u budućnosti- stoji u informaciji OSA-e.
Drugim riječima, svi segmenti društva bi trebali dati svoj doprinos. Od Islamske zajednice, koja se u ovom dokumentu nekoliko puta spominje, koja može učiniti puno na edukaciji javnosti kako se stavovi male radikalne skupine ne bi predstavljali kao zvanični stavovi islama. Sličnu ulogu mogu odigrati i škole, te mediji. Akademska zajednica nam treba ponuditi jasna saznanja o samom fenomenu, o ideologiji koja iza njega stoji, o metodama kojima se regruteri služe kako bi vrbovali mladiće za svoje ciljeve i o brojnim drugim aspektima čitave pojave oko kojih očito lutamo čitavo ovo vrijeme. U interesu svih je da osiguramo sigurno okruženje za sve građane ove zemlje, te bi, stoga, barem ovo mogla biti tema pošteđena predizborne politizacije.

Promocija Monografije Ajvatovica

Promocija Monografije Ajvatovica,

5. avgusta 2010. godine u 19:00 sati, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića
Promotori: Nusret ef. Avdibegović, Zoran Filipović, prof.dr. Enes Karić, prof.dr. Ismet Bušatlić i književnik Mile Stojić
Moderator Nazif Hasanbegović
Organizatori: Muftijstvo travničko, naklada Zoro, Platform CMC uz podršku Bošnjačkog instituta

Bujrum