Somalija: zemlja gladi, gusara i nove generacije islamista

Piše: Muhamed Jusić

Somalija je već decenijima „zemlja na rubu humanitarne katastrofe“ u kojoj još od 1977. bukte konstantni sukobi različitih frakcija i gdje su se već četiri etniteta proglasili nezavisnim državama koje niko ne priznaje. Teško da će izbor novog predsjednika „umjerenog islamiste“ koji zbog katastrofalne sigurnosne situacije nije mogao biti izabran, nit položiti zakletvu u svojoj zemlji (nego je to učinio u susjednom Džibutiju), promijeniti išta u ovoj napaćenoj zemlji u kojoj vlada glad i u kojoj caruju samo gusari.

Otkad znam za sebe znam i za patnju naroda Somalije. Sjećam se kako su nam za vrijeme bivše Jugoslavije u školi i u supermarketima uvaljivali neke priznanice sa slikama izgladnjele djece iz Somalije i Eritreje, koja su i tada zbog suše i građanskog rata umirala od gladi. Od tada se ništa nije promijenilo. Nije da nije bilo pokušaja da se u Somaliji uvede red i da se uspostavi bilo kakva funkcionalna centralna vlast, ali su svi oni okončavali fijaskom. Čak su se i Amerikanci dobro opekli pokušavajući da urede Somaliju po svojoj mjeri. Kako vrijeme odmiče politička i vojna slika u Somaliji postaje samo složenija. Baš zato malo ko daje velike izglede za uspjeh i ovom posljednjem pokušaju da se uspostavi kakva-takva vlast i da se država ujedini, koji traje ovih dana i koji je počeo sa izborom novog somalijskog predsjednika.
Naime, prelazni parlament Somalije je na sjednici u Džibutiju izabrao bivšeg lidera islamističke političke organizacije Unija islamskih sudova Šejha Šerifa Ahmeda (Sheik Sharif Ahmed) da pokuša uvesti red u zemlju i da imenujući novog premijera deblokira put ka formiranju vlade nacionalnog jedinstva koja bi trebala zaustaviti ovaj posljednji u nizu građanskih ratova koji bukti još od 1991. Bivši predsjednik Abdullahi Yusuf Ahmed bio je primoran u decembru da podnese ostavku nakon što je pokušao smijeniti premijera čijim radom nije bio zadovoljan. Šejh Ahmeda danas mnogi na Zapadu, ali i u zemlji, smatraju umjerenim islamistom kojem se treba dati prilika. Mnogi od onih koji ga danas podržavaju su isti oni koji su činili sve da ga skinu sa vlasti kada je sa Unijom islamskih sudova 2006. na šest mjeseci stavio skoro čitavu južnu Somaliju pod svoju vlast i kada je skoro preuzeo vlast u Mogadišu. Tada su bili optuženi za saradnju sa Al-Kaidom i na sebe su zbog svog islamističkog opredjeljenja i insistiranja na uvođenju šerijata skrenuli pažnju ratoborne Bushove administracije koja je susjednoj Etiopiji, historijskom neprijatelju Somalijaca, dala u zadatak da uz njenu podršku uđe u Somaliju, protjera islamiste i spriječi ih da preuzmu vlast od posrnulog predsjednika Abdullaha Yusufa. Ovi su to i učinili poslavši u Somaliju između 8 000 i 15 000 svojih vojnika koji su uz finansijsku podršku, ali i podršku u naoružanju i obavještajnim informacijama iz SAD-a pregazili vojne formacija Unije.
Nakon što je došlo do smjene u Bijeloj kući i nakon što su shvatili da njihovo prisutstvo u Somaliji, iako je pomoglo Prijelaznoj federalnoj vladi, koju većina afričkih država priznaje kao nominalnog nositelja somalijskog suvereniteta, da opstane i da nastavi proces konsolidacije vlasti koji će, apsurdno ili ne, sada ponovo izabrali lidera UIS za predsjednika, samo jača otpor centralnoj vlasti, Etiopijske trupe su se odlučile povući. Pomoć koju je Prijelazna vlada dobila od neprijateljske i većinski kršćanske Etiopije sa kojom su Somalijci muslimani vodili nekoliko ratova oko Etiopiji pripojene muslimanske pokrajine Ogaden i u tom dijelu svijeta ne tako omiljene Amerike, bila je razlogom što je vlada iako je preživjela puč islamista, izgubila podršku naroda, koji ju je počeo smatrati produženom rukom okupatora za kojeg su tvrdili da se nikada neće povući. Međutim, Etiopija koja nije više mogla računati na neograničenu podršku nove administracije iz Washingtona, ali ni drugih afričkih zemalja koje su dok su to činile SAD podržavale etiopijsko prisutstvo u Somaliji, nije više bila spremna trpjeti sve teže i bolje organizovane napade pobunjenika koji su se protivili njihovom prisutstvu. Naročito se borbenim pokazala skupina poznata kao Šebab (Al-Shabaab ili mladići) koja je nekada bila vojno krilo Unije islamskih sudova i čija je vojna mašinerija skoro i dovela Šejha Ahmeda na vlast. Kada je Ahmed, koji je do tada bio njihov neprikosnoveni lider, odlučio uključiti se u politički proces i pokušati sklopiti neku vrstu dogovora sa različitim klanovima, gospodarima rata i sekularnim strankama Šebab koje je on indoktrinirao islamističkom ideologijom i dao im oružje u ruke okrenuli su se protiv njega tvrdeći da je izdao ciljeve Unije i da je počeo sarađivati sa okupatorima. Šejh Ahmed je tvrdio kao je najefikasniji način da se strane trupe povuku iz Somalije put pomirenja i saradnje, čak i sa neistomišljenicima među kojima su i oni protiv kojih su do jučer ratovali. Ovaj pragmatični stav nije naišao na odobrenje Šebaba, ali je u Washingtonu od saradnika Al-.Kaide preko noći postao „,mirotvorac“. Šebabi nisu odustali ot svojih tvrdnji o tome kao Ahmedov plan neće uspjeti čak ni kada su se etiopijske trupe povukle i kada je on izabran za predsjednika. U međuvremenu oni su preuzeli kontrolu nad brojnim lukama, skoro čitavim jugom i predgrađima Mogadišua i sada predvođeni dvojicom starijih džihadista Mukhtar Robowom i Hassan Turkijem prijete da svrgnu i svoga bivšeg lidera sa pozicije predsjednika, kao i vladu ukoliko je on zajedno sa predstavnicima sekularnih partija uspije oformiti. Iako Šejh Ahmed tvrdi da će imenovati komisiju ugledne uleme da sa njima pregovara i obećava im da će uvesti šerijat u državu, Šebab koji su pod utjecajem saudijskog selefizma (tzv. vehabizma) ne žele ni čuti za bilo kakve političke manevre konstantno ponavljajući da je jedino rješenje u vojnom preuzimanju države, razoružavanju „gospodara rata“i uvođenju njihove verzije šerijata.
Kako sada stvari stoje stvari neće ići lako ni za mlade džihadiste jer njihova nova interpretacija islama i šerijata nije baš naišla na oduševljenje. Tako je zabilježen, možda i prvi te vrste, oružani sukob između pristaša tradicionalnih sufijskih redova i novih selefija. Naime, pripadnici sufijske organizacije nazvane Ahlu-Sunna Wel- Jama`a odlučili uzeti oružje kako bi se zaštitili od ljudi koje nazivaju vehabijama i koje optužuju da im ruše turbeta njihovih šejhova i tekija za koje smatraju da su suprotne izvornom učenju islama. Ove naoružane sufije uspjele su u nekoliko navrata odbraniti grad Guriel, nekih 370 km od Mogadišua, od napada Šebaba protiv kojih su proglasili džihad.
Koliko je teška misija novog predsjednika i koliko su Šebabi ozbiljan protivnik, govori i činjenica da je dok je novi predsjednik slijetao na aerodrom u Mogadišuu njegova rezidencija pogođena sa nekoliko raketnih projektila.


U međuvremenu, humanitarna situacija je na rubu katastrofe. Prema izvještajima UN-a Somalija je danas humanitarnom krizom najgore pogođena zemlja svijeta. Preko milion ljudi je raseljeno samo zbog posljednjih sukoba. Petnaest posto stanovništva je gladno, dok su zdravstvene usluge vrlo ograničene, a kanalizacija i opskrba vodom vrlo oskudne. Procjenjuje se kako je na dnevnoj bazi pomoć potrebno dostaviti do nekih 3,2 miliona ljudi. Prema istim izvještajima 40 000 djece bi, ako se ništa ne poduzme, u nekoliko idućih mjeseci moglo umrijeti od neuhranjenosti i gladi. Da zlo bude veće iskustvo je do sada pokazalo da se sukobi intenziviraju svaki put kada dođe do nestašice hrane jer se sukobljeni klanovi počnu otimati oko nje i humanitarne pomoći. Istim razlozima se objašnjavaju i posljednje grčevite borbe za somalske luke jer svako onaj ko kontroliše luke, kontroliše i protok robe i humanitarne pomoći iz UN-ovog programa World Food Programme (WFP) čime postaje gospodar života i smrti u Somaliji. S obzirom da u državi željeznička mreža ne postoji, da se sva raspodjela humanitarne pomoći vrši cestovnim putovima koje niko ne održava i to preko teritorije iscjepkane u autonomne i nezavisne pokrajine lokalnih „lordova rata“ humanitarne organizacije već dugo vremena nisu u stanju dostaviti bilo kakvu pomoć najteže pogođenim krajevima. I kao da to nije dovoljno, glavni dio pomoći nikada i ne stigne do obala gladne Somalije jer brodove koji je prevoze otimaju brojni gusari, koji ne samo da otimaju hranu, nego i brodove za koje traže otkupninu, zbog čega humanitarne organizacije i UN ne mogu naći nikoga zainteresovanog da bez obzira na naknadu prevozi pomoć koja se gomila u svjetskim lukama.

Pirati sa Roga Afrike
Gusari koji u Adenskom zaljevu otimaju brodove najmoćnijih svjetskih kompanija tražeći za njihovo oslobađanje milionske otkupnine postali su jedan od najzanimljivijih globalnih fenomena. Iako su svi mislili kako su gusari stvar prošlosti i kao ćemo ih viđati samo na kino- platnima i u crtanim filmovima, oni su se naoružani ručnim protuoklopnim raketnim bacačima tipa RPG, teškim mitraljezima, kalašnjikovima i brzim brodicama vratili u našu realnost. A nije trebalo biti posebno maštovit pa se dosjetiti kako ispraviti dio „globalne nepravde“. Naime, dok stanovnici Somalije umiru decenijama od gladi i bolesti, ispred njihovog nosa prolazi značajan dio svjetskog bogatstva. Ogromni brodovi natovareni hranom i stvarima koje većina Somalijaca nikada nije ni vidjela bili su tu nadohvat ruke. Čudo je da se ti napadi nisu počeli dešavati i ranije. Ustvari i jesu, ali nisu bili ovako masovni i smjeli. Valjalo je zanat izučiti prvo na malim brodicama koje su prevozile humanitarnu pomoć. Nesigurni u to da će se uspjeti dočepati svog dijela kolača kada se on istovari na nesigurne plaže Somalije, oni smjeliji su se odlučili teret skrenuti i prije nego što dođe do obala. Malo- pomalo oni su postajali sve bogatiji, sve bolje opremljeni i sve odvažniji.
Vjerovatno najspektakularniji napad se desio 15. novembra prošle godine kada su somalijski pirati, 450 nautičkih milja od kenijskog grada Mombase, oteli saudijski supertanker Sirius Star. Ono što je bilo naročito spektakularno u ovom napadu jeste veličina broda, njegova vrijednost, ali i vrijednost tereta. Sirius Star je tanker težak poput tri nosača aviona, dug je tri stotine metara, a kada su ga oteli bio je natovaren s dva miliona barela sirove nafte ukupne vrijednosti oko 100 miliona dolara. Reuters je u januaru izvijestio kako su somalski pirati oslobodili brod nakon što je plaćena otkupnina od tri miliona dolara. Otmica saudijskog supertankera je još jednom skrenula svu svjetsku pažnju na opasnost savremenog piratstva u vrijeme kada se 90% svjetske trgovine još uvijek transportira morskim putovima, ali i otkrila tajne puteve utjecaja u unutar-somalijskom ratu.
Kada je vijest o otmici saudijskog tankera bila u svim novinskim izvještajima, arapski satelitski kanal Al-Džezira emitovao je ekskluzivni prilog iz Somalije na kojem se vide maskirani pripadnici paravojnih formacija Šebab kako, nakon što njihov vođa u kameru izjavio da oni neće dozvoliti da se otimaju muslimanski brodovi, iz istih stopa odlaze prašnjavim putem da navodno oslobode saudijski brod. Nedugo zatim Šebabi jesu pokrenuli seriju napada na luke u kojima djeluju pirati, da li da oslobode brod ili da prošire kontrolu, teško je znati. Međutim, puno bitnije od ovog jeftinog propagandnog medijskog trika jesu tvrdnje eksperata za taj region koji su mišljenja kako u svemu tome ima puno više od nastojanja Šebaba da se prikažu kao zaštitnici muslimanskih interesa i zagovornici neke njihove vizije vladavine prava prema kojoj se ne smiju otimati samo muslimanski brodovi. Oni tvrde kako su mladi, navodno odmetnuti, islamisti uistinu pokušali oslobodit tanker, jer su za to dobili instrukcije iz nedefinisanih centara moći iz bogate Kraljevine koji preko selefijskih vjerskih autoriteta koje ovi poštuju i uz svestranu finansijsku pomoć i upravljaju Šebabima. Ako su ove tvrdnje tačne, a ovo su prve javne indicije koje ti potvrđuju, onda bi ionako složena politička situacija u Somaliji postala još složenija i samim time teža za riješiti.
Jedno je sigurno: dok je god situacija u Somaliji onakva kakva jeste, teško da će se moći riješiti problem piratstva u Adenskom zaljevu. U međuvremenu, 16 000 brodova koliko godišnje prođe tim vitalnim pomorskim koridorom, ili 12% svog tereta koji plovi morima, morat će starim putem oko Afrike ili pod jakom pratnjom vojne mornarice neke od zapadnih sila- kao što to čine danas.

Obamina pružena ruka muslimanima

Piše: Muhamed Jusić (Preporod- br. 4/894)

Ovaj tekst su objavile i kolege na H -Alteru Obama pružio ruku muslimanima?

Svojom odlukom da prvi službeni intervju nakon što je zvanično postao predsjednik SAD-a da jednoj arapskoj satelitskoj TV stanici Barack Hussein Obama je, kako tvrde njegovi najbliži saradnici, htio poručiti da želi uspostaviti nove odnose s arapskim i islamskim svijetom – „odnose koji se temelje na međusobnom poštovanju i obostranim interesima“. Ovaj simboličan gest dobre volje je moguća naznaka jedne nove američke politike prema tom dijelu svijeta, koju je Obama najavljivao tokom svoje predizborne kampanje, ali je još uvijek daleko od stvarne promjene. Obama je intervjuom Al-Arabiyi (u vlasništvu Saudijaca, ali sa sjedištem u Dubaiju) pokazao ono što o njemu već svi znamo. On je dobar govornik, izrazito obazriv, taktičan i neko ko zna pogoditi u srž problema. Međutim, kao i u drugim problemima s kojima je suočen na poziciji prvog crnog stanovnika Bijele kuće, to nije dovoljno da se promijeni realna situacija na terenu. Nadahnuti govori ništa ne rješavaju osim što ulijevaju nadu da bi njih, u dogledno vrijeme, mogla početi pratiti i djela. Složit ćemo se; za početak je i to dobra vijest.

Može li doći do ozbiljnog zaokreta?
Međutim, za pravi preokret potrebno je puno više od dobrih govorničkih sposobnosti. Potrebne su efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju muslimanskog svijeta to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD-e morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu. Što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore zadnja ispitivanja američke javnosti koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.
Za takve odluke treba hrabrosti. Jednom riječju, jako teško će biti Americi da popravi svoje odnose sa muslimanskim svijetom sve dok se u tom dijelu svijeta ponaša kao imperija ili neka nova kolonijalna sila.

Da li će sve završiti na medijskoj kampanji?
Ono čega se svi plaše jeste da se Obamino obećanje o promjeni završi samo na medijskoj kampanji. Ako nam je osam godina administracije Georgea W. Busha išta pokazalo, onda je to da se odnosi između Amerike i muslimanskog svijeta ne mogu mijenjati samo medijskim kampanjama i propagandom, nego suštinskim zaokretom u odnosu u međunarodnoj politici. Nakon 11. septembra 2001. administracija neokonzervativnih ideologa nespremna da prizna dosadašnje pogreške u odnosu Amerike prema muslimanskom svijetu krenula je od pretpostavke kako je jedini problem to što „arapska i muslimanska ulica“ ne poznaju dovoljno američko stajalište. Zbog toga je pokrenuta medijska mašinerija koja je uz milijarde dolara finansijske podrške trebala uvjeriti muslimanske zemlje kako je Amerika prijatelj muslimanskih naroda bez da se otvoreno počne razgovarati o problemima i razlozima nezadovoljstva i nerazumijevanja među liderima, ali i narodima Amerike i muslimanskog svijeta. Osnovana je američka radio stanica na arapskom jeziku Sawa i satelitska televizija Al-Hurra. Kada je Al-Hurra koja je zamišljena da bude jedini istinski slobodni i objektivni medij u arapskom svijetu počela neovisno voditi uređivačku politiku i kada su se preko nje počeli emitovati stavovi i mišljenja koja se nisu podudarala sa zvaničnim stavovima Washingtona, uslijedile su smjene i uvođenje cenzora. U isto vrijeme u potpunosti su iskorišteni potencijali radija Glas Amerike na arapskom jeziku i jezicima drugih muslimanskih nacija, pa čak od Kongresa uređivački neovisnog radija Slobodna Evropa. Nisu bili rijetki slučajevi naručenih tekstova i kolumni koji su osvitali u arapskoj štampi, a čiji su autori kvalitetno bili nagrađeni od američke ambasade u toj zemlji. Međutim, ni svi ti napori kao ni angažman Bushovih heavyweight-a poput Charlotte Beers i Karen Hughes na tom poslu nisu dali nikakve rezultate u nastojanju da se američka politika takva kakva je “proda“ muslimanskom i arapskom svijetu.
Teško je povjerovati da će i Obama imati više uspjeha ako se ograniči samo na medijsku propagandu i ako ne bude riječi pratio odlukama i stavovima svoje administracije.

Pokazivanje pragmatičnosti
U svom intervjuu Obama je pokazao ako ništa ono pragmatičnost i iako nije najavio nikakve spektakularne promjene jeste postavio kvalitetne temelje za jedan novi pristup koji se, ako ništa drugo, sigurno razlikuje od onog dosadašnjeg.
Tako je već u početku priznao da su Sjedinjene Države u prošlosti činile greške u tom dijelu svijeta, ali da nema razloga zašto američki odnosi sa muslimanskim svijetom ne bi mogli biti obnovljeni na nivo na kojem su nekada bili. Prihvatio je i to da je jedna od dosadašnjih grešaka bila to što Amerika nije dovoljno slušala i što je kada je riječ o rješavanju bliskoistočnih pitanja, veoma često počinjala izdavanjem naredbi. Ovo je bez sumnje značajan otklon od dosadašnje Bushove politike koja se vodila pod parolom „ili ste uz nas ili protiv nas“.
Obama je tokom intervjua govorio o svojim muslimanskim korijenima, naglašavajući da zbog muslimanskih rođaka i činjenice da je živio u muslimanskim državama, među kojima je i najveća, Indonezija, ima dobru poziciju da premosti razlike između dvije kulture. Ovaj put je, za razliku od predizborne kampanje kada se u strahu da ne izgubi glasove islamofobičnih rednecka, najradije nije prisjećao svojih muslimanskih korijena¸ itekako bio spreman ukazati na taj dio svoje biografije.
Ovom prilikom je istakao i to kako je“tokom svih putovanja po muslimanskim zemljama shvatio da bez obzira na vjeru - u Americi žive muslimani, Jevreji, hrišćani i ateisti - svi ljudi imaju iste nade i snove.“
„I moj posao je da američkom narodu prenesem da je muslimanski svijet pun izvanrednih ljudi, koji jednostavno žele da žive svoj život i da im djeca bolje žive. Moj posao je i da saopštim muslimanskom svijetu da Amerikanci nisu neprijatelji.”- kazao je između ostalog Obama.
Da pred Obamom nije nimalo lahak posao pokazuje i to da je samim odabirom televizije kojoj će dati intervju protiv sebe okrenuo medijskog giganta u arapskom i muslimanskom svijetu Al-Jazeeru koja je, bijesna zbog toga što ju je Obama zaobišao i dao intervju konkurentskoj televiziji, u potpunosti ignorisala njegov intervju u svom izvještavanju tog dana. Osim toga mnogima u regionu, ali i u samim Sjedinjenim Državama, nije u interesu da Obama uspije i da dođe do normalizacije odnosa između Amerike i muslimanskih zemalja. Ali to je već druga priča.
Na kraju svog izlaganja predsjednik Obama je podvukao kako planira da ispuni svoje obećanje da se uskoro obrati muslimanskom svijetu iz jedne od njegovih prijestolnica. Obama je također ponovio da je spreman da razgovara sa Iranom i najavio da će njegov tim uskoro početi da radi na osnovama za kontakt dvije države. Obećao je da će se njegova administracija ponovo angažovati u mirovnim pregovorima o miru između Izraela i Palestinaca i u tom smislu je čak i pohvalio saudijsku inicijativu (koju je Bushova administracija sve ove godine ignorisala) za arapsko-izraelski mir kao kvalitetnu osnovu i hrabar potez. Ostaje da se vidi koliko će djela njegove administracije pratiti njegove riječi.

Šta će se desiti kada se Amerikanci povuku

Ima li Iraka poslije Obame

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 265.)

Posljednji organizirani izbori u Iraku daju nadu sa bi se politička situacije u ovoj zemlji mogla normalizirati. Osim nekoliko incidenata izbori su prošli dobro, mnogo bolje nego oni iz 2005. godine. Pred Obamom je veliki ispit: da li će i kojm brzinom će ostvariti svoje obećanje o izlasku iz Iraka, mada je svima jasno da Amerikanci nikada neće napustiti ovu strateški vrlo važnu poziciju.



Novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama želi ostati dosljedan svome predizbornom obećanju o povlačenju američkih trupa iz Iraka u periodu od 16 mjeseci. Međutim, uvijek je lakše reći nego uraditi. Situacija u Iraku je sigurnosno bolja, ali politički krhka i prijevremeno povlačenje američkih trupa bi moglo kompromitovati proces pomirenja i izgradnje nacije jer niko nije siguran šta će se uistinu desiti kada se američke trupe povuku.
Čini se da su rizika svjesni i u Obaminoj administraciji, jer ne žure sa donošenjem konačne strategije, iako javnosti ne žele pokazati da predsjednik ponovo razmišlja o realizaciji onoga što je tako eksplicitno obećao tokom predizborne kampanje. Tome u prilog govori i izjava ministra odbrane Roberta Gatesa o tome kako je Pentagon pripremio za predsjednika Obamu niz opcija u vezi s povlačenjem američke vojske iz Iraka, te da će se odluka donijeti nakon sastanka predsjednika Obame s vrhom oružanih snaga. Na tim će sastancima biti raspravljene sve opcije, rekao je Gates: "Radimo na nizu alternativa. Jedna od njih je dovršiti posao koji sada rade radni timovi na nivou brigada, nakon čega – a u roku od 16 mjeseci - slijedi transformacija prema pružanju pomoći Iračanima. Nakon toga, u različitim intervalima, povlače se pojedine postrojbe. Predsjedniku ćemo svaku alternativu predočiti zajedno s procjenom rizika, koji ih prate." – izjavio je Gates a prenijela FENA i druge svjetske agencije.
U svakom slučaju, odluka će morati biti njegova i on će je morati donijeti balansirajući između preporuka generala sa terena i pritiska javnosti kojoj je obećao da će Ameriku izvući iz iračkog živog blata i okončati Bushovu avanturu koja je do sada američke porezne korisnike koštala milijarde dolara i u kojoj je prema statistici Associated Pressa živote izgubilo 4230 američkih vojnika, dok žrtve plaćenika iz različitih privatnih agencija i iračkih civila niko nije nikada ni prebrojao.

Realizaciju Obaminog obećanja o povlačenju iz Iraka u roku od 16 mjeseci, dakle, do maja 2010, otežava postojanje Sigurnosnog sporazuma kojeg je dogovorila ranija administracija Georgea Busha sa iračkom vladom Nouri el-Malikija. Naime s obzirom da je UN-ov mandat prema kojem su američke i druge međunarodne trupe bile raspoređene u Iraku isticao 1. januara 2009, Bushova administracija bila je prisiljena postići dogovor sa Iračanima o uvjetima njihovog daljnjeg ostanka u Iraku i karakteru njihovog angažmana. Bio je to sigurno jedan od mukotrpnijih diplomatskih procesa pregovaranja u ovom desetljeću oko kojeg su se lomila brojna koplja. Mnogi su vjerovali kako će to biti još jedan debakl Bushove administracije. Vlada Nouri el-Malikija je morala pokazati svojoj javnosti da nisu obični američki pijuni i da mogu „prisiliti“ Amerikance na ustupke. U isto vrijeme, oni su se plašili preranog američkog povlačenja. Sve je u tom ugovoru bilo sporno, od toga da se američki vojnici izuzmu od odgovornosti pred lokalnim sudstvom, do angažmana paravojnih privatnih formacija (poput kontraverznog Blackwatera), kao i američko obećanje da se iračka teritorija neće koristiti za napad na neku od susjednih država. Ova zadnja tačka je naročito bila bitna za Iran i Siriju koje su činile, i još uvijek čine, sve da istjeraju Amerikance iz svog dvorišta, pa makar to bilo i preko tijela iračkih civila. Prema pisanju New York Timesa upravo je strah od reakcije Iračana spriječio Amerikance da daju zeleno svjetlo Izraelu da preko iračkog zračnog prostora izvede napad na iranska nuklearna postrojenja. Na kraju je ipak postignut kompromisni dogovor prema kojem će se sredinom 2009. iz Iraka povući borbene jedinice američke vojske, a do 2011. doći će do potpunog povlačenja. To znači da se Obamin plan mora uklopiti u ovaj okvir.
Prema mišljenju penzionisanog generala Brent Scowcrofta, inače bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost u administracijama predsjednika Geralda Forda i George H. W. Busha, koje je iznio u intervjuu novinaru Glasa Amerike Andre de Nesneru moguće je postići kompromis između Obaminog predizbornog obećanja i postojećeg američko-iračkog sigurnosnog dogovora. U tom intervju on kaže: "Mislim da je to izvodljivo. To zaključujem prema dogovoru koji imamo s Irakom kao i po Obaminim nedavnim izjavama da će poslušati što kažu komandanti na terenu i da će još jednom preispitati situaciju. Mislim da to ostavlja dovoljno prostora za donošenje odluka u skladu sa razvojem situacije na terenu. Moje je lično mišljenje da određivanje rokova nije dobra ideja, te da odluka o povlačenju mora ovisiti o situaciji u samom Iraku. Vojni komandanti već su dali Obami novu procjenu situacije. Dakle, moje je mišljenje da ta dva roka neće biti teško uskladiti."
Obama u svakom slučaju može stvoriti dosta manevarskog prostora pukim preimenovanjem borbenih jedinica u neborbene, kojima će se dati različite neborbene misije, kao što je nastavak obuke iračkih trupa, čime će moći reći da je povukao sve borbene trupe, a ipak će se osigurati da što duže zadrži američko vojno prisustvo u slučaju da stvari krenu u pogrešnom pravcu.
Strah od rokova
Svaku priču o određivanju tačnih rokova potpunog povlačenja Amerikanaca iz Iraka pratio je strah od posljedica koje bi takva odluka mogla imati na terenu. Naime, svi su se u Pentagonu, ali i mnogi u Iraku, plašili da bi to ohrabrilo teroriste i one koji ne žele vidjeti uspjeh Amerikanaca u Iraku, niti razvoj demokratije u toj zemlji i regionu. Ne treba biti nešto posebno maštovit pa da se zaključi kako bi se mogle pojaviti desetine političkih i vojnih organizacija koje bi, kako se bliži datum američkog povlačenja, pokrenule kampanju napada na američke trupe ili izvele nekoliko spektakularnih napada kako bi sebe predstavili kao nekog ko je istjerao Amerikance i oslobodio Irak. Ništa manje niko nije mogao biti siguran da se neće desiti sasvim suprotan scenario prema kojem bi se militanti samo pritajili nekoliko mjeseci dok se Amerikanci ne povuku, a onda počeli stvarati prave probleme slabašnim iračkim sigurnosnim snagama.
Možda baš zato i Obama toliko taktizira nadajući se da će mu ljudi na terenu posvjedočiti kako su iračke trupe spremne preuzeti odgovornost za sigurnosnu situaciju u svojoj zemlji i kako je došlo do stabilizacije političke situacije. Za sada, barem prema izvještajima Pentagona, iračke trupe imaju spremnost od 90 % da samostalno izvode vojne operacije. Onih deset posto se odnosi na podršku iz zraka jer je planirano da tek sredinom 2010. Iračani mogu uspostaviti „samodostatne vazduhoplovne snage“. Ali više puta u nekoliko zadnjih godina se pokazalo kako je ta nova iračka vojska podložna sektaškom cijepanju. U nekoliko ključnih momenata se pokazalo da većina iračkih vojnika pokazuje veću lojalnost prema svom plemenskom, sektaškom ili nacionalnom porijeklu, nego prema zastavi domovine. Kada god se do sada desilo da irački vojnici poslušaju naređenja svojih plemenskih vođa ili ajatullaha umjesto svojih komandanata i kada su svoje oružje predavali onima protiv kojih su trebali da se bore (operacije u Basri, Sadr Cityu i Al-Anbaru su to pokazali), američke trupe su bile tu da završe bitku.
U slučaju da politički proces u budućnosti zakaže, a upravo je krhka politička a ne sigurnosna situacija najveći problem današnjeg Iraka, niko ne može garantovati da se iračka vojska preko noći ne pocijepa po sektaškim šavovima.
Zato se jako puno nade polaže u izbore koji se trebaju organizovati ove godine jer bi oni trebali pokazati da li je došlo do normalizacije političke situacije i da li je društvo spremno za nastavak procesa demokratizacije. Zato je ideja u svim planovima za povlačenje iz Iraka bila da se zadrže borbene trupe u punom kapacitetu u 2009. jer se u ovoj godini i početkom 2010. trebaju da održe tri vrste izbora: pokrajinski, lokalni i opći izbori.

Da će od rezultata izbora, ali i toga kako će oni proteći, zavisiti i dinamika američkog povlačenja govori i izjava Brent Scowcrofta u istom intervjuu Glasu Amerike koji je rekao: "Vojna se situacija odvija vrlo dobro, no politička je situacija još uvijek vrlo krhka. Među sunitima, Kurdima i šiitima još je uvijek dosta netrpeljivosti i nepovjerenja, čak i među samim sunitima postoje unutarnje poteškoće. Oni pokušavaju riješiti neke od tih problema. Lokalni i regionalni izbori koji će biti održani ove godine mogli bi pomoći u rješavanju problema, ali bi ih mogli učiniti još i gorima."
Ako je suditi prema tome kako su prošli prvi izbori u ovoj godini, oni za pokrajinska vijeća, koji su održani u subotu 31.1.2009. Irak je na dobrom putu da se situacija tamo normalizuje. Za razliku od onih održanih 2005. kada je izbio pravi građanski rat i kada su suniti bojkotovali izborni proces kao i pristaše šiitskog ajatulaha Mukteda es-Sadra ovi izbori su prošli skoro bez incidenata. Jedini prijavljeni incidenti dogodili su se u Sadamovom rodnom gradu Tikritu gdje je palo nekoliko minobacačkih granata, ali ozlijeđenih nije bilo. Drugi se zbio u Sadr Cityu, siromašnom šiitskom dijelu Bagdada kojim suvereno vlada Mukteda, gdje su irački vojnici kako bi sačuvali red i mir jednu osobu ubili, a jednu ranili. U svakom slučaju za iračke uslove i u poređenju sa 2005. kada značajan broj biračkih mjesta nije ni otvoren, reklo bi se bez incidenata.
Ali sve je to još daleko od konačnog uspjeha jer, iako su izbori proglašeni uspješnim evidentirana su brojna zastrašivanja, pa čak i ubistva u predizbornoj kampanji. Ono čega se svi plaše više od samog toka izbora jesu rezultati koji će zvanično biti objavljeni za mjesec dana. Naime, sigurno je da će mnoge frakcije biti nezadovoljne rezultatima i svi se plaše da li će se oni pomiriti sa gubitkom ili će se ponovo okrenuti nedemokratskim i nepolitičkim (a to obično znači vojnim) metodama kako bi zaštitili svoje interese i poziciju koju imaju u društvu, što bi Irak ponovno gurnulo u nove sektaške sukobe i haos.

Teško je povjerovati da će se Amerikanci ikada u potpunosti povući iz Iraka. Oni će tamo u najmanju ruku zadržati neku vrstu neborbenog vojnog prisustva, ako ništa ono onakvog kakvo imaju u nekim susjednim arapskim državama. O „političkom i ekonomskom“ povlačenju sigurno neće biti ni govora, jer je Amerika previše uložila u Irak da bi tek tako digla ruke od njega. Ono čega se Amerikanci naročito plaše jeste da će Iran nakon što se oni povuku proširiti svoj utjecaj na Irak. To se, svima je to već jasno, dobrim dijelom već desilo s obzirom na šiitsku većinu i činjenicu da je većina Sadamovih oponenata, a danas ključnih političkih lidera Iraka (poput samog El-Malikija), godinama uživala podršku i mentorstvo Irana. Ako se vratimo u ne tako davnu prošlost prisjetit ćemo se kako je Amerika davala neupitnu podršku Sadamu u njegovom ratu protiv Irana upravo zato što je on bio garant da se iranski utjecaj neće širiti u arapskim zemljama i da neće doći do „izvoza“ islamske revolucije.
Iz istih razloga se Amerika protivi ideji raspada Iraka na kurdski, sunitski i šiitski dio jer bi u tom slučaju najveći dio Iraka sa šiitskom većinom neminovno postao lak zalogaj za susjedni Iran.
U svakom slučaju od toga šta će se desiti u Iraku nakon američkog vojnog povlačenja iz te prirodnim i drugim resursima bogate zemlje zavist će ne samo budućnost njegovih stanovnika, nego i čitavog regiona. Ako bi se desilo da se Irak pretvori u prvu istinsku arapsku demokratiju, što je bio i osnovni naum neokonzervativaca u Bushovoj administraciji kojim su pravdali početak rata, to bi sigurno pokrenulo proces daljnje demokratizacije arapskom svijeta. Ako se stvari otmu kontroli i Irak sklizne u novi haos za sobom će povući i čitav region. Zato na Obami nije nimalo laka odluka.