Preokret u Siriji i nova raelnost za Bliski istok

 

Pisano noć nakon pada režima porodice Asad na marginama Doha foruma

Preokret u Siriji i nova raelnost za Bliski istok

Objavljeno: Preporod, 1274/24. 15. decembar

U subotu i nedjelju, 7 i 8. 2024. godine u Dohi, glavnom gradu Države Katar, održavao se 22. po redu Doha Forum. Na forumu koji postaje jedan od najznačajnijih godišnjih skupova koji okuplja svjetske lidere, kreatore politika i mislioce, kako bi, kako su najavili organizatori, razgovarali o inovativnim rješenjima za najveće svjetske izazove, od globalne bezbjednosti i rješavanja sukoba, do ekonomskog razvoja i tehnološkog napretka.

Neočekivan brzina kolapsa režima u Siriji

Međutim, ovaj forum će po mnogo čemu ostati poseban i zapamćen. Kao niotkuda u danima prije početka skupa u Dohi ubrzano se počeo urušavati režim Bešara Asada kojeg su godinama u životu održavali saveznici, prije svega Iran i Rusija, ali i šiitski paravojni pokreti dobrovoljaca iz Afganistana poznati kao Fatimijun, te libanski Hizbullah. Zaokupljenost Rusije ratom u Ukrajini i izraelski pritisak na Hizbullah i njegove saveznike pa i direktan ograničeni sukob sa Iranom stvorio je priliku koju su pobunjenici i narod Sirije iskoristili.

Na jednoj od prvih sesija Foruma, moderatorica, CNN-ova voditeljica Christian Amanpour je pitala svoje sagovornike, ministra vanjskih poslova Katara, Norveške i Indije kako to da ništa nije naslućivalo ovakav razvoj situacije u Siriji, kako to da na to nije upozorila nijedna obavještajna služba. To je bilo u danu kada je Haleb/Alepo već bio pod kontrolom pobunjenika, kao i Hama i očito je bilo da režim ne kontroliše ni Homs. Svi su govorili kako nije baš bilo neočekivano, ali da svi jesu iznenađeni brzinom kojom se urušila Sirijska arapska vojska i odsustvom bilo kakvog ozbiljnijeg otpora režima i njegovih sigurnosnih agencija. Ipak niko naglas nije izgovarao mogućnost da već sutra padne i sam Damask. Kasnije će se u kuloarima čuti kako su upravo taj dan i noć vođeni razgovori u Dohi u kojima se pokušavao nađi neki prijelazni dogovor između pobunjenika i režima. Ključnu riječ su imali ministri vanjkih poslova Turske, Irana i Rusije uz katarsko posredovanje. Već u subotu navečer se čulo da pregovori nisu uspjeli. U satima koji su uslijedili Damask je pao u ruke pobunjenika, odnosno režim se urušio i ostavio vakuum koji su popunjavali nerijetko sami građani. Čak se i u posljednjem uporištu režima na obali Sredozemlja njegova baza iz reda Alevita ili Nusejrija počela okretati protiv režima. Drugi dan Foruma je bilo jasno da je svijet i ne samo Bliski istok osvanuo u novoj realnosti. Ali neizvjesnost oko budućnosti Sirije nije ništa manja i to se iz obraćanja izlagača moglo osjetiti. I ne samo u visokim diplomatskim krugovima vlada neizvjesnost oko toga kako će brojni „igrači“ u Siriji odgovoriti na ovu novu relanost.

U nedjelju naveče na ulicama Dohe Sirijci su slavili u kolonama automobila. Niko ne želi da umanji radost zbog propasti jednog brutalnog i okrutnog režima jedne porodice, ali strah od onoga što donosi budućnsot se ne može sakriti  i kod brojnih Sirijaca koji slave ovaj dan.

Sudbina je htjela da budem prisutan na ovogodišnjem Doha Forumu i da makar iz kuloara i sesija koje su dostupne i na društvenim mrežama osjetim dio atmosfere koja je vladala u ovim zasigurno historijskim trenucima. Prisjetio sam se onda kako sam u Dohi boravio 4. do 6. maja sada da ne pretjerujem davne 2015. godine na tada devetom Al Jazeera Forumu kao jedan od panelista. Sesija na kojoj sam ja učestvovao trebala je dati odgovor na pitanje može li se u Siriji ponoviti bosanski scenario, odnosno šta Sirija može naučiti od Bosne. Panelisti su bili: dr. Haris Silajdžić- bivši član predsjedništva BiH, premijer i ministar vanjskih poslova, Roy Gutman, urednik američkog lista McClatchy i dobitnik Pulitzerove nagrade za otkrivanje srpskih koncentracionih logora u kojima su bili zarobljeni Bošnjaci i Hrvati tokom agresije na BiH i prof. dr. Louay Safi- predsjednik Sirijskog nacionalnog savjeta. Fokus je bio na tome da li će nakon  što su se u konflikt uključile Rusija i Iran i nakon što su SAD i Zapad pokazao neodlučnost i pustile režim u Damasku da pređe sve crvene linije koje je prije toga postavljala administracija Baraka Obame doći do postizanja neke vrste nepravednog mira i podjele vlasti. Ja sam bio mišljenja da je to moguće ukoliko to bude volja sponzora svake do sukobljenih frakcija u sirijskom sukobu. Ali da je to vrlo teško postići s obzirom udaljenost interesa svih mentora koji su u Siriji imali svoje proksije. Kasnije će se kroz pregovore u Astani postići neka vrsta zaleđenog konflikta koji je sada odleđen.

Budućnost Sirije: Neizvjesnost i izazovi pred novim liderima

Sjećam se da sam tada rekao prof. Safiju da će po mom skromnom mišljenju mnogo toga zavisiti od opozicije koju je on formalno predstavljao na međunarodnom planu. Rekao sam da se plašim oko potencijala revolucionara, kako su sebe nazivali, da izgrade nacionalne institucije, da oforme funkcionalnu vojsku i sigurnosne agencije. Rekao sam kako je to u slučaju Bosne bilo presudno. Kako su i kod nas bili pokušaji da se agresija pretvori u neki sektaški sukob ili vjerski rat i da se ubace igrači sa vlastitim agendama kojima upravlja neko drugi. Pitao sam ga da li je moguće da se oni pojave kao zaštitnici manjina, a ne da ih guraju u ruke režima. Rekao sam da im je ne samo na međunarodnom planu bitno da osiguraju sebi legitimitet. Nakon sesije mi je rekao nešto što mi je u tom trenutku pomoglo da shvatim stvarnu tadašnju situaciju na terenu koja još nije bila očita. Rekao je: „Slažem se sa svim što si rekao i svjestan sam toga ali nažalost ljudi koji su na terenu koji nose oružje ne misle tako. Mi nemamo načina da ih uvjerimo ili da bilo šta kontrolišemo. One snage koje dijele takvu viziju su u manjini i ginu u sukobima sa režimom dok se u pozadini radikalne skupine koje su strane sirijskom narodu otimaju oko logističkih ruta i na oslobođenim teritorijem uspostavljaju neku utopijsku islamsku državu.“ Bila je to država ISIL-a u nastajanju. Sve mi je bilo jasno i sve što je uslijedilo je potvrdilo ono što mi je profesor govorio. Borba sirijskog naroda je usporena i skoro dokinuta uplitanjem sa strane i nezrelošću onih koji su nosili oružje i odlučivali o onome što se na terenu dešava. Na neki način ključna pitanja iz ovog panela iz 2015. vođenog u Dohi su i danas kada ovo pišem aktuelna i analiziraju se na istom mjestu. Samo Bešara više nema, pa su neki odgovori utoliko urgentniji.

Ništa u Siriji nije gotovo, a mnogo toga će zavisiti od ljudi koji su iznijeli ovu revoluciju iako se ne radi ni izbliza o monolitnoj niti jedinstvenoj skupini, kao ni vojnoj ili političkoj sili. Ono kako govori El-Golani kao lider jedne od jačih frakcija pokazuje da su makar u rječniku naučili neke od lekcija koje su mnogima bile jasne i 2015. Čak je u intervju CNN u priznao neke greške koje je, kako je rekao, i sam pravio na početku zbog čega se razišao sa matičnim pokretom. Da li će njihova djela pratiti njihove riječi pokazat će se vrlo brzo kao i to da li će imati snage da sačuvaju državne institucije i izgrade Siriju kao modernu, građansku, multietničku  i uređenu državu koja uvažava sve posebnosti sirijskog naroda i njegove vrijednosti, pa i one vjerske. Njihova sposobnost i odlučnost da to urade je uslov svih uslova ali nije dovoljna jer će tek onda morati naći odgovor na planove koji imaju brojni regionalni i svjetski igrači koji teško da će tek tako dići ruke od Sirije.

Izrael je već okupirao novu teritoriju u Siriji, tiho. Zauzeo je stratešku planinu Džebel eš-Šejh, mitsku planinu Hermon i teško je vjerovati da će oni ali i Iran, Rusija, Turska, SAD-a i drugi zapadni centri moći i brojni drugi prepustiti Sirijcima da sami urede svoje odnose bez da se išta pitaju i osiguraju svoje interese,  iako su to jednoglasne poruke zvaničnika ključnih zemalja izrečene i danas u Dohi.

Zbog svega što je sirijski narod preživio pod režimom porodice Asad ali i kasnije pod ISIL-om i drugim paravojnim šiitskim formacijama samo se možemo nadati da njihova radost neće biti kratkotrajna.

 

Zabilješke iz Arabije: Šta simbolizira nova (stara) zastava Sirije

Nova zastava države Sirije koja je postala sveprisutna nakon sloma režima porodice Asad ima duboku historiju i simbolizam. U Siriji je postala aktuelna nakon početka Sirijske revolucije (15. mart 2011 – 8. decembar 2024.), osporavana od različitih militantnih skupina među pobunjenicima i od režima, danas je nadomak novog početka. Ali kako ništa u ovom dijelu svijeta nije jednostavno tako ni historija ove zastave i njena simbolika nisu jednoznačni. Ali krenimo redom.

Godine 1917. Hussein ibn Ali, kralj Hidžaza (sada u Saudijskoj Arabiji) usvojio je zastavu Arapske pobune, koja je trebala da predstavlja sve arapske zemlje u borbi protiv okupacije i kolonizacije. Njegov san kojeg su hranili Britanci i drugi bio je da nakon sloma Osmanske države ispod nje, a oko sebe, okupi sve Arape.

Zastava Arapskog ustanka/ pobune usvojena 1917. poznata kao zastava Hidžaza

Ta zastava je imala tri vodoravne crne, zelene i bijele pruge sa crvenim trouglom uz jarbol. Četiri boje su podsjećale na glavne dinastije arapske historije – crna na Abaside, zelena na Pravedne halife (prema nekima na Fatimije), bijela Emevije i crvena Hašemite.

U martu 1918. u Damasku je podignuta ova zastava Arapske pobune kada je proglašena nezavisnost „prirodne Sirije- Šama“ (današnje Sirija, Liban, Palestina,  Jordan i Izrael). Jedna bijela zvijezda na trouglu je dodana kako bi označila prvu nezavisnu arapsku državu nakon Hidžaza. Nakon četiri mjeseca, međutim, Francuska je preuzela kontrolu nad Sirijom, a arapska zastava pobune je kasnije korištena samo u gerilskom ratu protiv francuskih vlasti.

U periodu 1920-ih i 30-ih Francuzi su kao dio politike "zavadi pa vladaj" osnovali više malih podijeljenih i sukobljenih država. Na kraju je proglašena ujedinjena sirijska država pod modifikovanom panarapskom zastavom horizontalnih zeleno-bijelo-crnih pruga s tri crvene zvijezde u sredini. To je zastava kojoj se Sirija vraća ovih dana i koju vidimo na svakom koraku.

Nakon potpune nezavisnosti 1940-ih Sirija je nastavila da se bori za arapsko jedinstvo, a 1958. pridružila se Egiptu u zajedničkoj državi nazvanoj Ujedinjena Arapska Republika. Njena zastava, zasnovana na zastavi arapskog oslobođenja iz egipatske revolucije 1952. godine imala je horizontalne pruge crveno-bijelo-crne boje sa dvije zelene zvijezde za konstitutivne države. 1961. godine Sirija je istupila iz unije. U narednim godinama imala je dvije različite zastave koje su odražavale politiku tog doba, staru zastavu iz perioda antikolonijalne borbe i zastavu propale panarapske unije. Konačno, 29. marta 1980. Sirija je ponovo prihvatila zastavu Ujedinjene Arapske Republike kao svoj nacionalni barjak. Ovo je zastava Arapske Sirijske Republike koja je u posljednjim godinama bila zvanična zastava Asadovog režima, iako je vladajuća stranka Bas u nekim prilikama prije sirijske revolucije i sama znala koristiti zastavu Arapske pobune (revolta).

Sve ove boje su u nekoj od svojih izvedbi simboli panarapskog pokreta i sve se vezuju za prvu zastavu kraljevine Hidžaza odnosno za Arapsku pobunu/ ustanak/ revoluciju (الثورة العربية) odnosno oružani ustanak Arapa Hidžaza predvođenih Hašimitima protiv Osmanskog carstva usred bliskoistočnih previranja povezanih sa Prvim svjetskim ratom.

Danas Sirijci rezolutno tvrde da zelena boja za njih ne simbolizira fatimijski hilafet nego onaj Pravednih halifa. Nastojanje je to da se odmakne od uloge nusejrijsko- alevitske prirode režima porodice Asad i uloge šiitskih milicija u slamanju posljednje sirijske revolucije. Ne znam da li historijskom ironijom ili kako nazvati i to što je današnja Turska pored sirijskog naroda, brojnih frakcija pobunjenika i stranih dobrovoljaca sa različitim motivima najzaslužnija da se danas vihori zastava čije boje vuku korijene u Arapskoj buni protiv Osmanlija. Zato će i ova zastava i njene boje dobiti neka nova značenja i zavisit će od budućnosti koju će narod Sirije imati u njenom hladu. Sada zvanično nova zastava ima sljedeću simboliku:

 Zelena boja: simbolizira period Pravednih halifa (hulefa-i-rašidun,: Ebu Bekra, Omera, Osman i Alija r.a.), islam i prosperitet

Bijela boja: simbolizira period Emevijskog hilafeta, mir i čistoću

Crna boja: simbolizira Abasijski hilafet i suprostavljanje opresiji

Crvena boja: simbolizira krv šehida koji su sve dali kako bi Šam i njegov narod ostali slobodni.

Tri crvene zvijezde simboliziraju tri velika sirijska grada Damask, Haleb (Alepo) i Deri-Zor koji su dali najveće žrtve u Velikoj sirijskoj buni- revoluciji (1925-1927.)  protiv kolonijalne vlasti Francuza. Nakon što je Sirija 1936. pripojila sandžak Lazikiju i Džebelu-Druz, tumačilo se kako prva zvijezda predstavlja ova tri grada, druga Džebelu-Druz, a treća Lazikiju.