25.9.22

Zukino pismo s hadža- zabilješke iz Arabije

Jučer je bila godišnjica rođenja Zuke Džumhura (24. septembar 1920 – 29. novembar 1989.), nenadmašnog putopisca, karikaturiste, ali i bekrije i boema. Njegova djela, a posebno putopisi, i danas nadahnjuju željom da se obiđe svijet, da se susreću druge kulture i civilzacije, da im se ne sudi, da se ibreti i uči.

Globalizacija, koja nam ostavlja lažni dojam da sve znamo i da smo sve vidjeli, i koja unificira svijet je takvu želju za spoznajom dobro načela, ali zato ja imam zbirku njegovih djela, mislim u izdanju sarajevske Svjetlosti na svojim policama i uvijek kad poželim otići negdje gdje još ima nešto što nas može zadiviti i začuditi, pročitam pokoju Zukinu zabilješku iz nekog dalekog grada.  I sam sam od one generacije koja je odrasla na njegovim Hodoljubljima koja su nas prikovanim držala uz TV. To su bili naši prvi prozori u svijet, naročito onaj istočni, daleki i drugačiji, a opet po mnogo čemu nama tako blizak. Naročito volim kad piše o mjestima u kojima sam i sam bio ili se susretao s tamošnjim narodima, jer još jednom dokazuje da je sve u oku posmatrača. To što je Zuko znao vidjeti i zapaziti govori da je bitniji musafir od mjesta u koje dolazi.

Kažu da je pravilo da se ne piše putopis o mjestu kojeg su mnogi pohodili, ali put u Meku nije običan put i brojni su naši ljudi ostavljali zapise sa svog putovanja na hadž. Prvi takav poznat je hadži Jusuf Livnjak još iz davne 1615. godine. 

Tako je i naš Zuko, sin hafiza Abduselama ef. Džumhura, gradonačelnika Konjica, imama Bajrakli-džamije i vrhovnog starješine/vojnog muftije vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ostavio nam je svoj, po mnogo čemu poseban, zapis sa putovanja u Meku. Ovih dana je u digitalnoj džungli isplivalo njegovo pismo koje šalje svojima iz Meke na već otprintanom obrascu za pisma koja su kupovale tadašnje hadžije, a u kojem piše o tome kako je naša naše hadžije, kako polaze za Arefat i kako je uzeo bedela za oca i još neke. Ovo pismo baca posebno svjetlo na već publikovani putopis i još je jedno vrijedno svjedočenje o susretima Bosne i Arabije.