Zanimljivo je kako populisti imaju sklonost da sebe doživljavaju kao jedine predstavnike naroda i njegovih interesa.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Takozvana afera “Strache” je još jednom razotkrila ono što o politici, a naročito onoj koju vode ultradesničari i nacionalisti, znamo već dugo. Iza velikih ideoloških principa, zaštita nacionalnih, civilizacijskih, vjerskih i kakvih sve ne interesa krije se bolesna žeđ za vlašću, koja je opet samo instrument za nelegalno bogaćenje i pokriće za korupciju.
Šest sati snimka na kojem austrijski ultradesničar Heinz-Christian Strache, vice-kancelar Republike Austrije i lider Slobodarske stranke Austrije, na Ibizi uoči parlamentarnih izbora u Austriji 2017, jednoj ruskoj poduzetnici nudi prednost pri dodjeli tendera u zamjenu za nezakonite donacije za predizbornu kampanju FPÖ-a i ovladavanje utjecajnim medijima kao i sve ostalo što se moglo vidjeti i čuti u tom razgovoru je daleko više od još jednog korupcijskog skandala kakvih ne manjka među političarima svih orijentacija.
Akteri ovog snimka su ljudi koji se predstavljaju kao alternativa korumpiranim elitama koje desetljećima upravljaju evropskom politikom. Oni nerijetko pretenduju da zastupaju kršćanske vrijednosti i da su jedini koji će «malog čovjeka» zaštititi od pohlepnih globalnih elita. Zato je njihov pad veći.
Jednostavno, pokazali su ono što se dugo vremena za njih tvrdi; da dok ganjaju mahrame na glavama djevojčica, broje komšije druge boje kože u svom okruženju, suprotstavljaju se navodnoj islamizaciji Evrope i manipulišu strahom i neizvjesnošću kao rezultatima posrnulog neoliberalnog poretka, ustvari samo jašu na valu populizma kako bi preuzeli vlast.
Snimka je jasno razotkrila da oni nisu «alternativa» koliko god ta riječ bila česta u imenima njihovih političkih projekata. Oni su korumpirani i žedni vlasti i više nego oni protiv kojih se navodno bore.
Ono što bi sigurno trebalo zabrinuti evropsku javnost u ovim odlučujućim trenucima pred izbore za Evropski parlament jeste spoznaja koliko su radikalni desničarski populistički pokreti spremni koketirati sa neslobodnim i autokratskim režimima u kojima vide svoj uzor, prije svega onim Vladimira Putina.
Pažnje je vrijedna i njihova iskazana mržnja i prezir prema medijima i želja da njima ovladaju, kao i prezir prema slobodama uopće. Kako je moguće da slobodarske stranke čine sve kako bi što većem broju kategorija društva oduzeli osnovne slobode?
Nadati se da će biti otrježnjujuće za one koji ih slijede kada vide kako navodni suverenisti preferiraju ruske kompanije nad domaćim nad kojima nemaju utjecaj. Dobro je da građani Austrije i Evrope vide kako populisti, dok su im puna usta zaštite nacionalnih interesa i domaće ekonomije istu bez pogovora prepuštaju u ruke Rusa ako im to omogućava dolazak na vlast ili ostanak na njoj.
Vjerovatno ćemo u danima koji su pred nama doznati još o misterioznoj vezi koja je Milorada Dodika dovela u zagrljaj Strachea i njegovog partnera Gudenusa, ali sličnost njihovih politika već sada zaslužuje pažnju.
Jednostavno je modus operandi evropskih radikalnih desničara, suverenista i nacionalista da krijući se iza nekih imaginarnih kolektivnih identiteta populističkim metodama zauzimaju vlast i na njoj opstaju uništavajuću države i društva u čiju zaštitu se kunu. Što su im ideali za koje se bore veći to su im ciljevi prizemniji.
Zanimljivo je kako populisti imaju sklonost da sebe doživljavaju kao jedine predstavnike naroda i njegovih interesa. Samo oni mogu predstavljati narod i samo oni mogu zaštititi njegov interes, jer samo oni znaju i šta je njegov interes. Ako se pak desi da ih narod ne želi i ne bira onda je to zato što tako želi neka strana ili zavjerenička sila koja ne želi da narod vidi istinu. Na ovoj premisi oni pokušavaju vladati uprkos i samoj volji naroda u koju se kunu. Po istom modelu pokušavaju obesmisliti i činjenice i istine. Vjerovatno će i ova ogoljela istina u populističkim krugovima biti tek još jedna zavjera u kojoj će Strache ispasti žrtva. Na to valja biti spreman.
Ipak nadati se da će većina u ovome vidjeti ono što Amerikanci zovu «smoking gun» ili pištolj koji se puši u rukama ubice, neoborivi dokaz da iza novih evropskih populista ne stoje nikakve vrijednosti. Pogotovo ne one evropske.
Jer Evropa koju oni zagovaraju je ksenofobična, netolerantna, ona koja veliča genocid u Bosni zato što je počinjen nad onima za koje vjeruju da ne pripadaju Evropi, koja relativizira holokaust, koja je antisemitska ali istovremeno procionistička jer podržava Jevreje dok oni otimaju arapsku zemlju i dok nisu na evropskom tlu…
Populistička Evropa, vidi se to iz pod votkom opuštenog Stracheovog izlaganja, je Evropa koja će se oslobađati birokrata iz Brisela da bi njome vladali ruski oligarsi. Umjesto «neslobodnih» članica Evropske unije suverene države biti će ruske guvernije». Umjesto da ih pljačkaju američke i domaće multikompanije to će činiti one koje daju donacije nevladinoj organizaciji bliskoj desničarskoj stranci.
I kao što je pjesnik, književnik i slikar Halil Džubran spjevao pjesmu “Tvoj i moj Liban” onima koji su tada njegovu zemlju uništavali iznutra tvrdeći da se za nju bore tako i danas čekamo nekoga ko će poput ovog “kršćansko-islamskog mistika” spjevati pjesmu o našoj i njihovoj Evropi, jer očito one nisu iste.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
 |
| Vjerovatno ćemo u danima koji su pred nama doznati još o misterioznoj vezi koja je Milorada Dodika dovela u zagrljaj Strachea EPA - Arhiva |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Takozvana afera “Strache” je još jednom razotkrila ono što o politici, a naročito onoj koju vode ultradesničari i nacionalisti, znamo već dugo. Iza velikih ideoloških principa, zaštita nacionalnih, civilizacijskih, vjerskih i kakvih sve ne interesa krije se bolesna žeđ za vlašću, koja je opet samo instrument za nelegalno bogaćenje i pokriće za korupciju.
Šest sati snimka na kojem austrijski ultradesničar Heinz-Christian Strache, vice-kancelar Republike Austrije i lider Slobodarske stranke Austrije, na Ibizi uoči parlamentarnih izbora u Austriji 2017, jednoj ruskoj poduzetnici nudi prednost pri dodjeli tendera u zamjenu za nezakonite donacije za predizbornu kampanju FPÖ-a i ovladavanje utjecajnim medijima kao i sve ostalo što se moglo vidjeti i čuti u tom razgovoru je daleko više od još jednog korupcijskog skandala kakvih ne manjka među političarima svih orijentacija.
Akteri ovog snimka su ljudi koji se predstavljaju kao alternativa korumpiranim elitama koje desetljećima upravljaju evropskom politikom. Oni nerijetko pretenduju da zastupaju kršćanske vrijednosti i da su jedini koji će «malog čovjeka» zaštititi od pohlepnih globalnih elita. Zato je njihov pad veći.
Jednostavno, pokazali su ono što se dugo vremena za njih tvrdi; da dok ganjaju mahrame na glavama djevojčica, broje komšije druge boje kože u svom okruženju, suprotstavljaju se navodnoj islamizaciji Evrope i manipulišu strahom i neizvjesnošću kao rezultatima posrnulog neoliberalnog poretka, ustvari samo jašu na valu populizma kako bi preuzeli vlast.
Snimka je jasno razotkrila da oni nisu «alternativa» koliko god ta riječ bila česta u imenima njihovih političkih projekata. Oni su korumpirani i žedni vlasti i više nego oni protiv kojih se navodno bore.
Ono što bi sigurno trebalo zabrinuti evropsku javnost u ovim odlučujućim trenucima pred izbore za Evropski parlament jeste spoznaja koliko su radikalni desničarski populistički pokreti spremni koketirati sa neslobodnim i autokratskim režimima u kojima vide svoj uzor, prije svega onim Vladimira Putina.
Pažnje je vrijedna i njihova iskazana mržnja i prezir prema medijima i želja da njima ovladaju, kao i prezir prema slobodama uopće. Kako je moguće da slobodarske stranke čine sve kako bi što većem broju kategorija društva oduzeli osnovne slobode?
Nadati se da će biti otrježnjujuće za one koji ih slijede kada vide kako navodni suverenisti preferiraju ruske kompanije nad domaćim nad kojima nemaju utjecaj. Dobro je da građani Austrije i Evrope vide kako populisti, dok su im puna usta zaštite nacionalnih interesa i domaće ekonomije istu bez pogovora prepuštaju u ruke Rusa ako im to omogućava dolazak na vlast ili ostanak na njoj.
Vjerovatno ćemo u danima koji su pred nama doznati još o misterioznoj vezi koja je Milorada Dodika dovela u zagrljaj Strachea i njegovog partnera Gudenusa, ali sličnost njihovih politika već sada zaslužuje pažnju.
Jednostavno je modus operandi evropskih radikalnih desničara, suverenista i nacionalista da krijući se iza nekih imaginarnih kolektivnih identiteta populističkim metodama zauzimaju vlast i na njoj opstaju uništavajuću države i društva u čiju zaštitu se kunu. Što su im ideali za koje se bore veći to su im ciljevi prizemniji.
Zanimljivo je kako populisti imaju sklonost da sebe doživljavaju kao jedine predstavnike naroda i njegovih interesa. Samo oni mogu predstavljati narod i samo oni mogu zaštititi njegov interes, jer samo oni znaju i šta je njegov interes. Ako se pak desi da ih narod ne želi i ne bira onda je to zato što tako želi neka strana ili zavjerenička sila koja ne želi da narod vidi istinu. Na ovoj premisi oni pokušavaju vladati uprkos i samoj volji naroda u koju se kunu. Po istom modelu pokušavaju obesmisliti i činjenice i istine. Vjerovatno će i ova ogoljela istina u populističkim krugovima biti tek još jedna zavjera u kojoj će Strache ispasti žrtva. Na to valja biti spreman.
Ipak nadati se da će većina u ovome vidjeti ono što Amerikanci zovu «smoking gun» ili pištolj koji se puši u rukama ubice, neoborivi dokaz da iza novih evropskih populista ne stoje nikakve vrijednosti. Pogotovo ne one evropske.
Jer Evropa koju oni zagovaraju je ksenofobična, netolerantna, ona koja veliča genocid u Bosni zato što je počinjen nad onima za koje vjeruju da ne pripadaju Evropi, koja relativizira holokaust, koja je antisemitska ali istovremeno procionistička jer podržava Jevreje dok oni otimaju arapsku zemlju i dok nisu na evropskom tlu…
Populistička Evropa, vidi se to iz pod votkom opuštenog Stracheovog izlaganja, je Evropa koja će se oslobađati birokrata iz Brisela da bi njome vladali ruski oligarsi. Umjesto «neslobodnih» članica Evropske unije suverene države biti će ruske guvernije». Umjesto da ih pljačkaju američke i domaće multikompanije to će činiti one koje daju donacije nevladinoj organizaciji bliskoj desničarskoj stranci.
I kao što je pjesnik, književnik i slikar Halil Džubran spjevao pjesmu “Tvoj i moj Liban” onima koji su tada njegovu zemlju uništavali iznutra tvrdeći da se za nju bore tako i danas čekamo nekoga ko će poput ovog “kršćansko-islamskog mistika” spjevati pjesmu o našoj i njihovoj Evropi, jer očito one nisu iste.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
