Autor:
Muhamed Jusić (
Preporod)
Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.
Nekako u vrijeme kada je u zvaničnoj posjeti BiH i reisu-l-ulemi boravila savezna ministrica za Evropu, integracije i vanjske poslove Austrije Karin Kneissl, i dok sam pratio kako su o toj posjeti izvijestili tamošnji mediji, pred sobom sam imao publikaciju vladinog Austrijskog integracijskog fonda - Fond za integraciju izbjeglica i migranata u kojoj je objavljen skandalozan tekst Saïde Keller-Messahli o muslimanima na Balkanu i BiH pod naslovom„Islam na Balkanu – historijski pregled i sve do danas.“
Sve me je to posjetilo na u Takvimu od 2009. objavljen reprint brošure “Šta misle muhamedanci u Bosni?”, koju je napisao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, a koja je objavljena u Sarajevu 1886. godine. Zahvaljujući hvale vrijednom projektu Gazi Husrev-begove biblioteke kojim je besplatno u digitalnoj formi postao dostupan značajan dio bogatog fundusa odlučio sam još jednom prelistati brošuru.
Nisam se prevario. Bilo mi je jasno zašto mi je ta 132 godine stara publikacija bila prva asocijacija. Ono što sam čitao u spisu Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka tako me podsjetilo na ovo naše vrijeme i još jednom mi dokazalo kako se u ovoj zemlji bosanskoj haman ništa nije promijenilo i kako nam se historija ponavlja, ali i kako su duboki korijeni nekih politika s kojima se ovih godina nosimo.
Pozicija u kojoj Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak mora dokazivati kako ovdašnji muslimani nisu strani element i kako ih se ne treba sumnjičiti kao carstvu nelojalne građane koji sanjaju povratak Turske i da su oni spremni prihvatiti „evropske vrijednosti“ tako podsjeća na nastojanje da se Bošnjaci zbog svog islamskog identiteta ponovo dovedu u istu položaj.
„Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“
Ali po redu, sve je počelo kada je u januaru 1886. godine u Lajpcigu (Lipskoj) na njemačkom jeziku objavljena brošura nepoznatog autora pod naslovom „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“ poznata još kao Lajpciška ili Lipska brošura. Prijevod teksta je u nastavcima i sa povremenim komentarima objavio zagrebački list Obzor.
U ovom pamfletu glavne teze su bile jasno poredane i namijenjene tadašnjoj evropskoj publici s istim ciljem s kojim se i danas islamski identitet Bošnjaka pokušava iskoristiti da ih se politički diskredituje i spriječi da postanu politički narod ili da suvereno s drugima odlučuju o budućnosti države.
Kao ključan argument nameće se teza kako je u bosanskim muslimanima (muhamedancima) zbog njihove pripadnosti islamu duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj i Zapadu i da se oni nadaju da će se “Bosna povratiti pod tursku upravu”. I danas se Bošnjaci moraju objašnjavati da ne rade na osnivanju neke „islamske države“, moraju objašnjavati svoje kulturne i bilo koje druge veze sa većinskim muslimanskim zemljama.
Dok su investicije iz bogatih arapskih zemalja dobrodošle u svim evropskim državama, ali i zemljama regiona pa čak i u bh. entitetu RS, one su predmet sumnjičenja ako su uložene u većinski muslimanskim zemljama. Neko je lijepo rekao ovih dana da kada Arapin jede mozart kugle onda je turist, a kada jede ćevape onda je potencijalni terorist.
Uzalud svi pokazatelji kako je među Bošnjacima i danas najotvorenija podrška za EU i NATO integracije. Međunarodni republikanski institut (IRI), u okviru svog Centra za anketna istraživanja, objavio je novo istraživanje javnog mnijenja, prema kojem većina Bošnjaka (65 posto) i Hrvata (59 posto) apsolutno podržava članstvo u EU, a samo 18 posto Srba daje tako snažnu podršku pristupanju. Naravno, u takvom okruženju nije bitno ni to što je isto istraživanje pokazalo da među Bošnjacima vlada najotvorenija podrška za sekularno uređenje države (tako život u sekularnoj državi preferira 58% Bošnjaka, 56% Hrvata i 49% Srba).
Nadalje, teza koja se tada kao i danas provlači je da je višestoljetna turska vlast u Bosni dovela do toga da se među ovdašnjim ljudima raslojavanje desilo po vjerskom identitetu i ti narodi nisu sposobni izgraditi vlastiti nacionalni identitet, onaj bosanski. Dok muslimani zbog svoje fanatične privrženosti vjeri imaju samo identitet vjerske manjine i zato su nesposobni razviti nacionalni identitet, te se s njima ne može graditi država. Zbog toga je Mehmed- beg morao da odgovara i na navode iz lajpciškog pamfleta u kojem autor tvrdi „da je tursko gospodarstvo kroz vjekove gospodujući prouzrokovalo u Bosni, da se još i danas pučanstvo dijeli po vjeri; kaže,da je vjera stupila na mjesto narodnosti“. Mehmed- beg na ovo odgovara pišući kako se sa autorom ne može u tom pogledu složiti i da „Bošnjak koje vjere bio da bio, on je ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musloman, - možebit veći neg oni što živu u Arabiji, -ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kano svetu stvar. Bošnjak ako je posto velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio…“
Šta se promijenilo?
I danas se Bošnjacima naprasno naglašava njihov islamski identitet u političkom diskursu. Na stranu što među njima ima svih političkih orijentacija od onih desnih do onih lijevih kao i u svakom političkom narodu, na stranu što ih ima različitih svjetonazora, njihovo muslimanstvo se naglašava s ciljem diskreditovanja, jer je to najlakši put da ih se svede na vjersku manjinu. A vjerskim manjinama se prava daju dok nacije imaju svoja suverena prava.
Još jedna teza na koju Mehmed -beg odgovara, a koja se i danas čuje jeste ona o tome kako „budućnost zemlje temelji se samo na katoličkom elementu i vlada se jedino na taj element može osloniti“.
Čitajući stav autora lipske brošure prema kojem „buduć da muhamedanci nijesu sposobni niti su temeljiti, a kod grčko-istočnog elementa, da se nalazi nepovoljnih mahana; za to veli „da bi se bosansko-hercegovačka budućnost samo imala na katoličkom elementu temeljiti, i da bi se vlada samo na taj jedini element mogla osloniti“, nisam mogao, a da se ne prisjetim zaključaka HNS-a i Neumske konferencije o bosanskim Hrvatima kao jedinim nosiocima evropskih vrijednosti u BiH.
Nadalje, iz sporne studije se vidi da se sugeriše kako vlada ne zna koji bi smjer zauzela u vođenju zemlje ka blagostanju i da se ta politika treba mijenjati. I danas se stalno čuje kako je međunarodna zajednica pogriješila što se stavila na stranu onih koji zagovaraju jedinstvenu državu u kojoj će svi njeni građani na svakom njenom dijelu biti ravnopravni.
Teško je ne primijetiti kako su tadašnji autori anonimnih pisama pisali kako je „u zemlji apsolutno nemoguće provesti potpunu ravnopravnost islama sa drugim vjerama“ dok se danas providnom politizacijom blokira potpisivanje Ugovora IZ u BiH sa državom dok su druge dvije tradicionalne vjerske zajednice isti ugovor davno potpisale.
Možda bi sa teorijom zavjere sada graničilo povezivati današnje iseljavanje iz BiH sa natpisima onih koji su u vrijeme Mehmed-bega zagovarali kako ne treba „stavljati zapreke iseljavanju muhamedanaca iz Bosne i Hercegovine“, ali i to vrijedi pribilježiti, ako ne želimo da iz historije učimo onoliko koliko i kunić podvrgnut naučnom eksperimentu.
Izvor:
Preporod
