Zašto
se Bošnjaci moraju radikalizirati?
Optužbe za radikalizaciju Bošnjaka na temeljima
njihovog vjerskog identiteta su konstantan narativ koji se na ovim prostorima
promoviše već decenijama. On je ovih dana ponovo aktuelan i optužbe za to kako
se „islam u Bosni mijenja“ mogu se čuti od visokih političkih zvaničnika
zemalja okruženja, a eto sada i od nekih u EU, te brojnih kreatora javnog
mnijenja iz medijskih i akademskih krugova zemalja bivše Jugoslavije. Jasno je
da se iza takvih optužbi, barem kada je riječ o susjedima i komšijama, krije
pokušaj da se prije svega politička pozicija Bošnjaka oslabi i da se time
izmakne i posljednji oslonac na kojem opstaje ideja Bosne i Hercegovine kao
jedinstvene i cjelovite zemlje svih njenih građana i naroda.
Politizacija redikalizacije
To
ni u kom slučaju ne znači da problem globalnog nasilnog ekstremizma i vjerskog
fanatizma nije zapljusnuo i obale tradicionalnog načina življenja islama u
Bosni. Naprotiv, to je ozbiljan izazov s kojim se Bosna i muslimanska zajednica
nose kao i sve druge, kako zapadne, tako i većinski muslimanske države i
društva. Problem nije u tome da se trebamo suočiti sa opasnosću od svih oblika
ekstremizma pa i onog vjerom motivisanog, nego u neprihvatljivoj politizaciji
ovog fenomena. Oni koji politiziraju pitanje nasilnog ekstremizma u BiH ne čine
to kako bi se taj problem riješio nego kako bi na njemu politički profitirali.
Njima radikalizacija Bošnjaka na vjerskim osnovama odgovara i oni je podstiču i
održavaju, a po potrebi i izmišljaju.
Na
ovaj način se prije svega pokušava okrenuti međunarodna zajednica, tačnije
ključne zapadne metropole, protiv ideje cjelovite BiH kao građanske države. Oni
koji to čine u EU rade to kako bi podilazili svojoj radikalnoj desnici i
poljuljali ideju ujedinjene Evrope. Teroristički napadi koje su širom svijeta
izvodili militantni koji se pozivaju na islam, brutalnost ISIL-a i izbjeglice
iz muslimanskog svijeta koje su utočište od ratova i siromaštva pokušali naći u
zemljama Zapada stvorili su jednu novu islamofobičnu atmosferu koju pokušavaju
iskoristiti mnogi zaustavljeni devedesetih u ideji podjele Bosne i uništenja
Bošnjaka ako ne kao biološkog onda političkog faktora na ovim prostorima. Oni
sada u Evropi traže saveznike i istomišljenike i jedni druge ohrabruju u svojim
ksenofobičnim stavovima.
A najlakši
način da se bošnjački i bosanski politički faktor delegitimira i time otvori
prostor podjeli BiH ili njenom političkom i ekonomskom podjarmljivanju
susjedima jeste da se on svede na status vjerske manjine. Ako bi ta vjerska
manjina u svom tumačenju i življenju vjere još pokazivala elemente fanatizma, nespojivosti
sa demokratskim uređenjem društva i potpuno odsustvo sposobnosti da živi u
modernim evropskim društvima sa ostalim njenim narodima, to bi bio najbolji
argument onima koji čitavo vrijeme tvrde kako su ovdašnji muslimani tek
„zaostala historijska greška“, „strani element u evropskom tkivu“, „zaostali
narod koji ispovijeda vjeru nesposobnu da prihvati modernost“. Muslimani koji
nisu u stanju da izgrade i održavaju državne institucije jer ih ne smatraju
islamskim, koji učešće u demokratskim izborima smatraju kufrom i koji bi da ih
se pusti da žive u zatvorenim enklavama po pravilima koja ih isključuju iz društvenog
i političkog života društva su ostvarenje sna onih koji su od početka
Muslimanima devedesetih nudili da budu „verska manjina na delu teritorije“ ili
da u slučaju da odluče biti narod,imati svoju državu i nacionalnu samosvijest
nestanu.
Sirija kao opomena
Ono
što čudi jeste da ovoga nisu svjesni oni koji rade na radikalizaciji Bošnjaka
iz vlastitih redova. Oni koji tvrde da Bošnjake od budućih genocida neće
zaštititi moderna država sa svim njenim institucijama u kojoj su oni faktor
odlučivanja nego puki vjerski formalizam. To su isti argumenti koje je koristio
ISIL kada je rekao da muslimani trebaju da proglase džihad i da se bore za
hilafet a da će Uzvišeni uraditi ostalo.
To
su „braća“ onih koji su po istom modelu sirijskom narodu oteli njihovu
revoluciju. Koji su navodnom borbom za interese muslimana i sunnita doveli do
njihove potpune političke delegitimizacije u matičnim domovinama od Iraka preko
Sirije do Libana. A slične scenarije pokušavaju realizovati i u brojnim drugim
državama. Danas kada su sirijski i irački suniti prestali biti politički faktor
u ove dvije ključne arapske i muslimansko-sunnitske države i kada se pokrštavaju
da bi dobili azil u Evropi oni koje nisu još ubile savezničke bombe ili izmasakrirale
sektaške milicije tvrde da je to samo još jedno iskušenje od Allaha i da
muslimani svakako brinu o onom a ne ovom svijetu.
Sjetimo
se kako je režim Bašara al Asada od početka revolucije tvrdio kako su opozicija
i Slobodna sirijska vojska vjerski fanatici i teroristi koji će ubijati sve neistomišljenike
i koji žele da Siriju vrate u srednji vijek. Ne treba zaboraviti da je on
početkom sirijske revolucije na slobodu pustio 47 komandanata buduće El Nusre i
ISIL-a kao znak „dobre volje“ režima. Upravo će se ti pojedinci okrenuti protiv
Slobodne sirijske vojske i institucija države i društva koje su tek bile u
nastajanju. Oni će uvodeći svoju viziju „šerijata“ praviti paradžemate,
vlastite sudske i sigurnosne organe koji će nastupati kao jedini ispravni muslimani
i zaštitnici čistog islama i koji će se vremenom okretati jedni protiv drugih tvrdeći
da su samo oni iskreni i pravi sljedbenici čistog islama koji jedini rade u
interesu muslimana. Na kraju će sirijska opozicija ostati bez međunarodne podrške,
bez legaliteta i legitimiteta svedena na militantne sektaške skupine koje ne
mogu izgraditi funkcionalnu modernu državu koja bi bila oponent vladajućem
režimu koji je postao jedini koji štiti manjine i garantuje da se Sirija neće
pretvoriti u leglo terorista.
Istom
tehnikom se prije ovoga služio i Izrael koji Palestince konstantno drži u
takvom stanju da se moraju radikalizirati, slabi njihove državne i nacionalne
institucije i gura ih u ruke ekstremista a onda kada oni posegnu za terorizmom čitavom
svijetu tvrde kako su bili u pravu kada su govorili da oni ne zaslužuju državu
jer bi ona bila leglo terorista i prijetnja čitavom „normalnom svijetu“.
Mandat nad Bosnom
Slutim
da je isti scenario bio namijenjen i Bosni devedesetih, ali je ovaj narod
pokazao državotvornu svijest u ključnim trenucima. Neke od dokaza za ovo tek
sada uviđamo.
Čini
se da neki danas pokušavaju istom taktikom ovladati Bosnom, odnosno dobiti
mandat da njom upravljaju nakon što uvjere svijet da ovdje neko treba uvesti
red, kako bi je podijelili, ako ne zvanično ono u zone utjecaja u kojima će u
RS-u Srbija imati ključnu rječ a u Federaciji Hrvatska čija predsjednica je već
pozvala IZ u BiH da od njih zatraži pomoć ako se ne može nositi sa izazovom
radikalizacije. Da bi taj madat dobili
bitno je dokazati da Bosna ne može sobom vladati, da tamošnji većinski narod
nema kapaciteta za izgradnju nacionalnih i državnih institucija, da se radi o
nekoj fanatiziranoj manjini koja je u sukobu sa modernošću i da joj treba
protektor koji bi je držao pod kontrolom i polako je civilizovao. Ne možemo a ne prepoznati iste
argumente zbog kojih Bosna nije od Osmanlija dobila svoju državnost i zbog
kojih je Austro-Ugarska dobila mandat u Bosni.
Prisjetimo
se da je i Miloševićev režim nastupao sa istih pozicija i da je njegova
propaganda borce Armije BiH svih nacionalnosti nazivala mudžahedinima, riječ
koju veliki broj Bošnjaka do devedesetih možda nije ni čuo. Međunarodno
priznatim vlastima BiH se čitavo vrijeme spočitavalo kako oni žele ustvari
napraviti „islamsku državu“.
Ne
smijemo zaboraviti kako su ti isti centri moći igrali na ovu kartu i prije
devedesetih. Davno prije nego je postojala globalna El-Kaida, ISIL i milioni
izbjeglica na evropskim vratima. I možemo samo misliti šta bi tada dali da su
imali ove današnje „ponovo rođene muslimane“ koji bi svojim istupima na
društvenim mrežama podtvrđivali sve ono što je njihova propagandna mašinerija
tvrdila o islamu, muslimanima, Bošnjacima i o Bosni.
Ti
isti promotori podjela i etnički čistih prostora gdje svi pripadnici jednog
naroda žive u istoj državi majorizirajući manjine sada vide svoj „zicer“ . Imaju
osjećaj da im se ukazala nova prilika koju ne smiju propustiti i zato vidimo
kako su se te ideje i njihovi zagovornici ponovo povampirili. Njih razumijemo
ali ne i sufehae iz vlastitih redova
koji misle da čine dobro a svojim se rukama bacaju u propast svodeći Bošnjake
na fanatiziranu vjersku sektu nesposobnu da funkcioniše kao moderna nacija u
savremenom svijetu.
