U blogu nazvanom 'Pelican Brief' iznesena je duga lista
'grijeha' premijera Davutoglua prema predsjedniku Erdogan
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Informacija da turski premijer Ahmet Davutoglu podnosi
ostavku na mjesto predsjednika Stranke pravde i razvoja (AKP), i time na mjesto
predsjednika vlade, može biti čitana na više načina, ali ne može biti
ignorisana. Dok je za oponente politike predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana to
dokaz jačanja njegove autokratije koja ne toleriše opoziciju ni u vlastitim
redovima, za druge je to samo potvrda da Erdogan i AKP mogu bez svakoga, pa i
nekadašnjeg ključnog ideologa prvo vanjske, a kasnije i domaće politke AKP-a.
Da li je ostavka došla kao iznenađenje? Sigurno nije. Svim
boljim poznavaocima prilika u AKP-u je poznato da već neko vrijeme postoji
latentno neslaganje, ne samo Davutoglua i Erdogana nego i ljudi oko njih.
Svakome ko je ikada razgovarao s ljudima iz AKP-a ili njima bliskim pojedincima
bilo je lahko vrlo brzo ustanoviti kojem od dva tabora svaki pojedinac pripada.
Te su se razlike nazirale i ranije, nakon izbora na kojima AKP nije osigurao
dovoljno mjesta u Parlamentu da samostalno formira vladu. Ljudi oko Davutoglua
su zagovarali formiranje vlade s drugim strankama, dok su ljudi oko
predsjednika zagovarali ponavljanje izbora, a lista sličnih neslaganja preko
kojih se prelazilo zbog većih interesa stranke i države je duga.
Međutim, da će doći do ovako otvorenog raskola, dalo se prvi
put, barem za one koji nisu u unutrašnjim krugovima AKP-a, naslutiti nakon što
su društvene mreže počele skretati pažnju na blog koji se u noći uoči prvog
maja pojavio prvi put. Preko noći je sadržaj prvog posta na blogu nazvanom
"Pelican Brief" (https://pelikandosyasi.wordpress.com/), valjda po
holivudskom trileru iz 1993, postao glavna vijest na turskim društvenim
mrežama, a po tome ko ga je "dijelio" i s kojom strašću, ljudi su
počeli slutiti da se nešto sprema. Naime, u tom postu se iznosi duga lista
"grijeha" premijera Ahmeta Davutoglua prema predsjedniku Erdoganu,
koga autor 73 puta u tekstu naziva ŠEFOM (i baš tako velikom slovima piše tu
riječ: REİS, poglavar, vođa, predsjednik, šef).
'Izdajica iz naših redova'
Odmah su uslijedile spekulacije o tome ko stoji iza bloga i
da li ga je autor, koji za sebe kaže da bi "žrtvovao i svoju dušu za
ŠEFA", objavio uz saglasnost iz predsjednikova okruženja.
Tekst počinje poznatim "Erdoganovim narativom" o
brojnim zavjerama protiv Turske i tome kako je jedino što štiti naciju mudrost
i snaga predsjednika. Tako tajanstveni bloger odmah na početku upozorava:
"Dame i gospodo, ovo je zemlja koje se mnogi plaše i u kojoj sve svjetske
supersile igraju šah. Ako uklonimo jednog izdajnika, oni (te supersile) će naći
drugog... Oni će čak i naše ljude okrenuti protiv nas. Zato otvorite oči,
pogledajte oko sebe i vidite šta ja vidim."
U nastavku su optužbe daleko konkretnije: "Posljednji u
nizu izdajica iz naših redova, koji su okrenuti protiv nas, niko je drugi do
premijer Ahmet Davutoglu. ŠEF ga je blagoslovio još prije skoro dvije godine,
kada mu je dao mjesto premijera, očekujući od njega samo dvije stvari 'da ne
kolaboriše sa Zapadom' i 'njihovim trojanskim konjima u Turskoj' i da 'pomogne
provođenje tranzicije u predsjednički sistem'."
Autor spornog posta tvrdi da Davutoglu nije izvršio nijednu
od povjerenih zadaća. Na listi njegovih grijeha on navodi slanje "toplih
poruka" Zapadu, davanje intervjua "zlom The Economistu",
sastajanje s američkim bankarima u New Yorku, pokušaj organizovanja susreta u
četiri oka s američkim predsjednikom Barackom Obamom, sklapanje dogovora s
EU-om koje je predstavljao kao vlastiti uspjeh, iako svi znaju da je za njih
zaslužan predsjednik Erdogan. Autor tvrdi da Davutoglu "nikada tokom
predizborne kampanje nije zagovarao predsjednički sistem" i da
"predsjednika nije dovoljno branio od laži opozicije".
Na listi grijeha je i to što se Davutoglu, navodno, odvažio
da uradi mnoge stvari "na svoju ruku" i protiv Erdoganove volje. Kao
primjer autor navodi to što je nastojao progurati "Zakon o
transparentnosti", što je ohrabrio četvoricu ministara optuženih za
korupciju da se pojave pred sudom, što je pokušao sklopiti mir s Kurdima kada
Erdogan za to više nije bio zainteresovan. Davutoglu se, također,
suprotstavljao zatvaranju novinara i akademika, što je za neznanog blogera još
jedan dokaz njegove izdaje.
Prema pisanju Mustafe Akyola za Al-Monitor, ovo bi ostalo
samo još jedno prepucavanje na internetu ili unutarstranačko podbadanje da
Erdogan nije odlučio uskratiti pravo Davutogluu da imenuje stranačke dužnosnike
na regionalnom nivou. I to, navodno, bez konsultacija s njim. To je, prema
mišljenju ovog dobrog poznavaoca procesa u Turskoj, ali i većine drugih, bila kap
koja je prelila čašu.
Pitanje je šta će se desiti sada i kako će ova ostavka
odjeknuti u turskom političkom životu.
Razbacivanje 'kapitalcima'
Davutoglu je u govoru kritikovao spekulacije o narušenim
odnosima s turskim predsjednikom, rekavši kako neće tolerisati nagađanja o svom
odnosu s Erdoganom. "Do kraja ću mu biti lojalan", istakao je tom
prilikom.
Iz krugova bliskih Erdoganu i zvaničnoj politici AKP-a
ostavku su objasnili na sasvim drugačiji način. Nema govora ni o kakvom ličnom
sukobu, nego je riječ o problemu s političkim sistemom u današnjoj Turskoj.
Prema njihovom mišljenju, ovo dokazuje zašto je predsjednik u pravu kad traži
izmjenu sistema kako bi se dale veće ovlasti predsjedniku koga je izabrao narod
direktno i koji ima veći legitimitet. Sada postoje dvije "jake
funkcije" i, koliko god dobro sarađivali, neminovno je sukobljavanje o
nadležnostima i ovlastima. Ostavka premijera pokazuje da ni najbolji ne mogu
funkcionisati u ovakvom sistemu.
Ne treba naglašavati kako je opozicija u ovoj argumentaciji
vidjela samo još jedan spin vladajućih kako bi vodu naveli na svoj mlin i
moguću krizu u vlastitim redovima pretvorili u još jedan argument više za
nastavak Erdoganove politike.
Ukoliko se profesor Davutoglu povuče iz političkog života
Turske i AKP-a, to će sigurno ostaviti trag na političke procese. Ne trebamo
zaboraviti sličnu sudbinu koja je zadesila i jedanaestog predsjednika Turske i
nekada utjecajnog člana AKP-a Abdullaha Gula. Bez obzira na to kako jaka baza
AKP-a bila i koliko još ljudi imala na klupi, nijedna stranka se ne može
razbacivati ovakvim "kapitalcima", naročito kada se suočava s
optužbama da se ne samo stranačka politika nego i cijela država pretvara u one
man showpredsjednika Erdogana.
Kada je umro jedan istaknuti alim (vjerski učenjak) svi su
ponavljali kako je "otišao čovjek čije mjesto niko ne može popuniti".
Dok su svi ovo ponavljali kao dokaz njegove veličine, jedan moj skromni
profesor je rekao kako nikada veću uvredu za nekoga nije čuo. Veliki su oni
ljudi koji, kada odu, ostave stotine onih koji su sposobni da ih zamijene. Ali,
to je druga priča koja ni Tursku neće zaobići.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
